Poslovni broj P.601/2023-24

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužiteljice KĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Slaven Šoša odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. travnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika Điva Buconića, odvjetnika u Splitu, dana 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 818-50-3598631, koji je solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Staniću iz Dubrovnika broj OU-861/2006 od 4. kolovoza 2006.g. u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.633,19 EUR na ime pretplate kamate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 0,98 EUR od 30. rujna 2006. godine

- na iznos od 0,79 EUR od 27. studenog 2006. godine

- na iznos od 0,19 EUR od 08. siječnja 2007. godine

- na iznos od 5,87 EUR od 27. listopada 2007. godine

- na iznos od 5,07 EUR od 5. siječnja 2010. godine

- na iznos od 6,92 EUR od 22. veljače 2010. godine

- na iznos od 8,41 EUR od 07. travnja 2010. godine

- na iznos od 10,53 EUR od 31. svibnja 2010. godine

- na iznos od 10,04 EUR od 31. svibnja 2010. godine

- na iznos od 12,92 EUR od 16. kolovoza 2010. godine

- na iznos od 12,37 EUR od 16. kolovoza 2010. godine

- na iznos od 13,43 EUR od 04. listopada 2010. godine

- na iznos od 22,63 EUR od 04. listopada 2010. godine

- na iznos od 20,74 EUR od 04. listopada 2010. godine

- na iznos od 26,52 EUR od 17. studenog 2010. godine

- na iznos od 24,52 EUR od 17. studenog 2010. godine

- na iznos od 21,31 EUR od 16. prosinca 2010. godine

- na iznos od 28,09 EUR od 03. veljače 2011. godine

- na iznos od 36,72 EUR od 03. veljače 2011. godine

- na iznos od 30,61 EUR od 23. ožujka 2011. godine

- na iznos od 32,75 EUR od 29. travnja 2011. godine

- na iznos od 30,03 EUR od 02. lipnja 2011. godine

- na iznos od 30,52 EUR od 01. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 42,09 EUR od 01. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 43,21 EUR od 11. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 52,88 EUR od 11. kolovoza 2011. godine,

- na iznos od 47,91 EUR od 20. rujna 2011. godine,

- na iznos od 42,48 EUR od 13. listopada 2011. godine,

- na iznos od 41,89 EUR od 21. studenog 2011. godine,

- na iznos od 41,48 EUR od 22. prosinca 2011. godine,

- na iznos od 44,07 EUR od 23. siječnja 2012. godine,

- na iznos od 46,33 EUR od 12. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 46,63 EUR od 12. ožujka 2012. godine,

- na iznos od 45,07 EUR od 24. svibnja 2012. godine,

- na iznos od 46,12 EUR od 11. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 46,84 EUR od 29. lipnja 2012. godine,

- na iznos od 45,63 EUR od 30. srpnja 2012. godine,

- na iznos od 45,95 EUR od 27. kolovoza 2012. godine,

- na iznos od 45,04 EUR od 01. listopada 2012. godine,

- na iznos od 43,07 EUR od 02. studenog 2012. godine,

- na iznos od 45,17 EUR od 13. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 46,18 EUR od 13. prosinca 2012. godine,

- na iznos od 45,47 EUR od 28. siječnja 2013. godine,

- na iznos od 41,51 EUR od 28. veljače 2013. godine,

- na iznos od 44,87 EUR od 08. travnja 2013. godine,

- na iznos od 45,17 EUR od 06. svibnja 2013. godine,

- na iznos od 43,85 EUR od 19. lipnja 2013. godine,

- na iznos od 39,75 EUR od 11. srpnja 2013. godine,

- na iznos od 39,65 EUR od 29. kolovoza 2013. godine,

- na iznos od 40,65 EUR od 14. listopada 2013. godine,

- na iznos od 42,27 EUR od 14. listopada 2013. godine,

do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015.g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. prema stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj platiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2025. do isplate prema stopi određenoj za svako polugodište po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 818-50- 3598631 koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića u Dubrovniku,posl.br.OU-861/2006 dana 7. kolovoza 2006. Ugovoreni iznos kredita je 14.606,02 CHF. Tvrdi kako je od sklapanja Ugovora plaćala mjesečne anuitete, ali isti nisu uvijek iznosili kako je predviđeno, već su se povećavali zahvaljujući nepoštenim ugovornim odredbama o jednostranoj promjeni kamatne stope od strane tuženika kao i nezakonito ugovorenoj valutnoj klauzuli.

1.2. Navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014,g, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., i Pž.6632/2017 od 14. lipnja 2018.g., presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valutna klauzula kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je povrijeđen interes potrošača ugovaranjem odredbi kojima se glavnica i način otplate kredita vezuju uz CHF kao valutu bez prethodnog adekvatnog informiranja i bez pojedinačnog pregovaranja, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa sukladno tome i ništetno.

1.3. Smatra da su banke, uključujući tuženu, nudeći na tržištu najniže ugovorene kamate upravo na kredite kojima je glavnica i način otplate vezano za švicarski franak, postupale suprotno načelu savjesnosti i poštenja i poticale potrošače na preuzimanje rizika koji je za banku bio izvjestan, a koji ide direktno na štetu tog potrošača, koji rizika nije svjestan. Dalje navodi da je Ustavni sud RH donio odluke pod posl.br.U-III-4150/19, U-III-4388/19, U-III- 4389/19, U-III-4390/19, U-III-4396/19, U-III.4516/19 i U-III-4532/19, kojima je odbacio ustavne tužbe podnesene protiv odluke VTS-a, a Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl.br.Rev.2221/2018 od 3. rujna 2019.g. odbio je reviziju tuženika kao neosnovanu. Stoga, a kako je pravomoćnom presudom u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača odlučeno da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31 prosinca 2008.g., u kojem razdoblju je sklopljen i ugovor koji je predmetom ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (uključujući tužiteljicu) sklapajući ugovore u kojima je koristio odredbe po kojima je redovna kamatna stopa za vrijeme trajanja odnosa promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. jednako postupao ugovarajući odredbe o valutnoj klauzuli po kojem je otplata glavnice vezana uz švicarski franak, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo ni prije, ni u vrijeme ni u svezi sa zaključenjem ugovora o kreditu, kao što nije potrošača informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača. Poziva se na čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku, čl. 18. Zakona o zaštiti potrošača i 323. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojim odredbama je sud vezan odlukom donesenom u kolektivnom sporu, te mu je tuženik dužan vratiti sve ono što je neosnovano primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

1.4. Tužiteljica navodi da se upravo odredbama čl. 1., 7 i dr. Ugovora o kreditu glavnica i otplata vezuju uz tečaj švicarskog franka, koje su odredbe nepoštene i samim tim ništetne. S obzirom na to, tužiteljevo potraživanje predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala, i iznosa koje bi plaćala da mu tužena nije nametnula te ništetne odredbe.

1.5. Tužiteljica najprije u podnesku od dana 21. prosinca 2023.g. poriče navode tuženika, prvenstveno prigovore nenadležnosti i zastare potraživanja. U pogledu zastare navodi da je sudska praksa o navedenom već zauzela stav a to je da s obzirom da zakon za institut stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225 ZOO-a, a koji počinje teći od dana kada je donesena presuda u kolektivnom sporu, dakle 13. lipnja 2018.g. , te je time ova tužba podnesena unutar roka i prigovor tuženika je neosnovan. Takvim ocjenjuje i prigovor mjesne nenadležnosti, navodeći da je i o tom pitanju sudska praksa već zauzela stajalište te da prorogacijska klauzula koja je sadržana u ugovoru uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, kao i da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te je time treba smatrati nepoštenom odredbom. Kako bi tužiteljica zbog ostvarenja svojih prava time morala putovati iz Dubrovnika u Zagreb, s obzirom na vrijeme i trošak putovanja, očito je da bi znatna neravnoteža bila njoj uzrokovana. Referira se i na tuženikove navode o tome da se o ugovornim odredbama moglo pojedinačno pregovarati navodeći da se radilo o standardnom ugovornu, unaprijed formuliranom od strane tuženika, te navodi da je tužena kao financijska ustanova po redovnom tijeku stvari znala i mogla znati za moguće očekivane promjene u vremenu trajanja ugovornog odnosa, a što tužiteljica kao prosječni potrošač nikako nije mogla znati. S obzirom da tužena nije upozorila tužiteljicu na rizike, istoj je bilo onemogućeno da procjeni posljedice sklapanja takvog ugovora vezano za njihov obujam i iznos zaduženja u čitavom vremenu trajanja kredita. U navedenom podnesku, s obzirom na uvođenje EUR-a kao valute u RH, a da je tužbeni zahtjev postavljen u kunama, predlaže donijeti presudu kao i do sada, naznačujući traženi iznos u EUR-ima kao valuti.

1.6. Podneskom od dana 3. siječnja 2025.g. (stranica 122-124 spisa) tužiteljica, po zaprimanju nalaza i mišljenja vještaka konačno uređuje tužbeni zahtjev.

2.1. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporavajući osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivajući se na odredbe članka 12. Ugovora o kreditu navedeno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, stoga predlaže predmet ustupiti Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Tužbeni zahtjev smatra postavljenim protivno odredbama čl. 186. I 187 ZPP-a jer se iz istog ne može utvrditi koje točno odredbe tužitelj smatra ništetnima i u kojem dijelu radi čega predlaže tužbu odbaciti. Nadalje navodi da se iz historijata tužbe da zaključiti da tužitelj smatra da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povrede interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlaze iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača, koji stav drži neosnovanim. U postupku kolektivne zaštite pravna zaštita se pruža na općenitoj (apstraktnoj) razini neovisno o tome jesu li povrijeđena individualna prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, odnosno sudovi su u takvim postupcima ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, ali nisu izvodili nikakve dokaze na okolnosti jesu li odredbe ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio nepoštene (a u tom smislu poziva se i na stav iz odluke Pž.6632/2017). Smatra da stavovi izneseni u istoj odluci podupiru tvrdnje tuženika da se odluke iz kolektivnih sporova ne mogu primijeniti na kredite koji su sklopljeni za kupnju automobila, a upravo takav kredit je zaključila ovdje tužiteljica. Ako sud unatoč ovim argumentima tuženika zauzme stav da se odluke iz kolektivnih tužbi odnose na ugovor koji je tužiteljica sklopila sa istim, tada ističe da je tužiteljica ta koja mora dokazati nepoštenost/ništetnost konkretnih ugovornih odredbi, a na koje okolnosti nisu predloženi nikakvi dokazi. Sukladno odredbama čl. 96.st.1. i 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. tužiteljica prvo mora dokazati da joj ugovorne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazala, uopće nije dopušteno dokazivati njihovu nepoštenost, a tek ako bi se dokazalo da nemaju neko od tih obilježja tada bi se provodio test poštenosti. Tada bi se utvrđivalo da li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a tek ako nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj treba dokazati da odredba uzrokuje znatnu neravnotežu. Identične odredbe sadržane su u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2003.g. (čl. 81.st.1. i 84).

2.2. Odredbe ugovora o valutnoj klauzuli tuženik drži jasnima, razumljivima i jasno uočljivima, o istoj se pojedinačno pregovaralo i nije u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dalje navodi da sam drugostupanjski sud u žalbenom postupku smatra da su ugovorne odredbe bile jasne i lako uočljive, ali da nisu bile razumljive prosječnom potrošaču. Taj zaključak VTSRH temelji isključivo na informacijama koje su banke u predugovornoj fazi dale potrošačima, kroz oglase i reklame, a prije ispitivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača, a informacije dane konkretnom potrošaču prilikom pregovaranja o ugovoru i njegovom zaključenju smatra odlučnim za donošenje odluke u pojedinačnom potrošačkom sporu. Tuženik smatra da su sporne odredbe bile jasne, lako uočljive i razumljive potrošaču, kako na gramatičkoj razini, tako i u pogledu shvaćanja njegovih obveza u budućnosti u vidu realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužiteljici su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF-a, na koje je ona pristala i podnijela zahtjev za kredit u toj valuti. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1 ugovora o kreditu, a tužiteljici je uručen i okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF-u. Institut valutne klauzule uveden je u RH kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava sa inflacijom i deprecijacijom nekadašnje nacionalne valute, a vrlo brzo je postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Po stavu VTS-a odlučno je jesu li postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF-a na svjetskom tržištu, odnosno da li je za takve okolnosti tuženik znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, te da je tuženik korisnicima (time i tužiteljici) dao sve informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast CHF-a ili smanjenje vrijednosti domaće valute, odnosno da bi svakoj punoljetnoj, prosječnoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom dužeg perioda ne može očekivati da se prilike u društvu, osobito one ekonomske, ostati neizmijenjene, a koja kretanja neminovno utječu na tečaj valuta. Osim što je tuženik prije i tijekom zaključenja ugovora o kreditu dao sve informacije temeljem koje je tužiteljica mogla donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran po javnom bilježniku, koji je dužan strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što obuhvaća čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome da li je ugovor razumljiv, te odgovara li njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ovdje je javni bilježnik potvrdio da je strankama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Naposljetku potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužiteljice, kako bi se utvrdilo ima li pravo na zaštitu, a u smislu prakse Suda Europske unije i Direktive 2005/29/EZ koja definira prosječnog potrošača kao osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna. Smatra da obveza tuženika da obavijesti potrošača o pojedinim odredbama ugovora ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako o postupanju i zainteresiranosti same tužiteljice. Ako bi se nju promatralo kako je gore opisano tada bi joj sporne ugovorne odredbe bile lako uočljive, jasne i razumljive. Time joj je bilo razumljivo i lako shvatljivo koje su ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu, odnosno da će rata anuiteta ovisiti o kretanju tečaja valute za koju je kredit vezan, a tuženik je dao tužiteljici sve informacije koje je i sam imao, dok tada nisu postojale okolnosti koje bi izvjesno i izgledno utjecale na promjenu tečaja, Tuženik napominje da prilikom zaključenja ugovora o kreditu ne može predvidjeti ukupan odnos zaduženja za svo vrijeme trajanja kredita, odnosno kretanje tečaja bilo koje valute u odnosu na tada kunu niti kretanje parametara koji utječu na visinu kamatne stope, jer ugovorne strane na to ne mogu utjecati.

2.3. Kako je ranije naveo da smatra da je ugovorna odredba bila jasna, razumljiva i uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena, dodatno ističe da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo. O nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama kada potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu onakvu kakva mu se nudi. U konkretnom slučaju tužiteljica je mogla birati između ugovora sa valutnom klauzulom u EUR-u i CHF-u. Ugovor koji je sklopljen nije bio na principu „uzmi ili ostavi“ već je tužiteljica u pregovorima mogla utjecati na spornu odredbu i ukloniti njenu primjenu na način da ugovori traženi iznos u kumama ili valutnu klauzulu u eurima, što potvrđuje i stav VSRH u odluci Revt-249/2014. Kako se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ona se ne može smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZPP-a, tako da tužbeni zahtjev svakako treba odbiti.

2.4. U predmetnom slučaju ne postoji neravnoteža u pravima i odnosima stranaka na štetu tužiteljice jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije CHF-a, a ne bi djelovalo u korist tužiteljice u slučaju devalvacije istog, već je ugovoreno kao dvostruka klauzula koja prati kretanje CHF-a u odnosu na kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaruje nikakav ekstra profit na temelju valutne klauzule imajući u vidu da je i sam zadužen i istoj valuti, što je također utvrđeno u kolektivnom sporu. Tužiteljica je ugovarajući kredit u CHF-u dobila nižu kamatnu stopu nego da je ugovorila kredit u nekoj drugoj valuti, a imala je mogućnost ugovaranja kredita sa klauzulom u drugoj valuti. Ono što ju je objektivno dovelo u nepovoljan položaj jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom roku. Takva vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Ta neravnoteža nije uzrokovana činjenicom da banke nisu u predugovornoj fazi eventualno obavijestile potrošača o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom CHF-a u odnosu na druge svjetske valute, koji nitko nije mogao predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja vodeći se informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o interesima svojih korisnika. Tužitelj nije uskratio informacije prilikom ugovaranja kredita, ugovorena klauzula djeluje na obje ugovorne strane na jednak način, a tužiteljica u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje, a ni za postojanje te okolnosti, ni onih ranije navedenih, nije dostavljen nikakav dokaz.

2.5. Tuženik posebno ističe da odredbama kojima je izmijenjen ZPK, a kojima je propisana konverzija kredita vezanih za klauzulu u CHF-u, a čiji je cilj uklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača kao korisnika i banke kao vjerovnika te rasterećenje pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove, izričito su isključene svi ugovori koji su bili ispunjeni do stupanja na snagu tog zakona. Iz navedenog je očigledno da je zakonodavac smatrao da u slučajevima kakav je tužiteljičin ne postoji znatna neravnoteža na štetu potrošača,

2.6. Naposljetku tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Predmetni je ugovor otplaćen u cijelosti, a povrede na koje ukazuje tužiteljica predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog kojih se temeljem čl. 326 ZOO-a ništetnost ne može isticati. Spori kao neosnovan i način obračuna kamate, jer sve i da ugovor jest ništetan tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115 ZOO-a jer je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao u skladu sa propisima koji reguliranju njegovo poslovanje i regulativom HNB-a. Poziva se na izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda RH IĐ od 5. Veljače 2021.g. u odnosu na odluku suda U-III-4150/2019, te zaključuje da tužbeni zahtjev treba odbiti i tuženiku dosuditi prouzročeni parnični trošak.

2.7. U podnesku od dana 24. siječnja 2024.g. (stranica 69-73 spisa) tužena ponavlja navode o tome da smatra da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da ne uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužiteljice te da nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Poziva se na odredbe ZOO-a po kojima ugovorne odredbe treba primjenjivati onako kako glase, a prilikom tumačenja treba istražiti namjeru obje strane i tako razumjeti odredbu kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim istim zakonom. Namjeru je dopušteno tumačiti samo u slučaju kada je odredba nejasna, a tuženik smatra da odredba o valutnoj klauzuli to nije, jer ne ostavlja nikakve dvojbe o činidbi koja iz nje nastaje, te se treba primijeniti onako kako glasi. U slučajevima kada se radi o unaprijed otisnutom ugovoru samo se nejasne odredbe tumače u korist druge strane, a ovdje je odredba bila jasna, a razumljivost njenih učinaka i volju stranaka pri ugovaranju potvrđuje i činjenica da je ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika. Ponavlja navode iz odgovora na tužbu vezano za pregovaranje o ugovornim odredbama i učincima ugovaranja valutne klauzule za stranke. Vezano za zastaru navodi da pretpostavlja da se tužiteljica u svom podnesku poziva na odluku VSRH Rev-2245/2017 koja je odlukom Ustavnog suda RH U-III-2922/2018 prošla ustavnu kontrolu, a koje tuženik smatra arbitrarnima i neobrazloženima, čime je tuženiku povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6 . Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Obrazloženje navedene odluke smatra utemeljenim na pogrešnom tumačenju svrhe i pravnozaštitne funkcije kolektivne tužbe kakva je predviđena zakonom o zaštiti potrošača. Ta odluka ne može se ispitati ni u pogledu stava da je rok od 5 godina relativno kratak i da postoje znatne teškoće u ostvarivanju restitucijskih zahtjeva jer se za takve stavove ne daju nikakva obrazloženja. Ukazuje na tekst čl. 140 ZZP-a koji nije izmijenjen ni nakon novele 2014.g. što po njemu ukazuje na namjeru zakonodavca u smislu da osoba koja smatra da joj je postupanjem trgovca povrijeđeno neko pravo ima mogućnost da pokrene pred sudom odgovarajući postupak za poništenje ili utvrđenje sklopljenog ugovora ništetnim ili bilo koji drugi postupak za zaštitu svog prava, kao što nisu mijenjane odredbe o rokovima u smislu da bi zakonodavac da je imao namjeru mijenjati način na koji su uređene ta pitanja to sigurno i napravio, čak sa retroaktivnim učinkom. Drži da tužiteljičina mogućnost podnošenja tužbe nije ni na koji način bila vezana za donošenje pravomoćne odluke u postupku kolektivne zaštite, jer zastaru ne može prekinuti netko treći (kao što bi to u ovom slučaju bilo podnositelj kolektivne tužbe). Također ističe da su zakonske odredbe o zastari kogentne odredbe koje ne mogu mijenjati stranke svojom voljom, a ne mogu biti modificirane od neke treće osobe, pa niti od suda. Zaključuje da sudovi sude na temelju ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih propisa, a sudska praksa nije izvor prava nego služi za tumačenje propisa. Pravilom o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe sudovi preuzimaju ulogu zakonodavca, čime se ruši trodioba vlasti i narušava pravna sigurnost. Protivi se izvođenju dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, a ako se ono ipak bude provodilo smatra da se u obzir treba uzeti i anuitete koji su plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita.

3.1. U tijeku postupka sud je pročitao sve isprave koje prileže spisu, i to Ugovor o kreditu broj: 818-50-3598631 ovjeren pod posl. br. OU-861/2006 kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika (stranica 6-12 spisa), otplatni plan (stranica 13-16 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 7. svibnja 2019.g. (stranica 17- 22 spisa), zahtjev za kredit (stranica 36 spisa), Akcijske uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Citroen tip C1 u periodu od 17. srpnja 2006. – 31. kolovoza 2006.g. u suradnji sa tvrtkom "Citroen Hrvatska" d.o.o. (stranica 37-39 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01. srpnja 2006. – 30. rujna 2006.g. u suradnji sa ovlaštenim prodavateljima (stranica 40-42 spisa), kontrolni ispis unosa korištenja od 7. kolovoza 2006.g. (stranica 79 spisa), otplatni plan od 7. kolovoza 2006.g. (stranica 80-83 spisa), kontrolni ispis unosa kredita od 7. kolovoza 2006.g. (stranica 84 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice na dan 28. ožujka 2024.g. (stranica 85-89 spisa), otplatni plan (stranica 90-91 spisa). ,proveo je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić (stranica 102-115 spisa), koja je i usmeno saslušana (stranica 136 spisa), saslušao tužiteljicu kao parničnu stranku (stranica 141-142 spisa) te je pregledao od strane stranaka u postupku dostavljenu sudska praksa.

3.2. Sud nije proveo dokaz saslušanjem OĐ, prisjednika kod javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, držeći da prijedlog za saslušanje javnog bilježnika nije valjan dokaz jer javni bilježnik upozorava stranke o pravnim posljedicama ugovora, a ne razjašnjava im financijske posljedice samog ugovora, dakle da se time dokaznim prijedlogom ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora.

4. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev, kako je uređen podneskom od dana 3. siječnja 2025.g. osnovan.

U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti.

5.1. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) koja regulira nepoštene uvjete u potrošačkim ugovorima, propisano da se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

5.2. Odredbe ove Direktive implementirane su u zakonodavstvo Republike Hrvatske, te su ugrađene i u naš Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (ugovor je sklopljen 30. listopada 2006.), s tima da je danas na snazi Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" broj: 19/22, 59/23, dalje: ZZP/22), koji ovu stvar regulira sadržajno jednako.

5.3. Budući tužena u odgovoru na tužbu uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u Ugovoru o kreditu (čl. 12. kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda mjesta sjedišta kreditora), pojedinačno pregovaralo, time dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje da je ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogla smatrati nepoštenom, primjerice odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

5.4. U konkretnom slučaju, mjesna nadležnost određena je u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem navedene zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka (potrošač) nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj, a protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda, čime u ovom slučaju tuženica (banka), sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tužitelja i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

5.5. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja tužiteljičinih prava iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora koji je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, po ocjeni ovog suda, odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja odredba je formulirana od strane tužene, tako da tužiteljica na njezin sadržaj nije imala utjecaj, a formulirana je od tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Na taj način takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi ostvarivanja svojih prava i obveza tužiteljica bila obvezna putovati u Zagreb, što bi, s obzirom na mjesto njenog prebivališta na području [adresa] (točnije u [adresa]), uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu udaljenost i troškove putovanja iz mjesta prebivališta u [adresa] i natrag, kao i za to putovanje potrebno vrijeme.

5.6. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti, nepoštena i kao takva ništetna, iz kojih razloga proizlazi da između stranaka nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a, pa imajući uvidu da je u ovoj pravnoj stvari po zakonu temeljem odredbe čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a, mjesno nadležan Općinski sud u Zagrebu (kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženika na čijem se području nalazi njezino registrirano sjedište), ali da je pored suda registriranog sjedišta tuženika, prema odredbi čl. 59. ZPP-a, mjesno nadležan i sud sjedišta njezine poslovnice, s obzirom na to da je u ovom slučaju spor nastao povodom djelatnosti jedinice tuženice koja se nalazi u Dubrovniku (Podružnica Dubrovnik), slijedi da je Općinski sud u Dubrovniku, za koji sud se tužitelj po svome izboru odlučio podnošenjem tužbe, sukladno naprijed navedenim odredbama ZPP-a, bio mjesno nadležan za suđenje u ovom sporu.

5.7. Slijedom svega navedenog nije osnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

6. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj 818-50-3598631 kao relevantno je utvrđeno da je sklopljen između ovdje stranaka dana 4. kolovoza 2006. u iznosu kunske protuvrijednosti od 14.606,02 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), da je rok otplate 84 mjeseca (čl.4.), da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7.), te da se kredit odobrava za kupnju novih automobila Citroen (čl. 6. namjena kredita), a što među strankama nije sporno. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.

7. Među strankama je sporno da li tužiteljica ima status potrošača, primjenjivost odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača na odnos stranaka, jesu li navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovorenog tečaja CHF. Dalje je sporna i visina zahtjeva te je li tužiteljeva tražbina zastarjela.

7.1. U odnosu na status tužiteljice u predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno svojstvo potrošača, treba reći da je člankom 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

7.2. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica isti sklopila kao fizička osoba, s namjenom kupnje novog automobila Citroen. U svom stranačkom iskazu tužiteljica navodi da je tada kupovala automobil Citroen C1 joj je preporuku za banku i vrstu kredita zapravo dala auto-kuća kojoj se obratila radi kupnje automobila. Taj automobil joj je bio potreban za osobne svrhe. Ugovor sklopila glatko i procedura je trajala vrlo kratko. Rata kakva joj je predstavljena u trenutku sklapanja ugovora bila joj je prihvatljiva jer je iznosila manje od 1.000,00 tadašnjih kuna. Upitana o samoj proceduri sklapanja i izgledu ugovora tužiteljica navodi da radilo o tipskom ugovoru koji je bio unaprijed sastavljen od strane banke, nije joj ništa posebno objašnjavano, a je ranije navela uvjeti su joj se činili dobri i svi su joj, poglavito auto-kuća preporučili baš ovakav kredit. Na pitanje da li je pročitala cijeli ugovor i da li je razumjela uglavak o valutnoj klauzuli odgovara da ugovor jest pročitala, a što je valutna klauzula je mislila da razumije, ali je zapravo to spoznala tek par godina kasnije kada je ispalo da plaća toliku ratu kredita za koju smatra da je mogla kupiti puno bolje auto. U početku je rata bila negdje oko 800,00 a na kraju oko 1.500,00 kuna. Nitko je o ničemu nije posebno obavijestio niti joj tumačio odredbe ugovora i njihove učinke, a da je svega bila svjesna kao što sada jest nikad ne bih sklopila takav ugovor. Na upit zamjenika punomoćnika tuženika da li joj je ponuđen ugovor u nekoj drugoj valuti tužiteljica navodi da nije, a kako je već ranije navela nije ništa posebno ni pitala jer su joj svi isticali ovakav ugovor kao najpovoljniji. Na daljnji upit tko je plaćao mjesečne anuitete tužiteljica odgovara da ih je ona plaćala, a upitana je li ih plaćao netko drugi osim nje navodi da nije već samo ona

7.3. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit i vjerodostojan jer je životan, logičan i uvjerljiv te je u suglasnosti s ispravama u spisu predmeta. Ona je ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba za kupnju automobila, za osobne potrebe.

7.4. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica samim ugovorom o kreditu odnosno njegovim sadržajem te svojim iskazom dokazala da je pravni posao sklopila kao fizička osoba, ista je time stvorila predmnjevu da je potrošač, a kako tužena izvedenim dokazima nije oborila ovu predmnjevu niti je predložila odnosno dostavila druge dokaze da tužiteljica nije potrošač, zaključuje se da je prigovor tužene o ulozi tužiteljice kao potrošača neosnovan.

8.1 U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule, vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, tuženik (u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

8.2. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

8.3. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

8.4. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

8.5. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

8.6. Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

8.7. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

8.8. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

8.9. Međutim, tužena to u provedenom postupku nije dokazala niti je u tom pravcu ponudila odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici (konkretna i po tuženiku imenovana osoba) protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

8.10. Tužena u ovom postupku nije dokazala da je tužiteljica kao potrošač u konkretnim okolnostima bila upoznata s načinom promjene tečaja te da se ponašao drukčije, da je njena situacija prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženom drukčija od onoga što je utvrđeno u kolektivnom sporu. Tužena nastoji dokazati da je tužiteljica nije potrošač, međutim već i samog sadržaja ugovora u vezi s dostavljenim ispravama, proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila tužiteljica kao fizička osoba, što je dodatno potvrđeno iskazom nje same.

9.1. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Stoga, kako se radi o ništetnosti spornih odredbi (o promjenjivoj kamatnoj stopi), navedeno mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da su ugovorne odredbe ništetne. Stoga je tužena u obvezi vratiti stečeno bez osnove temeljem odredbe čl. 1111. ZOO sa zateznom kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO jer je tužena nepošteni stjecatelj s obzirom da je postupao protivno ZZP/03 i ZOO.

10.2. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u u skladu s Odlukom tuženika o kreditiranju građana te odlučio kao u točki I. izreke presude.

11.1. Prigovor zastare nije osnovan.

11.2. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.3. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka:

- od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke,

- od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

11.4. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje od tuženika više preplaćeni iznos po osnovi tečajne razlike u iznosu od 1.633,19 EUR-a, a koje potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO-a).

11.5. S obzirom da je tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu koja se odnosi na promjenu valute Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 kojom je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

12.1. Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

12.2. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić sa zadatkom da utvrdi kolika je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta obračunatih i naplaćenih tužitelju po Ugovoru o kreditu u otplatnom razdoblju i iznosa koji bi bili naplaćeni po tečaju CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku kredita, u pojedinačnom i ukupnom iznosu.

12.3. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Stefani Gardašanić proizlazi da je razlika između iznosa mjesečnih anuiteta naplaćenih tužitelju i iznosa koji bi istom bili naplaćeni sukladno obračunu prema nalogu suda, iznosi 1.633,19 EUR.

12.4. Na nalaz i mišljenje tužiteljica nije imala primjedbi, te je u skladu sa navedenim nalazom i mišljenjem uredila i konačno postavila tužbeni zahtjev.

12.5. Tužena u podnesku koji je sudu dostavljen dana 24. siječnja 2025.g. (nakon dostave uređenog tužbenog zahtjeva( iznosi isključivo prigovore pravne prirode i referira se na dosadašnji tijek postupka ponavljajući već iznesene tvrdnje, bez referiranja kako na obračun tako i na nalog koji je dat vještaku.

12.6. Kako je sudska vještakinja nalaz i mišljenje iznijela i pismeno i usmeno te na ročištu nije bilo drugih posebnih primjedbi ni pitanja za vještakinju, a nalaz i mišljenje je dala u skladu sa zadatkom suda i pravilima struke, to ga je sud u cijelosti prihvatio.

13. Slijedom navedenog, temeljem nalaza i mišljenja sudske vještakinje, sud je utvrdio da je tuženik temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u obvezi isplatiti tužitelju na ime preplaćenih iznos od 1.633,19 EUR-a. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka.

14. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO- a.

15. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u točki I. i II. presude.

16.1.. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

16.2. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za sastav podnesaka od 3. siječnja 2025.g. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8.t.1.), za zastupanje na ročištima od 22. ožujka 2024.g., 4. ožujka 2025.g. i 23. travnja 2025.g., u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), dakle ukupno 500 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi ukupno 1.000,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 1.250,00 EUR-a. Sud se prilikom odluke o naknadi troškova kretao u okviru postavljenog zahtjeva stranke.

18.2. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. Nije priznata naknada na ime plaćenih sudskih pristojbi jer je tužiteljica temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi, pa slijedom navedenog nije imala i nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na tužbu i na presudu.

18.3. S obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, istoj su priznati ukupni troškovi u iznosu od1.650,00 EUR. Sud pritom nije uvažio argument tuženika da bi tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva, jer isti nije točan, sve s obzirom na zauzeti stav VSRH da je tužitelj u ovakvim postupcima ovlašten konačno postaviti tužbeni zahtjev nakon provođenja financijsko računovodstvenog vještačenja, odnosno da se ne radi o djelomičnom povlaćenju te da je time uspio u svom zahtjevu u cijelosti. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od donošenja presude pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. stavak 3. ZPP-a.

U Dubrovniku 23. svibnja 2025.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika