Poslovni broj: P-2618/2023-13

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sutkinji toga suda Maji Ivković, u pravnoj stvari tužitelja 1) ĆČB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 9/20-22 Minter Stret, Cantebury, NSW 2193 i 2) HČB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ½ Bridge Rd, North Ryde, NSWE 2113, obje zastupane po punomoćnici Tihani Gregov, odvjetnici u Zadru, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 18683136487, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja, nakon glavne i javne rasprave zaključene 3. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Tihane Gregov, odvjetnice u Zadru i zz tuženika EČB, savjetnice u Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko- upravni odjel, presude objavljene 26. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su tužiteljice ĆČB, OIB: [osobni identifikacijski broj], i HČB, OIB: [osobni identifikacijski broj], suvlasnice svaka za po ½ dijela garaže upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], stambenoposlovni objekt koji se sastoji od prizemlja, visokog prizemlja i četiri kata na adresi [adresa],B,C,D i E, ukupne pov. 1042 m2, 20. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-20), garaža br. 16 u prizemlju stambene građevine „B“ ukupne pov. 17,48 m2, što se Republika Hrvatska kao upisani vlasnik iste nekretnine obvezuje priznati i trpjeti da se tužiteljice upišu kao suvlasnice iste, na temelju ove presude po njezinoj pravomoćnosti, te je tuženica obvezna tužiteljicama naknaditi troškove ovog parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženici da tužiteljicama naknadi parnični trošak u iznosu od 1.120,00 EUR, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se preko dosuđenog odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljice pod 1) ĆČB i 2) HČB u tužbi podnesenoj 8. studenog 2023. navode da se u stambenoj zgradi sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], nalazi se garaža upisana u zemljišnoj knjizi kao: 20. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-20), garaža br. 16 u prizemlju stambene građevine „B“ ukupne pov. 17,48 m2, kao vlasništvo Republike Hrvatske za cijelo. Tužiteljice nisu bile upoznate s postupkom povezivanja redovne zemljišne knjige s knjigom položenih ugovora i s mogućnošću da u tom postupku sudjeluju i dokažu vlasništvo predmetne garaže. Tužiteljice su stvarne vlasnice iste, a vlasništvo su stekle na temelju nasljeđivanja svojih roditelja prema rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru O-319/08 od 25. kolovoza 2008. Njihov sada pok. otac ĆČ kupio je predmetnu garažu još 1984.god. od tadašnje RO Ivan Lučić Lavčević, OOUR „Građenje“, te je upravo prema tom kupoprodajnom ugovoru garaža i identificirana u ostavinskom postupku. Kupoprodajna cijena plaćena je, te je otac tužiteljica bio u kvalificiranom posjedu garaže, štoviše snosio je trošak poreza na promet, iako je prema tadašnjim propisima porezni obveznik bio prodavatelj RO I. L. Lavčević. Tužiteljice su u posrednom posjedu garaže, dok je u neposrednom posjedu HČ, koji je vlasnik jednog od stanova u istoj zgradi (u priloženom zk. izvatku stan oznake E-28), koji je sudjelovao u postupku povezivanja, i garažu koristi, ali ne svojata. Tužiteljice su se obraćale tijelima RH, telefonski komunicirale sa pravnom osobom Državne nekretnine, te im je objašnjeno da RH faktično ne smatra predmetnu garažu svojom i upućene su da provedu postupak upisa prava vlasništva u zemljišnu knjigu.

3. Tuženica Republika Hrvatska je u odgovoru na tužbu ponajprije prigovorila označenoj vrijednosti predmeta spora kao visoko naznačenoj, te je predložila odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,00 eura. Nadalje se tuženica usprotivila tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu i osporila je navode tužiteljica kao neosnovane, te je predložila tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan. Ističe da bi ponajprije trebalo utvrditi jesu li tužitelji sudjelovali u postupku povezivanja zemljišne knjige s knjigom položenih ugovora. Ukoliko su isti sudjelovali onda sukladno usvojenom zaključku Su-IV-246/2015 na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 16. i 17. rujna 2015. u Šibeniku broj: SuIV-246/2015 isti ne mogu podnijeti ovakvu tužbu na utvrđenje te njihov tužbeni zahtjev sud treba odbiti. Isto tako iz cjelokupne dokumentacije uz tužbu proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva. Tužitelji nisu dostavili nikakvu dokumentaciju kojom bi dokazali svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Slijedom iznesenog nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini po niti jednoj osnovi iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Stoga se tuženica u skladu s navedenim protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti, te predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan u cijelosti.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao: zahtjev za mirno rješenje spora zaprimljen 10. srpnja 2023. (l.s. 4), zk. izvadak (l.s. 24), kupoprodajni ugovor br. P.P.B/G-13 od 25. prosinca 1984. (l.s. 25-28), rješenje Općine Zadar, Općinska uprava društvenih prihoda br. UPI-09-8-1000/1984 od 23. siječnja 1985. (l.s. 29), rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru br. O-319/08 od 25. kolovoza 2008.(l.s. 30-32), izvršen je uvid u ovosudni predmet Z-21691/2018 (i pod brojem Rz-139/2014 -u privitku), e-mailovi (l.s. 46-54), te su saslušani svjedoci EČ (l.s. 58), FČ (l.s. 58-59) i HČ (l.s. 59-61).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljica za utvrđenjem da su suvlasnice za 1/2 dijela svaka garaže koja se nalazi na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], i to 20. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-20), garaža br. 16 u prizemlju stambene građevine „B“ površine 17,48 m2, te ujedno traže uknjižbu prava vlasništva.

7. Uvidom u zk. izvadak proizlazi da je na čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao etažno vlasništvo, i to 20. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-20) upisana predmetna garaža br. 16 u prizemlju stambene građevine „B“ ukupne površine 17,48 m2, te je vlasnikom te garaže upisana tuženica Republika Hrvatska.

7.1. Iz kupoprodajnog ugovora br. P.P.B/G-13 od 25. prosinca 1984. proizlazi da je otac tužiteljica ĆČ navedenim ugovorom kupio od RO za građevinarstvo Ivan Lučić Lavčević, OOUR „Građenje”- [adresa], i to garažu u objektu „B” [adresa], garažu broj 16., korisne površine 17,48 m2.

7.2. Prema rješenju Općine Zadar, Općinska uprava društvenih prihoda br. UPI- 09-8-1000/1984 od 23. siječnja 1985. proizlazi da je plaćen porez na promet predmetne garaže temeljem kupoprodajnog ugovora od 25. prosinca 1984.

7.3. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Zadru br. O-319/08 od 25. kolovoza 2008. proizlazi da je predmetna garaža unesena u ostavinsku imovinu iza smrti ĆČ pok. Ć, te da su tužiteljice nasljednice iza smrti ostavitelja.

7.4. Iz sadržaja ovosudnog predmeta Z-21691/2018 (i pod brojem Rz-139/2014 -u privitku) proizlazi da tužiteljice, a ni njihov otac i pravni prednik ĆČ, nisu sudjelovali u postupku uknjižbe predmetne garaže i ostalih garaža na ovoj lokaciji, odnosno nisu sudjelovali u povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora i upisa vlasništva posebnog dijela nekretnine za stambeno-poslovnu zgradu u [adresa] sagrađenu na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], već je u odnosu na predmetnu garažu sudjelovala RH jer je vlasnik garaže bio nepoznat.

7.5. Svjedok EČ je navela da joj je poznata pozicija predmetne garaže koja se nalazi na adresi [adresa], i to na lokaciji gdje su voćara i pošta, pa je garaža preko puta. Odrasla je zajedno sa tužiteljicama pa joj je tako poznato da je njihov otac kupio ovu garažu dosta davno, puno prije Domovinskog rata, ali ne zna reći točno kada. Ovu garažu je otac tužiteljica držao u mirnom i nesmetanom posjedu, a poznato joj je da je tužiteljica imala problem s nekim gospodinom HČ koji je koristio njihovu garažu, pa kada su se vidjele negdje 2011. tužiteljica joj je rekla da mora stupiti u kontakt s navedenim gospodinom HČ kako bi se s njim dogovorila hoće li on kupiti tu garažu. Koliko ona zna tužiteljice nisu do danas uspjele stupiti u kontakt s navedenim HČ. Ne zna na koji način se koristila predmetna garaža, odnosno što se u njoj držalo jer nije nikada bila u toj garaži. Tužiteljice su u vrijeme rata živjele u [adresa], pa su se negdje prije nego što je pala Škabrnja odselile u Australiju.

7.6. Svjedokinja FČ je navela da je prijateljica od djetinjstva s mlađom tužiteljicom HČB, a poznaje i njezinu sestru ĆČB kao i roditelje. Zna da su oni ranije živjeli na BČ, a potom su se preselili na predmetnu adresu [adresa], negdje kada je ona imala između 15 i 18 godina, a u to vrijeme je i otac tužiteljica kupio predmetnu garažu od firme Lavčević. Obitelj se aktivno koristila s tom garažom i u njoj su držali automobil. Misli da ih neko vrijeme nije nitko smetao u posjedu ove predmetne garaže ali ovdje napominje da su negdje 1986. kod odlaska na studiranje na neko vrijeme izgubile kontakt jer je ona išla studirati u Zagreb, a HČB u [adresa]. Nadalje joj je poznato da je potom tuženica upisana vlasnicom te garaže iako je otac tužiteljica kupio tu garažu. Iz razgovora s HČB zna da su roditelji tužiteljica otišli živjeti u [adresa] prije rata, pa da su dali predmetnu garažu na korištenje gospodinu HČ s kojim su se ujedno i dogovorili da će možda u budućnosti on tu garažu otkupiti. Koliko ona zna gospodin HČ koristi i sada tu garažu barem te informacije ima od tužiteljica, a tužiteljice se nisu uspjele dogovoriti s HČ o kupnji garaže.

7.7. Svjedok HČ je naveo da je on sada u posjedu predmetne garaže, a taj posjed je dobio 1991. godine od oca tužiteljica koji je bio oficir JNA i odlazio je u [adresa], pa potom možda u Beograd. Tako mu je otac tužiteljica došao na vrata, ostavio ključ svoga stana i tražio da kupi predmetnu garažu, pa ju je svjedok HČ i kupio. Kako nije imao novac kod sebe, tražio je od prijatelja 1.500,00 DEM koliko je otac tužiteljica tražio, pa je ocu tužiteljica nakon 20 do 25 minuta dao taj novac i on mu je potpisao potvrdu pred dva svjedoka, a koju potvrdu je svjedok izgubio jer se selio dva puta. To je bio jedini kontakt s ocem tužiteljica u tih pola sata, nije ga vidio ni prije, a niti kasnije. Inače on vodi spor protiv države vezano za predmetnu garažu jer ju je kupio od oca tužiteljica. Ne sjeća se da su s njim stupile u kontakt tužiteljice radi te garaže, on njih ne poznaje.

8. Sud vjeruje iskazima svjedoka MČ, ZČ i HČ kada navode da je predmetna garaža pripadala ocu tužiteljica ĆČ koji je osobno koristio garažu do 1991. godine, a potom da je otac tužiteljica dozvolio svjedoku HČ da je koristi. Takav iskaz svjedoka je sukladan materijalnim dokazima, a posebno sadržaju kupoprodajnog ugovora od 25. prosinca 1984. Također sud vjeruje svjedokinjama MČ i ZČ kada navode da je između roditelja tužiteljica i svjedoka HČ bio dogovor da će svjedok HČ možda u budućnosti kupiti tu garažu, što nije realizirano, a da se potom ni tužiteljice nisu uspjele dogovoriti s HČ da ovaj kupi njihovu garažu.

8.1. Sud ne vjeruje svjedoku HČ kada navodi da je on tu garažu kupio od oca tužiteljica iste prigode 1991. godine kada mu je otac tužiteljica dao garažu na korištenje, pa da je kod kupnje i platio kupoprodajnu cijenu od 1.500,00 DEM ocu tužiteljica. U tom dijelu je iskaz svjedoka nedokazan jer svjedok ne raspolaže bilo kakvom ispravom u pravcu kupnje ili plaćanja kupoprodajne cijene garaže, a niti je zatražio uknjižbu u zemljišnoknjižnom postupku Z-21691/2018 (i pod brojem Rz- 139/2014 -u privitku) kao i svi drugi vlasnici garaža na ovoj lokaciji. Osim toga tvrdnja svjedoka da je kupio garažu od oca tužiteljica ĆČ samo dodatno potkrepljuje tvrdnje tužiteljica da je vlasnik garaže bio njihov otac ĆČ.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka je nedvojbeno utvrđeno da se tužitelji računajući posjed svojih prednika nalazile u samostalnom posjedu predmetnih nekretnina od najmanje 1984. godine, te da im u razdoblju dosjedanja, a niti nakon toga, posjed nije osporavan po predniku tuženice, a ni tuženici.

9.1. Sud je stava da iz svih provedenih dokaza proizlazi da su tužiteljice osobno i putem svojih prednika kvalificirane posjednica predmetnih nekretnina, jer njihov posjed ima kvalitetu koja se traži za redovnu dosjelost, odnosno isti je zakonit, istinit i pošten obzirom da su dokazale da je njihov otac kupio predmetnu nekretninu 1984. godine od prednika tuženice, i to od RO za građevinarstvo „Ivan Lučić Lavčević“ iz [adresa].

10. Nadalje, prema odredbi čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst- dalje ZV) je propisano da samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe pravo vlasništva, kada se radi o nekretninama u vlasništvu jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, protekom 40 godina, što znači dvostruko vrijeme u odnosu na vrijeme iz čl. 159. st. 2. ZV-a.

11. Ovdje valja navesti da su sudovi zauzeli stajalište o tome da se kod dosjelosti u obzir uzima i vrijeme do 8. listopada 1991. kao u odluci broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. pri čemu je navedeno shvaćanje: „Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

11.1. Gore navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Jakeljić protiv Hrvatske, Radomilja i drugi protiv Hrvatske i Gashi protiv Hrvatske) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je: „U tim okolnostima, sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

11.2. Budući ne postoji treća osoba stekla vlasnička prava po drugim zakonskim osnovama stjecanja, primjenjujući pravna shvaćanja ELJSP u ovom predmetu, u rok dosjelosti se računa i vrijeme koje je teklo u razdoblju u kojem je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva. Dakle, tužitelji su stekli pravo vlasništva dosjelošću, odnosno samostalnim neprekidnim poštenim posjedom koji traje najkasnije od 1980. godine računajući posjed njihovih prednika. Stoga je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao u točki I. izreke ove presude.

12. Sukladno svemu naprijed iznijetom je nedvojbeni zaključak ovog suda da su tužiteljice dokazale neprekinuti niz stjecanja predmetnih nekretnina nasljeđivanjem i kupnjom, te trajanjem poštenog, istinitog i zakonitog posjeda prije 1990., što znači da su vlasništvo stekli dosjelošću još 2010. god., a svakako prije podnošenja tužbe 2023. godine. Prema tome je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljica, kao u izreci ove presude.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), a s obzirom na VPS u iznosu od 1.327,01 EUR po kojima je tuženiku valjalo priznati trošak: za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora od 110 bodova, za podnošenje tužbe 110 bodova, za pristup na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu po 110 bodova za svako ročište, te za sastav podneska od 14. siječnja 2025. 110 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 1.100,00 EUR.

U Zadru, 26. svibnja 2025.

Sutkinja

Maja Ivković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku od 15 dana od dana objave odluke, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

- Tužiteljima po punomoćnici

- Tuženici po zz