REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3618/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri d.o.o., Zagreb, temeljem generalne punomoći Su- 1771/06, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 16. travnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Frane Bazina, odvjetnika i punomoćnika tuženika Eugena Kujundžića, odvjetnika, dana 26. svibnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužiteljici NJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 13.230,80 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:
na iznos od 1,30 EUR od 1.9.2006. godine do isplate
na iznos od 1,54 EUR od 1.10.2006. godine do isplate
na iznos od 0,70 EUR od 1.11.2006. godine do isplate
na iznos od 0,59 EUR od 1.12.2006. godine do isplate
na iznos od 6,43 EUR od 7.11.2008. godine do isplate
na iznos od 13,60 EUR od 14.1.2009. godine do isplate
na iznos od 13,60 EUR od 14.1.2009. godine do isplate
na iznos od 13,60 EUR od 14.1.2009. godine do isplate
na iznos od 18,53 EUR od 28.2.2009. godine do isplate
na iznos od 12,00 EUR od 17.3.2009. godine do isplate
na iznos od 16,44 EUR od 3.4.2009. godine do isplate
na iznos od 14,80 EUR od 19.5.2009. godine do isplate
na iznos od 11,25 EUR od 5.6.2009. godine do isplate
na iznos od 9,48 EUR od 19.8.2009. godine do isplate
na iznos od 10,72 EUR od 27.8.2009. godine do isplate
na iznos od 9,75 EUR od 10.11.2009. godine do isplate
na iznos od 9,75 EUR od 10.11.2009. godine do isplate
na iznos od 9,75 EUR od 10.11.2009. godine do isplate
na iznos od 12,64 EUR od 1.12.2009. godine do isplate
na iznos od 15,25 EUR od 1.1.2010. godine do isplate
na iznos od 17,79 EUR od 3.2.2010. godine do isplate
na iznos od 17,61 EUR od 9.3.2010. godine do isplate
na iznos od 23,78 EUR od 1.4.2010. godine do isplate
na iznos od 22,59 EUR od 1.5.2010. godine do isplate
na iznos od 25,07 EUR od 1.6.2010. godine do isplate
na iznos od 41,48 EUR od 1.7.2010. godine do isplate
na iznos od 37,98 EUR od 1.8.2010. godine do isplate
na iznos od 47,44 EUR od 1.9.2010. godine do isplate
na iznos od 44,40 EUR od 1.10.2010. godine do isplate
na iznos od 37,95 EUR od 1.11.2010. godine do isplate
na iznos od 49,26 EUR od 1.12.2010. godine do isplate
na iznos od 64,42 EUR od 1.1.2011. godine do isplate
na iznos od 53,97 EUR od 1.2.2011. godine do isplate
na iznos od 57,76 EUR od 1.3.2011. godine do isplate
na iznos od 52,67 EUR od 1.4.2011. godine do isplate
na iznos od 53,43 EUR od 1.5.2011. godine do isplate
na iznos od 72,50 EUR od 1.6.2011. godine do isplate
na iznos od 73,85 EUR od 1.7.2011. godine do isplate
na iznos od 92,26 EUR od 25.8.2011. godine do isplate
na iznos od 81,38 EUR od 1.9.2011. godine do isplate
na iznos od 72,34 EUR od 1.10.2011. godine do isplate
na iznos od 71,21 EUR od 1.11.2011. godine do isplate
na iznos od 70,40 EUR od 1.12.2011. godine do isplate
na iznos od 74,38 EUR od 1.1.2012. godine do isplate
na iznos od 78,56 EUR od 1.2.2012. godine do isplate
na iznos od 78,88 EUR od 1.3.2012. godine do isplate
na iznos od 76,07 EUR od 1.4.2012. godine do isplate
na iznos od 77,46 EUR od 1.5.2012. godine do isplate
na iznos od 78,77 EUR od 1.6.2012. godine do isplate
na iznos od 76,69 EUR od 2.7.2012. godine do isplate
na iznos od 76,22 EUR od 1.9.2012. godine do isplate
na iznos od 76,22 EUR od 1.9.2012. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 1.10.2012. godine do isplate
na iznos od 77,09 EUR od 15.11.2012. godine do isplate
na iznos od 78,12 EUR od 1.12.2012. godine do isplate
na iznos od 77,51 EUR od 1.1.2013. godine do isplate
na iznos od 70,78 EUR od 1.2.2013. godine do isplate
na iznos od 76,52 EUR od 1.3.2013. godine do isplate
na iznos od 77,64 EUR od 20.4.2013. godine do isplate
na iznos od 68,78 EUR od 18.5.2013. godine do isplate
na iznos od 68,73 EUR od 22.6.2013. godine do isplate
na iznos od 69,72 EUR od 15.8.2013. godine do isplate
na iznos od 69,72 EUR od 15.8.2013. godine do isplate
na iznos od 71,48 EUR od 14.9.2013. godine do isplate
na iznos od 74,20 EUR od 11.10.2013. godine do isplate
na iznos od 73,69 EUR od 1.11.2013. godine do isplate
na iznos od 74,87 EUR od 1.12.2013. godine do isplate
na iznos od 76,21 EUR od 1.1.2014. godine do isplate
na iznos od 67,83 EUR od 1.2.2014. godine do isplate
na iznos od 69,39 EUR od 1.3.2014. godine do isplate
na iznos od 68,91 EUR od 1.4.2014. godine do isplate
na iznos od 67,08 EUR od 1.5.2014. godine do isplate
na iznos od 66,28 EUR od 18.6.2014. godine do isplate
na iznos od 66,53 EUR od 1.7.2014. godine do isplate
na iznos od 69,05 EUR od 15.8.2014. godine do isplate
na iznos od 69,58 EUR od 16.9.2014. godine do isplate
na iznos od 70,23 EUR od 1.10.2014. godine do isplate
na iznos od 71,88 EUR od 1.11.2014. godine do isplate
na iznos od 73,03 EUR od 1.12.2014. godine do isplate
na iznos od 72,29 EUR od 3.1.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 18.2.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 17.3.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 18.4.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 1.5.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 1.6.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 1.7.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 1.8.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 1.9.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 16.10.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 4.11.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 16.12.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 16.1.2016. godine do isplate
na iznos od 94,46 EUR od 20.2.2016. godine do isplate
na iznos od 97,55 EUR od 1.3.2016. godine do isplate
na iznos od 92,71 EUR od 16.4.2016. godine do isplate
na iznos od 90,21 EUR od 17.5.2016. godine do isplate
na iznos od 96,18 EUR od 21.6.2016. godine do isplate
na iznos od 93,13 EUR od 16.7.2016. godine do isplate
na iznos od 93,64 EUR od 17.8.2016. godine do isplate
na iznos od 92,49 EUR od 17.9.2016. godine do isplate
na iznos od 93,88 EUR od 18.10.2016. godine do isplate
na iznos od 97,13 EUR od 4.11.2016. godine do isplate
na iznos od 98,75 EUR od 16.12.2016. godine do isplate
na iznos od 99,63 EUR od 18.1.2017. godine do isplate
na iznos od 98,38 EUR od 17.2.2017. godine do isplate
na iznos od 95,07 EUR od 21.3.2017. godine do isplate
na iznos od 96,18 EUR od 13.4.2017. godine do isplate
na iznos od 94,27 EUR od 1.5.2017. godine do isplate
na iznos od 90,21 EUR od 20.6.2017. godine do isplate
na iznos od 86,18 EUR od 18.7.2017. godine do isplate
na iznos od 76,60 EUR od 17.8.2017. godine do isplate
na iznos od 78,54 EUR od 16.9.2017. godine do isplate
na iznos od 78,19 EUR od 17.10.2017. godine do isplate
na iznos od 77,11 EUR od 15.12.2017. godine do isplate
na iznos od 77,11 EUR od 15.12.2017. godine do isplate
na iznos od 70,32 EUR od 16.1.2018. godine do isplate
na iznos od 75,73 EUR od 16.2.2018. godine do isplate
na iznos od 71,84 EUR od 16.3.2018. godine do isplate
na iznos od 67,87 EUR od 17.4.2018. godine do isplate
na iznos od 64,41 EUR od 16.5.2018. godine do isplate
na iznos od 71,76 EUR od 15.6.2018. godine do isplate
na iznos od 72,31 EUR od 7.7.2018. godine do isplate
na iznos od 79,86 EUR od 15.8.2018. godine do isplate
na iznos od 80,94 EUR od 15.9.2018. godine do isplate
na iznos od 76,89 EUR od 13.10.2018. godine do isplate
na iznos od 79,10 EUR od 15.11.2018. godine do isplate
na iznos od 80,52 EUR od 13.12.2018. godine do isplate
na iznos od 80,15 EUR od 15.1.2019. godine do isplate
na iznos od 78,18 EUR od 15.2.2019. godine do isplate
na iznos od 78,62 EUR od 15.3.2019. godine do isplate
na iznos od 80,48 EUR od 16.4.2019. godine do isplate
na iznos od 82,23 EUR od 1.6.2019. godine do isplate
na iznos od 82,23 EUR od 1.6.2019. godine do isplate
na iznos od 84,40 EUR od 1.7.2019. godine do isplate
na iznos od 90,58 EUR od 15.8.2019. godine do isplate
na iznos od 88,19 EUR od 17.9.2019. godine do isplate
na iznos od 90,92 EUR od 1.10.2019. godine do isplate
na iznos od 88,40 EUR od 1.11.2019. godine do isplate
na iznos od 88,95 EUR od 1.12.2019. godine do isplate
na iznos od 92,19 EUR od 1.1.2020. godine do isplate
na iznos od 98,51 EUR od 18.2.2020. godine do isplate
na iznos od 107,00 EUR od 1.3.2020. godine do isplate
na iznos od 107,00 EUR od 1.4.2020. godine do isplate
na iznos od 104,73 EUR od 1.5.2020. godine do isplate
na iznos od 101,63 EUR od 16.6.2020. godine do isplate
na iznos od 102,23 EUR od 9.7.2020. godine do isplate
na iznos od 96,48 EUR od 14.8.2020. godine do isplate
na iznos od 97,08 EUR od 9.9.2020. godine do isplate
na iznos od 98,16 EUR od 1.10.2020. godine do isplate
na iznos od 101,77 EUR od 1.11.2020. godine do isplate
na iznos od 97,67 EUR od 1.12.2020. godine do isplate
na iznos od 96,28 EUR od 1.1.2021. godine do isplate
na iznos od 98,85 EUR od 1.2.2021. godine do isplate
na iznos od 94,46 EUR od 1.3.2021. godine do isplate
na iznos od 92,09 EUR od 1.4.2021. godine do isplate
na iznos od 92,61 EUR od 1.5.2021. godine do isplate
na iznos od 92,55 EUR od 1.6.2021. godine do isplate
na iznos od 91,73 EUR od 1.7.2021. godine do isplate
na iznos od 97,06 EUR od 1.8.2021. godine do isplate
na iznos od 95,79 EUR od 1.9.2021. godine do isplate
na iznos od 95,23 EUR od 1.10.2021. godine do isplate
na iznos od 101,89 EUR od 1.11.2021. godine do isplate
na iznos od 107,19 EUR od 1.12.2021. godine do isplate
na iznos od 108,95 EUR od 1.1.2022. godine do isplate
na iznos od 108,79 EUR od 1.2.2022. godine do isplate
na iznos od 108,94 EUR od 1.3.2022. godine do isplate
na iznos od 112,86 EUR od 1.4.2022. godine do isplate
na iznos od 114,45 EUR od 1.5.2022. godine do isplate
na iznos od 112,53 EUR od 1.6.2022. godine do isplate
na iznos od 119,95 EUR od 1.7.2022. godine do isplate
na iznos od 130,01 EUR od 17.8.2022. godine do isplate
na iznos od 132,34 EUR od 16.9.2022. godine do isplate
na iznos od 127,29 EUR od 18.10.2022. godine do isplate
na iznos od 122,81 EUR od 1.11.2022. godine do isplate
na iznos od 125,37 EUR od 1.12.2022. godine do isplate
na iznos od 124,87 EUR od 1.1.2023. godine do isplate
na iznos od 118,98 EUR od 1.2.2023. godine do isplate
na iznos od 122,93 EUR od 1.3.2023. godine do isplate
na iznos od 121,30 EUR od 1.4.2023. godine do isplate,
te se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak ovog postupka u iznosu od 3.456,81 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26.05.2025. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi od 15.05.2023. navodi da su tužiteljica i tuženik dana 19.07.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 9011695351, (dalje u tekstu: Ugovor) temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 51.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno Ugovoru obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Tužitelj je preuzetu obvezu u cijelosti ispunio. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.
2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima.
3. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 2. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U odluci Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine jasno je izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
4. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj tako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 13.356,25 EUR / 100.632,64 kn. Člankom 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog čl. ZOO-a propisano je da je obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tužiteljica u tužbi predlaže donošenje presude:
-(Ad I) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 13.356,25 EUR / 100.632,64 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 08.08.2006. do 01.04.2023.) do isplate,
-(Ad II) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.
5. Tuženik u odgovoru na tužbu od 19.10.2023. navodi da u tužbi tužitelj postavlja tužbeni zahtjev koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti ugovora o kreditu broj 9011695351 zaključenom između stranka dana 19.7.2006.g., a kojim potražuje isplatu iznosa od 13.356,25 eur / 100.632,64 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a koji je tužitelj navodno „preplatio“ temeljem predmetnog ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita, sve pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe slijedeće. Prvenstveno, tuženik ističe prigovor neurednosti tužbe, jer ista nije podobna za raspravljanje zbog činjenice kako ista ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom se tužitelj obvezao tuženiku platiti ugovorene iznose u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Obzirom da tužba ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev, odnosno da tužitelj nije iskazao interes za utvrđivanje, nema procesnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva (isplata). Tuženik u cijelosti spori osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi sjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, to je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu pretplaćenih iznosa uslijed promjene tečaja s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu s osnove razlike u tečaju, naravno, ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. U postupku isplate preplaćenog, sud nije ovlašten utvrđivati pojedinu odredbu Ugovora kao ništetnu kao ni činjenično stanje koje bi eventualno bilo isto ili barem slično onome iz prednje navedenih odluka viših sudova, jer bi se u tom slučaju radilo o odlučivanju izvan granica zahtjeva koji su postavljeni u postupku.
6. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje djelomično ništetnim ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, osobito u članku 7., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama / izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“
7. Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.6.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova jer se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka jer su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 9.2.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.
8. Tuženik nadalje ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora? Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka, međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti.
9. U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj morao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kratkoročni kredit koji više nije na snazi ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivom tečaju, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se tečaj mijenjao, a što je pogrešno. U skladu s tim, tuženik prigovara izračunu „preplaćenog“ tečaja i načinu na koji je postavljen tužbeni zahtjev upravo iz razloga što ne postoji pravni osnov za „naknadu štete“ kako ju potražuje tužitelj jer šteta nije niti nastala, a tuženik je kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa postupao u skladu sa zakonom i ugovornim odredbama koje su odraz slobodno izražene volje obje ugovorne strane, kao i stoga što je izračun baziran na pogrešnoj premisi da bi među strankama bio ugovoren fiksni tečaj, a što ne proizlazi niti iz sadržaja samog ugovora, niti je to bila volja ugovornih stranaka. Tuženik se, nadalje, izričito protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice da se u ovom predmetu koristi izračun dostavljen uz tužbu kao i da se provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja razlike tečaja iz svih ranije navedenih razloga.
10. Zaključno, tuženik ističe kako:
-u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom;
-valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula;
te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja tečaja. Završno tuženik ističe prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.
11. Na pripremnom ročištu od 07.03.2024. tuženik je naveo da osporava tužiteljici status potrošača.
12. Tužiteljica je u podnesku od 22.07.2024., a nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu na koje tužiteljica nije imala primjedbi, konačno postavila tužbeni zahtjev navodeći da tužbeni zahtjev usklađuje s provedenim financijskim vještačenjem, te predlaže donošenje slijedeće presude:
''1. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju NJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 13.230,80 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 1,30 EUR od 1.9.2006. godine do isplate
na iznos od 1,54 EUR od 1.10.2006. godine do isplate
na iznos od 0,70 EUR od 1.11.2006. godine do isplate
na iznos od 0,59 EUR od 1.12.2006. godine do isplate
na iznos od 6,43 EUR od 7.11.2008. godine do isplate
na iznos od 13,60 EUR od 14.1.2009. godine do isplate
na iznos od 13,60 EUR od 14.1.2009. godine do isplate
na iznos od 13,60 EUR od 14.1.2009. godine do isplate
na iznos od 18,53 EUR od 28.2.2009. godine do isplate
na iznos od 12,00 EUR od 17.3.2009. godine do isplate
na iznos od 16,44 EUR od 3.4.2009. godine do isplate
na iznos od 14,80 EUR od 19.5.2009. godine do isplate
na iznos od 11,25 EUR od 5.6.2009. godine do isplate
na iznos od 9,48 EUR od 19.8.2009. godine do isplate
na iznos od 10,72 EUR od 27.8.2009. godine do isplate
na iznos od 9,75 EUR od 10.11.2009. godine do isplate
na iznos od 9,75 EUR od 10.11.2009. godine do isplate
na iznos od 9,75 EUR od 10.11.2009. godine do isplate
na iznos od 12,64 EUR od 1.12.2009. godine do isplate
na iznos od 15,25 EUR od 1.1.2010. godine do isplate
na iznos od 17,79 EUR od 3.2.2010. godine do isplate
na iznos od 17,61 EUR od 9.3.2010. godine do isplate
na iznos od 23,78 EUR od 1.4.2010. godine do isplate
na iznos od 22,59 EUR od 1.5.2010. godine do isplate
na iznos od 25,07 EUR od 1.6.2010. godine do isplate
na iznos od 41,48 EUR od 1.7.2010. godine do isplate
na iznos od 37,98 EUR od 1.8.2010. godine do isplate
na iznos od 47,44 EUR od 1.9.2010. godine do isplate
na iznos od 44,40 EUR od 1.10.2010. godine do isplate
na iznos od 37,95 EUR od 1.11.2010. godine do isplate
na iznos od 49,26 EUR od 1.12.2010. godine do isplate
na iznos od 64,42 EUR od 1.1.2011. godine do isplate
na iznos od 53,97 EUR od 1.2.2011. godine do isplate
na iznos od 57,76 EUR od 1.3.2011. godine do isplate
na iznos od 52,67 EUR od 1.4.2011. godine do isplate
na iznos od 53,43 EUR od 1.5.2011. godine do isplate
na iznos od 72,50 EUR od 1.6.2011. godine do isplate
na iznos od 73,85 EUR od 1.7.2011. godine do isplate
na iznos od 92,26 EUR od 25.8.2011. godine do isplate
na iznos od 81,38 EUR od 1.9.2011. godine do isplate
na iznos od 72,34 EUR od 1.10.2011. godine do isplate
na iznos od 71,21 EUR od 1.11.2011. godine do isplate
na iznos od 70,40 EUR od 1.12.2011. godine do isplate
na iznos od 74,38 EUR od 1.1.2012. godine do isplate
na iznos od 78,56 EUR od 1.2.2012. godine do isplate
na iznos od 78,88 EUR od 1.3.2012. godine do isplate
na iznos od 76,07 EUR od 1.4.2012. godine do isplate
na iznos od 77,46 EUR od 1.5.2012. godine do isplate
na iznos od 78,77 EUR od 1.6.2012. godine do isplate
na iznos od 76,69 EUR od 2.7.2012. godine do isplate
na iznos od 76,22 EUR od 1.9.2012. godine do isplate
na iznos od 76,22 EUR od 1.9.2012. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 1.10.2012. godine do isplate
na iznos od 77,09 EUR od 15.11.2012. godine do isplate
na iznos od 78,12 EUR od 1.12.2012. godine do isplate
na iznos od 77,51 EUR od 1.1.2013. godine do isplate
na iznos od 70,78 EUR od 1.2.2013. godine do isplate
na iznos od 76,52 EUR od 1.3.2013. godine do isplate
na iznos od 77,64 EUR od 20.4.2013. godine do isplate
na iznos od 68,78 EUR od 18.5.2013. godine do isplate
na iznos od 68,73 EUR od 22.6.2013. godine do isplate
na iznos od 69,72 EUR od 15.8.2013. godine do isplate
na iznos od 69,72 EUR od 15.8.2013. godine do isplate
na iznos od 71,48 EUR od 14.9.2013. godine do isplate
na iznos od 74,20 EUR od 11.10.2013. godine do isplate
na iznos od 73,69 EUR od 1.11.2013. godine do isplate
na iznos od 74,87 EUR od 1.12.2013. godine do isplate
na iznos od 76,21 EUR od 1.1.2014. godine do isplate
na iznos od 67,83 EUR od 1.2.2014. godine do isplate
na iznos od 69,39 EUR od 1.3.2014. godine do isplate
na iznos od 68,91 EUR od 1.4.2014. godine do isplate
na iznos od 67,08 EUR od 1.5.2014. godine do isplate
na iznos od 66,28 EUR od 18.6.2014. godine do isplate
na iznos od 66,53 EUR od 1.7.2014. godine do isplate
na iznos od 69,05 EUR od 15.8.2014. godine do isplate
na iznos od 69,58 EUR od 16.9.2014. godine do isplate
na iznos od 70,23 EUR od 1.10.2014. godine do isplate
na iznos od 71,88 EUR od 1.11.2014. godine do isplate
na iznos od 73,03 EUR od 1.12.2014. godine do isplate
na iznos od 72,29 EUR od 3.1.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 18.2.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 17.3.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 18.4.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 1.5.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 1.6.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 1.7.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 1.8.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 1.9.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 16.10.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 4.11.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 16.12.2015. godine do isplate
na iznos od 73,24 EUR od 16.1.2016. godine do isplate
na iznos od 94,46 EUR od 20.2.2016. godine do isplate
na iznos od 97,55 EUR od 1.3.2016. godine do isplate
na iznos od 92,71 EUR od 16.4.2016. godine do isplate
na iznos od 90,21 EUR od 17.5.2016. godine do isplate
na iznos od 96,18 EUR od 21.6.2016. godine do isplate
na iznos od 93,13 EUR od 16.7.2016. godine do isplate
na iznos od 93,64 EUR od 17.8.2016. godine do isplate
na iznos od 92,49 EUR od 17.9.2016. godine do isplate
na iznos od 93,88 EUR od 18.10.2016. godine do isplate
na iznos od 97,13 EUR od 4.11.2016. godine do isplate
na iznos od 98,75 EUR od 16.12.2016. godine do isplate
na iznos od 99,63 EUR od 18.1.2017. godine do isplate
na iznos od 98,38 EUR od 17.2.2017. godine do isplate
na iznos od 95,07 EUR od 21.3.2017. godine do isplate
na iznos od 96,18 EUR od 13.4.2017. godine do isplate
na iznos od 94,27 EUR od 1.5.2017. godine do isplate
na iznos od 90,21 EUR od 20.6.2017. godine do isplate
na iznos od 86,18 EUR od 18.7.2017. godine do isplate
na iznos od 76,60 EUR od 17.8.2017. godine do isplate
na iznos od 78,54 EUR od 16.9.2017. godine do isplate
na iznos od 78,19 EUR od 17.10.2017. godine do isplate
na iznos od 77,11 EUR od 15.12.2017. godine do isplate
na iznos od 77,11 EUR od 15.12.2017. godine do isplate
na iznos od 70,32 EUR od 16.1.2018. godine do isplate
na iznos od 75,73 EUR od 16.2.2018. godine do isplate
na iznos od 71,84 EUR od 16.3.2018. godine do isplate
na iznos od 67,87 EUR od 17.4.2018. godine do isplate
na iznos od 64,41 EUR od 16.5.2018. godine do isplate
na iznos od 71,76 EUR od 15.6.2018. godine do isplate
na iznos od 72,31 EUR od 7.7.2018. godine do isplate
na iznos od 79,86 EUR od 15.8.2018. godine do isplate
na iznos od 80,94 EUR od 15.9.2018. godine do isplate
na iznos od 76,89 EUR od 13.10.2018. godine do isplate
na iznos od 79,10 EUR od 15.11.2018. godine do isplate
na iznos od 80,52 EUR od 13.12.2018. godine do isplate
na iznos od 80,15 EUR od 15.1.2019. godine do isplate
na iznos od 78,18 EUR od 15.2.2019. godine do isplate
na iznos od 78,62 EUR od 15.3.2019. godine do isplate
na iznos od 80,48 EUR od 16.4.2019. godine do isplate
na iznos od 82,23 EUR od 1.6.2019. godine do isplate
na iznos od 82,23 EUR od 1.6.2019. godine do isplate
na iznos od 84,40 EUR od 1.7.2019. godine do isplate
na iznos od 90,58 EUR od 15.8.2019. godine do isplate
na iznos od 88,19 EUR od 17.9.2019. godine do isplate
na iznos od 90,92 EUR od 1.10.2019. godine do isplate
na iznos od 88,40 EUR od 1.11.2019. godine do isplate
na iznos od 88,95 EUR od 1.12.2019. godine do isplate
na iznos od 92,19 EUR od 1.1.2020. godine do isplate
na iznos od 98,51 EUR od 18.2.2020. godine do isplate
na iznos od 107,00 EUR od 1.3.2020. godine do isplate
na iznos od 107,00 EUR od 1.4.2020. godine do isplate
na iznos od 104,73 EUR od 1.5.2020. godine do isplate
na iznos od 101,63 EUR od 16.6.2020. godine do isplate
na iznos od 102,23 EUR od 9.7.2020. godine do isplate
na iznos od 96,48 EUR od 14.8.2020. godine do isplate
na iznos od 97,08 EUR od 9.9.2020. godine do isplate
na iznos od 98,16 EUR od 1.10.2020. godine do isplate
na iznos od 101,77 EUR od 1.11.2020. godine do isplate
na iznos od 97,67 EUR od 1.12.2020. godine do isplate
na iznos od 96,28 EUR od 1.1.2021. godine do isplate
na iznos od 98,85 EUR od 1.2.2021. godine do isplate
na iznos od 94,46 EUR od 1.3.2021. godine do isplate
na iznos od 92,09 EUR od 1.4.2021. godine do isplate
na iznos od 92,61 EUR od 1.5.2021. godine do isplate
na iznos od 92,55 EUR od 1.6.2021. godine do isplate
na iznos od 91,73 EUR od 1.7.2021. godine do isplate
na iznos od 97,06 EUR od 1.8.2021. godine do isplate
na iznos od 95,79 EUR od 1.9.2021. godine do isplate
na iznos od 95,23 EUR od 1.10.2021. godine do isplate
na iznos od 101,89 EUR od 1.11.2021. godine do isplate
na iznos od 107,19 EUR od 1.12.2021. godine do isplate
na iznos od 108,95 EUR od 1.1.2022. godine do isplate
na iznos od 108,79 EUR od 1.2.2022. godine do isplate
na iznos od 108,94 EUR od 1.3.2022. godine do isplate
na iznos od 112,86 EUR od 1.4.2022. godine do isplate
na iznos od 114,45 EUR od 1.5.2022. godine do isplate
na iznos od 112,53 EUR od 1.6.2022. godine do isplate
na iznos od 119,95 EUR od 1.7.2022. godine do isplate
na iznos od 130,01 EUR od 17.8.2022. godine do isplate
na iznos od 132,34 EUR od 16.9.2022. godine do isplate
na iznos od 127,29 EUR od 18.10.2022. godine do isplate
na iznos od 122,81 EUR od 1.11.2022. godine do isplate
na iznos od 125,37 EUR od 1.12.2022. godine do isplate
na iznos od 124,87 EUR od 1.1.2023. godine do isplate
na iznos od 118,98 EUR od 1.2.2023. godine do isplate
na iznos od 122,93 EUR od 1.3.2023. godine do isplate
na iznos od 121,30 EUR od 1.4.2023. godine do isplate
po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
2. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju NJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.''
13. Tuženik na ročištu od 16.04.2025., a očitujući se na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 22.07.2024., navodi da ostaje kod ranije danog odgovora na tužbu i svih do tada iznesenih navoda, te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.
14. Tijekom postupka sud je proveo sve dokaze predložene po strankama, te je izvršio uvid u pregled uplata po kreditu (list 18 – 25 spisa), Ugovor o kreditu broj 9011695351 od 19.07.2006. s potvrdom o solemnizaciji javne bilježnice Mandice Popović iz Valpova od 20.07.2006. pod brojem ovjere OU-418/06 (list 26 – 31 spisa), plan otplate (list 32 – 35 spisa) i u knjigovodstvenu karticu kredita (list 36 – 73 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, Darfin d.o.o., Zagreb od 11.04.2024. (list 111 – 121 spisa), te je pribavio pisano očitovanje vještaka od 17.10.2024. (list 142 spisa). Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 146 – 147 spisa).
15. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev (kao u podnesku tužiteljice od 22.07.2025.) u cijelosti osnovan.
16. Sud nije cijenio izračun preplate sačinjen po tužiteljici (list 10 – 17 spisa), koji je tužiteljica dostavila uz tužbu, a primjenom odredbe čl. 4. ZPP-a, jer je ovaj izračun izrađen po nalogu tužiteljice, a ne suda, izvan ovog parničnog postupka, a tuženik se nije suglasio da se isti koristi kao dokaz u ovom postupku.
17. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9011695351 od 19.07.2006. s potvrdom o solemnizaciji javne bilježnice Mandice Popović iz Valpova od 20.07.2006. pod brojem ovjere OU-418/06 (list 26 – 31 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Valpovu, dana 19.07.2006. tuženik, kao banka i kreditor, te tužiteljica, kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 9011695351 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Mandice Popović iz Valpova dana 20.07.2006. pod brojem ovjere OU-418/06, s ugovorenim iznosom kredita od 51.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke, tj. tuženika na dan korištenja, namjenski – za adaptaciju stambenog objekta, s rokom otplate od 240 mjeseci i redovnom kamatnom stopom od 4,80 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke, tj. tuženika o kreditiranju građana. Citirani Ugovor o kreditu sadrži sve odredbe za koje tužitelj u tužbi tvrdi da su ništetne i to: odredbe o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržane u čl. 1., čl. 6. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu.
18. Iako je odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke, tj. tuženika o kreditiranju građana, te iako je odredbom čl. 12.9. Ugovora o kreditu određeno da se na sve što nije regulirano tim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika s građanima, kao i ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanje tog Ugovora, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (Odluku banke, tj. tuženika o kreditiranju građana, Opće uvjete poslovanja tuženika s građanima, kao i ostale akte banke kojima je regulirano kreditiranje građana) predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kako tuženik niti tvrdi niti dokazuje da je odredbe iz ovih općih akata tuženika, a koje su rezultirale porastom početno ugovorene kamatne stope, donosio uz suglasnost tužiteljice, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom niti navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte uopće dostavio na uvid sudu tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.
19. Uvidom u pregled uplata po kreditu (list 18 – 25 spisa), plan otplate (list 32 – 35 spisa) i u knjigovodstvenu karticu kredita (list 36 – 73 spisa), a s tim da niti ovo među strankama nije sporno, sud je utvrdio da je kredit tužiteljici isplaćen dana 21.07.2006., sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužiteljica otplatila svaki obrok gore opisanog kredita, kao i da je tužiteljica otplaćivala kredit u uglavnom u ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka, s tim da je tuženik tijekom otplate ovog kredita više puta mijenjao na više kamatnu stopu po kojoj je tužiteljica vršila isplate, a u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,80 % godišnje. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope na više (tj. o povećanju kamatne stope) pregovarao s tužiteljicom prije početka primjene svake nove povećane kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.
20. Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 146 – 147 spisa)., te je sud njezin iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužiteljice, sud nalazi da je tužiteljica iskazivala jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njezinom iskazu u cijelosti poklonio vjeru.
21. Sud iz iskaza tužiteljice, te uspoređujući njezin iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužiteljicu niti djelatnici banke niti javni bilježnik nisu upozorili na eventualne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka. Također, sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljica u vrijeme odobravanja ovog kredita bila zaposlena kao radnica na farmi Izmuzište na Rotoru, a sredstva odobrenog kredita suprug i ona iskoristili su za adaptaciju stare kuće, te da je predmetni ugovor o kreditu pripremila i sastavila banka.
22. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).
23. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica u vrijeme odobravanja kredita bila zaposlena kao radnica na farmi Izmuzište na Rotoru, a sredstva odobrenog kredita suprug i ona iskoristili su za adaptaciju stare kuće, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužiteljica nije samostalno obavljala poduzetničku djelatnost za koju bi joj bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bila potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti.
24. Sud je na prijedlog tužiteljice proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, Darfin d.o.o., Zagreb od 11.04.2024. (list 111 – 121 spisa), a sa zadatkom vještaku da se na temelju dokumentacije u spisu očituje na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužiteljica tuženiku uplatila na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku uplatila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u eurima i u kunama po mjesecima i ukupno, s izraženim datumima svake pojedinačne uplate.
25. Vještak Dark Prpić iz Darfin d.o.o., Zagreb u svom pisanom nalazu i mišljenju od 11.04.2024. (list 111 – 121 spisa) navodi da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenih zadataka, mišljenje je vještaka kako slijedi: ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 13.230,80 EUR, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika (po visini i datumu) prikazani u tablici br. 1. zaključka vještaka.
26. Tužiteljica nije imala primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, te je sukladno istome konačno postavila svoj tužbeni zahtjev, dok se tuženik na provedeno financijsko vještačenje očitovao u podnesku od 25.07.2024. u kojemu u bitnome navodi da je predmetni nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksan tečaj, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik navodi da je zadatak vještaka, a sukladno prijedlogu tužitelja odnosno rješenju suda, bilo utvrditi preplatu kredita zbog promjena u tečaju. Tuženik, navodi kako je predmetni nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, promašen i nepotreban u smislu činjeničnih tvrdnji tuženika kako namjera ugovornih stranaka odnosno tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita nije bila ugovaranje fiksne kamatne stope što se implicira provođenjem predmetnog vještačenja. Davanjem takvog zadatka vještaku naslovljeni sud je de facto unaprijed zauzeo pravno shvaćanje koje uzima za činjenično dokazane isključivo tvrdnje tužitelja kako su ništetne sve promjene tečaja u utuženom razdoblju te kako se ima primijeniti početni tečaj na cijelo vrijeme trajanja kredita. U tom smislu tuženik u cijelosti pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.
27. Sud je rješenjem od 02.10.2024. pozvao vještaka da se pisanim putem očituje na primjedbe tuženika iz podneska od 25.07.2024., te je vještak u svom pisanom očitovanju od 17.10.2024. (list 142 spisa) naveo da su primjedbe tuženika iz podneska od 25.07.2024. godine pravne prirode te da vještak ostaje pri svom nalazu i mišljenju koje je napravljeno u skladu sa zadatkom suda.
28. Nakon primitka pisanog očitovanja vještaka tuženik je u podnesku od 26.02.2025. naveo kako u cijelosti ostaje kod prigovora i navoda iznesenih u podnesku od dana 25.07.2024. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, te napominje kako nema prigovora na matematički izračun vještaka slijedom čega ne predlaže usmeno saslušanje vještaka.
29. Kako tuženik u bitnome i nije imao preciznih i izravnih primjedbi na matematički izračun vještaka, već su njegove primjedbe u bitnome pravne naravi, tj. tuženik prigovara zadatku koji je sud odredio vještaku, dok tužitelj i nije imao primjedbi na nalazi i mišljenje vještaka, te kako je vještak svoj osnovni nalaz i mišljenje, a tako i pisano očitovanje izradio savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te u potpunosti sukladno zadatku suda, te kako je vještak pisanim očitovanjem primjedbe tuženika argumentirano i precizno otklonio kao neosnovane, to je sud provedeno financijsko vještačenje u cijelosti prihvatio.
30. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502. c ZPP-a, niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.
31. Tužiteljica se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012.
32. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.
33. Iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz sadržaja Ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice, te imajući u vidu odredbu čl. 502. c ZPP-a, koja propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu te osobe mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi, kao i utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na koje se poziva tužiteljica u ovom postupku, sud je utvrdio da tuženik, kao banka nije tužiteljicu adekvatno informirao o svim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarski franak.
34. Iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužiteljici (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužiteljici. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužiteljici istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljici nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj, te joj u konačnici nanosi štetu. Nadalje, iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio (sve kako je gore obrazloženo) da tuženik tužiteljicu nije upozorio na eventualne rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržane u čl. 1., čl. 6. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetne.
35. Kako su ugovorne odredbe sadržane u čl. 1., čl. 6. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu o vezivanju glavnice i anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih odredbi je tužiteljica vršila isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose tih isplata, odnosno da pozitivna razlika između iznosa koji je tužiteljica tuženiku uplatila na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku uplatila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita iznosi ukupno 13.230,80 EUR, s tim da su pojedini mjesečni iznosi razlika (po visini i datumu) prikazani u tablici br. 1. zaključka vještaka za financije, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502. c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 13.230,80 EUR, a jer tužiteljica u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu traži iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužitelj izvršio tuženiku uslijed porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).
36. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Osim toga, valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužiteljici pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 15.05.2023. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj zahtjev tužiteljice. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).
37. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica uspjela u ovom sporu s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti. Tužiteljici je kao potreban priznat i dosuđen trošak trošak financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora. Trošak zastupanja tužiteljice koji je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 22.01.2024. i 22.07.2024. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 07.03.2024. i 16.04.2025. (Tbr. 9/1) od po 250 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 1.250 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 2.500,00 EUR. Uz trošak financijskog vještačenja, ukupan parnični trošak dosuđen tužiteljici iznosi 3.456,81 EUR. Na ovaj iznos tužiteljici je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), te je stoga sud odlučio kao u izreci ove presude u točci I u odnosu na naknadu parničnog troška tužiteljici, s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.
38. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužiteljici nije dosudio naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude, jer ova radnja nije bila potrebna tužiteljici za vođenje ove parnice, imajući u vidu da bi se isto ročište održalo bez obzira na dolazak tužiteljice na isto, kao i da na istom ročištu tužiteljica nije iznosila nikakve navode. Također, primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužiteljici nije dosudio naknadu za sudsku pristojbu za tužbu, a jer tužiteljica, koja se u ovoj parnici poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora i tvrdi da je potrošač, temeljem odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23 - dalje: ZSP) nije obveznik plaćanja sudskih pristojbi u ovom sporu, a niti je istu pristojbu platila.
39. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u ovom sporu s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, to tuženiku primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci II.
U Zagrebu, dana 26. svibnja 2025. godine
Sutkinja
Ivana Galić
Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući kn od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a kn od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.
DNA:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika
