REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: 6 P-159/2025-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja BG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Jasminka Gregurić Matić, odvjetnica iz OD Matić, Feldman & Herman iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa Dora Hanžeković, odvjetnica iz OD Hanžeković & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnice tužitelja Jasminke Gregurić Matić i zamjenika punomoćnika tuženika IG, odvjetničke vježbenice, dana 26. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba Ugovora o kreditu broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 – 5102855474 od 16. veljače 2006. zaključenog između tuženika i tužitelja, potvrđenog kod Javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem OU – 262/2006 i to:

- u čl. 7 u dijelu koji glasi "VALUTNA KLAUZULA Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja."

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 45.508,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos:

- 9,56 eura od 12. studenog 2008.,

- 48,76 eura od 2. siječnja 2009.,

- 52,39 eura od 2. veljače 2009.,

- 47,20 eura od 2. ožujka 2009.,

- 8,82 eura od 3. ožujka 2009.,

- 45,99 eura od 3. travnja 2009.,

- 44,37 eura od 2. svibnja 2009.,

- 32,42 eura od 2. lipnja 2009.,

- 18,40 eura od 2. srpnja 2009.,

- 7,98 eura od 2. kolovoza 2009.,

- 14,03 eura od 13. kolovoza 2009.,

- 31,52 eura od 16. rujna 2009.,

- 24,44 eura od 2. listopada 2009.,

- 14,79 eura od 2. studenog 2009.

- 8,69 eura od 3. studenog 2009.,

- 35,22 eura od 2. prosinca 2009.,

- 6,87 eura od 2. siječnja 2010.,

- 37,78 eura od 5. siječnja 2010.,

- 56,97 eura od 2. veljače 2010.,

- 53,99 eura od 2. ožujka 2010.,

- 75,19 eura od 2. travnja 2010.,

- 70,60 eura od 2. svibnja 2010.,

- 3,70 eura od 2. lipnja 2010.,

- 90,38 eura od 15. lipnja 2010.,

- 0,64 eura od 2. srpnja 2010.,

- 120,84 eura od 6. srpnja 2010.,

- 119,48 eura od 14. kolovoza 2010.,

- 2,05 eura od 2. rujna 2010.,

- 155,96 eura od 14. rujna 2010.,

- 14,30 eura od 2. listopada 2010.,

- 123,62 eura od 6. listopada 2010.,

- 31,95 eura od 2. studenog 2010.,

- 56,49 eura od 7. studenog 2010.,

- 43,67 eura od 11. studenog 2010.,

- 181,76 eura od 2. prosinca 2010.,

- 19,65 eura od 2. siječnja 2011.,

- 186,00 eura od 8. siječnja 2011.,

- 94,78 eura od 2. veljače 2011.,

- 85,98 eura od 16. veljače 2011.,

- 27,73 eura od 3. ožujka 2011.,

- 157,25 eura od 16. ožujka 2011.,

- 2,65 eura od 2. travnja 2011.,

- 166,68 eura od 5. travnja 2011.,

- 37,86 eura od 2. svibnja 2011.,

- 162,51 eura od 14. svibnja 2011.

- 242,05 eura od 16. lipnja 2011.,

- 423,38 eura od 17. lipnja 2011.,

- 241,55 eura od 17. lipnja 2011.,

- 1,21 eura od 17. lipnja 2011.,

- 35.002,48 eura od 11. kolovoza 2011.,

- 369,17 eura od 11. kolovoza 2011.,

- 39,20 eura od 11. kolovoza 2011.,

- 4,10 eura od 11. kolovoza 2011.,

- 6.553,33 eura od 1. prosinca 2011., sve do isplate, po stopi koja se do dana 31.7.2015.g. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 9.358,14 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 26. svibnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1/. Vrhovni sud je u svojoj odluci Rev-222/2024 od 22.10.2024. donesenoj u ovoj pravnoj stvari ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-801/2022-3 od 22. kolovoza 2022. i presudu ovog suda broj P-258/19-24 od 16.3.2022. u dijelu kojima je utvrđena ništetnost odredbe čl. 7. sklopljenog ugovora o kreditu, te u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju zbog te ništetne ugovorne odredbe ispati iznos od 342.882,94 kn, kao i u odluci o troškovima postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje.

U preostalom dijelu (ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplati iznosa s tog osnova, prigovoru radi prebijanje) je pravomoćno odlučeno. Sporna je za Vrhovni sud (povodom revizije tuženika), bila informiranost tužitelja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) na njegove kreditne obveze. Naime, Vrhovni sud je ocijenio da se prvostupanjski, a također i drugostupanjski sud pogrešno pozvao na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnih postupaka za zaštitu prava i interesa potrošača, a da nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi, kako je to predlagao tuženik, čime je povrijedio tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i pravilnu primjenu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je ovaj sud proveo ponovljeni postupak u kojem je otklonio nepravilnosti na koje ga je upozorio Vrhovni sud.

2/. Dakle, tužitelj u tužbi navodi da je 16. veljače 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 - 5102855474 (dalje: Ugovor), kojim mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 188.891,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan puštanja kredita u tečaj. Navodi da taj ugovor sadrži ništetne odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Smatra da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik povrijedio njegova potrošačka prava na način da je ugovorio nepoštene i ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva odlukom banke i o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima.

Konačno uređenim tužbenim zahtjevom (nakon što je Vrhovni sud ukinuo prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 7. sklopljenog ugvoora o kreditu) u podnesku od 1.4.2025., traži:

- utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u čl. 7. kojom je ugovorena valutna klauzula, a koja odredba glasi „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi), obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke. Korisnik kredita je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“;

- isplatu iznosa od 45.508,35 eura s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to navedeno u izreci pod toč. II.

Zaključno, potražuje i parnični trošak.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane. Prvenstveno ističe prigovor zastare. Nadalje, osporava tvrdnje tužitelja da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Navodi da je pri ugovaranju tih odredbi postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja. Prigovara i visini postavljenog tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve, te da mu naloži da tuženiku naknadi trošak ovog postupka.

4. Podneskom od 18. ožujka 2021. tuženik je podnio prigovor radi prebijanja, koji je specificirao nakon financijskog vještačenja u iznosu od 4.865,46 kn sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

4.1. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja, tužitelj na ročištu 9.7.2021. ističe prigovor zastare. O ovom prigovoru je pravomoćno odlučeno u ranijoj odluci.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 2402006 - 1031262160 (list 8-16), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 31-36), nalaz i mišljenje vještaka Maria Tkaleca (list 37-46), materijale tuženika o kreditima s valutnom klauzulom (list 68-78), e-mail korespondenciju djelatnika tuženika s prilozima (list 79-91), stručne članke (list 111-188), Presudu Suda Europske Unije broj C-452/18 (list 189-201), pregled prometa po partiji kredita (list 202-212), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 228-239), saslušan je tužitelj (list 270), te svjedok ŽG (list 757 spisa).

5.1. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje HG.

6. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno uređeni tužbeni zahtjev osnovan.

7. Svu naprijed navedenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

8. Dakle, predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetne odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, kao i isplata iznosa koji je tuženik stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018., kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

10 . Odredbom čl. 502.c propisano je da je sud u parnicama za naknadu štete vezan za utvrđenja iz presude kojom je utvrđeno da su postupanjem tuženika povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj dužan štititi.

11. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, koji sadrži spornu ugovoru odredbu o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo je ta odredba (uz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke), bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Također nije sporno da je tužitelj ispunio svoje obveze prema odredbama tog ugovora. Sporno je, jesu li te odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Slijedom toga, sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 primijeniti na ovaj predmet. Nadalje je sporna i zastara, te tijek zateznih kamata.

12. Da je tužitelj sklopio predmetni Ugovor u svojstvu potrošača proizlazi iz čl. 3. Ugovora (stambeni kredit), ali i iz iskaza samog tužitelja gdje je tužitelj rekao da je ugovor o kreditu sklopio radi. Treba reći i da je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Rev 18/18-2 ), a što tuženik nije dokazao.

13. Stoga je sud stava da je na temelju čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje: ZPP), u ovom predmetu vezan za utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Navedeno vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. To iz razloga jer općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla.

14. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, a isto tako odluku Vrhovnog suda donesenu u ovom postupku, tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama, kao što tvrdi.

15. Saslušan je tužitelj, koji je u svom iskazu u vezi sa okolnostima sklapanja ugovora i uvjetima koji su mu ponuđeni iskazivao da je sa gospodinom ŽG koji je bio predstavnik banke razgovarao o kreditu koji je htio podići i tražio je da mu se omoguće maksimalno povoljni uvjeti koje je mogao dobiti. Rekao je da to nije bilo nikakvo pregovaranje, već je banka ponudila uvjete u smislu kamatne stope, valute i ročnosti kredita koji su tada se mogli ponuditi, a to nije bilo ništa povoljnije nego što bi banka mogla ponuditi drugima. Razgovarali su o iznosu kredita koji podiže, o ratama, ali nije mogao utjecati na ostale ugovorne odredbe jer su one bile fiksne. Zamolio je gosp. ŽG da mu odobri maksimalno povoljnu stopu koju je mogao. Znao je da je kamatna stopa za CHF bila povoljnija pa je i taj kredit za zbog toga bio povoljniji. Bio je upoznat da je dužan plaćati iznos u kunama ovisan o tečaju CHF i bio je svjestan i toga da može doći i do povećanja rate ovisno o povećanju CHF, ali niti on, niti supruga nisu mogli pretpostaviti da će valuta CHF se kroz vrijeme toliko povećavati. Mislio je da bi to bio iznos približno isti kao i EURO u svom kretanju. Rekao je također da su postojale opcije kredita u valuti CHF ili EUR, a da se on odlučio za kredit u valuti CHF jer je to bio jeftiniji kredit tada. Rekao je da je nakon što je isplatio predmetni kredit 2011. godine, uzeo kredit u valuti EURO. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio član uprave i suvlasnik firme Perpetum mobile.

16. Nadalje, svjedok ŽG koji je u veljači 2006. bio zaposlen kod tuženika kao osobni bankar u poslovnici u Vukovarskoj ulici u Zagrebu, je u svom iskazu rekao da se sjeća tužitelja koji je bio dugogodišnji klijent Erste banke i kao takav je imao poseban status u banci i pregovaračku moć. Konkretnog ugovora se nije mogao sjetiti do u detalje, ali kako je bio osobni bankar, prilikom sklapanja tog ugovora je bio u direktnom kontaktu sa tužiteljem i podnio je zahtjev za odobrenje kredita tužitelja na višu instancu. Sjeća se da je banka tada imala ponudu kredita u eurima i CHF koji su bili prezentirani na jednom letku i sjeća se da su kamatne stope za valutu CHF bile nešto niže. Podsjetio se da je tužitelj uzimao kredit od nekih 188.000,00 CHF za kupnju stana u [adresa] i da je ponudio zamjensku nekretninu, a s obzirom na njegov status klijenta u banci ponuđena mu je nešto niža kamatna stopa i nešto niža naknada za obradu kredita. Nekretnina koja je bila dana u zalog je bila nešto niže vrijednosti nego što se tražilo i polica je bila niža, tako da su u tom smislu postojali neki ustupci. O tim uvjetima se moglo tada pregovarati, pa pretpostavlja da su u konkretnom slučaju ugovorena kamatna stopa i povoljnija naknada za obradu kredita, bili rezultat pregovora sa tužiteljem. Svjedok je na pitanje punomoćnika tužitelja rekao da je povoljniji bio kredit u valuti CHF, a što se tiče rizika vezano za valutu CHF nisu se klijenti upozoravali na nikakve posebne rizike, već im je objašnjen termin valutna klauzula, s tim da je rekao da nitko tada nije znao, niti je mogao znati što će se događati sa valutom CHF. Rekao je također da je tužitelj u svakom slučaju znao što znači valutna klauzula s obzirom da je imao i tvrtku, a isto tako je i javni bilježnik objašnjavao klijentima pojam valutne klauzule. Svjedok je na pitanje punomoćnika tuženika rekao da je postojao povijesni prikaz kretanja za valutu CHF i da je CHF zadnje 3 godine bilo stabilna valuta, čak stabilnija nego EURO. Svakom klijentu su pokazivali letci sa tim informacijama. Međutim, nikakve informacije o budućem kretanju valute CHF nisu imali, niti je to bilo moguće predvidjeti, a također nisu imali nikakve poznate indikatore koji bi ukazivali tada na promjenu i na skok tečaja. Na pitanje punomoćnika tuženika je odgovorio da ni na koji način nisu nagovarali klijente da uzmu kredite u valuti CHF. Ne sjeća se je li tužitelj imao nekih posebnih pitanja vezanih za predmetni ugovor prije nego što ga je potpisao. Načelo je govorio da ukoliko bi se pojavio neki problem ili pitanje u fazi potpisivanja ugovora kod javnog bilježnika uvijek bi se to pitanje rješavalo.

17. Sud je stava da iz iskaza tužitelja i svjedoka ŽG koji su u bitnom suglasni (da je tužitelj s obzirom na status klijenta mogao pregovarati o nižoj kamatnoj stopi i naknadi za obradu kredita, ali da o kretanju valute Euro odnosno o mogućem skoku tečaja koji se dogodio nije informirao tužitelja), pa im sud vjeruje, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli, niti da se o istoj posebno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost utjecati na istu. Informiranje putem letaka koji su bili dostupni svim klijentima, pa tako i tužitelju se može smatrati odgovarajućom i potpunom informiranošću, pogotovo kada se radi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i skoku tečaja uslijed okolnosti za koje i sam svjedok kao osobni bankar nije imao saznanja, niti ih je mogao predvidjeti.

Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

18. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je odredba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli, kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje uz korištenje valutne klauzule (po srednjem tečaju kreditora za CHF na važećem na dan odobrenja žiro računa banke), ništetna, kao i dio te odrede koji glasi „Korisnik kredita upoznat je sa mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja“- toč. I izreke.

19. Nadalje, treba reći da je čl. 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje-ZOO), propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan tužiteljici vratiti razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetnih odredbi o promjenjivoj valutnoj klauzuli.

20. Kako bi utvrdio preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju od 24. kolovoza 2021. utvrdio da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan stavljanja kredita na raspolaganje, za anuitete za koje je utvrđen više uplaćen iznos, iznosi 342.882,94 kn.

21. Ovaj nalaz i mišljenje vještaka sud u cijelosti uzima kao vjerodostojan jer ga je vještak izvršio stručno i objektivno prema pravilima struke, a niti stranke na njega nisu imale prigovora, već je tužitelj s obzirom na Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/2022 i 88/2022), te fiksni tečaj konverzije 1 euro =7,53450 kn, svoj zahtjev uredio na način da s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 45.508,35 eura.

22. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj tuženiku s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isplatio iznos od 45.508,35 eura pa je zato, sukladno čl. 323. ZOO-a, tuženik dužan tužitelju vratiti taj iznos. Stoga je odlučeno kao u toč II. izreke.

23. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Prema tome, s obzirom da je tužba podnesena 26.3.2019., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2014. (promjenjiva kamatna stopa), odnosno 14.6.2018., to je neosnovan tuženikov prigovor zastare s obzirom na petogodišnji zastarni rok.

24. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj, pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja, a on je utvrđen uvidom u nalaz i mišljenje vještaka. Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

25. S obzirom da je odlukom Vrhovnog suda ukinuta i odluka o troškovima postupka, ponovno je odlučeno o svim troškovima postupka i to primjenom odredbe čl. čl. 154. st. 5. ZPP-a i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), imajući u vidu zahtjev tužitelja, te VPS. Tako je tužitelju dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 11. ožujka 2021., 12. travnja 2021. i 9. rujna 2021. u iznosu od 1.000,00 kn eura za svaki (Tbr. 8/1), sastav podneska od 1.4.2025. u iznosu od 50,00 eura, trošak zastupanja na ročištima od 9. srpnja 2021., 8. veljače 2022., 27.3.2025. i 28.4.2025. u iznosu od 1.000,00 eura za svako (Tbr. 9/1), , te trošak zastupanja na ročištu od 14. prosinca 2021. u iznosu 250,00 eura (Tbr. 9/5), što iznosi 7.250,00 eura, što uvećano za 25% PDV od 1.812,50 eura daje iznos od 9.062,50 eura, kojem iznosu je pribrojen trošak predujma na financijsko vještačenje u iznosu od 199,08 eura, kao i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 77,24 eura i sudske pristojbe za odgovor na reviziju u iznosu od 19,32 eura, što ukupno 9.358,14 eura.

26. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 5. listopada 2021. jer isti u smislu čl. 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje ove parnice, budući da u njemu samo ponavlja navode koje je već iznosio tijekom postupka. Isto tako mu iz istog razloga nije priznat niti dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju. Tužitelju nije dosuđen niti trošak sudske pristojbe na presudu, jer istu nije platio, niti je pozvan da ju plati, s obzirom da kao potrošač u ovom sporu nije obveznik plaćanja sudske pristojbe.

27. Zatezna kamata na parnični trošak teče od dana presuđenja, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu 26. svibnja 2025. godine

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika