REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8

52 100 Pula

Poslovni broj P-592/2020-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli – Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja ĐE iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vera Miloš, odvjetnica u Puli, protiv tuženika RE, vlasnika obrta [obrt], [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Sladaković, odvjetnik u Puli, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 27. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Vere Miloš, odvjetnice u Puli, tuženika RE i punomoćnika tuženika Nenada Sladakovića, odvjetnika u [adresa], **.**.2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku RE, vlasniku obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.027,69 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. rujna 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 444,62 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 21. rujna 2020. do isplate;

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba tužitelja u dijelu kojom potražuje isplatu iznosa 4164,06 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, povučena.

II. Odbacuje se tuženikov prigovor radi prebijanja tražbine tužitelja s tražbinom tuženika u iznosu od 1.336,71 eura.

III. Nalaže se tuženiku RE, vlasniku obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ĐE, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog postupka isplatom iznosa od 3.134,15 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je vlasnik osobnog vozila marke BMW registarske oznake [registarska oznaka] koje vozilo je tuženik primio na popravak krajem siječnja 2018., a popravak je završen krajem ožujka iste godine. Tužitelj je sam nabavio određene dijelove potrebne za popravak, a vozilo je preuzeo od tuženika 30. ožujka 2018. kada je istome platio usluge po računu. Nakon prijeđenih četiri tisuće kilometara, 21. lipnja 2018. tužitelj je imao kvar na predmetnom vozilu za vrijeme vožnje te je vozilo ostalo nepokrenuto na cesti u neposrednoj blizini tunela „Učka“. Tužitelj je pozvao vučnu službu koja je vozilo istoga dana prevezla u tuženikov servis. Iako je tužitelj zamolio žurno postupanje tuženika s obzirom da je vozilo nedavno popravljano u istom servisu i smatrajući da je do kvara došlo zbog ranije nestručno izvedenih radova, tuženik nije izvršio popravak pa je tužitelj 10. srpnja 2018. prebacio vozilo u drugi servis, Autoservis Šarić u [adresa], gdje je vozilo i popravljeno. Tužitelj je zaključio da je do kvara na predmetnom vozilu došlo isključivo iz razloga što je tuženik prethodni postupak izveo nestručno zbog čega je uslijedio kvar u vožnji i vozilo ostalo nepokrenuto na cesti. Zbog svega navedenoga tužitelj je pokrenuo postupak osiguranja dokaza kod naslovnog suda poslovnog broja R1-405/2018 i to vještačenjem po vještaku prometne struke kako bi isti pregledao vozilo i utvrdio postojanje uzročne veze između popravka koji je izvršen u autoservisu kod tuženika po računu od 30. ožujka 2018. i kvara na vozilu koji se dogodio 21. lipnja 2018. Vještačenje je provedeno po vještaku za cestovni promet Petru Šišiću iz [adresa] te iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je uzrok kvara motora, a koji kvar je nastao nakon popravka kod tuženika, to što ležajevi velikih pesnica klipnjača nisu bili pravilno zategnuti i tako zazor u istima nije bio u skladu s propisanima uslijed čega podmazivanje ležajeva nije bilo zadovoljavajuće te je došlo do kvara. Prema nalazu vještaka nastanku kvara doprinijelo je i to što nisu korišteni novi vijci za pritezanje već su korišteni stari vijci koji su se ranije nalazili u motoru, iako je proizvođač u svojim servisnim uputama propisao da u slučaju demontaže i ponovne montaže neophodno ugraditi nove vijke. Nakon provedenog postupka osiguranja i izrađenog nalaza i mišljenja, tužitelj je pokušao spor s tuženikom riješiti mirnim putem, međutim dogovor nije postignut pa je predmetno vozilo popravljeno u auto servisu „Šarić“ u [adresa]. Zbog ponovnog popravka vozila tužitelj je imao trošak za dijelove i popravak u iznosu od 56.000,00 kuna. Pored toga, zbog kvara koji je nastao uslijed nestručnog popravka tužitelj je imao i trošak vučne službe zbog prijevoza vozila 21. lipnja 2018. od mjesta kvara do servisa tuženika u iznosu od 1.223,75 kuna i ponovno prijevoz vozila 10. srpnja 2018. iz servisa tuženika do servisa „Šarić“ gdje je vozilo i popravljano u iznosu od 312,00 kuna. Tužitelj je imao i trošak osiguranja dokaza u iznosu od 2.500,00 kuna na ime troškova vještaka, 200,00 kuna na ime sudske pristojbe i 625,00 kuna za troškove zastupanja po odvjetniku, odnosno ukupno 3.325,00 kuna. Ističe da je tužitelj predao vozilo tužitelju radi popravka te da mu nije poznato s kojim je trećim osobama eventualno surađivao, a ako su neke popravke na vozilu tužitelja i obavljale treće osobe, smatra da i dalje postoji odgovornost tuženika jer je upravo njemu tužitelj dao nalog za popravak. Iz svega proizlazi da je kvar na vozilu tužitelja nastao uslijed nestručnog popravka tuženika, a uslijed čega je tužitelj radi otklona nastalog kvara u drugom servisu imao trošak u ukupnom iznosu od 60.861,25 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od podnošenja tužbe te troškove postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude.

1.1. Tužitelj je podneskom od 19. listopada 2023., nakon zaprimanja pisane dopune nalaza i mišljenja vještaka i sukladno istoj, specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu ukupnog iznosa od 3.913,61 eura (odnosno 29.913,15 kuna) zajedno sa zateznim kamatama od podnošenja tužbe do isplate. Međutim, odmah valja reći da glavnicu na ime naknade štete predstavlja samo iznos od 26.162,15 kuna, dok preostalih 3.325,00 kuna predstavljaju trošak postupak osiguranja dokaza. S obzirom da je odredbom članka 168. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) propisano da troškove postupka osiguranja dokaza stranka može naknadno ostvarivati kao dio parničnih troškova prema uspjehu u parnici, o tom dijelu zahtjeva tužitelja odlučit će se kao o troškovima postupka, a ne kao o dijelu glavnice tužbenog zahtjeva. S obzirom da specifikacija tuženog zahtjeva zapravo predstavlja djelomično povlačenje, kojem se tuženik nije usprotivio, sud je, na temelju odredbe članka 193. stavka 2. ZPP-a odlučio kao u točki I izreke ovog rješenja. Dakle, u trenutku donošenja presude glavnicu u ovom predmetu predstavlja isključivo iznos od 26.162,15 kuna odnosno 3.472,31 eura.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti kao i sve činjenice navedene u tužbi. Ističe da činjenice koje se navode u tužbi ne ukazuju na osnovanost tužbenog zahtjeva.

2.1. Dodatno tijekom postupka tuženik navodi da ja na vozilu tužitelja nastupila tzv. totalna šteta odnosno da popravak vozila tužitelja uzimajući u obzir iznos isplate koji se zahtijeva ekonomski neisplativ. Osporava vještačenje provedeno u izvanparničnom postupku jer je vještak u tom postupku samo ukazao na moguću vjerojatnost. Ističe da su određene popravke obavljale treće osobe po nalogu tužitelja zbog čega ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Predlaže da sud tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti kao neosnovan te da tužitelja obveže da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka.

3. Tuženik je na posljednjem ročištu za glavnu raspravu prije zaključenja iste istaknuo prigovor radi prebijanja, u slučaju da sud utvrdi postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku, kojim tuženik u prijeboj s tražbinom tužitelja stavlja tražbinu tuženika koju ima prema tužitelju u iznosu od 1.336,71 eura po osnovi popravka vozila na temelju računa s lista 10 spisa, navodeći da tužitelj tuženiku nikada nije platio prvotno obavljeni popravak vozila. Tužitelj se usprotivio istaknutom prigovoru radi prebijanja navodeći da se isti može istaknuti samo do zaključenja prethodnog postupka.

3.1. Tuženikov prigovor predstavlja procesno pravni prigovor koji se sukladno odredbi članka 288.a stavka 6. ZPP-a može istaknuti na pripremnom ročištu do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Dakle, nije riječ o materijalnopravnom prigovoru jer tuženik nije dokazao da bi došlo do prijeboja međusobnih tražbina sukladno članku 196. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO). Stoga, s obzirom da je sud rješenje o zaključenju prethodnog postupka donio 16. veljače 2021., a da je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u fazi glavne rasprave, tuženik je prekludiran u isticanju procesno pravnog prigovora radi prebijanja zbog čega je isti odbačen te je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja (tako i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž-930/2020-2 od 22. travnja 2021.).

4. U dokaznom postupku pročitan je ovosudni spis poslovni broj R1-405/2018, račun BMW Service od 26. veljače 2018., računi HAK-a, račun Dragan Čude, račun Autoservisa Kliman, ponuda BMW Service od 31. kolovoza 2020., provedeno je vještačenje po vještaka strojarske struke Petru Šišiću te dopuna istog, saslušan je vještak, pročitani su iskazi parničnih stranaka, iskazi svjedoka ŽE, ČE, BE i ME te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

6. Među parničnim strankama nije sporno da je u ožujku 2018. tuženik u svom automehaničarskom servisu „Autoservisu Kliman“ izvodio popravak na osobnom automobilu tužitelja marke BMW model X5, registarske oznake [registarska oznaka]. Tom je prilikom dio dijelova nužnih za popravak motora automobila tužitelj kupio kod ovlaštenog zastupnika BMW u Sloveniji te ih predao tuženiku da ih ugradi, dok je drugi dio strojno obrađivan kod trećih osoba. Nije sporno ni da je 21. lipnja 2018. na istom vozilu tužitelja došlo do novog kvara istog vozila tužitelja zbog kojeg vozilo nije bilo u voznom stanju pa je vučnom službom prevezeno prvo u radionicu tuženika, a nakon što je tuženik odbio popraviti predmetno vozilo, isto je prevezeno vučnom službom u Auto servis Šarić u [adresa], gdje je vozilo tužitelja konačno popravljeno.

6.1. Osim što navedene činjenice između parničnih stranaka nisu sporne, proizlaze i iz dokaza provedenih u ovom predmetu.

7. Sporno je je li do kvara vozila tužitelja 21. lipnja 2018. došlo zbog nestručnog popravka istog vozila od strane tuženika obavljenog u ožujku 2018. Tuženik svoju odgovornost osporava pa valja odlučiti o tuženikovom prigovoru promašene pasivne legitimacije, u prilog kojem navodi da je postojao nedostatak u radu tokara za koji tvrdi da je obavljen po nalogu samog tužitelja. Također valja se osvrnuti na tuženikov prigovor neisplativosti popravka vozila tužitelja (tzv. totalna šteta).

8. Predmet spora je, dakle, zahtjev tužitelja za naknadu štete koju tužitelj tvrdi da je pretrpio zbog nestručnog popravka vozila tužitelja od strane tuženika, a koja se ogleda u troškovima prijevoza vozila vučnom službom, troškovima rada mehaničara radi popravka vozila u autoservisu te troškovima dijelova koji su bili potrebni za popravak.

9. Uzimajući u obzir nesporne činjenice između stranaka, nije sporno da je između stranaka sklopljen ugovor o djelu za koji je odredbom članka 590. stavka 1. ZOO-a propisano da predstavlja ugovor kojim se izvođač obvezuje obaviti određeni posao, popravak stvari, a naručitelj se obvezuje platiti mu za to naknadu. Odredbama članka 605. stavka 1. ZOO-a određeno je da, ako se kasnije pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom, naručitelj se može pozvati na njega, pod uvjetom da o njemu obavijesti izvođača što prije, a najkasnije u roku od mjesec dana od njegova otkrivanja.

9.1. Prava naručitelja u slučaju nedostatka propisana su odredbama članaka 608. do 611. ZOO-a. Odredbom članka 608. stavka 3. ZOO-a propisano je da naručitelj koji je uredno obavijestio izvođača da obavljeno djelo ima neki nedostatak može zahtijevati od njega da nedostatak otkloni, i za to mu odrediti primjeren rok, dok je stavkom 2. određeno da on ima pravo i na naknadu štete koju trpi zbog toga, a stavkom 3. propisano je da ako uklanjanje nedostatka zahtijeva pretjerane troškove, izvođač može odbiti da ga izvrši, ali u tom slučaju naručitelju pripada, po njegovu izboru, pravo na sniženje naknade ili raskid ugovora te pravo na naknadu štete.

10. Radi utvrđenja spornih činjenica provedeno je vještačenje po vještaku strojarske struke, saslušani su svjedoci ČE, ŽE, BE i ME te parnične stranke.

11. Na temelju provedenih dokaza i nakon ocjene istih, sud je utvrdio da je između tužitelja i tuženika usmeno sklopljen ugovor o djelu, kojim se tuženik kao izvođač obvezao obaviti popravak vozila tužitelja. Navedeno suglasno proizlazi iz iskaza stranaka te svjedoka BE i ME, tadašnjih djelatnika tuženika. Iz iskaza stranaka i spomenutih svjedoka također je utvrđeno da se parnične stranke poznaju otprije, da su bili u dobrim odnosima te da je tuženik i ranije popravljao druga vozila tužitelja. Njihovi su iskazi vezano za navedeno vjerodostojni jer su i stranke i svjedoci o tim činjenicama iskazivali uvjerljivo i sukladno.

11.1. Međutim, iskazi parničnih stranaka razlikuju se u dijelu koji se odnosi na plaćanje naknade tuženiku kao izvođaču, jer tužitelj tvrdi da je tuženiku za izvršeni popravak platio naknadu od oko 8.000,00 kuna, dok tuženik navedeno osporava ističući da mu tužitelj naknadu nije platio i to iz razloga jer je tužitelj smatrao da mu tuženik duguje novac zbog dodatne zarade na popravku drugog vozila tužitelja Audi Q7. Svjedoci BE i ME, tadašnji djelatnici tuženika, navode da o dogovoru vezano za plaćanje nemaju saznanja, s time da svjedok ME spominje svađu oko neplaćenih računa, ali se detalja s obzirom na protek vremena ne sjeća. S obzirom da i parnične stranke i svjedoci navedeno spominju, utvrđeno je da je između stranaka postojala neka nesuglasica vezana za popravak vozila tužitelja Audi Q7 koja se potom protegla na plaćanja naknade za popravak vozila tužitelja BMW X5. Tuženik je u ovom predmetu istaknuo prigovor radi prebijanja neplaćene naknade za popravak vozila tužitelja, međutim isti je kao nepravovremen odbačen. Ovaj sud smatra da vezano za navedeno nisu u potpunosti vjerodostojni iskazi niti jedne od parničnih stranaka, već da stranke iskazuju subjektivno, inzistirajući na navodima koji idu u prilog njihovim procesnim pozicijama pogrešno smatrajući da je okolnost (ne)plaćanja naknade od značaja za donošenje odluke u ovom predmetu odnosno utvrđenju postojanje eventualne obveze tuženika prema tužitelju po osnovi nedostataka u obavljenom radu. Međutim, u konačnici je stav ovoga suda da pitanje je li i na koji način tuženiku plaćena naknada za obavljeni popravak nije od značaja za ocjenu odgovornosti tuženika, uzimajući u obzir sadržaj citiranih odredbama ZOO-a.

11.2. U odnosu na obavljene tokarske radove na dijelu motora, ovaj je sud utvrdio da je tužitelj sam predmetni dio motora odnio u radionu tokara ŽE. Vezano za navedeno iskazi stranaka se razlikuju pa tako tužitelj želi prikazati da je to bilo u režiji tuženika, dok tuženik navodi da je tužitelj to učinio samostalno objašnjavajući da mu je tužitelj rekao da će tokarski popravak radilice obaviti susjed tužitelja koji radi u toj radioni. U svom iskazu ŽE naveo je da mu ništa o predmetnom popravku nije poznato, a svjedok je iskazivao vjerodostojno te se po načinu odgovora na postavljena pitanja vidjelo da nema nikakvih saznanja o predmetu ovoga spora. Uzimajući sve navedeno u obzir, ovaj sud smatra da iskaz tužitelja vezano za navedeno nije vjerodostojan. Njegov je iskaz u tom dijelu u odnosu na iskaz tuženika štur, neobrazložen i neuvjerljiv, dok je tuženik svoj iskaz obrazložio. Međutim, popravak radilice kod ŽE nije niti ključan, s obzirom da je nakon toga uslijedio popravak iste radilice kod majstora u Zagrebu za što je utvrđeno da je navedeno organizirao tuženik, koji sam u svom iskazu potvrđuje da je kontaktirao ZE u [adresa], objasnio mu u čemu je problem, upravo je platio račun tog majstora koji mu je iznos tužitelj potom refundirao. Odredbom članka 601. ZOO-a propisano je da izvođač odgovara za osobe koje su po njegovu nalogu radile na poslu koji je preuzeo kao da ga je sam izvršio. S obzirom da je utvrđeno da je tuženik bio taj koji je dogovarao popravak radilice s tokarom iz Zagreba te da ga je upravo tuženik isprva i platio, neovisno o tome što se s takvim popravkom suglasio tužitelj, tuženik odgovora za rad te osobe kao svog suradnika. Naime, tuženik u ovom ugovornom odnosu spram tužitelja nastupa kao profesionalac, a odredom članka 10. stavka 2. ZOO-a određeno je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), dakle zahtijeva se veći stupanj pažnje. Uzimajući sve navedeno u obzir, otklonjen je kao neosnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije.

11.3. Nadalje, utvrđeno je da tužitelj nedostatak nije mogao uočiti uobičajenim pregledom, navedeno ne osporava niti tuženik, stoga je nedvojbeno riječ o skrivenom nedostatku. Također je utvrđeno (a nije bilo niti sporno) da je tužitelj tuženika odmah nakon kvara o navedenom izvijestio time što je svoje vozilo vučnom službom doveo kod tuženika zahtijevajući od tuženika da popravi vozilo, međutim tuženik je vozilo odbio popraviti nakon čega ga je vučna služba odvezla iz servisa tuženika u servis svjedoka ČE u kojem je servisu obavljen i uviđaj i u kojem je vozilo u konačnici popravljeno. O navedenom stranke sukladno iskazuju. Spornim se pojavilo pitanje kada se kvar na vozilu tužitelja pojavio i to s obzirom da je tužitelj u svom iskazu naveo da je do ponovnog kvara vozila tužitelja došlo vrlo brzo nakon što je vozilo preuzeo od tuženika, a takvi navodi tužitelja u kontradiktornosti su s činjeničnim navodima iz tužbe, a i drugim relevantnim materijalnim dokazima i to osobito računu za uslugu vučne službe. Unatoč tome što je tužitelju predočena kontradiktornost vlastitih navoda, on je inzistirao na tvrdnji da je do ponovnog kvara došlo vrlo brzo. Taj dio iskaza tužitelja je subjektivan i ničime obrazložen, jer se tužitelj nije niti potrudio objasniti iz kojeg razloga to navodi. Navedeno govori u prilog subjektivnosti velikog dijela iskaza tužitelja, međutim je li broj prijeđenih kilometara nakon popravka ključna činjenica utvrdit će se nakon ocjene nalaza i mišljenja vještaka vezano za navedeno.

11.4. Vezano za popravak vozila tužitelja u Auto servisu Šarić i cijenu toga popravka, iskaz tužitelja tek je djelomično vjerodostojan. Naime, tužitelj navodi da je sam platio dijelove koje je pri popravku koristio mehaničar ČE i to rabljeni motor u iznosu od 2.200,00 eura te druge popratne dijelove, a taj dio njegova iskaza sukladan je iskazu svjedoka ČE u dijelu u kojem svjedok navodi da je tužitelj inzistirao na tome da sam kupi potrebne dijelove. Međutim, iskaz tužitelja nije vjerodostojan vezano za cijenu radova mehaničara ČE jer isprva navodi da im je cijena bila oko 7.000,00 kuna, potom da će biti preko 10.000,00 kuna navodeći da mu mehaničar još nije ispostavio račun pa da to još nije platio. Taj dio iskaza tužitelja, osim što je neživotan i neuvjerljiv, kontradiktoran je iskazu svjedoka ČE koji je vrlo sigurno i uvjerljivo naveo da su njegovi radovi koštali ukupno 3.800,00 kuna, a da su u cijelosti plaćeni kompenzacijom. Okolnost na koji su način ti radovi plaćeni i to pitanje jesu li plaćeni u gotovini ili kompenzacijom (prijebojem) ili njihovom kombinacijom, uopće nije od značaja. Ovaj je sud utvrdio, prihvativši iskaz svjedoka ČE, da je popravak vozila tužitelja (bez dijelova) tužitelj mehaničaru ČE platio 3.800,00 kuna. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je rabljeni motor platio 2.200,00 eura, a u odnosu na ostale dijelove koje je tužitelj sam kupio utvrđeno je da tužitelj nije točno znao koliko ih je platio već se pozvao na račun kojeg je dostavio. Pretpostavlja se da tužitelj misli na ponudu BMW Service iz Zagreba od 31. kolovoza 2020. (list 11 spisa), međutim time tužitelj nije dokazao što je kupio i za koju cijenu, jer navedeno predstavlja tek ponudu, međutim obračun cijene drugih potrebnih dijelova pri popravku vozila tužitelja naložen je vještaku.

11.5. Konačno može se sumirati da su svi svjedoci saslušani u ovom predmetu iskazivali vjerodostojno, uvjerljivo i sigurno. S druge strane, iskazi stranaka nisu u cijelosti vjerodostojni. Sud je u prednjim točkama obrazloženja iznio razloge zbog kojih smatra pojedine dijelove iskaza tužitelja nevjerodostojnima, dok je tuženik iskazivao na način da od sebe pokuša otkloniti odgovornost za naknadni kvar koji se dogodio na vozilu tužitelja i to pokušavajući prikazati da je do kvara došlo zbog lošeg rada tokara odnosno zbog odluka samog tužitelja.

12. Nadalje, radi utvrđenja ključnih, a spornih činjenica u ovom predmetnu provedeno je strojarsko vještačenja i to isprva u postupku osiguranja dokaza, a potom je u ovom predmetu vještak usmeno iznio svoj nalaz i mišljenje i isti, po prijedlogu stranaka, pisano dopunio. Suprotno navodima tuženika, vještačenje provedeno u postupku osiguranja dokaza koji je vođen pri ovome sudu pod poslovnim brojem R1-405/2018, predstavlja dokaz koji se može koristiti u ovom postupku jer upravo tome postupak osiguranja dokaza i služi. Naime, postupak osiguranja dokaza je, sukladno odredbama članka 272. ZPP-a, izvanparnični postupak u kojem se pribavlja određeni dokaz koji bi po svom sadržaju mogao biti odlučan, a postoji bojazan da se kasnije neće moći izvesti ili bi njegovo izvođenje bilo otežano. Dakle, taj postupak nije kontradiktoran jer se u njemu ne raspravlja o pravnom odnosu stranaka. U tom se postupku niti ne ocjenjuje izvedeni dokaz već će ocjena tako izvedenog dokaza biti predmet analize upravo u parničnom postupku koji će uslijediti u kojem se taj dokaz može koristiti, kakav je i ovaj postupak (tako i Županijski sud u Splitu u odluci poslovni broj Gž-1242/21 od 8. srpnja 2021. i Županijski sud u Varaždinu u odluci poslovni broj Gž 768/2021-2 od 25. lipnja 2021.). Stoga je vještak Petar Šišić, kojemu je u postupku osiguranja dokaza povjerenje vještačenje, u ovom postupku usmeno izložio svoj nalaz i mišljenje.

12.1. Uviđaj je obavljen u postupku osiguranja dokaza posl.br. R1-405/18 dana 7. kolovoza 2018. u Auto servisu Šarić u [adresa] u kojem se nalazilo predmetno motorno vozilo. Tom su uviđaju nazočile obje stranke s punomoćnicima te je vještak ustanovio da je radi dijagnosticiranja kvara potrebno izvaditi i rastaviti motor. Po uputi suda, vještak je djelomično rastavio motor 31. kolovoza 2018. čemu je nazočio tužitelj, a tuženik nije pristupio iako je uredno obaviješten.

12.2. Nakon toga vještak je sačinio pisani nalaz i mišljenje u kojem je iznio da na vozilu postoji teški kvar na ležajevima u spoju koljenasto vratilo-klipnjače, na mjestu petog i šestog cilindra. Ustanovio je da je količina ulja u motoru bila u skladu s propisanom te da je ulje imalo uobičajena maziva svojstva odnosno da se radilo o relativno novom ulju. Vizualnim pregledom i djelovanjem rukom na donji dio klipnjača utvrđeno je da na velikim pesnicama klipnjača petog i šestog cilindra postoji vrlo velika zračnost. Relativno lagano su se pomicale rukom, pri čemu se čuo zvuk kontakta metala o metal. Takav vizualni pregled pokazao je da su ležaji na spojevima petog i šestog rukavca koljenastog vratila s pripadajućim klipnjačama za 5. i 6. cilindar oštećeni u velikoj mjeri zbog čega je bilo nužno daljnje rastavljanje. Skidanjem poklopaca ležaja moglo se jasno vidjeti da su ležaji klipnjača za peti i šesti cilindar bili su jako oštećeni, blazinice ležaja bile su jako oštećene i stanjene, a uz to su se i pomaknule odnosno zakrenule. Pripadajući rukavci na koljenastom vratilu su bili relativno jako oštećeni te je vještak izmjerio promjere izražene u milimetrima na pojedinim rukavcima glavnog ležaja i prikazao ih u tablici (list 23 spisa R1-405/18). Vještak je, analizirajući uzrok kvara, naveo da je za potrebe izrade nalaza i mišljenja pribavio podatke tehničke službe zastupnika proizvođača BMW. Od zastupnik proizvođača BMW dobio je informaciju da oni ne pružaju uslugu generalnog popravka motora na način da se na motorima odnosno dijelovima motora vrši strojna obrada na pojedine specijale nego se u slučaju kvara vrši zamjena dijelova koji više nisu ispravni. Navodi da je u konkretnom slučaju izvršena strojna obrada koljenastog vratila i kućišta glavnih ležaja koljenastog vratila odnosno bloka motora u radionici specijaliziranoj za ovakve poslove što se u praksi primjenjuje s ciljem smanjenja troškova. Vještak je naveo i to da je proizvođač u svojim servisnim uputama propisao da je prilikom demontaže i montaže koljenastog vratila i klipnjača neophodno ugraditi nove vijke, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, a zatezanje se mora izvršiti propisanim momentom zatezanja. Isto je potrebno kako bi se nakon zatezanja vijaka u ležajima ostvario propisani zazor i time osiguralo pravilno podmazivanje. Nezadovoljavajući zazor u ležajima automatski znači da ne može biti dobro podmazivanje ležaja te da će vremenom doći do oštećenja ležaja. Ističe da je potrebno da promjer rukavca mora biti najmanje 44,716 mm, a najviše 44,725 mm kako bi zračnost u letećem ležaju bila u propisanim granicama. Na predmetnom vozilu promjeri rukavca koji nisu bili oštećeni (redni brojevi u tablici 1-4) iznosio je 44,72 mm, a promjeri oštećenih 44,50 mm (5. i. 6.). Vještak je mišljenja da uzrok kvara motora najvjerojatnije leži u tome što ležaji velikih pesnica klipnjača nisu bili pravilno zategnuti pa u istima zazor nije bio u skladu s propisanim uslijed čega podmazivanje tih ležaja nije bilo zadovoljavajuće te je došlo do kvara. Nastanku kvara doprinijelo je i to što nisu korišteni novi vijci za pritezanje, već su korišteni stari vijci koji su se ranije nalazili u motoru.

12.3. Pri usmenom izlaganju nalaza i mišljenja vještak Petar Šišić naveo je da je vještak dulje od 40 godina, a da je po struci strojarski inženjer u čijoj su specijalnosti motori i motorna vozila. Ostao je u cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Pojasnio je iz kojeg je razloga upotrijebio izraz „najvjerojatnije“ iznoseći svoje mišljenje o uzroku kvara motora i objasnio da se u tehnici ne može isključiti postojanje razloga koji nisu tehnički logični, no u konkretnom slučaju razloga za drugi uzrok kvara nije bilo. Elementi i prikupljeni podaci na očevidu upućuju da je uzrok kvara to što ležajevi velikih pesnica klipnjača nisu bili pravilno zategnuti. Objasnio je i to da je moguće je da je vozilo izvjesno vrijeme vozilo uslijed tako nepravilnog zatezanja, dakle nije moralo odmah pri kretanju doći do kvara. Jačinu zatezanja nije provjeravao jer je to u ovoj situaciji pregrijavanja besmisleno jer je materijal zbog pregrijavanja do kojeg je došlo promijenio svoja svojstva. Dio materijala je nedostajao, potrošio se, a kod popuštanja zakretni moment za popuštanje drugačiji je nego kod momenta za stezanje zbog efekta statičkog trenja. Istaknuo je da se po pravilima struke vijci moraju zatezati na način kako je propisao proizvođač. U konkretnom situaciji, moguće je i da su vijci bili prezategnuti kada ne postoji dovoljno debeli sloj ulja za podmazivanje te dolazi do kontakta dvaju materijala i do trošenja. Prema pravilima struke ulje služi kao klin koji sprječava da ne dolazi do trenja između dva materijala. U uputama proizvođača BMW-a koje su mu dostavili iz „Tomića“ piše da se moraju staviti novi vijci. Objasnio je i to da bi, u hipotetskoj situaciji da je korišten novi vijak koji nije pravilno zategnut, isto došlo do kvara. Objasnio je na koji je način utvrdio uzrok kvara. Odmah je pregledom uočio da su klipnjače petog i šestog cilindra oštećene, bilo je okolo sitnih čestica, strugotina metala. Izgled koji je zatekao i istrošeni rukavac i blazinica upućivali su na rezultat trenja. S obzirom da je utvrdio da je ulja bilo dovoljno, da je pumpa za ulje izgledala dobro, kao i to da je naknadno utvrđeno da je pritisak pumpe dobar (s obzirom da je ponovno upotrijebljena) pa je i to eliminirao stoga je preostalo samo provjeriti zazor u ležajevima odnosno zaključio je da nešto nije bulo u redu sa zračnosti i moguća su dva scenarija. Prvi scenarij je da vijci nisu bili dovoljno zategnuti (kako je to propisao proizvođač) u kojem slučaju ne bi bilo dovoljno tlaka ulja, a po njegovom stručnom mišljenju to je manje vjerojatno jer postoji signalizacija vezana za ulje u tom slučaju. Drugi scenarij je da je došlo do prezatezanja u kojem se slučaju ne pali signalna lampica, a prema njegovim saznanjima u konkretnom slučaju nije se upalila. Dalje je naveo da je prema pravilima struke obveza mehaničara prije sastavljanja motora provjeriti promjere rukavca i promjere ležaja, odnosno blazinica koje dolaze u ležaj, u smislu je li to upareno na način da se dobije zračnost koju je propisao proizvođač. Mora se mjeriti zazor i promjer, kod blazinica je to teže jer se prethodno mora montirati klipnjaču te se onda mjeri. Nakon montaže blazinice na rukavac i prije nego što se zateže, provjerava se može li se vrtjeti ili ne, rukom ili eventualno ključem. Vještak je pojasnio da je kvar moguć i ako materijal ležajeva nije dobar, no pregledom istih utvrdio je da imaju šifru, kataloški broj, stoga nije bilo razloga za sumnju u ugradnju dijelova koje je tužitelj donio tuženiku. Sve dijelove je tuženik imao u ruci i da očigledno nešto nije bilo u redu s njima mogao je vidjeti. Do problema ne bi smjelo doći ni da su ugrađivani različiti vijci iz različitih serija jer svaka serija treba biti unutar propisanih granica. U slučaju da su striktno i do kraja poštivana sva pravila struke ovakav kvar ne bi se dogodio. Objasnio je da je često u poslovanju neracionalno dosljedno slijediti sva pravila struke pa se kroz praksu stvore neke "prečice" koje ubrzavaju rada i smanjuju troškove, međutim to je onda rizik svake radionice.

12.4. Sud je prihvatio prijedlog tužitelja te je vještaku naložena izrada pisane dopune nalaza i mišljenja radi obračuna vrijednosti popravka vozila tužitelja, kao i radi odgovora na pitanje je li popravak vozila tužitelja bio ekonomski isplativ s obzirom na prigovor "totalne štete" kojeg je tuženik istaknuo. Prijedlog tužitelja da se vještaku naloži da izračuna koliko je umanjena vrijednost vozila zbog kvara uzrokovanog nestručnim radom tuženika, sud je odbio. Naime, navod o šteti zbog umanjenja vrijednosti vozila tužitelj je po prvi puta istaknuo na ročištu za glavnu raspravu 15. lipnja 2022. (list 96 spisa), a ne postoje razlozi (niti se tužitelj na njih poziva) zbog kojih taj navod nije mogao istaknuti ranije, stoga je u navedenom tužitelj prekludiran.

12.5. Iz pisane dopune nalaza i mišljenja vještaka od 3. listopada 2022. proizlazi da je vještak ocijenio opravdanim visinu troškova rada plaćenih mehaničaru ČE kao i cijenu rabljenog motora te je obračunao vrijednost drugog materijala koji je bio potreban za predmetni popravak. Uz to vještak je iznio svoje mišljenje o tome da je, po ekonomsko tehničkim kriterijima, popravak vozila tužitelja na način kako je to tužitelj dao učiniti ugradnjom rabljenog motora, s obzirom na tržišnu cijenu automobila, bio opravdan i prihvatljiv.

12.6. Tužitelj nije imao primjedbe na dopunu nalaza i mišljenja vještaka te je sukladno obračunu iz nalaza specificirao tužbeni zahtjev. S druge strane tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio svoje očitovanje na dopunu nalaza i mišljenja u propisanom roku, niti je to učinio na sljedeća dva ročišta za glavnu raspravu, već je tek na posljednjem ročištu za glavnu raspravu iznio svoje primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka Petra Šišića. Tuženik tako navodi da prigovara nalazu ističući da je vještak za potrebe izrade nalaza koristio upute proizvođača predmetnog vozila na njemačkom jeziku te da ih je, iako ne razumije njemački, sam preveo. Smatra da je taj dio njegovog nalaza nemoguće provjeriti i ispitati pa predlaže dopunu provedenog dokaza na način da se obavi prijevod ili predlaže provođenje novog vještačenja.

12.7. Prije svega ukazuje se da je tuženik iznio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka na ročištu 27. siječnja 2025. nakon što je pisanu dopunu nalaza uredno zaprimio prije više od tri godine i to 29. ožujka 2022. Uz to, ističe se da tuženik zapravo ne iznosi primjedbe na pisanu dopunu nalaza nego na temeljni nalaz koji se odnosi na utvrđenje uzroka kvara vozila tužitelja, a u odnosu na te primjedbe vještak je saslušan, tuženik mu je postavljao pitanja i nakon toga nije imao daljnjih primjedbi ili prijedloga pa niti u odnosu na sadržaj uputa proizvođača, već je samo predložio da se u dopuni nalaza vještak očituje i o pitanju isplativosti popravka. Iz navedenog se zaključuje da je prigovor tuženika paušalne naravi s obzirom da je vještak argumentirano odgovorio na sva postavljena pitanja i otklonio eventualne dvojbe. Naime, vještak je obrazložio da je utvrdio da je uzrok kvara vozila tužitelja nestručan rad tuženika odnosno objasnio je da do kvara ne bi došlo da su poštivana sva pravila struke. Objasnio je, a kako je to naveo i u pisanom nalazu i mišljenju, da je uzrok kvar nepravilno zatezanja ležajeva i istaknuo je koji je značaj nekorištenja novih vijaka. Vještak je izričito naveo da za nastanak kvara na vozilu tužitelja nije bilo odlučno jesu li korišteni stari ili novi vijci. Vještak je obrazložio i to da postoji odgovornost mehaničara i u situaciji kada montira dijelove koje je obradio tokar jer je na mehaničaru odgovornost pravilne montaže ispravnih dijelova. Vještak je u svom usmenom izlaganju nalaza i očitovanju na primjedbe tuženika, objasnio da je vozilo moglo prevaliti predmetnu kilometražu s nepravilnom zategnutim ležajevima, obrazlažući da ne mora zbog toga odmah doći do kvara. Dakle, vještak je argumentirano odgovorio i otklonio sve primjedbe tuženika na način da niti sud, nakon njegova usmenog izlaganja, nije imao daljnjih dvojbi niti nejasnoća. Uzimajući sve navedeno u obzir, ovaj je sud nalaz i mišljenje vještaka vezano za uzrok kvara i opravdanost učinjenog popravka, ocijenio stručnim i objektivnim.

13. Uzimajući u obzir sve utvrđene činjenice, ovaj je sud stava da je tuženik dužan nadoknaditi štetu koju je pretrpio tužitelj zbog nedostataka u radu tuženika. Tužitelj je pretrpio troškove prijevoza vozila vučnom službom do radionice tuženika u iznosu od 1.223,75 kuna i potom do Auto servisa Šarića još 312,50 kuna, a cijena predmetnih troškova utvrđena je uvidom u plaćene računa s lista 9 spisa, s time da visinu tih troškova i opravdanost istih s obzirom na stanje vozila niti tuženik nije osporio. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj opravdano kupio rabljeni motor, a iz iskaza tužitelja utvrđeno je da ga je platio 2.200,00 eura koju cijenu je i vještak ocijenio realnom, a visinu iste tuženik nije posebno osporio. Vezano za kupnju drugih dijelova za popravak vozila, iz iskaza tužitelja i svjedoka ČE utvrđeno je da ih je tužitelj sam kupio, međutim njihov iznos tužitelj nije uspio dokazati dostavivši samo ponudu već je iz pisane dopune nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da vrijednost tih dijelova iznosi 900,00 kuna (točka 7. popisa strana 3 pisane dopune, list 102 spisa). Konačno je utvrđeno da je tužitelj uslugu popravka mehaničaru ČE platio u iznosu od 3.800,00 kuna. Dakle, tužitelj je sveukupno radi nestručnog rada tuženika pretrpio štetu u iznosu od 22.812,15 kuna odnosno 3.027,69 eura.

13.1. Slijedom navedenog, prihvaćen je dio zahtjeva tužitelja te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 3.027,69 eura koji je isti platio radi popravka kvara motora osobnog vozila uzrokovanog nestručnim radom tuženika zajedno sa zateznima kamatama tekućim od podnošenja tužbe 21. rujna 2020. (kako je to tužitelj zatražio), na temelju odredbe članka 1086. i članka 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

14. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan. Radi boljeg razjašnjenja stvari valja reći da tužitelj od tuženika na ime naknade štete zbog nestručnog popravka potražuje isplatu iznosa od 26.162,15 kuna, prihvaćajući obračun iz pisane dopune nalaza i mišljenja vještaka, a iznos od preostalih 3.325,00 kuna odnosi se na troškove postupka osiguranja o čemu će se, kako je to već objašnjeno, sukladno odredbi članka 168. stavka 2. ZPP-a odlučiti u sklopu odluke o troškovima postupka.

14.1. Dakle, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je u dijelu u kojem tužitelj predlaže da mu tuženik isplati daljnji iznos od 444,62 eura odnosno 3.350,00 kuna jer tužitelj nije dokazao da je pretrpio štetu u tom iznosu. Naime, s obzirom da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev za isplatu prema obračunu iz pisane dopune nalaza i mišljenja vještaka razvidno je da daljnji iznos od 1.500,00 kuna potražuje na ime troškove nabave i prijevoza motora (kako je to vještak prikazao točkom 4. u popisu na strani 3 pisane dopune nalaza, list 102 spisa) te iznos od 1.850,00 kuna za rad ČE (točka 6. popisa). Međutim, navedene okolnosti tužitelj u ovom postupku ne samo da nije dokazao, nego isti nije niti naveo. Takve navode nije istaknuo niti u prethodnom postupku, a niti u svom iskazu. Stoga u tom dijelu sud nije koristio pisanu dopunu nalaza i mišljenja vještaka, jer je utvrđenje spornih činjenica zadaća suda, a postojanje predmetnih činjenica sud u ovom postupku nije utvrdio. Stoga je u točki II izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem od tuženika potražuje isplatu iznosa od 444,62 eura (3.350,00 kuna).

15. Otklonjen je kao neosnovan prigovor tuženika o neisplativosti popravka vozila tužitelja zbog nastupa tzv. totalne štete na vozilu tužitelja. Prije svega valja reći da pojam "totalne štete" Zakon o obveznim odnosima ne poznaje, a u ovom je postupku iz nalaza i mišljenja vještaka, ali i iskaz svjedoka ČE, utvrđeno da je vozilo tužitelja bilo moguće popraviti što je i učinjeno, kao i da je predmetni popravak, uzimajući u obzir cijenu i godište vozila, bio isplativ. Tuženik, zapravo, u tom dijelu mišljenje vještaka nije niti osporio.

16. Preostali dokazni prijedlozi stranaka odbijeni su kao nepotrebni. Odbijen je prijedlog tuženika za dopunskim saslušanjem svjedoka ČE te prijedlog za suočenje tog svjedoka i tužitelja, jer je sud relevantne, a sporne činjenice u ovom predmetu utvrdio na temelju provedenih dokaza, stoga je predmetni prijedlog ocijenjen nepotrebnim i suvišnim. Prijedlog tuženika da se od svjedoka ČE pribavi račun koji je za popravak izdao tužitelju nije pravovremen, s obzirom da ne postoji razlog zbog kojeg taj prijedlog tuženik nije mogao istaknuti u pripremnoj fazi postupka uzimajući u obzir da je već u postupku osiguranja dokaza, a zasigurno zaprimanjem tužbe saznao da je tužitelj predmetno vozilo popravio u tom autoservisu. Svjedoka ZE iz [adresa] nije bilo moguće saslušati jer je utvrđeno da je isti preminuo (list 83 spisa).

17. Navodi iz tužbe vezani za uklanjanje centralina iz vozila tužitelja nisu bili od značaj u ovom postupku pa isti nisu bili predmet dokazivanja.

18. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a te na temelju odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 dalje: Tarifa), prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak i dokazao osnovanost svoga zahtjeva pa se smatra da je u tom dijelu uspio u cijelosti (100 %), dok je u odnosu na visinu, sagledavajući glavnicu iz konačno postavljenog tužbenog zahtjeva (3.472,31 eura), uspio u omjeru od 87,2 %, što znači da je ukupan uspjeh tužitelja 93,6%, a tuženika 6,4%. Stoga je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove u omjeru od 87,20%.

18.1. Tužitelju je bio zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu se priznaje po 100 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.t.1. Tarife), podnesaka od 21. siječnja 2021. i 19. listopada 2023. (Tbr.8.t.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 22. prosinca 2020., 16. veljače 2021., 18. ožujka 2021., 23. ožujka 2021., 1. veljače 2022., 9. svibnja 2022., 15. lipnja 2022., 11. rujna 2024. i 27. siječnja 2025. Time je tužitelju sveukupno priznata nagrada u visinu od 1250 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i PDV (Tbr.46. Tarife), ukupno iznosi 3.000,00 eura. Također tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 63,62 eura (479,31 kuna), neovisno o tome što je tužitelj platio dupli iznos i to iz razloga jer je tužitelj tužbu dostavio elektronički putem zbog čega je mogao platiti polovinu iznosa pristojbe, a stranke su sukladno odredbi članka 10. ZPP-a dužne nastojati da se postupak provede sa što manje troškova. Iz istog je razloga tužitelju priznata sudska pristojba na presudu u iznosu od 40,59 eura (polovina punog iznosa s obzirom na novu vrijednost predmeta spora).

18.2. Tužitelju se, sukladno odredbi članka 168. stavka 2. ZPP-a, priznaju i troškovi postupka osiguranja dokaza koji su nastali u povodu ove parnice jer su ocijenjeni osnovanima prema odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a. Tužitelju se tako priznaje trošak plaćene sudske pristojbe u tom postupku u iznosu od 26,54 eura (200,00 kuna) te trošak sastava prijedloga 82,95 eura (625,00 kuna) prema Tbr.16.t.1.3., Tbr.46. i Tbr.54. Tarife.

18.3. Dakle, uzimajući u obzir omjer uspjeha stranaka, tužitelju se priznaje 2.802,34 eura (87,20 %). Tom iznosu valja pridodati trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u cijelosti u iznosu od 331,81 eura (2.500,00 kuna), jer je predmetni trošak bio nužan za ovaj postupak. Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak isplatom ukupnog iznosa od 3.134,15 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno članku 151. stavka 3. ZPP-a.

19. U preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka kao neosnovano previsoko postavljen. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer na isto nije pristupio.

20. Posljedično predmetnoj odluci o trošku, zahtjev tuženika za naknadu troškova odbijen je u cijelosti.

U Puli 23. svibnja 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po pun. uz R/pristojba na presudu (uz točku II.)

2. Tuženiku po pun.