Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: P-435/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnoj stvari tužitelja AŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Erste&steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri, d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 6. svibnja 2025.g. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, a objavljene dana 26. svibja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/A,OIB:23057039320 dužan je tužitelju ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos 9.740,24 EUR (slovima: devettisućasedamstočetrdeseteura i dvadessetčetiricenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do plaćanja, za razdoblje do 31.7.2008.g po stopi od 15% godišnje; za razdoblje od 01.08.2008.g do 31.07.2015.g u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015.g do 31.12.2022.g po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g pa do plaćanja sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, i to na iznose kako slijedi:
na iznos od 0,02 EUR koja teče od 2.5.2006 pa do plaćanja
na iznos od 1,91 EUR koja teče od 2.6.2006 pa do plaćanja
na iznos od 0,33 EUR koja teče od 2.9.2006 pa do plaćanja
na iznos od 1,54 EUR koja teče od 2.10.2006 pa do plaćanja
na iznos od 0,70 EUR koja teče od 4.11.2006 pa do plaćanja
na iznos od 19,70 EUR koja teče od 2.1.2010 pa do plaćanja
na iznos od 48,78 EUR koja teče od 2.2.2010 pa do plaćanja
na iznos od 46,40 EUR koja teče od 2.3.2010 pa do plaćanja
na iznos od 63,31 EUR koja teče od 2.4.2010 pa do plaćanja
na iznos od 59,65 EUR koja teče od 2.5.2010 pa do plaćanja
na iznos od 63,67 EUR koja teče od 2.6.2010 pa do plaćanja
na iznos od 108,67 EUR koja teče od 2.7.2010 pa do plaćanja
na iznos od 98,71 EUR koja teče od 2.8.2010 pa do plaćanja
na iznos od 135,34 EUR koja teče od 2.9.2010 pa do plaćanja
na iznos od 117,17 EUR koja teče od 2.10.2010 pa do plaćanja
na iznos od 101,50 EUR koja teče od 2.11.2010 pa do plaćanja
na iznos od 148,32 EUR koja teče od 2.12.2010 pa do plaćanja
na iznos od 172,20 EUR koja teče od 2.1.2011 pa do plaćanja
na iznos od 154,33 EUR koja teče od 2.2.2011 pa do plaćanja
na iznos od 159,84 EUR koja teče od 2.3.2011 pa do plaćanja
na iznos od 144,87 EUR koja teče od 2.4.2011 pa do plaćanja
na iznos od 146,54 EUR koja teče od 2.5.2011 pa do plaćanja
na iznos od 192,20 EUR koja teče od 2.6.2011 pa do plaćanja
na iznos od 199,99 EUR koja teče od 2.7.2011 pa do plaćanja
na iznos od 253,53 EUR koja teče od 2.8.2011 pa do plaćanja
na iznos od 245,96 EUR koja teče od 2.9.2011 pa do plaćanja
na iznos od 203,92 EUR koja teče od 2.10.2011 pa do plaćanja
na iznos od 200,22 EUR koja teče od 2.11.2011 pa do plaćanja
na iznos od 197,31 EUR koja teče od 2.12.2011 pa do plaćanja
na iznos od 208,05 EUR koja teče od 2.1.2012 pa do plaćanja
na iznos od 220,03 EUR koja teče od 2.2.2012 pa do plaćanja
na iznos od 220,31 EUR koja teče od 2.3.2012 pa do plaćanja
na iznos od 212,82 EUR koja teče od 2.4.2012 pa do plaćanja
na iznos od 215,29 EUR koja teče od 2.5.2012 pa do plaćanja
na iznos od 219,90 EUR koja teče od 2.6.2012 pa do plaćanja
na iznos od 215,51 EUR koja teče od 2.7.2012 pa do plaćanja
na iznos od 215,84 EUR koja teče od 2.8.2012 pa do plaćanja
na iznos od 211,62 EUR koja teče od 2.9.2012 pa do plaćanja
na iznos od 203,28 EUR koja teče od 2.10.2012 pa do plaćanja
na iznos od 212,88 EUR koja teče od 2.11.2012 pa do plaćanja
na iznos od 215,63 EUR koja teče od 2.12.2012 pa do plaćanja
na iznos od 215,84 EUR koja teče od 2.1.2013 pa do plaćanja
na iznos od 201,93 EUR koja teče od 2.2.2013 pa do plaćanja
na iznos od 210,88 EUR koja teče od 2.3.2013 pa do plaćanja
na iznos od 213,31 EUR koja teče od 2.4.2013 pa do plaćanja
na iznos od 207,94 EUR koja teče od 2.5.2013 pa do plaćanja
na iznos od 192,86 EUR koja teče od 4.6.2013 pa do plaćanja
na iznos od 186,91 EUR koja teče od 2.7.2013 pa do plaćanja
na iznos od 15,16 EUR koja teče od 2.8.2013 pa do plaćanja
na iznos od 178,59 EUR koja teče od 3.8.2013 pa do plaćanja
na iznos od 17,93 EUR koja teče od 2.9.2013 pa do plaćanja
na iznos od 182,80 EUR koja teče od 4.9.2013 pa do plaćanja
na iznos od 178,79 EUR koja teče od 2.10.2013 pa do plaćanja
na iznos od 33,42 EUR koja teče od 8.10.2013 pa do plaćanja
na iznos od 205,30 EUR koja teče od 5.11.2013 pa do plaćanja
na iznos od 208,52 EUR koja teče od 3.12.2013 pa do plaćanja
na iznos od 211,15 EUR koja teče od 2.1.2014 pa do plaćanja
na iznos od 206,71 EUR koja teče od 2.2.2014 pa do plaćanja
na iznos od 211,73 EUR koja teče od 2.3.2014 pa do plaćanja
na iznos od 209,15 EUR koja teče od 2.4.2014 pa do plaćanja
na iznos od 19,10 EUR koja teče od 2.5.2014 pa do plaćanja
na iznos od 185,16 EUR koja teče od 6.5.2014 pa do plaćanja
na iznos od 31,84 EUR koja teče od 2.6.2014 pa do plaćanja
na iznos od 170,03 EUR koja teče od 3.6.2014 pa do plaćanja
na iznos od 187,40 EUR koja teče od 2.7.2014 pa do plaćanja
sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 3.107,21 € (slovima:tritisućestosedameura i dvadesetjedancent ) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
III. Utvrđuje se neosnovanim prijebojni zahtjev tuženika u iznosu od 441,88 € (slovima:četristočetrdesetjedaneura i osamdesetosamcenta).
IV. Tuženik je dužan tužitelju platiti parnični trošak u iznosu od 1.525,00 €
(slovima:tisućupetstodvadesetpeteura) sa zakonskom zateznom kamatom određenom po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, od presuđenja 26. svibnja 2025.g. pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.“
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao potrošač s tuženikom kao trgovcem dana 24.travnja 2006.g. u [adresa] sklopio Ugovor o kreditu br. 51400607-5102962879 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 130.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije upozorio tužitelja na mogućnost snašanja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Točkom 3. presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g takav način ugovaranja valutne klauzule bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen je kao nepošten, a što je pak rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Takvim načinom ugovaranja ujedno su povrijeđene i odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Dana 17.09.2019.g objavljena je odluka VSRH povodom revizije banaka u predmetu Rev 2221/2018-11 povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač te je konačno utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena, i kao takva ništetna. Citiranom Revizijskom odlukom potvrđena je Presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/16 od 14.06.2018.g. Navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj obzirom da je postupak bio vođen sukladno 502.a. ZPP-a. Tuženik je primjenom nepoštene ugovorne i svojom nepoštenom poslovnom praksom bez valjane pravne osnove stekao iznos od 11.253,49 €, tj iznos koji ovom tužbom tužitelj potražuje. Budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj, tuženik je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, a prema specifikaciji koja se dostavlja uz tužbu. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja podneskom od dana 5.svibnja 2025.g. sredio tužbeni zahtjev na iznos od 9.740,24 €, odnosno smanjio je tužbeni zahtjev za iznos od 3.107,21 €.
2.Prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik je stavio prigovor mjesne nenadležnosti budući da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu broj 5102962879 od 24.travnjaa 2006. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Podredno i opreza radi, u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Tuženik prigovara zastari jer se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. Tuženik ističe kako primjenjujući stav Suda EU na konkretni slučaj proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovog predmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja poštenosti te samim tim i iz primjene Direktive. Tužitelj je dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako je tužitelj potpisao s tuženikom ugovor o konverziji i kako takvi korisnici nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve. Tuženik smatra kako je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita. Tuženik navodi kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je imao na ponudi više kredita koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti, instrumentima osiguranja, kamatnim stopama i upravo je tužitelj donosio u konkretnom slučaju odluku o izboru proizvoda. Tuženik nadalje ističe kako nije ostvario niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik. Stoga tuženik tvrdi da opreznom i plašljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik stoga smatra kako je bila slobodna volja tužitelja prilikom sklapanja ugovora kojom mu je prilikom stavljeno na izbor i slobodnu volju vrsta proizvoda, način otplate a s obzirom da tužitelj u cijelosti osporava ugovor tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s obzirom na osnove tečaja i kamatne stope u iznosu od 340,97 € (kada je CHF bio niži od početnog tečaja) te predlaže konstituivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja, kao i iznos od 3.107,21 € koji je priznat ugovorom o konverziji.
3. U svrhu dokaza pročitani su prilozi uz tužbu, obavijesti o kamatnim stopama, otplatni plan, obavijest o kreditu, ugovor o kreditu i aneks ugovora (list 5-46), izvadak iz zk. knjiga (list 47-51), podnesak tuženika uz priloge (list 54-167), provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje, saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.
4.Analizirajući provedene dokaze i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno proizlazi kako je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.
5. Sud nije usvojio prigovor mjesne nenadležnosti rješenjem broj P-435/2023-6 od dana 20.studenoga 2024.g. a koje rješenje je potvrđeno dana 15.siječnja 2025.g. odlukom Županijskog suda u Puli broj Gž-58/2025-2. Nesporno je da su tužitelj, odnosno korisnik kredita kao potrošač s tuženikom kao dana 24.travnja 2006.g. u [adresa] sklopio Ugovor o kreditu br. 51400607-5102962879 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 130.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Prilikom sklapanja ugovora tuženik nije upozorio tužitelja na mogućnost snašanja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli a nesporno je utvrđeno da je u predmetnom Ugovoru ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pregovaralo, budući da je kao takva predstavljala je dio sadržaja standardnog tipskog ugovora, koji karakteriziraju unaprijed formulirane ugovorne odredbe od strane tuženika kao kreditora, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakvog utjecaja. (Trgovački sud u Zagrebu broj P- 1401/2012 od dana 04.07.2013.g.) Tužitelj je u svom iskazu saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja osporio tvrdnju tuženika kako je bio upozoren na rizik valutne klauzule odnosno o mogućnosti rasta rata kredita zbog rasta tečaja.
6. Sud smatra kako su ugovorne odredbe u kojima se ugovara valutna klauzula Ugovora nepoštene, budući da nije bile predmetom pojedinačnih pregovora, s obzirom da je činila sadržaj unaprijed pripremljenog, tipskog obrasca ugovora, niti je tuženik upozoravao tužitelja na rizik valutne klauzule čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelj u konkretnom slučaju, bez odgovarajućeg znanja o učincima i rizicima koje donosi kreditiranje pristupila sklapanju Ugovora, vjerujući u točnost prezentiranih informacija od strane tuženika kao kreditora, koji je pak, raspolažući stručnim znanjem, iskoristio neinformiranost i nestručnost tužitelja i u tipskom ugovoru sastavio odredbe koje su suprotne temeljnim načelima obveznog prava – načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu savjesnosti i poštenja.
7. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ( Narodne novine“, br. 93/03 – dalje: ZZP/03), čiji sadržaj su činile odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, pa je tako čl. 81. st. 2. i 3. bilo propisano da nepoštenom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 1. je neodređena i nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Time je položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Tuženik je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati.
8. U čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO/05), određeno je da ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S obzirom da su odredbe čl. 1. i 7. Ugovora predmetnog ugovora bile protivne prisilnim propisima, iste su ostvarile obilježje ništetne odredbe, stoga je prema stajalištu ovog suda valjalo utvrditi njihovu ništetnost i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Ovakvo stajalište je zauzeto u presudama i to odlukom Vrhovnog suda RH Rev-221/2018-11 kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/16 od 14.06.2018.g.
9. Vrhovni sud već presudio da kolektivna tužba prekida zastaru te petogodišnji rok ponovno počinje teći od pravomoćne odluke u kolektivnom sporu, budući da je donesena odluka 14. lipnja 2018. rok za tužbe u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći od tog datuma tako da je rok podnošenja tužbe do 14. lipnja 2023. godine, a s obzirom da je tužitelj podnio tužbu dana 13.lipnja 2023.g. prigovor zastare tuženika je neosnovan.
10. Sud nije prihvatio prigovor tuženika kako su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu odnosno konverziju, pa tužitelj nema pravni interes jer se radi o novom ugovoru kojim su stranke u cijelosti regulirale pravni odnos jer sud smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a o čemu je stajalište zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-18/18 od dana 26.svibnja 2020.g. Samim tim, sve do sklapanja ugovora o konverziji postojao je na snazi Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke temeljem kojih je tužitelj bio u obvezi ispunjavati ugovornu obvezu prema nepoštenim i ništetnim odredbama ugovoru o valutnoj klauzuli što je sud utvrdio ovom presudom stoga sud smatra kako postoji interes tužitelja za utvrđenje da je preplatio obvezu. Sporno je naime, što tuženik navodi kako je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem do dana 30.rujna 2015.g. zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te su prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF koji su pretvoreni u EUR te su na taj način konverzijom stranke zamijenili novi otplatni plan u valutnoj klauzuli u EUR, kao i sve ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta, glavnice i kamata. Sud ovakvo osporavanje tuženik nije mogao uzeti u obzir jer smatra kako sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03- dalje ZZP/03) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji nije izgubio pravni interes jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane a o čemu je dosada zauzeo stajalište i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukama Rev 3868/20918-2 od 12.veljače 2019.g. i odlukom broj Rev 18/2018- 2 od dana 26.svibnja 2020.g.
11.Sud je na okolnost preplaćenih iznosa zbog vezanosti iznosa za valutnu klauzulu kroz za cijeli vremenski period otplate kredita, proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije IŽ, mag.oec. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženiku, zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, platio više iznos od 13.289,33 €, a negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog iznose 441,88 € odnosno neto preplata tečaja iznosi 12.847,45 €. Vještak navodi kako konverzijom nije provedena ravnoteža među strankama jer je u konverziji na dan 30.rujna 2015.g. utvrđena preplata u iznosu od 3.107,21 € pa nakon izrčuna preplate iz konverzije preplata iznosi 9.740,24 €. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja sredio tužbeni zahtjev na iznos od 9.740,24 €.
12. Dakle, imajući u vidu da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da unatoč konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i pozivom na pravno shvaćanje Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., ČŽ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207 te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., i utvrđuje da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na utvrđenje nepoštenosti ugovorenih odredbi i pravo na restitucijski zahtjev., odnosno smanjio je tužbeni zahtjev za iznos od 28,73 kune. Punomoćnici stranaka nisu prigovorile matematičkom izračunu vještaka pa ovakav nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća i sud jer je dan jasno i u skladu s pravilima struke.
13. Sud stoga smatra kako je konverzija kredita izvršena na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19. točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom. Glavni motiv i svrha tog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR.
14. U skladu s čl. 29. st. 2. i čl. 323. st.1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, sud smatra da je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od 9.740,24 €, s pripadajućom zateznom kamatom, od dana plaćanja pojedinog iznosa.
15. Budući da se tuženik usprotivio povlačenju tužbenog zahtjeva sud je u tom dijelu donio odluku kojom se odbija tužbeni zahtjev u iznosu od 3.107,21 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. U odnosu na prijebojni zahtjev u iznosu od 441,88 € sud je utvrdio da je prijeboj neosnovan budući da je taj negativni tečaj uračunao vještak u nalazu kao i tužitelj sa sređenim tužbenim zahtjevom.
16. Iako je tužitelj djelomično uspio u ovom sporu, u konkretnom slučaju se radi o sporu u kojem je tužitelj potrošač, radi čega tužitelju u cijelosti pripada naknada parničnog troška koji je bio opravdan. Naime, ovaj stav proizlazi iz odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-920/2023-2 od 25. ožujka 2023. te presude suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 u točki V. izreke, a koja odluka suda Europske unije obvezuje sud da u sporovima gdje je tužitelj potrošač, kao u konkretnom slučaju, tužitelj kao potrošaču u cijelosti pripadne naknada parničnog troška, čak neovisno o tome što nije u cijelosti uspio u sporu. Ovo stoga što su odredbe Direktive 93/13 obvezujuće i za hrvatski sud i po svojoj pravnoj snazi su izvan domaćeg prava te bi u suprotnom potrošaču, tj. tužitelju nastala prepreka koja bi ga mogla odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je određeno Direktivom 93/13. Tužitelju je stoga u cijelosti priznat parnični trošak prema VPS-u i Odvjetičkoj tarifi te temeljem članka 154.st.1. Zakona o parničnom postupku ( „ Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), pa je sud dosudio trošak tužitelju u cijelosti prema postavljenom tužbenom zahtjev u trenutku zaključenja glavne rasprave koji se prema vrijednosti predmeta spora i odvjetničkoj tarifi odnosi na sastav tužbe u iznosu od 200,00 €, sastav podneska od dana 5.svibnja 2025.g., u iznosu od 200,00 €, zastupanje na ročištima od 2.lipnja 2025.g., 6.svibnja 2025.g. svako u iznosu od 200,00 €, te pristup na objavu i uručenje presude u 100, 00 €, te predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 €, odnosno sveukupni odvjetnički trošak u iznosu od 900,00 €, na koji iznos je obračunat PDVod 25% u iznosu od 225,00 €, pa ukupni trošak iznosi 1.525,00 €.
17. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
Koprivnica, 26. svibnja 2025.
Sudac
Darko Magdić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Dostaviti:
1. Odvj. Krunoslav Vuljak, Koprivnica-neposredno
2.Odvj. Damir Metelko, OD Metelko, Knežević & partneri, d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6- preko e-oglasne ploče
