Republika Hrvatska

Općinski sud u Gospiću

Stalna služba u Otočcu

Bartola Kašića 7

Otočac

Poslovni broj: P-94/2019-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Gospiću Stalna služba u Otočcu po sutkinji Slavki Nikšić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ČP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici u Ogulinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, Domagojeva 18, radi isplate, VPS: 33.731,73 eura, nakon održane glavne javne rasprave 15. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja te za tuženika zamjenske punomoćnice Gordane Peraković-Turković, odvjetnice u Otočcu, 23. svibnja 2025., javno objavivši,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužitelj sa tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu broj 9012133683 sklopljen dana 30.11.2006. godine između tužitelja ČP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, Dodatak ugovoru o kreditu broj 901213683 sklopljen dana 07.12.2015. godine između istih ugovornih strana, ništetni te se nalaže tuženiku da isplati tužitelju novčani iznos od 15.807,11 eura, u roku od 15 dana."

II. Usvaja se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju ČP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 4.476,97 eura, zajedno sa zateznim kamatama koje teku, i to:

- na iznos od 0,46 eura od dana 15.08.2007. godine do isplate,

- na iznos od 0,43 eura od dana 15.09.2007. godine do isplate,

- na iznos od 1,17 eura od dana 15.11.2007. godine do isplate,

- na iznos od 3,29 eura od dana 15.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 12,71 eura od dana 15.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 18,16 eura od dana 15.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 16,93 eura od dana 15.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,67 eura od dana 15.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 12,67 eura od dana 15.06 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,09 eura od dana 15.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,19 eura od dana 15.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,66 eura od dana 15.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 17,06 eura od dana 15.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 21,77 eura od dana 15.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 15,40 eura od dana 15.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 31,95 eura od dana 15.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 32,06 eura od dana 15.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 27,33 eura od dana 15.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 27,99 eura od dana 15.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 28,55 eura od dana 15.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 25,67 eura od dana 15.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 26,91 eura od dana 15.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 24,76 eura od dana 15.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 27,09 eura od dana 15.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 24,55 eura od dana 15.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 26,55 eura od dana 15.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 25,84 eura od dana 15.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 30,36 eura od dana 15.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 33,03 eura od dana 15.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 32,38 eura od dana 15.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 35,76 eura od dana 15.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 40,82 eura od dana 15.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,32 eura od dana 15.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 48,23 eura od dana 15.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 48,17 eura od dana 15.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 60,32 eura od dana 15.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 53,01 eura od dana 15.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 54,79 eura od dana 15.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 57,33 eura od dana 15.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 58,02 eura od dana 15.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,18 eura od dana 15.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 56,87 eura od dana 15.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 57,67 eura od dana 15.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,31 eura od dana 15.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 69,06 eura od dana 15.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 80,51 eura od dana 15.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 95,21 eura od dana 15.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 69,49 eura od dana 15.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,38 eura od dana 15.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,84 eura od dana 15.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 64,25 eura od dana 15.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 69,89 eura od dana 15.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,57 eura od dana 15.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,46 eura od dana 15.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,34 eura od dana 15.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 70,59 eura od dana 15.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,95 eura od dana 15.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,95 eura od dana 15.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 68,98 eura od dana 15.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 64,58 eura od dana 15.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,30 eura od dana 15.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 71,00 eura od dana 15.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 69,51 eura od dana 15.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 67,57 eura od dana 15.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 67,16 eura od dana 15.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 66,22 eura od dana 15.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 70,61 eura od dana 15.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 64,22 eura od dana 15.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 63,48 eura od dana 15.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 63,75 eura od dana 15.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 63,59 eura od dana 15.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 65,76 eura od dana 15.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 67,47 eura od dana 15.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 68,09 eura od dana 15.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 70,42 eura od dana 15.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 68,05 eura od dana 15.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 45,00 eura od dana 15.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 46,81 eura od dana 15.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 45,36 eura od dana 15.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 43,49 eura od dana 15.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 43,71 eura od dana 15.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 45,29 eura od dana 15.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 45,87 eura od dana 15.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 46,37 eura od dana 15.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 47,55 eura od dana 15.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 49,25 eura od dana 15.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 49,37 eura od dana 15.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 49,48 eura od dana 15.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 49,46 eura od dana 15.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 49,46 eura od dana 15.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 49,46 eura od dana 15.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 49,46 eura od dana 15.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 49,46 eura od dana 15.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 49,46 eura od dana 15.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 49,46 eura od dana 15.08.2015. godine do isplate i

- na iznos od 49,46 eura od dana 15.09.2015. godine do isplate,

za razdoblje od 01.01.2005. do 31.12.2007. godine 15% godišnje, za razdoblje od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2015. godine po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01.07.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01.01.2020. do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01.07.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01.07.2021. do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01.01.2022. do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01.07.2022. do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01.01.2023. do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01.07.2023. do 31.12.2023. godine po stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01.01.2024. do 30.06.2024. godine po stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01.07.2024. do 31.12.2024. godine po stopi od 7,25% godišnje, a nakon toga po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.001,97 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate prema kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili graničnoj kamatnoj stopi proizašloj iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja se određuje za svako polugodište, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, uvećanoj za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 332,72 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ustao tužbom protiv tuženika navodeći da su tužitelj i tuženik 1.12.2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012133683 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 43.500,00 CHF po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, na rok otplate od 240 mjeseci. U čl. 4. Ugovora da je ugovorena kamata od 4,45 % godišnje koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana. Isto tako, da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valuta CHF za glavnicu po srednjem deviznom tečaju banke, za mjesečne anuitete, za izračun kamate kao i zatezne kamate time da se naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za CHF prema tečajnoj listi banke na dan plaćanja. Nadalje, da su stranke 7.12.2015. sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, broj: 9012133683, a temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim su suglasno utvrdile da na dan 30.9.2015. iznos preostale neotplaćene glavnice kredita iznosi 19.068,00 eura, da iznos pretplate na isti dan iznosi 2.509,85 eura, da u prijelaznom razdoblju nakon 30.9.2015. do dana sklapanja toga dodatka pretplata iznosi 59,97 eura pa da je ukupno utvrđen iznos pretplate od 2.569,82 eura time da na isti dan ostali neotplaćeni iznos glavnice je 18.862,35 eura. U tužbi se nadalje navodi da je u trgovačkom sporu između tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i osam tuženih banaka, između kojih i tuženika u ovoj pravnoj stvari, pravomoćnom Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na ugovaranje kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali i utvrdili parametre i metode izračuna tih parametara što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, da je Presudom posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine Visoki trgovački sud u Zagrebu potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P-1401/12 u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u vremenskom razdoblju od 1.11.2004. – 31.12.2008. godine koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga da je tuženik na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi povećanjem kamatne stope jednostranom odlukom te ugovaranjem valute – švicarskog franka uz koju je vezana glavnica promjenom – povišenjem tečaja CHF tužitelju više obračunavao anuitete. Tužitelj smatra da s obzirom da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivom kamatnoj stopi te odredbe o ugovorenoj valuti švicarskog franka uz koju je vezana glavnica, da je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan slijedom čega se predlaže utvrditi ništetnim predmetni osnovni ugovor o kreditu kao i Dodatak ugovora o kreditu uz obvezu da svaka ugovorna strana vrati drugoj sve ono što je primila do dana podnošenja tužbe te se istovremeno postavlja i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, a koji tužbeni zahtjevi su uređeni podneskom od 26. listopada 2024. godine, list 169 – 173 spisa.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvotno ističe prigovor neurednosti tužbe jer da tužitelj nije dokazao da bi bio sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj: 9012240694 između njega i tuženika, budući je uz tužbu dostavio Dodatak Ugovora o kreditu broj: 9012133683. Nadalje se osporava i osnov i visina postavljenih tužbenih zahtjeva te se ističe da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka Ugovora na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF jer da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakvi zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Naime, da bi nakon izvršene konverzije usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj zapravo značio dvostruku naplatu. Isto tako, da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez snove pa da je pravno irelevantno pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Pž-7123/13. Nadalje se ističe da iz svih relevantnih zakonskih propisa koji uređuju poslovanje banaka jasno proizilazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno slijedom čega da promjenjiva kamatna stopa nije niti može biti ništetna kao što je zakonom izričito dopuštena i valutna klauzula. Tuženik završno ističe i prigovor zastare te se predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 9012133683 od 30.11.2006. godine, list 11 – 14 spisa, u Dodatak Ugovoru o kreditu, broj: 9012133683 od 7.12.2015. godine, list 15 – 19 spisa, u Plan otplate, list 20 – 37 spisa, u Nalaz i mišljenje vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, list 93 – 100 spisa, saslušan je tužitelj u svrhu dokazivanja, list 124 – 126 spisa, u Dopunu Nalaza i mišljenja te u očitovanje vještaka na iznesene prigovore, list 147 – 155 spisa.

4. Tužbeni zahtjev (osnovni) je neosnovan dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev osnovan.

5. Na temelju izvedenih predloženih dokaza nedvojbeno je da je između stranaka i to tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, zaključen Ugovor o kreditu broj: 9012133683 na iznos od 43.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa rokom otplate od 240 mjeseci. U navedenom Ugovoru čl. 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i to "sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,45% godišnje". U toč. 1. navedenog Ugovora ugovorena je pak valutna klauzula na način da se korisniku kredita stavlja na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 43.500,00 CHF, "po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita" dok je u toč. 7. 2. navedenog Ugovora navedeno da će se plaćati mjesečni jednaki anuiteti i to u kunskoj protuvrijednosti "po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora".

6. Tužitelj se u tužbi pozivao na presude koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite - pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je i u odnosu na tuženika utvrđeno da je u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke i drugim internim aktima tuženika, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, nadalje, na Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena gore navedena presuda, a koju odluku je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud svojom odlukom pod brojem Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Također, tužitelj se poziva i na presudu Pž-6632/2017-10 donese od strane Viskoog trgovačkog suda u Zagrebu kojom je potvrđena Presuda br. P- 1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu i to u dijelu kojim je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u vremenskom razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da se potrošača nije u vrijeme sklapanja Ugovora u cijelosti informiralo o svim bitnim parametrima.

7. Odredba čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN. 96/03, dalje: ZZP/03) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S druge pak strane. odredba čl. 87. st. 1. citiranog Zakona propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok st. 2. istog čl. navodi da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

8. Tužitelje je saslušan u svrhu dokazivanja te iskazuje da su mu trebala novčana sredstva za obnovu obiteljske kuće pa da se zato otišao zanimati kod tuženika, kod osobnog bankara, koji mu je odmah savjetovao da uzme kredit "u švicarcima" jer da su "najmanje rate i najpovoljnije kamate". Da je izračunom proizašlo da bi mu mjesečna rata takvog kredita iznosila 1.240,00 kn, slijedom čega da je potpisao takav ugovor i na ruke mu je isplaćen iznos od 185.000,00 kn i to nakon što je platio sve potrebne dodatne troškove za realizaciju kredita. Prvih nekoliko mjeseca da mu je ta rata bila podnošljiva, no, onda da je mjesečna rata počela rapidno rasti i iznosila je čak 2.300,00 kn, a potom se u narednom razdoblju smanjila na 1.800,00 ili 1.900,00 kn. Navodi da je 10 godina plaćao takav kredit, a onda da je posudio novac te je ranije zatvorio kredit te je nakon 10 godina otplate banci morao uplatiti iznos od 133.000,00 kn kako bi zatvorio kredit, a da je to bilo misli 8.11.2016. godine. Da je izračunao da je dobio na ruke 185.000,00 kn, a da je banci na ovaj način vratio oko 350.000,00 kn. Smatra da je "oštećen i prevaren" jer ga banka prilikom odabira kredita nije upozorila na moguće prilike odnosno na mogući rapidni rast rate kredita. Potvrđuje da je pročitao predmetni ugovor o kreditu odnosno i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da to nije najbolje razumio jer da su to stručne riječi "koje razumije onaj tko sa tim radi", ali da njemu to nije bilo pojašnjeno. Također navodi da mu to nije pojašnjeno ni kod javnog bilježnika, navodi da se nije zanimao kod drugih banaka za podizanje kredita jer da je klijent tuženika već 30 godina te da je vjerovao njezinim djelatnicima. Zna da je promjenjiva kamatna stopa ona koja se može promijeniti, međutim, da nije znao za koliko se može promijeniti i slično te ne zna generalno što utječe na promjenu vrijednosti kamatne stope, no, da je shvatio tek kada je otplatio kredit da je rizik kod švicarskog franka bio taj jer je tada tečaj bio 4 kn za 1 CHF, a potom je "skočio" na skoro 7. Smatra da su ga na to trebali upozoriti u banci, da su ga trebali savjetovati te pojašnjava da on "ne zna što je trebalo pitati".

9. Odredba čl. 3. Zakona obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) propisuje kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok odredba čl. 4. istoga Zakona propisuje kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

10. Na temelju iznesenog, po ocjeni ovoga Suda prilikom zaključenja ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika nije se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, a ugovaranje takvih odredbi uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Proistječe da je tuženik kao trgovac unaprijed formulirao sporne odredbe zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj niti su mu djelatnici tuženika objasnili moguće rizike i nastup okolnosti koje su u konačnici i nastupile.

11. Cijeneći navedeno kao i vezanost ovoga Suda presudama koje su naprijed spomenute, a odnose se na zaštitu kolektivnih prava, nedvojbeno je da su odredbe konkretnog ugovora, a kojima je određena promjenjiva kamatna stopa kao i valutna klauzula na način da je glavnica vezana uz švicarski franak, ništetne.

12. Pri tome valja istaći da nije sporno da zakon dozvoljava ugovaranje i valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, no, to istovremeno ne znači da takve odredbe u konkretnom ugovoru ne mogu biti nepoštene i posljedično tome ništetne kako je to Sud iz naprijed navedenih razloga i utvrdio.

13. S druge pak strane, po ocjeni ovoga Suda ništetnost predmetnih odredbi Ugovora o kreditu ne odnosi se na bitne elemente Ugovora o kreditu koje su propisane odredbom čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Premda odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle, uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita. Ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli upravo je i ustanovljena zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi i da bi vrijedio bez njih. Stoga ovaj Sud smatra da predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti gore navedenih pojedinih odredbi, može opstati slijedom čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelog Ugovora, kao neosnovanim.

14. S druge pak strane, nije sporno da je tužitelj zaključio Dodatak odnosno sporazum o konverziji sa tuženikom, no, ovaj Sud drži da tužitelj zbog toga nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo na potpunu restituciju.

15. Naime, odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN. br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje ZPK) kao i odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15 – dalje ZID ZPK/15), a na temelju kojih su parnične stranke i zaključile sporazum o konverziji, reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan, tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu i nakon toga sklapanje sporazuma o konverziji. Naprotiv, tužitelj u ovoj parnici tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove, koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

16. Da je zakonodovac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih obvezi osnovnog ugovora o kreditu, tada bi to zasigurno i propisao odredbama ZID ZPK/15, a što je izostalo. Prema tome, proizilazi da pravo potrošača, ovdje tužitelja, na potpunu restituciju nije ukinuto, slijedom čega tužitelj ima pravo na istu.

17. Odredba članka 502c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Proistječe da navedena odredba doista govori o postupku naknade štete, na što upire tuženik, međutim, u smislu čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15) šteta je i umanjenje nečije imovine kao u konkretnom slučaju s obzirom da je tužiteljica plaćanjem anuiteta obračunatog prema promjenjivoj kamatnoj stopi koju je jednostrano odredila Banka, ovdje tuženik, nastala šteta, odnosno tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju takve ništetne odredbe.

19. Ovaj Sud je punu vjeru poklonio Nalazu i mišljenju financijsko- knjigovodstvenog vještaka (list 93 – 97 spisa).

20. Vještak je tako u svome mišljenju zaključio da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa i tečaja kredit platio 33.071,97 kn više, no što bi ga platio da se nije mijenjala kamatna stopa niti tečaj CHF kao i da ukupni iznos negativnih razlika (kod kojih su uvjete otplate za tužitelja bila povoljniji od početno ugovorenih) iznosi 659,75 kn, dok ukupni iznos pozitivnih razlika (kod kojih su uvjeti otplate za tužitelja bili nepovoljniji od početno ugovorenih) iznosi 33.731,72 kn te je vještak dostavio i tablicu otplate kroz relevantno razdoblje.

21. Vezano za takav nalaz i mišljenje punomoćnica tužitelja je uredila tužbeni zahtjev i to eventualno kumulirani tužbeni zahtjev potražujući iznos od 33.731,72 kn.

22. Potom je vještak povodom prigovora sačinio dopunski nalaz navodeći da je prilikom utvrđivanja tečaja omaškom uzet pogrešan tečaj te sada daje dopunu mišljenja na način da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa i tečaja platio 36.624,12 kn više (znači veći iznos od iznosa iz osnovnog nalaza), a koji je bio 33.071,97 kn da bi potom utvrdio da je ukupni iznos pozitivnih razlika (kod kojih su uvjeti otplate za tužitelja bili nepovoljniji od početno ugovorenih) iznos od 37.008,14 kn. Iskazano u eurima vještak navodi da je taj kunski iznos od 37.008,14 kn sada iznos od 4.908,00 eura.

23. Međutim, punomoćnica tužitelja je ostala kod ranije utvrđenog iznosa iz kojeg proistječe da ukupni iznos pozitivnih razlika iznosi 33.731,72 kn te je tužbeni zahtjev uredila na način da je iznos pretvorila u službenu valutu u Republici Hrvatskoj odnosno u euro iz čega proistječe da tužitelj zapravo potražuje manji iznos odnosno iznos od 4.476,97 eura, tj. spomenuti iznos od 33.731,72 kn, iako bi tužitelj imao pravo i na novoutvrđeni iznos prema dopuni vještaka odnosno iznos od 4.908,00 eura (list 155 spisa). No, Sud, dakako, ne može dosuđivati iznose iznad traženog (ultra petita) te je stoga valjalo dosuditi tužitelju u cijelosti iznos kako je to traženo uređenim tužbenim zahtjevom (list 170 i 171 spisa).

24. Valja još istaći da Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tražbine, s obzirom da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama br. Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dapače, proistječe da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na ime ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

25. Budući se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. u pogledu ništetnosti promjenjive kamatne stope, proistječe da je tužitelj pravomoćnošću istih saznao za utvrđenje – povredu prava potrošača iz ugovora o kreditu, slijedom čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014.

26. S obzirom da je tužitelj ustao sa tužbom 17. svibnja 2019. to je nedvojbeno da nije nastupila zastara potraživanja.

27. Budući je tužitelj uspio u parnici, odnosno usvojen mu je u cijelosti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, to mu je tuženik dužan naknaditi parnični trošak temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a.

28. Trošak je odmjeren prema ispostavljenom troškovniku te je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, zatim za trošak sastava podnesaka od 20.10.2020. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te uredio tužbeni zahtjev, u iznosu od 200,00 eura, zatim za podnesak od 26.10.2024. kojim se tužitelj očitovao na dopunu vještva te konačno uredio tužbeni zahtjev, u iznosu od 200,00 eura, nadalje, priznati su troškovi zastupanja na ročištima od 24.10.2019., 27.10.2020. i 15.4.2025. godine, u iznosu od po 200,00 eura za svako ročište, što daje ukupan iznos od 1.200,00 eura, a sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

29. Sud nije priznao trošak sastava podneska od 19.9.2019. budući se s tim podneskom samo opravdava izostanak sa ročišta te se obrazlaže da se ostaje pri tužbi i tužbenom zahtjevu te ovaj podnesak nije bio nužan za vođenje parnice.

30. Na iznos od 1.200,00 eura priznat je zatraženi trošak PDV-a u iznosu od 300,00 eura što daje ukupni iznos od 1.500,00 eura.

Nadalje, priznat je i trošak uplaćenog predujma za vještačenje u ukupnom iznosu od 406,81 euro kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 95,16 eura pa proistječe da je ukupni trošak kojeg je tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 2.001,97 eura.

Sud nije priznao zatraženi trošak za "izračun uz tužbu" u iznosu od 132,72 eura pri čemu tužitelj vjerojatno smatra trošak kojeg je imao za izradu vještačkog nalaza, a izradu kojeg je samostalno naručio prije pokretanja ove parnice jer je navedeni nalaz zasigurno koristio samom tužitelju, no, istog nije i nije niti mogao koristiti parnični sud već je naloženo potrebno vještačenje tijekom trajanja parnice slijedom čega ovaj trošak nije bio nužan za vođenje iste. Stoga je tužitelja valjalo odbiti sa preostalim zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 332,72 eura, kao neosnovanim.

31. Na dosuđeni iznos glavnice i parničnog troška dosuđene su i zatezne kamate sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a.

32. Temeljem iznesenog, presuđeno je kao u izreci.

U Otočcu 23. svibnja 2025.

Sutkinja

Slavka Nikšić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju istovjetnih primjerka za sud i protivnu stranu, u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

O tom obavijest

1. Nada Magdić, odvjetnica u Ogulinu, B. Frankopana 8

2. Miroslav Leko, odvjetnik u Zagrebu