REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Stalna služba u Trogiru
Obala bana Berislavića 1
21220 Trogir
Poslovni broj : P-3868/2021-51
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu- Stalna služba u Trogiru, po sutkinji ovog suda Mirni Veža kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GD OIB: [osobni identifikacijski broj], okrug Gornji, Tudorski put 69., zastupan po punomoćnici Ljubici Vuković, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6., zastupan po punomoćniku Ivanu Tomljanoviću odvjetniku u OD Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 11. travnja 2025. u nazočnosti zamjenice zamjenika punomoćnika tužitelja, a u izočnosti tuženika, dana 23. svibnja 2025., na ročištu za objavu odluke,
p r e s u d i o j e
I a) Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj: 216-67/2005 od 22. veljače 2005.g., zaključenog između tužitelja i tužene, u dijelu u kojem je u članku 2. Ugovoreno kako kreditor odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF (slovima: četrdesetsedamttisućašvicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, članak 3. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečnog anuiteta obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja,
b) Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu broj: 216-67/2005 od 22. veljače 2005.g., zaključenog između tužitelja i tužene, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d.
c) Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877) isplatiti tužitelju GD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iznos od 2.108,52 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja
- na iznos od 4,19 eur teče od dana 31. prosinca 2008.g.
- na iznos od 8,56 eur teče od dana 2. veljače 2009.g.
- na iznos od 10,54 eur teče od dana 2. ožujka 2009.g.
- na iznos od 5,09 eur teče od dana 31. ožujka 2009.g.
- na iznos od 6,13 eur teče od dana 30. travnja 2009.g.
- na iznos od 4,03 eur teče od dana 31. prosinca 2009.g.
- na iznos od 11,02 eur teče od dana 1. veljače 2010.g.
- na iznos od 9,42 eur teče od dana 1. ožujka 2010.g.
- na iznos od 18,91 eur teče od dana 31. ožujka 2010.g.
- na iznos od 17,11 eur teče od dana 30. travnja 2010.g.
- na iznos od 20,62 eur teče od dana 31. svibnja 2010.g.
- na iznos od 51,00 eur teče od dana 30. lipnja 2010.g.
- na iznos od 44,74 eur teče od dana 31. srpnja 2010.g.
- na iznos od 63,85 eur teče od dana 31. kolovoza 2010g.
- na iznos od 57,25 eur teče od dana 30. rujna 2010.g.
- na iznos od 38,34 eur teče od dana 31. listopada 2010.g.
- na iznos od 8,29 eur teče od dana 2. studenog 2010.g.
- na iznos od 69,03 eur teče od dana 30. studenog 2010.g.
- na iznos od 97,37 eur teče od dana 31. prosinca 2010.g.
- na iznos od 77,23 eur teče od dana 31. siječnja 2011.g.
- na iznos od 84,98 eur teče od dana 28. veljače 2011.g.
- na iznos od 75,98 eur teče od dana 31. ožujka 2011.g.
- na iznos od 77,62 eur teče od dana 30. travnja 2011.g.
- na iznos od 115,69 eur teče od dana 31. svibnja 2011.g.
- na iznos od 119,40 eur teče od dana 30. lipnja 2011.g.
- na iznos od 151,21 eur teče od dana 31. srpnja 2011.g.
- na iznos od 134,87 eur teče od dana 31. kolovoza 2011.g.
- na iznos od 116,98 eur teče od dana 30. rujna 2011.g.
- na iznos od 115,01 eur teče od dana 31. listopada 2011.g.
- na iznos od 111,73 eur teče od dana 30. studenog 2011.g.
- na iznos od 122,16 eur teče od dana 31. prosinca 2011.g..
- na iznos od 129,59 eur teče od dana 31. siječnja 2012.g.
- na iznos od 130,58 eur teče od dana 29. veljače 2012.g.
po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinaca 2022. godine u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana
II Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
" Nalaže se tuženoj ADDIKO BANK d.d. (OIB: 14036333877) isplatiti tužitelju GD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) u roku 15 dana iznos od 554,40 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:
- na iznos od 4,33 eur teče od dana 1. listopada 2007.g.
- na iznos od 4,26 eur teče od dana 2. studenog 2007.g.
- na iznos od 4,19 eur teče od dana 30. studenog 2007.g. po stopi određenoj odredbom članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate „NN 72/01“, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.godine pa sve do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023.godine do isplate uv uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
- na iznos od 4,12 eur teče od dana 2. siječnja 2008.g.
- na iznos od 4,05 eur teče od dana 1. veljače 2008.g.
- na iznos od 3,98 eur teče od dana 29. veljače 2008.g.
- na iznos od 14,83 eur teče od dana 31. ožujka 2008.g.
- na iznos od 14,56 eur teče od dana 30. travnja 2008.g.
- na iznos od 14,28 eur teče od dana 2. lipnja 2008.g.
- na iznos od 14,01 eur teče od dana 30. lipnja 2008.g.
- na iznos od 13,73 eur teče od dana 31. srpnja 2008.g.
- na iznos od 13,45 eur teče od dana 1. rujna 2008.g.
- na iznos od 13,17 eur teče od dana 1. listopada 2008.g.
- na iznos od 20,35 eur teče od dana 31. listopada 2008.g.
- na iznos od 19,91 eur teče od dana 2. prosinca 2008.g.
- na iznos od 19,46 eur teče od dana 31. prosinca 2008.g.
- na iznos od 19,02 eur teče od dana 2. veljače 2009.g.
- na iznos od 18,57 eur teče od dana 2. ožujka 2009.g.
- na iznos od 18,11 eur teče od dana 31. ožujka 2009.g.
- na iznos od 17,66 eur teče od dana 30. travnja 2009.g.
- na iznos od 17,20 eur teče od dana 1. lipnja 2009.g.
- na iznos od 16,74 eur teče od dana 30. lipnja 2009.g.
- na iznos od 16,28 eur teče od dana 31. srpnja 2009.g.
- na iznos od 15,81 eur teče od dana 31. kolovoza 2009.g.
- na iznos od 15,34 eur teče od dana 30. rujna 2009.g.
- na iznos od 14,87 eur teče od dana 3. studenog 2009.g.
- na iznos od 14,40 eur teče od dana 30. studenog 2009.g.
- na iznos od 13,92 eur teče od dana 31. prosinca 2009.g.
- na iznos od 13,45 eur teče od dana 1. veljače 2010.g.
- na iznos od 12,96 eur teče od dana 1. ožujka 2010.g.
- na iznos od 12,48 eur teče od dana 31. ožujka 2010.g.
- na iznos od 11,99 eur teče od dana 30. travnja 2010.g.
- na iznos od 11,50 eur teče od dana 31. svibnja 2010.g.
- na iznos od 11,01 eur teče od dana 30. lipnja 2010.g.
- na iznos od 10,51 eur teče od dana 31. srpnja 2010.g.
- na iznos od 10,01 eur teče od dana 31. kolovoza 2010g.
- na iznos od 9,51 eur teče od dana 30. rujna 2010.g.
- na iznos od 9,01 eur teče od dana 31. listopada 2010.g.
- na iznos od 8,50 eur teče od dana 30. studenog 2010.g.
- na iznos od 6,66 eur teče od dana 31. prosinca 2010.g.
- na iznos od 6,23 eur teče od dana 31. siječnja 2011.g.
- na iznos od 5,80 eur teče od dana 28. veljače 2011.g.
- na iznos od 5,37 eur teče od dana 31. ožujka 2011.g.
- na iznos od 4,94 eur teče od dana 30. travnja 2011.g.
- na iznos od 4,50 eur teče od dana 31. svibnja 2011.g.
- na iznos od 4,06 eur teče od dana 30. lipnja 2011.g.
- na iznos od 3,62 eur teče od dana 31. srpnja 2011.g.
- na iznos od 3,18 eur teče od dana 31. kolovoza 2011.g.
- na iznos od 2,73 eur teče od dana 30. rujna 2011.g.
- na iznos od 1,92 eur teče od dana 31. listopada 2011.g.
- na iznos od 1,54 eur teče od dana 30. studenog 2011.g.
- na iznos od 1,16 eur teče od dana 31. prosinca 2011.g..
- na iznos od 0,77 eur teče od dana 31. siječnja 2012.g.
- na iznos od 0,39 eur teče od dana 29. veljače 2012.g.
po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.godine do 31. prosinaca 2022.godine u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023.godine do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“
III Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u visini od 1.719,18 eur-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, pa sve do isplate, u roku od 15 dana., dok je za više zatraženi trošak, preko iznosa od 1.719,18 eur-a do iznosa od 3.658,51 eur-a ( 3.658,51-1.719,18) dakle za iznos od 1.939,33 eur-a, zahtjev odbijen kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Dopušta se objektivna preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 28. listopada 2021. ovom sudu podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovora i isplate. Tužbom se činjenično navodi da je 22. veljače 2005 tužitelj s tuženom kao kreditorom ( tada kao HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. ) sklopio Ugovor o kreditu broj: 216-67/2005 (u daljnjem tekstu Ugovor), temeljem kojeg mu je tužena stavila na raspolaganje stambeni kredit u iznosu od 47.000,00 CHF, isplaćen u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene kao kreditora važećem na dan korištenja kredita. Tužena, da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl.2. Ugovora, ugovorila valutnu klauzulu u valuti švicarski, otplatu kredita je vezala uz ovu valutu te je u čl. 3. Ugovora, ugovorena kamatna stopa od 5,25 % dekurzivno godišnje, dok je u čl. 6. posebno ugovoreno kako je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama same banke, bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Dakle, bez posebnog ugovaranja i pregovora tužena je jednostrano za sebe pridržala pravo za vrijeme trajanja ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s jednostranim internim odlukama banke. Protivno ugovoru i otplatnom planu, temeljem jednostranih odluka tužene, tužitelju su povećani anuiteti uslijed protupravnog povećanja kamate, te je tužena naplatila veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Postupajući na naprijed opisani način, i to što je tužena u Ugovor ugradila nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarala, niti utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tužena je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog takvog protupravnog postupanja tužene, protiv iste da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12.
1.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. u pravnoj stvari po tužbi tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženih pod 1) Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473 i drugih banaka, među kojima je i ovdašnja tužena, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj 43 Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014.g. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine utvrđeno je da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je utvrđeno da je ta odredba ništetna. Citiranom pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese potrošača korisnika kredita nepoštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke, te je pravomoćno utvrđeno da su te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne.
1.2. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. između ostalog je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, time što su zaključujući ugovore o kreditu (kao što je predmetni ugovor) koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti. Sve je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj kao građanin, o valutnoj klauzuli da nije puno znao, dok da je tužena kao trgovačko društvo koje se bavi kreditiranjem, itekako znala i bila svjesna kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja predmetnog kredita biti smjer kretanja švicarskog franka, a takvu informaciju je uskratio tužitelju prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu nikako se ne može smatrati ni jasnom ni razumljivom, a zbog čega je ista nepoštena odnosno ništetna u cijelosti, kako je to citiranom Presudom Visokog trgovačkog suda i pravomoćno utvrđeno. Korisnici kredita, potrošači, u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temelje odredbe čl.131. st.1. u vezi s čl. 138.a mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača jer ta odluka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava, Presuda Visokog trgovačkog suda RH broj 43 Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014.g. , presudu Vrhovnog suda RH broj Revt 249/14 od 09. travnja 2015. godine., presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g., sve presude su dostupne i na mrežnim stranicama navedenih sudova .Odredbom iz čl. 104.st.1.i 3. ZOO-a/91, odnosno odredbom iz čl.323.st.1.i 2. ZOO-a/96 propisane su posljedice ništetnosti, pa je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka stranka dužna vratiti ono što je temeljem ništetnog posla primila. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom slučaju pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz čl. 214. ZOO-a/91 odnosno odredbi čl. 1115. ZOO-a/96.
1.3. Nadalje tužbom se navodi kako je na temelju dokumentacije iz ovog kredita, tužitelj dao izraditi izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama. Iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita iznosi 11.465,26 kn.
1.4. Kao dokaz svojih navoda tužitelj se pozvao ne samo na naprijed navedene odluke iz kolektivnog spora i sam sadržaj tzv. nevaljanih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 216-67/2005 od 22. veljače 2005., pregled otplatnog plana, pregled uplata po kreditu, pregled financijsko knjigovodstvene dokumentacije tužene, već i na pregled izvatka, nalaza i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ante Blaževića dipl.oec. od 23.rujna 2021.g., predložio po potrebi financijsko- knjigovodstveno vještačenje na gornje okolnosti u slučaju osporavanja tuženika te predložio saslušanje samog tužitelja.
1.5. Tužitelj naposljetku tužbom ističe kako ima zakonsko pravo pokrenuti postupak, odnosno zahtijevati na temelju čl. 138.a ZZP-a, čl. 502 c Zakona o parničnom postupku te čl. 1111. ZOO-a, individualnu pravnu zaštitu radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora.
1.6. Podneskom od 24. ožujka 2023. tužitelj je nakon primitka nalaza i mišljenja ovlaštenog sudskog vještaka uredio tužbeni zahtjev zatraživši isplatu ukupnog iznosa od 2.662,92 eur-a.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio istu u cijelosti, u bitnom navodeći da je predmetni ugovor o kreditu prestao isplatom 10.listopada 2014., nadalje, istaknuo prekluziju prava na isticanje ništetnosti te prigovor zastare. Tuženik je istaknuo kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno);poček s otplatom kredit; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Osim toga, tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja . Tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013).
2.1. Tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g., a koje su izmjene stupile na snagu 1.1.2014.g., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača5, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, Tuženik je predložio da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 10,88% te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene
3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj 216-67/2005 od 22. veljače 2005., otplatnog plana, prometa po računu, obavijesti o promjeni anuiteta, dokumentaciju dostavljenu za potrebe knjigovodstveno-financijskog vještačenja, nalaz i mišljenje vještaka Ante Beusa te dopune nalaza i mišljenja te saslušanja vještaka i stranačkog saslušanja tužitelja. Dokaze koji su priloženi od strane stranaka a predstavljaju privatne izračune kao što je to kod utuženja tužitelj priložio a tuženik podneskom prigovora u obliku „simulacije „ nisu nađeni vjerodostojnim jer su izrađeni po privatnim angažmanima stranaka ne i od ovlaštenog sudskog vještaka u ovom postupku imenovanog od strane suda. Također ističe se kako ni pismeno naziva „Izjava svjedoka“ priložena od tuženika nije se cijenila bitnom za odluku u predmetu u prvom redu iz razloga što ne predstavlja iskaz neposredno saslušanog svjedoka na sudu dobivenog u skladu s načelom kontradiktornosti postupanja, već i iz razloga što ni sadržajno ne predstavlja ispravu u smislu odredbe članka 230. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; 70/19., 80/22., 114/22., 155/23; dalje ZPP) da bi ju sud kao takvu cijenio.
4. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.
5. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost je dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati.
6. Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.
7. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 –dalje u tekstu ZZP/14).
8. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 22. veljače 2005. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF, s početnom redovnom kamatnom stopom od 5,25 % godišnje, da je namjena kredita je stambena Nije sporno da je u čl. 6. predmetnog Ugovora ugovoreno da je redovna kamata promjenjiva, a što se utvrđuje odlukom kreditora odnosno tuženika. Nadalje, nije sporno da je u čl. 3. Ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan dospijeća. Međutim, među strankama je sporno je li ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli po kojoj je tužitelj plaćao dužnu tražbinu.
8.1. Nadalje, nesporno se vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
9. Spornim je tuženik učinio sljedeće: je li se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu pojedinačno pregovaralo; je li odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te na posljetku je li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, a istaknut je i prigovor zastare i prekluzije.
10. Prije svega valja navesti da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 13. lipnja 2014. godine, postupajući po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u parnici tužitelja Udruge potrošač protiv ovdje tuženika i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa u točki izreke preinačio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i ovdje tuženik (potonji u periodu od 1.studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. U točki II. izreke navedene presude Visoki trgovački suda Republike Hrvatske djelomično je odbio žalbe, među ostalim i ovdje tuženika, kao neosnovane i potvrdio navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je, među ostalim i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
10.1. Za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine odbio revizije tužitelja i 1. -7. tuženika kao neosnovane, a koje su izjavljene protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-240/2012 od 4. srpnja 2013. godine.
10.2. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Naime, navedeno je u skladu sa odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (koji obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja). Navedeni zakon se ima primijeniti s obzirom na vrijeme kada je sklopljen ugovor, dakle kada je i ugovorena predmetna odredba.
10.3. Razmatrajući presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a kojom je spor pravomoćno okončan, navodi se kako su u istoj pojašnjene sve osporene činjenice u ovom postupku, a kako je dolje obrazloženo.
11. U odnosu na spornu činjenicu je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, za navesti je, da tuženik smatra da je netočno tvrditi da se o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo budući su stranke ugovorile da se na konkretni posao primjenjuju Opći uvjeti poslovanja, te drugi akti koji uređuju kreditiranje građana. Nadalje, tuženik drži da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju ugovora.
12. U smislu odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih u ugovoru poziva.
13. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, propisano kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.
14. Nadalje, u samoj presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (str. 79) navodi se kako se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nesporno nije pregovaralo, a tuženici (banke) nisu ni tvrdili da su potrošači (korisnici kredita) mogli na nju utjecati. Iz navedenoga slijedi, a ne smatrajući predmetni slučaj drugačijim od drugih (i u konkretnom slučaju je ugovorena primjena općih akata tužitelja) da se ima uzeti da se ni u ovom slučaju nije pojedinačno pregovaralo vezano uz spornu ugovornu odredbu.
15. Odredbom članka 99. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U odnosu na drugu spornu činjenicu, odnosno da li je odredba i/ili nejasna, i /ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva navodi se kako je u presudi (str. 81) navedeno kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva (što tužitelj u tom postupku nije ni osporio), ali ista nije razumljiva iz razloga jer brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da bi se radilo o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije u tom postupku ni osporeno da niti ugovor niti opći uvjeti na koje se svaki pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koje se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti način utvrđivanja takve kamatne stope. Iz navedenoga slijedi da ta odredba nikome nije razumljiva. Nadalje, da u ugovoru nije ni navedeno da je odluka banke vezana za kriterije iz općih uvjeta poslovanja banke, već samo za odluku banke.
16. Konkretno ovaj sud je na naprijed navedene okolnosti na ročištu za glavnu raspravu 25. siječnja 2024., saslušao tužitelja koji je u bitnom iskazao da je predmetni ugovor zaključio u veljači 2005. s tadašnjom Hypo Alpe Adria bank d.d. u švicarskim francima jer da je taj kredit najpovoljniji, u pregovorima s bankom u pogledu uvjeta načina vraćanja kredita sudjelovala je njegova, sada bivša, supruga. Ništa da mu nije poznato vezano za promjenjivu kamatnu stopu, ranije nikada nije podizao kredit i nije bio svjestan rizičnosti kredita kod potpisivanja istog ,nikada od banke nije zaprimio obavijest o promjeni kamatne stope, predstavnik banke mu je kazao da je najpovoljniji kredit u CHF.
16.1. Iskaz tužitelja ovaj sud ocijenio vjerodostojnim, okolnosnim i životnim, naime istim se dokazuje da je tužitelj kao fizička osoba sklopila ugovor prema ponudi i preporuci banke. Osim toga, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je u vrijeme podizanja kredita, tužitelj bio potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača jer je kao fizička osoba podigao namjenski kredit - za rješavanje stambenog pitanja obitelji, te takav iskaz sud prihvatio kao logičan i uvjerljiv.
16.2. Tu je za kazati kako, iako je tužitelj iskazao da je njegova supruga bila ta koja je najviše kontaktirala tuženika jer je on poslovno bio odustan, na brodu, da je ista u tom smislu postupala u ime supruga potpisnika predmetnog ugovora, a kako tuženik nije pružio drugačije dokaze, ovaj sud zaključuje da su istiniti navodi kako tužitelj nije bio upoznat sa značenjem sadržaja ugovornih odredbi i rizičnosti istih u smislu moguće izmjene kamatne stope, niti da su o tom bili posebno upozoreni od strane tuženika. Naime sadržajno čitanje ponuđenog i gotovog obrasca ugovora o kreditu, ne znači i upućenost u ekonomske posljedice koje za klijente, kao što je i tužitelj, mogu nastati, a koje su u bitnom različite od onog prvotno ugovorenog, a svakako predstavljaju promjene koje imaju za posljedicu tzv. „neočekivani teški financijski atak“ na klijenta.
17. Naime, kako je konkretno riječ o potrošačkom ugovoru, teret dokaza je u ovom postupku na tuženiku. No, tuženik je od saslušanja svjedoka, djelatnika banke ĐD, odustao podneskom od 9. travnja 2024., dok na niti jedan drugi način tuženik nije sudu pružio dokaze koji bi osporili tužiteljeve navode . Za dodati je kako ponašanja samog tuženika, u smislu nedolaska na ročišta za glavnu raspravu, ukazuju na nezainteresiranost za dokazni postupak jer čak i u situaciji kad je stavio prigovor na navod i mišljenje sudskog vještaka, iako uredno pozvan, izočio je s ročišta na kojem se je vještak saslušao, upravo na okolnosti iz tuženikovog prigovora.
18. U pogledu prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika, generalno u ovakvoj vrsti spora, takav dokazni prijedlog ne nalazi se bitnim za odluku o predmetu spora i bio bi suprotan članku 10 ZPP-a jer javni bilježnik nije ugovorna strana. No, ovdje konkretno, na ročištu 4. ožujka 2024 tužitelj je dao očitovanje sudu kako je predmetni javni bilježnik preminuo, dakle taj dokazni prijedlog više nije ni bilo moguće izvoditi .
19. Dakle, predmetnu odredbu su utvrđenu nerazumljivima i kao takva suprotnim načelu savjesnosti i poštenja zbog čega uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). I po ocjeni Visokog trgovačkog suda (str. 58.) ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer da vjerovnik jednostrano određuju obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a niti može provjeriti pravilnost iste budući nema egzaktnih kriterija za provjeru. Radi se, naime o znatnoj neravnoteži između stranaka i to na štetu potrošača budući su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a s tim da kamata predstavlja cijenu. Na ovaj način da se izbjegao u potpunosti utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koje propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Nadalje, navodi se kako banke kao trgovci profesionalci nisu korisnicima kredita pružili dovoljno informacija za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te ih nisu upoznali sa povećanim rizikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope kao i da potrošači nisu bili upoznati pod kojim uvjetima će banke jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu.
20. Odredba čl. 4. ZOO-a propisuje da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Ovo načelo valja tumačiti na način da treba postojati moralna obveza ugovaratelja prilikom zasnivanja obveznog odnosa. U presudi (str. 62) zaključno se navodi da su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Visoki trgovački sud smatra da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene dakle protivne zakonu, a prema tome i ništetne, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.
21. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva
- načela savjesnosti i poštenja.
22. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
23. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
24. Također, ističe se kako je Visoki trgovački sud (VTSRH od 14.06.2018. Pž- 6632/17) odbio žalbe tuženih banaka kao neosnovane i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/12 od 4. srpnja 2013.) o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008.g. Iz navedene odluke je vidljivo kako su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franaka kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.
25. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.
26. Među strankama, ovo po rezultatima dokaznog postupka, zaključuje se da u Ugovoru koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, nisu bili objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.
27. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati (što ne spori), a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.
28. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Stoga, ugovorna odredba u ugovoru o kreditu koji je predmet ovog spora, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita zbog činjenice da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba predmetnog ugovora.
29. U članku 12. ZOO/91 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
30. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.
31. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
32. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, te sud utvrđuje da je tuženik povrijedio interese tužitelja korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
33. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05 Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
34. Na temelju utvrđenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope te ugovorne klauzule, tj. odredbe članka 2., 3. i 6. u tom dijelu nepoštene, i prema tome ništetne. Kako je utvrđena ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati valjalo je dalje raspraviti o zahtjevu tužitelja da mu tuženik isplati razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom Ugovoru o kreditu a zbog povećanja redovne kamate i to za utuženo razdoblje te istaknuti prigovor zastare.
35. Naime, na temelju rezultata provedenog postupka te provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja proizlazi da je tužitelj s tuženikom 22. veljače 2005. sklopio ugovor o kreditu 216-67/2005 temeljem kojeg je tuženik odobrio kredit od 47.000,00 CHF. Nadalje, da je tuženik na dan raspolaganja kredita uručio i početni otplatni plan temeljem kojeg bi tužitelj platio tuženiku s osnova Ugovora uz obračun kamata po početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,25% s rokom trajanja kredita 29. veljače 2012.. Nadalje, da je tijekom trajanja otplate kredita tuženik mijenjao kamatne stope nadalje, da je najprije valjalo utvrditi visinu preplaćenog iznosa kamata s osnova ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli od trenutka sklapanja ugovora o kreditu do dana otplate kredita.
36. Tu je za kazati kako je tužitelj kod utuženja priložio nalaz i mišljenje vještak, na okolnost dokaza visine potraživanja, no kako je riječ o privatno izrađenom vještvu, u nastavku postupanju, a po prijedlogu samog tužitelja, angažiran je sudski vještak za knjigovodstvo i financije koji je izradio nalaz i mišljenje te dostavio strankama i na koji tužitelj nije imao primjedbi dok tuženik jest. Vještak je i tablično prikazao razliku odnosno više uplaćeni iznos po mjesecima kako iznosa preplaćenog na ime promjenjive kamatne stope tako i valutne klauzule te naveo da je u razdoblju od isplate kredita do konačne otplate kredita zbog promjenjive valutne klauzule u CHF tužitelj platio ukupno više kredita od 1.208,52 eur-a , dok je na ime promjenjive kamatne stope pretplatio iznos od 554,40 eur-a .U nastavku postupanja vještak je izradio i dopunu nalaza i mišljenja a potom i usmeno saslušan na ročištu za glavnu raspravu te ovaj sud smatra da je uspješno otklonio primjedbe tuženika koje su se u bitnom odnosile na one početne kako je još odgovorom na tužbu ukazivao na tzv postojanje „ negativnih razlika odnosno da je nalazom i mišljenjem trebalo uzeti u obzir i manjak koji da je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope, niže od početno ugovorene . No tu je za kazati kako se vještak u pravo na ovaj prigovor izjasnio da kamatna stopa koju tuženik predlaže predstavlja vagani mjesečni prosjek kamatne stope kreditnih institucija u postocima na godišnjoj razini ne predstavlja kamatu prema kojoj je tuženik plasirao kredite u vrijeme zaključenja ugovora te da ne postoji nikakva poveznica predmetnog ugovora i kamatne stope koju predlaže tuženik .
37. Tuženik se podneskom od 12. travnja 2023 usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska od 24. ožujka 2023., na što je tužitelj odgovorio da konkretno nije riječ o preinaci već uređenju sukladno članku 190. st 2 ZPP-a prema podacima koji su mu bili dostavljeni i znani tek nakon provođenja sudskog knjigovodstveno- financijskog vještačenja. Naknadnim podneskom od 28. lipnja 2023. tuženik je istaknuo dodatno i prigovor zastare za preinačeni tužbeni zahtjev kao i da eventualne kamate mogu teći od dana utuženja, ne od dana plaćanja pojedinačnog mjesečnog anuiteta.
37.1. Tuženik je nastavio s financijskim prigovorima na vještvo u smislu toga da je vještak trebao kod izračuna primijeniti tečaj valute CHf na dan dospijeća ne na dan plaćanja, ali i pravni prigovori ovo u smislu da bi usvajanje tužbenog zahtjeva po izračunu vještaka doveo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju povoljnijeg položaja i u odnosu na one potrošače koji su inicijalno sklopili ugovor u Eur ili hrk.
38. Podneskom vještaka od 18. lipnja 2023 ponovno je dano očitovanje na prigovor tuženika isti je otklonjen, a potom je na ročištu i usmeno dao obrazloženje svog nalaza i mišljenja na način da je u cijelosti ostao kod svog nalaza i mišljenja, te naknadnih očitovanja na prigovore tuženika danim u dva navrata, objasnio da je tuženikov izračun nestručan u jer da tuženik samo uspoređuje dva otplatna plana a ne vrši izračun, a predmet spora je neosnovano stečeno temeljem ništetnih odredbi u kojem su poznati svi parametri kao što su kamatna stope, neotplaćena glavnica razdoblja i tečaj po kojem su plaćani anuiteti. Nalaz i mišljenje vještaka ovaj sud uzima stručnim i vjerodostojnim te smatra da je vještak otklonio prigovore tuženika, a ustrajanje u istima pokazatelj je tek subjektivnog nezadovoljstva tuženika. Uostalom tu je za kazati i da, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama, ovo u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva.
39. U svezi navedenog, što je uostalom i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske treba kazati, kako taj sud djeluje snagom autoriteta na niže sudove. Naime člankom 20. st.1. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22) propisano je kako Vrhovni sud RH osigurava jedinstvenu primjenu zakona i jednakost svih pred zakonom, a to mu je i ustavna zadaća pa stoga stajališta tog suda prihvaća i ovaj sud. Stoga u pogledu istaknutog prigovora zastare, a pozivom na VSRH, navodi se kako je taj sud objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.
39.1. Nadalje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5 zauzet je pravni stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.
40. Odredbom članka 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
40.1. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'', a koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke broj:
Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.
40. 2. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te po promjenjivoj kamatnoj stopi, podnesena je 28. listopada 2021., zbog čega je uvažavajući zastarni rok od 5 godina, istaknuti prigovor zastare osnovan u odnosu na potraživanje na ime promjenjive kamatne stope dok je neosnovan u odnosu na potraživanje na ime valutne klauzule .
40. 3. Naime, kako odredba čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Kako je tuženik istakao prigovor zastare sud je dužan očitovati se na istaknuti materijalno pravni prigovor. Odredba čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok odredba čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredba čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž- 7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. No kako je tužba u ovom predmetu na ime promjenjive kamatne stope podnesena 2021., dakle protekom petogodišnjeg zastarnog roka koji se ima računati od 14.lipnja 2014., to potraživanje je zastarjelo, dok u odnosu na potraživanje na ime vlautne klauzule isto nije zastarjelo ( tužbap odnesena unutar zastarnog roka od 5 godina od 14. lipnja 2018.
41. Ovdje je pravna posljedica ništetnosti jednostrana restitucija u dvostranoobveznom ugovoru, vraćanjem u prijašnje stanje Stoga za zaključiti je da je tužitelj u pravu kada traži temeljem instituta stjecanja bez osnove da mu se vrati sve ono što je tuženik neosnovano temeljem ništetnih ugovornih odredbi primio, sve temeljem čl. 1111. st.1. i čl. 1115. ZOO-a.
42. Naime analizirajući svaki dokaz zasebno i u njihovoj ukupnosti, po provedbi dokaznog postupka, a na temelju odredbe članka 8. ZPP-a, kako je na temelju rezultata provedenog postupka utvrđena ništetnost dijela ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, a nalazom i mišljenjem knjigovodstveno financijskog vještaka proizlazi da je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule iznos od 2.108,52 eur-a, tužbeni zahtjev ocijenjen je djelomično osnovanim i naloženo je tuženiku da tužitelju isplati navedeni iznos od na ime glavnice sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u visini kako je određeno čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 3 ZID ZOO-a (Narodne novine 78/15).
43. Naime kod restitucijskog zahtjeva na ime stečenog bez pravne osnove, a u situaciji kad je tuženik nepošten, tužitelju pripada kamata na način kako je to i zatraženo te izrekom presude i prihvaćeno.
44. Naposljetku, u odnosu na prigovor tuženika na preinaku tužbenog zahtjeva, ističe se kako je prema stajalištu ovog suda, u ovoj konkretnoj pravnoj stvari, nedopuštanjem objektivne preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje Konvencija). Naime, u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno je ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. Tako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za povrat preplaćenih iznosa, s obzirom da je za objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa, koju visinu tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a objektivna preinaka tužbenog zahtjeva za isplatom odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Nadalje svrha odredbe članka 190. st. 1. ZPP-a, usmjerena je na ubrzavanje postupka i sprečavanje procesnih zloupotreba, a dodavanje stavka 2. istog članka ima za cilj sprečavanje zloupotreba prava od strane tuženika i izbjegavanje prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe postavlja nerealno visoke zahtjeve zbog bojazni da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju svog zahtjeva sa stvarnim stanjem, pogotovo imajući u vidu da se tuženik jednako kao u slučaju preinake tužbe može protiviti i povlačenju tužbe. Onemogućavanjem preinake tužbe u slučaju da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.
44.1. Pri tom, ističe se kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. zauzeo stajalište da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Č protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.
45. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl 154 st. 2. i čl. 164. st. 1 i 2. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23, dalje: Tarifa) prema vrijednosti tužbenog zahtjeva. Tu je za kazati kako je podneskom tužitelj nakon vještačenja uredio tužbeni zahtjev te povisio potraživanje na način da je kod utuženja zatražio na ime glavnice iznos od 11.465,26 kn, koje konvertirano iznose 1.522,61 eur ( eur službena valuta RH) dok je uređenjem zatražio iznos od 2.662,92 eur-a, no oba zatražena iznosa prema tarifnom razredu odgovaraju bodovnom rangu od 100 bodova po radnji ( Tbr 7 t 1 OT) .
45.1. Tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, sastav obrazloženog podneska od 20.3.2023., 2. 5. 2023. od po 100 b,(tbr 7 t 1 i Tbr 8. t 1 OT), za zastupanje na ročištima 28.4.2022. 23.11.2023., 25.1. 2024., 23.1. 2025., 20.3.2025. 11.4.2025. od po 100b (Tbr 7 t 1 i Tbr 9.t 1 OT) za ročišta od 14.4.2023., 4.3.2024., 8.5.2024 od po 50 b (Tbr 7.t.1 i Tbr 9.t.2 OT).
Dok se nije priznao zatraženi trošak za pristup ročištu za objavu jer isti nije ni nastao od 100 bodova, dakle priznato je ukupno 1050 b pomnoženo sa vrijednosti boda jednako 2,00 eur-a ( Tbr. 54) iznosi 2.100,00 eura,
45.2. Tom iznosu od 2.100,00 eur-a treba dodati i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eur-a dok se trošak pristojbe na tužbu nije priznao jer prema podacima u spisu, isti nije ni nastao naime nije plaćen. Dakle ukupno je tužitelju je na ime troška priznato 2.153,09 eur-a .
45.3. Uspjeh tužitelja u sporu stavlja se u razmjer s konačno uređenim tužbeni zahtjevom .Obzirom na uspjeh tužitelja, konkretno ocijenjenim sa 80 %, umanjeno za uspjeh tuženika od 20 %, trošak koji tužitelja se ima priznati iznosi 60 %, slijedom čega je tužitelju priznat trošak u iznosu od 1.291,85 eura uvećano za trošak plaćenog vještačenja u iznosu od ukupno 427,33 eur-a ( 265,45 +161,88) što sveukupno iznosi 1.719,18 eur-a, dok je za više zatraženo, zahtjev za parnični trošak odbijen kao neosnovan.
45.4. Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem članka 151. st. 3. u svezi s člankom 164. st.1 i 2. ZPP-a, prema stopi zatezne kamate sukladno članku 29. st. 2. ZOO-a.
46. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
Trogir, 23. svibnja 2025.
Sutkinja
Mirna Veža
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri primjerka putem ovog suda, odnosno e komunikacijom (članak 106 a ZPP-a) za osobe obvezne na isto, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Dna:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika
- u spis
