REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-191/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 8. svibnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o kreditu, broj: 069-50-3133742, sklopljenog između korisnika kredita BR i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 od 8. studenoga 2005. u čl. 3. ugovora o kreditu, koja glasi: „3./TREĆE/NAKNADA 0,50% ( nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 361,45 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 16. studenoga 2005. do isplate po stopi koja je do 30. prosinca 15 % godišnje, od 31. prosinca 2007. do 22. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 23. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 %, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a u slučaju promjene po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata koje teku na iznos od 361,45 EUR po stopi iznad stope dosuđene t. II. izreke do stope koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. obračunava sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. obračunava sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini stope određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena isplate, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate u visini stope određene čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.349,54 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 15. siječnja 2025. navodi da aktivna legitimacija proizlazi iz ugovora o ustupu tražbine, koju su sklopili BR, kao ustupiteljica i tužitelj, kao primatelj, kojim ugovorom je tražbina iz ovog predmeta u cijelosti prenesena na tužitelja, kao novog vjerovnika. Ističe da je tuženik uredno obaviješten o prijenosu tražbine. Ističe da su BR i tuženik sklopili ugovor o kreditu br.069-50- 3133742 od 8. studenoga 2005. Navodi da je čl. 3. ugovora o kreditu predviđeno plaćanje naknade od 0,50 % iznosa kredita. Korisnica kredita platila je naknadu u iznosu od 370,09 EUR / 2.723,32 kn. Navedena odredba je ništetna. Korisnica kredita je potrošač. Korisnici kredita nije pružena mogućnost pregovaranja, niti je korisnica kredita imala ikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe. Predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu o naknadi iz čl. 3. ugovora o kreditu te da naloži tuženiku da naknadi tužitelju iznos od 370,09 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj nema nikakvu tražbinu prema tuženiku. Poziva se na čl. 80. Zakona o obveznim odnosima i objašnjava da se radi o tražbini koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na treću osobu. Ističe da je tužitelj trgovac, a ne potrošač. Poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača. Osporava osnov i visinu. Navodi da je odredba čl. 3. jasna, lako uočljiva i razumljiva. Ističe da nije dopušten test poštenosti. Navodi da tužitelj nije dokazao da predmetna odredba uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Poziva se na presudu suda EU br. C-621/17 od 3. listopada 2019. Ističe prigovor zastare. Ukazuje da nema mjesta primjeni pravnog shvaćanja zauzetog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH 30. siječnja 2020. Navedeno stoga jer se takvo što ne može primjenjivati na djelomičnu ništetnost ugovora jer se radi o povredu manjeg značenja. Tužba je preuranjena. Poziva se na čl. 186.c st. 2. Zakona o parničnom postupku. Ne osporava visinu. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku od 7. ožujka 2025. osporava da bi se u ovom predmetu radilo o strogo osobno pravima vjerovnika. Ističe da odredba o naknadi ne predstavlja odredbu o predmetu i cijeni ugovora o kreditu. Navodi da se radi o stambenom kreditu. Poziva se na odluku Vrhovnog suda RH Revd-797/2023-2 od 13. veljače 2024. Osporava prigovor zastare.

4. Tuženik u podnesku od 24. ožujka 2025. navodi da je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 361,45 EUR / 2.723,34 kn. Ističe da ne osporava ovakvu visinu ulazne naknade. Objašnjava da bi provođenje financijskog vještačenja bila u suprotnosti s načelom učinkovitosti i ekonomičnosti postupka. Poziva se na odluku suda EU C-567/2020.

5. U podnesku od 2. travnja 2025. tužitelj povlači prijedlog za provođenje financijskog vještačenja te uređuje tužbeni zahtjev kojim predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi te da naloži tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 361,45 EUR sa zateznim kamatama (listovi 89. i 90. spisa).

6. Tijekom postupka sud je pročitao presliku osobne iskaznice BR (listovi 7. i 8. spisa), dopise BR i tužitelja od 1. lipnja 2023. (listovi 9. i 10. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 1. lipnja 2023. (listovi 11. – 16. spisa), ugovor o kreditu br. br. 069-50-3133742 od 8. studenoga 2005. (listovi 17. – 22. spisa), potvrdu tuženika od 19. veljače 2025. (list 87. spisa) i saslušao svjedokinju BR (listovi 96. i 97. spisa).

7. Sud je, također, pročitao i sudsku praksu, koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako presudu Županijskog suda Zagrebu posl. br. Gž-2047/2022-2 od 8. studenoga 2022. (listovi 24. – 28. spisa), i Gž-4090/22-2 od 6. prosinca 2022. (listovi 34. – 37. spisa), presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-617/22-3 od 25. svibnja 2022. (listovi 30. – 33. spisa), presudu Vrhovnog suda RH posl. br. Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2022. (listovi 38. – 42. spisa), br. Gž-4/17-2 od 21. ožujka 2017. (listovi 73. – 77. spisa), mišljenje nezavisnog odvjetnika u spojenim predmetima C-84/19, C-222/19 i C-252/19 (listovi 44. – 64. spisa),

8. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. ugovora o kreditu, sklopljenog između korisnice kredita BR i tuženika od 8. studenoga 2005., kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade od 0,50 % iznosa kredita te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 361,45 EUR na ime plaćenog iznosa za navedenu naknadu.

10. Između stranaka nije sporno da su korisnica kredita BR i tuženik ugovorili kredit br. 069-50-3133742 od 8. studenoga 2005. (listovi 17. – 22. spisa).

11. Ujedno između stranaka nije sporno da ugovor o kreditu u odredbi iz čl. 3. sadrži odredbu o plaćanju naknade, koja glasi:

"0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

12. Nadalje, između stranaka nije sporno da je na ime naknade korisnica kredita BR platila tuženiku iznos od 361,45 EUR. Ukratko, između stranaka nije sporna visina.

13. Međutim, između stranaka je sporna aktivna legitimacija. Sporno je može li se potraživanje iz ovog predmeta korisnice kredita prenositi na tužitelja, odnosno radi li se o tražbini strogo osobne naravi. Sporan je status potrošača. Sporno je je li predmetna odredba ugovora o kreditu iz čl. 3. ništetna. S navedenim u vezi, sporno je je li tužiteljev restitucijski zahtjev na povrat iznosa od 361,45 EUR osnovan. Sporno je je li potraživanje tužitelja zastarjelo. Sporan je tijek zateznih kamata.

14. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji je sklopljen između korisnice kredita i tužitelja od 1. lipnja 2023. (listovi 11. – 16. spisa), odnosno pravne prednice tužitelja i od 1. lipnja 2023. vidljivo je da je korisnica kredita, kao ustupiteljica, ustupila tužitelju, kao primatelju, novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: br. 069-50-3133742 od 8. studenoga 2005. (listovi 17. – 22. spisa). Navedenim ugovor o cesiji je korisnica kredita na tužitelja prenijela sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada (posebice čl. 1. t. 2. ugovora o cesiji).

15. Zbog navedenog, a kako je tražbina, koja je predmet spora u ovoj pravnoj stvari, prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran nastupati u ovoj parnici, odnosno podnijeti tužbu protiv tuženika, suprotno neosnovano istaknutom prigovoru nedostataka aktivne legitimacije.

16. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

17. Znači, ne mogu se prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

18. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog pravnog prednika tužitelja strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja, koji je potrošač, sukladno odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, odnosno imovinsko- pravno potraživanje, koje nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu.

19. Zbog navedenog, a kako se radi o novčanoj tražbini koja se može ustupi, suprotno svim osporavanjima tuženika, to valja zaključiti da je ugovorom o ustupu tražbine od 1. lipnja 2023. bilo dopušteno novčanu tražbinu pravne prednice tužitelja prenijeti na tužitelja, a zbog čega je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

20. Nadalje, valja navesti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što je ustupitelj bio potrošač, a primatelj (ovdje tužitelj) to nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku (ovdje tuženiku) ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

21. Zaključno, novčana tražbina potrošačice (BR) na temelju potrošačkog ugovora (ugovora o kreditu br. 069-50-3133742 od 8. studenoga 2005.) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu na tužitelja, kao primatelja, te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

22. Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019., gdje je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima.“

23. Također, uvidom u dopise – obavijesti od 1. lipnja 2023. (listovi 9. i 10. spisa), proizlazi da je tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnice kredita i tužitelja i to 14. lipnja 2023., a takav zaključak proizlazi iz prijemnog štambilja tuženika. Datum i potpis djelatnika tuženika tuženik ne osporava tijekom postupka (čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221. a ZPP-a).

24. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnice kredita i tuženika, sklopljen je 8. studenoga 2005., zbog čega na navedeni obvezni odnos valja primijeniti odredbe ZZP/2003.

25. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP/2003. u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

26. S navedenim u vezi, a uvidom u ugovor o kreditu, jasno proizlazi da je ugovor o kreditu s tuženikom sklopila korisnica kredita, kao fizička osoba, te da se radi o stambenom kreditu. Takav navod potvrđuje i svjedokinja – korisnica kredita BR, koja je saslušana na glavnoj raspravi 8. svibnja 2025. (listovi 96. i 97. spisa).

27. Zbog navedenog, korisnica kredita BR je potrošač u smislu odredbe iz čl. 3. t. 1. ZPP/2003., suprotno paušalnim i nedokazanim osporavanjima tuženika.

28. Status potrošača treba utvrđivati na individualnoj razini u svakom predmetu. Sud je stava da je tužitelj u konkretnom sporu, na razini izvjesnosti, dokazao status potrošača korisnice kredita, sve primjenom odredbi iz čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. u vezi sa čl. 221.a ZPP-a. Ujedno, sud je zaključio da tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP/2003 (dok istovremeno ne osporava sklapanje kredita s korisnicom kredita).

29. Prema odredbi iz čl. 3. t. 2. ZZP/2003. izraz trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

30. Zbog navedenog, tuženik je trgovac u smislu odredbe iz čl. 3. t. 2. ZPP/2003.

31. Sud je saslušao svjedokinju – korisnicu kredita BR, na glavnoj raspravi 8. svibnja 2025. (listovi 96. i 97. spisa), koja je navela da je kod tuženika podigla kredit. Radilo se o stambenom kreditu. Većinom joj je bilo sve jasno u ugovoru koji je pročitala ali je ona laik. Objasnila je da se tu ništa nije moglo, da to funkcionira na način da s bankom ili potpišeš ili ne potpišeš. Nije mogla utjecati, niti pregovarati s bankom oko pojedine odredbe ugovora.

32. Sud je prihvatio iskaz svjedokinje, kao istinit, jer je iskazivala uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu, dok istovremeno tuženik nije s uspjehom, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, osporio iskaz navedenog svjedokinje i/ili dokazao suprotno.

33. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Prema odredbi iz čl. 81. st. 2. ZZP/2003. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

35. Uz navedeno, a prema odredbi iz čl. 81. st. 4. ZZP/2003. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

36. Prema odredbi iz čl. 83. ZZP/2003. prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

37. Prema odredbi iz čl. 84. ZZP/2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

38. Prema odredbi iz čl. 85. ZZP/2003. ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive.

39. Prema odredbi iz čl. 86. ZZP/2003. dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Pravilo iz prethodnog st. ovoga čl. ne primjenjuje se u postupcima pokrenutim na temelju čl. 88. toga Zakona (st. 2.).

40. Prema odredbi iz čl. 87. ZZP/2003. nepoštena ugovorna odredba je ništava.

41. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno, svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sud je zaključio da je ugovor o kreditu od strane tuženika unaprijed formuliran ugovor (tzv. tipski ugovor – navedeno tuženik niti ne osporava). Time je sud zaključio i da je sporna odredba o naknadi za obradu kredita tipska odredba ugovoru o kreditu. Sud je ujedno utvrdio da stranke nisu pregovarale oko sporne odredbe ugovora (činjenični navodi stranaka, isprave u spisu, iskaz korisnice kredita). Nadalje, sud je utvrdio da sporna odredba uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnice kredita.

42. Nadalje, u spornoj odredbi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnosi naknada u visini od 0,50 % iznosa kredita. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu nije jasno što je uopće „naknada“. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koji troškovi nastaju za tuženika prilikom obrade zahtjeva za kredit.

43. Pritom je stav ovog suda da iznos od 361,45 EUR, nikako za prosječnog potrošača (korisnica kredita je prosječni potrošač, takvo što proizlazi i iz njenog iskaza i iz samog ugovora o kreditu, a suprotno tuženik nije dokazao) ne može predstavljati zanemariv iznos. Ovo stoga jer je prosječna plaća u studenom 2005. u bruto iznosu iznosila 874,38 EUR / 6.588,00 kn, dok je prosječna neto plaća u studenom iznosila 609,86 EUR / 4.595,00 kn. Time proizlazi da je korisnica kredita kada je platila ulaznu naknadu u iznosu od 361,45 EUR platila ulaznu naknadu u omjeru od skoro 60 % (točno 59,27 %) cjelomjesečne prosječne neto plaće za osobe zaposlene u pravnim osobama Republike Hrvatske u studenom 2005. Stoga se ne mogu uzeti kao osnovani navodi tuženika da plaćanje ulazne naknade nije uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita. Navedeno stoga jer se ne može uzeti kao neznatnija ravnoteža kada tuženik nameće obvezu korisnici kredita da plati ulaznu naknadu za kredit u iznosu za preko polovice prosječne mjesečne plaće u Republici Hrvatskoj. Pritom je sud uzeo u obzir da se u konkretnom predmetu radi o stambenom kreditu kojim je korisnica kredita rješavala svoje stambeno pitanje.

44. Slijedom iznesenog, ugovorna odredba iz čl. 3. ugovora o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, jer se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/2003.), je nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 81. st. 1. ZZP/2003.).

45. Neosnovano upire tuženik na primjenu odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP/2003. jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit, dakle, ne predmet i cijena.

46. Također, nema mjesta primjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015, 78/2015., 102/2025., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) jer je navedeni zakon donesen 2009. dok je ugovorni odnos, u odnosu na navedenu odredbu, nastao prije stupanja na snagu navedenog Zakona (studeni 2006.).

47. Ujedno, iz istog razloga nema mjesta ni primjeni odredbi Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014.).

48. Slijedom iznesenog, a kako je sud utvrdio da je nepoštena sporna odredba iz čl. 3. ugovora o kreditu, to je na temelju odredbe iz čl. 87. st. 1. nepoštena ugovorna odredba ništava.

49. Prema odredbi iz čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

50. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

51. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. ugovora o kreditu, zbog čega je odlučeno kao u t. I. izreke.

52. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 1 ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

53. Prema odredbi iz čl. 1111. st. 3. ZOO-a obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

54. Kako visina nije sporna, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 361,45 EUR.

55. Prema odredbi iz čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

56. S obzirom na to da je tuženik, kao stjecatelj, banka i time profesionalac u svojoj djelatnosti (čl. 10. st. 2. ZOO-a), bio nepošten od dana stjecanja iznosa stečenog na temelju ništetne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, to tuženiku pripadaju zatezne kamate na iznos od 361,45 EUR počev od 16. studenoga 2005. (kredit isplaćen/korišten 15. studenoga 2005., a naknada naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita – list 87. spisa, a koja činjenica plaćanja, kao i iznos te dan plaćanja nisu sporni) do isplate, sve na temelju odredbe iz čl. 1115. u vezi s čl. 29. st. 1. ZOO-a, a po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima.

57. Neosnovan je prigovor zastare jer zastara počinje teći od trenutka donošenja ove presude kojom se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba iz čl. 3. ugovora o kreditu, suprotno upiranju tuženika, sve primjenom odredbe iz čl. 215. st. 1. ZOO-a.

58. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u t. II. izreke.

59. Međutim, tužitelj na iznos glavnice od 361,45 EUR potražuje zatezne kamate iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koje se primjenjuju u trgovačkim ugovorima. Ovdje se ne radi o potraživanju proizašlom iz trgovačkih ugovora (čl. 14. st. 2. ZOO-a) već o potraživanju stečenog bez osnove proizašlog iz ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Zbog navedenog, kamate je trebalo dosuditi, kako ih je sud i dosudio u t. II. izreke po čl. 29. st. 2. ZOO-a i to stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima. Tužbeni zahtjev za platež zateznih kamata iznad stope koja se primjenjuje u ostalim odnosima do tražene stope koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima valjalo je odbiti, kao neosnovan. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u t. III. izreke.

60. O troškovima postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife). Pritom je sud uzeo u obzir da je tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora od 1.697,32 EUR, a da tuženik tijekom trajanja postupka nije prigovarao vrijednosti predmeta spora.

61. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 7. ožujka 2025. i 2. travnja 2025., oba u iznosu od 200,00 EUR na temelju 8.1. Tarife, kao i troškove zastupanja, po punomoćnici, na ročištima 11. travnja 2025. i 8. svibnja 2025., za svako ročište iznos od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, sve uvećano za PDV-e. Također, tužitelju pripada trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i presudu u iznosu od 66,36 EUR. Slijedom iznesenog, tužitelju je valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u iznosu od sveukupno 1.349,54 EUR, a na troškove postupka dosuditi zatezne kamate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZPP-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima, zbog čega je valjalo odlučiti kao u t. IV. izreke.

U Zagrebu 23. svibnja 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 66,36 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana