REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-1100/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužitelja GM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdan, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, po odvjetnici Mateji Vidaković iz Zagreba, radi ništetnosti / stjecanja bez osnove / naknade štete / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16.4.2025. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, 23.5.2025.

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 528-50-2931844 zaključenog između tužitelja ČM i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb dana 06.07.2005. god. koji je potvrđen kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev pod brojem OU-773/05 dana 07.07.2005. god., a koja u čl. 1. predmetnoga ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“; u čl. 7. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“; a u čl. 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“.

II/. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da tužitelju GM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 1.049,43 EUR ( slovima: tisuću četrdeset devet eura i četrdeset tri centa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. do 29.12.2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na:

- iznos od 33,55 EUR od 01.01.2006. god. pa sve do isplate;

- iznos od 54,78 EUR od 01.01.2007. god. pa sve do isplate;

- iznos od 07,24 EUR od 01.01.2008. god. pa sve do isplate;

- iznos od 12,43 EUR od 01.01.2009. god. pa sve do isplate;

- iznos od 69,55 EUR od 01.01.2010. god. pa sve do isplate;

- iznos od 178,68 EUR od 01.01.2011. god. pa sve do isplate;

- iznos od 412,67 EUR od 01.01.2012. god. pa sve do isplate;

- iznos od 280,53 EUR od 01.01.2013. god. pa sve do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

III/. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, da tužitelju GM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.550,56 EUR ( slovima: tisuću petsto pedeset eura i pedeset šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 23.5.2025. pa sve do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi putem svog punomoćnika navodi da su stranke dana 6.7.2005. godine sklopile Ugovor o kreditu broj 528-50-2931844 koji je potvrđen po javnom bilježniku Tatjani Kovačev pod brojem OU-773/05 dana 7.7.2005., a prema kojem tuženik kao kreditor stavlja na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 13.055,32 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora-tuženika na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju tuženika kao kreditora važećem na dan dospijeća. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili su 189,78 CHF u kunskoj protuvrijednosti, ali su se tijekom otplate kredita zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune povećavali te su iznosili čak i preko 1.200,00 kuna. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti dana 31.7.2012. Tužitelj ističe da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P- 1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ista presuda potvrđena je odlukom VS RH broj Rev-2221/18-11 od 3.9.2019. Nadalje, tužitelj se poziva na odredbe članka 323.,čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima, na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, odredbu članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te članka 6. st. 3. Zakona o sudovima pa predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF valuti te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.500,00 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, a ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva, uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove parničnog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj 528-50-2931844 od 6.7.2005. a koji Ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-773/05 dana 7.7.2005. ( list 6-10 spisa), uvidom u financijsko- knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 11-20 spisa), uvidom u rješenje ovog suda posl.br. P-1100/23-6 od 2.2.2024.( list 122-124 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu ( list 129-155 spisa),uvidom u rješenje Županijskog suda u Sl. Brodu, Gž-184/2024-2 od 1.7.2024.( list 158-160 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 16.9.2024. ( list 170-171 spisa), uvidom u nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka DV Consulting od 13.11.2024. ( list 184-192 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 24.3.2025. ( list 223-224 spisa), saslušanjem vještaka Dajane Vuković na ročištu od 16.4.2025. ( list 226 spisa) i saslušanjem tužitelja GM na ročištu od 24.3.2025. ( list 223-224 spisa).

4. Uvidom u rješenje ovog suda posl.br. P-1100/23-6 od 2.2.2024.( list 122-124 spisa) utvrđeno je da se odbija prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, dok je uvidom u rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Gž- 184/2024-2 od 1.7.2024.( list 158-160 spisa) utvrđeno da se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje ovog suda od 2. veljače 2024. godine.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 528-50-2931844 od 6.7.2005. a koji Ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod brojem OU-773/05 dana 7.7.2005. ( list 6-10 spisa), sud je utvrdio da je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti CHF 13.055,32 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je redovna kamata od 5,85 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca za kupnju novog vozila marke Dacia. Točkom 7. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

6. Uvidom u financijsko-knjigovodstvenu dokumentaciju ( list 11-20 spisa), uvidom u nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka DV Consulting od 13.11.2024. ( list 184-192 spisa), te saslušanjem vještaka Dajane Vuković na ročištu od 16.4.2025. ( list 226 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj tijekom perioda otplate kredita, radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više ukupno 1.049,43 EUR te ovaj iznos predstavlja samo pozitivne stavke tečajne razlike kada je tečaj za CHF na dan dospijeća anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita.

7. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka cijeneći ga jasnim i određenim te u skladu sa pravilima struke, a na isti nalaz nakon saslušanja vještaka punomoćnici stranaka nisu imali primjedbi, a niti pitanja vještaku.

8. Saslušanjem tužitelja GM na ročištu od 24.3.2025. ( list 223-224 spisa) sud je utvrdio da je isti tijekom 2005. godine sklopio Ugovor o kreditu sa RBA bankom i to za kupnju osobnog automobila. Prvo se obratio auto kući Lozić u Osijeku te se interesirao o uvjetima kreditiranja. Tamo su mu rekli da može sklopiti Ugovor o kreditu sa RBA bankom te da su u RBA banci najbolji uvjeti, da može biti rok otplate na 7 godina te da bi mu mjesečna rata iznosila oko 900,00 kuna, ali da bi Ugovor bio u CHF valuti. Također su mu u auto kući rekli da je CHF valuta stabilna te da ako i dođe do porasta tečaja i kamata da će to biti nešto malo. Tužitelj je redovito plaćao rate kredita uplatnicama u RBA banci u Osijeku, svakomjesečno i u roku je otplatio kredit. Najveća rata kredita je iznosila oko 1.200,00 kuna. Nije imao mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama. Predočen mu je u auto kući već gotovi napisani ugovor koji je razumio koliko je mogao razumjeti. Vjerojatno ne bi sklopio takav Ugovor o kreditu da je znao da će mu rate kredita toliko rasti. Ugovor je ovjerio kod javnog bilježnika u Osijeku te ga niti javni bilježnik nije upozorio na mogućnost rasta kamata i tečaja. Jedino mu je napomenuo, da ukoliko ne bude otplaćivao rate kredita da može doći do prinudne naplatne odnosno ovrhe. U vrijeme sklapanja Ugovora o kredita bio je zaposlen u građevinskoj firmi Monte-Monte u Osijeku. Nije imao otvoren OPG, niti je bio član uprave trgovačkog društva ili nekog poduzeća. Tužitelj se obraćao banci osobno odlaskom u banku kada su počele rasti rate kredita i pitao je zašto je to tako, a djelatnik banke mu je odgovorio da je to tako, da svima rastu rate i da oni ne mogu ništa poduzeti. Tužitelju je to bio prvi kredit. U banku je išao tek nakon što je završio u auto kući i u banci mu nije ponuđen nikakav ugovor o kreditu u nekoj drugoj valuti. U banci nije tražio nikakva pojašnjenja. Smatrao je da je švicarski franak stabilna valuta.

9. Iskazu tužitelja sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njegov iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužitelj je imao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužitelj isti potpisao kao fizička osoba za kupnju motornog vozila za vlastite osobne potrebe pa je tužitelj svoje potrošačko svojstvo dokazao navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

10. Podneskom od 22.11.2024. punomoćnik tužitelja uredio je tužbeni zahtjev te je sukladno nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka predložio da sud donese odluku kojom će utvrditi ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.049,43 EUR s osnova preplate zbog ugovorene valutne klauzule u CHF valuti, uvećano za zakonske zatezne kamate i troškove parničnog postupka.

11. Podneskom od 11.12.2024. godine punomoćnik tuženika usprotivio se djelomičnom povlačenju restitucijskog tužbenog zahtjeva. Također je istakao da je tužitelj određeni zahtjev za isplatu zateznih kamata postavio tek u podnesku od 22.11.2024. te na taj način preinačio tužbu pa se tuženik takvoj preinaci tužbe protivi. Ako bi sud dopustio preinaku, tuženik ističe prigovor zastare navodeći da se zastarni rok ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe, a ranija tužba se smatra povučenom. Punomoćnik tuženika smatra neosnovanim i zahtjev tužitelja kojim traži zatezne kamate tekućim na svaki pojedini navodno preplaćeni iznos. Nema prigovora na matematički izračun vještaka.

12. Sud smatra da je takvo protivljenje tuženika neosnovano s obzirom da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog u Zagrebu 26.11.2021. usvojen zaključak da je dopuštena preinaka tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF valuti nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Analogno tome, ako je dopuštena preinaka tužbenog zahtjeva, dopušteno je i djelomično povlačenje restitucijskog tužbenog zahtjeva pa se tuženik tome ne može protiviti. Što se tiče prigovora zastare potraživanja zbog specificiranja tužbenog zahtjeva, odnosno preinake dijela tužbenog zahtjeva, sud smatra da je takav prigovor neosnovan jer je tužitelj već podnošenjem tužbe zatražio i isplatu zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose, a nakon što je proveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, punomoćnik tužitelja je i postavio određeni tužbeni zahtjev pa je već i podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare. Na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH ( 2/24 ) održanoj 27. svibnja 2024. godine zauzeto je pravno shvaćanje da se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove ( neprava preinaka ) moguća i dopuštena ( čl. 190. i 191. ZPP-a ), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga se ukazuju neosnovanim gore navedeni prigovori punomoćnika tuženika.

13. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 04. srpnja 2013. godine između ostalog utvrđeno je da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N.96/03) u razdoblju od 01. rujna 2004.godine do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tužena promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

14. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 4.7.2013., koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda posl.br.Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je pored ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, odnosno vezivanje glavnice iz Ugovora o kreditu za valutu CHF u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive, jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43. Pž-7129/2013-4 od dana 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

17. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članak 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine donesen je Zaključak da, ukoliko je ništetnost ustanovljena kao u ovom konkretnom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača te se ovaj Zaključak odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ( krediti u CHF, odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke ( tuženika) iz tog postupka. Stoga sud smatra da je u cijelosti neosnovan prigovor zastare istaknut od strane punomoćnika tuženika, a s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, a u odnosu na preplatu po osnovi ugovorene valutne klauzule. Naime, kolektivnom tužbom prekinuta je zastara, a restitucijski zahtjevi zastarijevaju pet godina nakon pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu pa tako za tečajnu razliku zastara nastupa 14.6.2023. Kako tužitelj potražuje samo preplatu po osnovu tečajne razlike, ukazuje se neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane punomoćnika tuženika.

18. Prema odredbi članka 247. ZOO-a, ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Članak 1022. stavak 2. Z00-a, propisuje da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja korištenja i vraćanja kredita. Dakle, predmet i cijena su bitni sastojci ugovora. Tako je odredba o promjeni kamatne stope i tečaju koji će se primjenjivati tijekom otplate ( to je u stvari cijena kredita) ključna ugovorna odredba ugovora o kreditu i ona treba sadržavati jasne i razumljive kriterije o njihovoj promjeni. Međutim, u odredbama Ugovora o kreditu, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj dužnika na cijenu kredita, a što je suprotno navedenim zakonskim odredbama.

19. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZPP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

20. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, proizlazi iz članka 323., članka 1111., članka 1115., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

21. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

22. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u sladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu ( tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je odredbom čl. 502.c. ZPP- a propisan učinak presude donesene o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje i presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st.1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženika, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Tuženik ničim nije dokazao da su navodi tužitelja u svezi sklapanja ugovora o kreditu netočni i neistiniti, a niti je predložio dokaze na te okolnosti.

24. Polazeći od toga da je dio Ugovora koji se odnosi vezanje valute uz švicarski franak ništetan, jer je isti prosječnom potrošaču nerazumljiv, niti se o istomu pojedinačno pregovaralo, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( N.N 35/05, 48/08, 125/11 i 78/15- dalje ZOO).

25. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne pa je stoga tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je više plaćen zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koje je vezana glavnica CHF. Pojedinačni anuiteti utvrđeni su financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem te je vještak iskazao i vrijeme plaćanja svakog anuiteta pa je sud temeljem svega gore navedenog odlučio kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

26. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povreda načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115.ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog aniteta, odnosno od dana kad je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VS RH ( Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP ) te je sud imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 150,00 eura, troškove sastava obrazloženih podnesaka od 10.10.2023. i 22.11.2024., u pojedinačnom iznosu od 150,00 eura, troškove sastava podnesaka od 16.9.2024. i 20.9.2024. u pojedinačnom iznosu od 37,50 eura, troškove zastupanja na ročištima od 16.9.2024., 24.3.2025. i 16.4.2025. u pojedinačnom iznosu od 150,00 eura ili ukupno 975,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 243,75 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura, sveukupno 1.550,56 EUR. Sud nije priznao tužitelju zatraženi trošak pribave dokumentacije prije podnošenja tužbe, s obzirom da tužitelj nije dokazao osnovanost i visinu zatraženog troška te takav trošak nije bio potreban za vođenje ovog parničnog postupka, a s obzirom da se radi o dokumentaciji koju je tužitelj trebao posjedovati kao ugovorna strana. Temeljem članka 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( N.N. 118/18 i 51/23) tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 23.5.2025.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, a putem ovog suda.

Dostaviti:

- tužitelju putem punomoćnika

- tuženiku putem punomoćnika