REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3123/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frani Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., iz Zagreba, po Su-1400/19, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 19. svibnja 2025., održane u nazočnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika Franu Bazinu, odvjetnika iz Zagreba i AJ, odvjetničku vježbenicu u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, kao punomoćnika tuženika po generalnoj punomoći Su- 1400/19, dana 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 056-50-4343675 od 30. kolovoza 2007. godine zaključenog između tužitelja FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II. Odredba članka 9./deveto/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 056-50- 4343675 od 30. kolovoza 2007. godine zaključenog između tužitelja FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 411,24 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 291,82 EUR od 13.09.2007. do isplate,

na iznos od 119,42 EUR od 15.03.2014. do isplate

po stopi koja se obračunava do 31. prosinca 2007. godine određena prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO- a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 553,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 23. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 16.05.2024. godine podnio tužbu ovom sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u kojoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 056-50-4343675 od 30. kolovoza 2007. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 14.920,84 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca. Člankom 3. NAKNADA predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta/ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 291,82 EUR (3,30% od iznosa kredita). Nadalje, člankom 9. OSTALI UVJETI predmetnog Ugovora ugovoreno je da Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor. Suštinski, navedenom odredbom Ugovora o kreditu, tužitelju je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana.

2. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita tužitelju je postalo teško, a i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te je tužitelj dana 14. ožujka 2014. godine predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 119,42 EUR.

3. Spornim člancima (točkama) 3. i 9. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita odnosno u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4. Tužitelj naglašava da iz upravo navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i odredbe kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštene, a slijedom toga i ništetne. O navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

5. Tužitelj naglašava da sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe, a da je sve tužitelju bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je tužitelj na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelj uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije tužitelju prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

6. Tužitelj ističe da je člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovor trebalo vratiti, a radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima.

7. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj biti predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita.

8. Tužitelj napominje kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita, te je naplata te naknade sračunata na neosnovano bogaćenje banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade, tužitelju kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita.

9. Tužitelj smatra da je iz navedenog razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio.

10. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da Naslovni sud nakon provedene glavne i javne rasprave donese sljedeću presudu:

„1. Odredba članka 3./treće/ NAKNADA, Ugovora o kreditu broj 056-50-4343675 od 30. kolovoza 2007. godine zaključenog između tužitelja FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

2. Odredba članka 9./deveto/ OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj 056-50- 4343675 od 30. kolovoza 2007. godine zaključenog između tužitelja FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

3. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 411,24 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 291,82 EUR od 13.09.2007. do isplate,

na iznos od 119,42 EUR od 15.03.2014. do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju FJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. “ 11. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj se podneskom od 07.01.2025. godine godine očituje na navode iz odgovora na tužbu tuženika, te uvodno ističe kako u cijelosti ostaje kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnom spornih odredbi kojom su u predmetni ugovor, između ostalog, uglavljene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita i tzv. izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

12. Tužitelj i ovdje prije svega ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tom zakonskom odredbom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojom je ugovorena mogućnost potrošača da plati tzv. ulaznu naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a slijedom toga i ništetne. O navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo.

13. U tom kontekstu, tvrdnje tuženika iz odgovora na tužbu prema kojima se radi o odredbama koje su jasno vidljive i razumljive, odnosno da se iste mogu lako izračunati, potpuno su promašene, kao i tuženikova tvrdnja da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tužitelj naglašava da se sporne odredbe ni ne odnose na predmet odnosno cijenu ugovora, već se iste odnose na ugovaranje posebnih naknada koje sa cijenom ugovora o kreditu (kamatom) nemaju nikakve veze, a nebitno je i mogu li se ili ne sporne naknade lako izračunati, da li su iste jasne, lako razumljive i uočljive, već je bitan način na koji su iste ugovorene i na što se one stvarno odnose.

14. Predmetne odredbe ugovora uglavljene su u ugovor po principu uzmi ili ostavi. Da bi tužitelj dobio kredit koji je u datom trenutku trebao, morao je pristati na sporne odredbe i o tim ga odredbama nitko ništa nije pitao, a novac na ime tzv. ulazne naknade uzet je već prilikom isplate kredita tj. za toliko je manje novca dobio prilikom isplate kredita.

15. Tužitelj posebno naglašava da niti u jednom aktu banke tuženika, a ni u samom ugovoru, apsolutno nigdje ne stoji na što se to točno odnose sporne naknade i kakve to banka tuženika posebne, a napose opravdane, troškove ima da bi prilikom isplate kredita naplatila tzv. ulaznu naknadu odnosno prilikom prijevremene otplate kredita naplatila i tzv. izlaznu naknadu, te da je jedini interes i ratio sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na te naknade, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

16. Predmetne odredbe protivne su i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka tuženika ugovaranjem ovakvih odredbi narušila je i prekršila navedena načela, iskoristivši poziciju očigledno jače strane u ovom ugovornom odnosu.

17. Sporne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

18. U odnosu na prigovor zastare tužitelj ističe kako je isti neosnovan, jer se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je neosnovano stekao temeljem nepoštenih ništetnih odredbi Ugovora, a u kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a što sud odlučuje u ovoj pravnoj stvari, a radi čega zastara još nije počela niti teći, a u vezi s čl. 323.st.1. ZOO-a.

19. Slijedom svega navedenom, tužitelj u cijelosti ostaje kod svih navoda iz tužbe, kao i navoda iz ovog podneska, te predlaže da se tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti usvoje, uz obvezu tuženika na naknadu troškova parničnog postupka tužitelju. Kod tužbe i tuženog zahtjeva tužitelj ustraje do zaključenja glavne rasprave, te potražuje troškove postupka prema troškovniku koji dostavlja u spis zajedno sa zateznim kamatama tekućima na troškove od presuđenja.

20. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, jer tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita te odredbu čl. 9. kojom je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik kao kreditor.

21. Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita, a takvi navodi tužitelja su neosnovani.

22. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, te je ta ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena.

23. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije.

24. Ova predmetna naknada izričito je navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je tužitelj birao između ponuđenih mu kredita. Također, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu.

25. Tuženik navodi da sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom, te da sve to potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine.

26. Neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu.

27. Tuženik naglašava da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje, a tuženik isti dostavlja u prilogu ovog podneska, pa je tako, kako navodi tuženik, tuženik je tužitelju zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a svojim navodima isto ne dovodi u pitanje.

28. Uz navedeno, smjernicama HNB-a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 30.8.2007. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren, pa tuženik opreza radi ističe da bi eventualno pozivanje tužitelja na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo bi neosnovano, obzirom da je predmetni Zakon stupio na snagu 1.1.2010., te se ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije 1.1.2010. godine, pa se tuženik poziva i na sudsku praksu koja navedenom ide u prilog, a kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva.

29. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Nadalje, tuženik navodi da i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora.

30. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali osporava osnovanost istog u cijelosti te ističe prigovor zastare. Tuženik osporava i zatraženi tijek zatezne kamate, smatrajući da je tuženik bio savjestan u vrijeme stjecanja utuženih iznosa naknada.

31. Tuženik u tijeku postupka ustraje kod navoda iz odgovor na tužb, te predlaže tužbene zahtjeve odbiti i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

32. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spisu priležeću dokumentaciju, saslušao tužitelja osobno kao stranku, pa kako stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće niti provoditi.

33. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

34. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio predmetni kredit s tuženikom kao kreditorom, tj. bankom, nije sporan iznos isplaćenog kredita, kao i da je isti prijevremeno isplaćen, ali je sporno da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja po osnovi naknade štete, povremenih davanja, kao i s traženja povrata s osnova stjecanja bez pravne osnove, te je sporno da li su ništetne odredbe čije utvrđenje ništetnosti traži tužitelj u ovoj pravnoj stvari, osnov tužbenog zahtjeva, zatraženi tijek zatezne kamate, kao i da li je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja utuženih iznosa koje mu je za ove naknade platio tužitelj, dok sama visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

35. Sud je na okolnosti iz tužbe i odgovora na tužbu proveo sve navedene dokaze, pa je tako iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke, sud utvrdio da je tužitelj 1964. godine po zanimanju čuvar i da inače nije bio klijent tuženika do dizanja ovog kredita. Tužitelj je otišao u autokuću gdje je izabrao auto, a oni su ga uputili na tuženika i kredit. I oni su sve riješili u autokući i dali tužitelju samo papire da ih potvrdi kod javnog bilježnika.

36. Kredit je bio u CHF jer su mu takav ponudili. Tužitelj navodi da je vidio da kredit sadrži ulaznu i izlaznu naknadu i obvezu plaćanja redovnih kamata. Tužitelj ne zna odgovoriti sudu što je i od čega se sastoji ulazna i izlazna naknada, ali navodi da je isto platio kako je od tužitelja tražila banka.

37. Tužitelj je sam taj kredit otplatio nešto ranije i zna da sam trebao platiti i ranije zatvaranje kredita. Auto kupljen tim kreditom služio mi je za osobne potrebe. Ne može se sjetiti da mi je netko objašnjavao što su naknade koje su predmet tužbe. Kompletnu papirologiju je tužitelj rješavao u autokući i od tamo je otišao kod javnog bilježnika, a u banci nisam bio. Ja nisam mogao pregovarati o elementima ugovora, već sam samo rekao koliko mi novca treba.

38. Sud je ovom iskazu tužitelja saslušanog osobno kao stranke, poklonio vjeru u cijelosti, jer je dan objektivno, životno i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu i u cijelosti potvrđuje sve navode koje tužitelj iznosi u ovoj svojoj parnici. Način ugovaranja i naplate utuženih naknada (ulazne i izlazne) nesporno je ništetan, jer ukazuje da je izostalo svako pojedinačno pregovaranje u odnosu na isto (sve je rješavao u auto-kući), a prema standardima koje je iznjedrila aktualna sudska praksa, da je potpuno jasno i dokazano da tužitelj nije imao nikakvu mogućnost utjecati na te dvije sporne ugovorne odredbe, čiju ništetnost traži u ovoj presudi, kao i da ih je platio i da traži povrat onoga što je neosnovano tuženik na navedeni način stekao od njega, pa se prema utvrđenju ovog suda, ne radi niti o naknadi štete, niti o plaćanju povremenih davanja, već potraživanju od tuženika stečenog bez pravne osnove. Tužitelj je dokazao i osnov i visinu, kao i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, te svoj status potrošača, kao i ništetnost ugovornih odredbi kao što traži isto u petitu tužbenog zahtjeva. Sam ugovor o kreditu navodi da se radi o kreditu za kupnju novog vozila (čl. 6. Ugovora) pa time status tužitelja kao potrošača, proizlazi i iz samog teksta i sadržaja tog Ugovora.

39. Sud je iz dokumentacije dostavljene po tužitelju u spis uz tužbu utvrdio da je upravo sam tuženik, izdao tužitelju Potvrdu o tome da je tužitelj bio korisnik predmetnog kredita kod tuženika na iznos od 14.920,84 CHF isplaćenog 12.09.2007., koji je konačno prijevremeno otplaćen dana 14.03.2014. godine, te o platežu po tužitelju naknade za obradu kredita u iznosu od 2.198,74 kn (3,30% od iznosa kredita, sukladno čl. 3. Ugovora, koja naknada je naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita. Iz iste potvrde proizlazi da je prilikom prijevremene otplate kredita naplaćena naknada, sukladno tada važećim Općim aktima Banke u iznosu od 899,75 kn. Slijedom iznesenog sud je utvrdio da je tužitelj tuženiku platio iznos od sadašnjih 291,82 EUR na ime naknade za obradu kredita, kao i sadašnji iznos od 119,42 EUR na dan prijevremenog zatvaranja kredita na ime naknade za prijevremeno zatvaranje tog kredita, te da tužitelj potražuje na navedene iznose zatezne kamate tekuće od dana plaćanja tih naknada tuženiku. Ove isplate tuženiku je tužitelj izvršio i tužitelj smatra da ih je tuženik stekao bez pravne osnove. Iz stanja spisa, kao i iz samog iskaza tužitelja, potpuno je jasno da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na visinu te naknade, niti izražene u postotku, niti izražene u nominalnom iznosu, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je itko tužitelju, a u ovoj parnici niti ovom parničnom sudu, točno naznačio od čega se ta naplaćena naknada za ulaznu naknadu sastoji, na što se točno odnosi, na koje usluge tuženika pojedinačno razgraničio, već je potpuno jasno da se radi o naplati nečeg za što tuženik nema niti opravdanja niti obrazloženja, već je izraz njegove moći nad potrošačem tj. tužiteljem, koja jasno navodi da joj je novac iz kredita trebao, te da je morala platiti sve što se od nje tražilo, ako je htjela dobiti isplatu tog kredita.

40. Za svaku nastalu štetu i njezinu naknadu vrijede ista pravila pa i za tuženika, koji se očito ne osjeća da bi bio jednak u odnosu na ZOO kao i drugi građani, fizičke i pravne osobe, subjekti pravnih odnosa. Ovo je jasan prikaz nepoštenog i nemoralnog postupanja tuženika, tj. njegova pravnog prednika prilikom sklapanja ovog ugovora, gdje dovodi tužiteljicu kao potrošača u neravnopravan položaj na njezinu štetu, naplaćuje joj koliko hoće i kako hoće, a potrošač na to pristaje bez mogućnosti da na isto utječe, jer se nalaži u podčinjenom i neravnopravnom položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu koja pri tom krši sva osnovna načela obvezanog prava, te time i odredbe ZOO-a.

41. U odnosu na prijevremeno zatvaranje kredita, sud je utvrdio da je tuženik sam, naveo da je potreban iznos za zatvaranje kredita koji je nesporno tužitelj tuženiku platio. Sud je utvrdio da je ova obveza tužitelja utvrđena u odredbi čl. 9., predmetnog ugovora gdje se navodi da je prijevremena otplata kredita moguća samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, a tuženik je u svojoj potvrdi od 02.08.2023. godine naveo da je ista naknada naplaćena sukladno tada važećim Općim aktima Banke.

42. Temeljem sranja spisa i njemu priležeće dokumentacije sud je utvrdio da nije sporno da Opći akti i drugi podzakonski tuženikovi interni akti na koje se tuženik poziva u svom odgovoru na tužbu, čime prema odredbi čl. 295. ZOO-a sastavni dio predmetnog ugovora, ali niti jedan taj akt ne daje objašnjenje od čega se pojedina naknada sastoji, zašto baš u određenom postotku i sl. 43. Dakle, ovom ugovornom odredbom, tuženik nije niti u postotku naveo kolika će biti naknada, već ovisi o njegovoj Odluci i Opći akti koje tuženik sam donosi bez ikakvog utjecaja tužitelja kao potrošača na istu Odluku i visinu te naknade, niti bilo kakvo objašnjenje na što se ista naknada odnosi, te zašto ju uopće tuženik i naplaćuje. Iz iskaza saslušane tužitelja, jasno proizlazi, a što je sud nesporno utvrdio, da se o toj naknadi također nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, niti je tužitelju itko objasnio od čega se sastoji i zašto bi je morao platiti, kao što niti tuženik u tijeku ovog postupka ne daje jasan i nedvosmislen odgovor na to od čega se ta naknada sastoji i zašto ju je kao i ulaznu naknadu stavio u svoj tipski ugovor, postupajući time nesavjesno, nemoralno, nezakonito (protivno odredbama ZOO-a vezano uz opća načela, ali i postupanje kreditora), jer je tuženik naplaćivao od korisnika kredita, tj. tužitelja kao potrošača, naknade koje je htio i kako je htio, u visini u kojoj je htio, bez ikakvog utjecaja potrošača na isto, bez da bi potrošaču, tj. tužitelju dao bilo kakvo objašnjenje za isto, kao što nije dao niti sudu u ovoj parnici.

44. Nije moguće „odokativno“ odrediti buduću štetu, kao niti naplatiti štetu zbog nenaplate kamata za budući očekivani period, što ukazuje Direktiva EU, odluke Suda EU, odluke domaćih sudova koji su odlučivali o istovrsnoj pravnoj stvari.

45. Sud je utvrdio da je tužitelj tuženiku platilo i izlaznu naknadu u utuženom iznosu, te da tuženik nije niti ustvrdio niti dokazao da bi tužitelj u bilo kojem trenutku prekršila svoje ugovorne obveze iz istog kredita, tj. eventualno zakonske obveze ili one iz općih akata tuženika na koje se tuženik poziva temeljem odredbe čl. 295. ZOO-a.

46. Sud je utvrdio da upravo argumenti koje navodi tuženik u ovoj parnici o osnovanosti i opravdanosti svog postupanja kod ugovaranje sporne dvije naknade, su argument koji ide u korist tužitelja, jer je jasno da tuženik nije želio ništa riskirati, već se unaprijed osigurao ništetnim dijelovima ugovornih odredbi da ne bi bio na gubitku, te svalio teret takvog svog postupanja u cijelosti na tužiteljicu kao potrošača, sve suprotno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10., - sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari, da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženik tužiteljicu doveo u nepovoljnu poziciju, a time su predmetne odredbe ugovora ništetne, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (kao u izreci ove presude pod toč. I. i II.). Obzirom da je sud utvrdio odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. i II. petita tužbenog zahtjeva kao pod toč. I. i II. izreke ove presude, ništetnima, to se ima primijeniti i odredbe čl. 323. ZOO-a, kao i odredba čl. 1111., te odredbe čl. 1115. – sve ZOO-a.

47. Kako prema ZOO-u zahtjev za utvrđenjem ništetnosti se ne gasi, tj. za njega nema zastare, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, zasigurno nije u zastari, dok je sud utvrdio da u odnosu na tužiteljev kondemnatorni zahtjev, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. i II. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi, tj. obradi kredita, kao i izlazne naknade. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. i II. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. III. izreke ove presude ukupno zatražene iznose plaćenih naknada, jer su ti iznosi postavljeni u visini koja odgovora dokumentaciji koju je o tom plaćanju načinio sam tuženik.

48. Uz sve već navedeno, treba opetovano naglasiti da odredba članka 9. Ugovora kojom je ugovoreno da tužitelj kao korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, pa čak niti ne navodi tuženik u svom tipskom ugovoru koji su to uvjeti. Tako je obveza tužitelja za plaćanje tužitelja naknade za prijevremenu otplatu kredita, nerazumljiva, jer u trenutku sklapanja ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koji utječu na visinu te naknade, kao niti koji su to uvjeti tuženika vezano uz istu otplatu, a o čemu je tužitelj kao potrošač morao biti informiran, a tuženik kao jača strana jednostrano je donio odluku o naknadi temeljem svoje odluke, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao i na koju tužitelj ne može utjecati, pa se na isto može primijeniti i pravni stav iskazan u Zaključku Vrhovnog suda RH koji je na sjednici Građanskog odjela od 5. studenoga 2020. donio zaključak (Izvod iz Zapisnika posl. br. Su IV – 308/2020) pod točkom 8.

49. Vezano uz prigovor zastare, sud je utvrdio da se tužitelj osnovano poziva na pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH koji je na sjednici održanoj dana 20. siječnja 2020. donio Zaključak broj Su-IV-47/2020-2 kojim revidira pravno shvaćanje o zastarama potraživanja na temelju ništetnosti, na način da zastara potraživanja počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u kojoj je utvrđena ništetnost, pa tako i prema odlukama Suda EU, zastara se treba računati od dana utvrđenja ništetnosti tj. od donošenja pravomoćne sudske presude u konkretnom sporu u kojoj je utvrđena ništetnost ugovorene odredbe, pa tako potraživanje ne može biti u zastari prije nego što se ta činjenica utvrdi, a kako je to svojim pravnim shvaćanjem utvrdio Vrhovni sud RH, a koje shvaćanje je u potpunosti usklađeno s pravom EU i presudama Suda EU.

50. Dakle, kako tek ovom tužbom u ovoj pravnoj stvari, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe čl. 3. i čl. 9. predmetnog ugovora, koji dio tužbeno zahtjeva je sud u cijelosti utvrdio osnovanim kao pod toč. I. i II. izreke ove presude, to tek po pravomoćnosti tih dijelova ove presude, počeo bi teći opći zastarni rok od pet godina za zahtjev za potraživanje plaćenog po tužitelju, a kako je to sud dosudio tužitelju pod toč. III. izreke ove presude. Slijedom navedenog, neosnovan je tuženikov prigovor zastare, kao i svi njegovi istaknuti prigovori u ovom postupku, te je sud utvrdio da tuženik nije dokazao od čega bi se sastojala i zašto bi se naplaćivala ulazna naknada, kao niti da bi tuženiku prijevremenom otplatom učinjenom u skladu s ugovornim obvezama tužitelja koje je propisao sam tuženik, nastala bilo kakva šteta, a pogotovo ne u iznosu koji je tuženik od tužitelja s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita naplatio, pa se takva poslovna praksa tuženika, prema utvrđenju ovog suda smatra nepoštenom, nezakonitom i ništetnom.

51. Sud je utvrdio da je čl. 9. Ugovora, navedeno po tuženiku u tipskom Ugovoru da se na Ugovor primjenjuju opći akti Kreditora, a na sve što nije regulirano ugovorom, sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ugovora, kao i da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasnom iskazanom efektivnom kamatnom stopom. Sud je utvrdio da je i ovom ugovornom odredbom tuženik sebi zadržao pravo da mijenja svoje opće akte koji će se primjenjivati na ugovornih odnos s tužiteljem, kao da tužitelj kao potrošač na to pristaje i to bianco, jer mu uopće nije poznato niti može biti o kakvim će promjenama biti riječ, a jasno je da si je tuženik zadržao pravo da ih donosi samostalno, bez ikakvog upliva tužitelja, te da time regulira ono što nije navedeno u samom Ugovoru. Ovdje se također sigurno ne radi o načelu savjesnosti, ravnopravnosti stranaka, jednakosti davanja i sl., kao i ostalim osnovnim načelima obveznog prava iz ZOO-a.

52. U odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je nametnuta tužitelju tvz. jednokratna naknada obrade kredita i njezino plaćanje tuženiku, kao i obveza plaćanja tzv. izlazne naknade, tj. naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, to treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

53. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 3. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužiteljici bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03, dok odredba čl. 9. Ugovora stvara i daljnje i nove obveze tužitelja kao potrošača bez da bi ista bila razumljiva i da bi tužitelj mogao znati kakvi će to biti uvjeti tuženika, kao i kada će ih i kako tuženik odrediti, a kamo li u kojem iznosu i na koji način, te od čega bi se ta naknada sastojala.

54. Sud smatra da pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U tom smislu ovaj sud je cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te da joj ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

55. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom ugovoru navedena kao 3,30% od iznosa kredita, te je utvrđeno da je u tom omjeru tužitelju i naplaćena u iznosu od 2.198,74 tadašnjih kuna, što je sada eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju konverzije utvrđenih i konačno utuženih 291,82 EUR. Sud je utvrdio da ta odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 3,30% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle, nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi. Kako je tuženik tu naknadu odredio u ugovoru o čemu tužitelj nije mogao pregovarati, tako i ovaj sud zaključuje da je ta naknada nametnuta tužitelju, kao i da je na strani tuženika u pogledu naknade za obradu kredita bio teret dokaza da ta naknada koja je naplaćena tužiteljici odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima tuženika, što tuženik u postupku nije dokazao. Sud je također utvrdio da je tuženik tužitelju naplatio i naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, a da iz Ugovora kao niti podzakonskih akata tuženika nije moguće utvrditi kako je tuženik došao do iznosa od naplaćenih 899,75 kn, što je eurski iznos od 119,42 EUR, te da nije moguće utvrditi niti sada, a nije moglo biti poznato niti tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora niti naplate te naknade, od čega se ona sastoji.

56. Sud je utvrdio da te naplaćene naknade i način na koji je tuženik predvidio njihovu naplatu, su uzrokovala značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, neovisno o visini istih naknada, jer je ovaj sud stava da ne znači da visina te naknade nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to zbog toga, jer plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremeno zatvaranje kredita, je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad tuženik kao financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa tako postojanje "znatnije neravnoteže" ne zahtjeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već znatnija neravnoteža može proizlaziti iz činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je stavljen potrošač kao stranka predmetnog Ugovora u obliku nametanja dodatne obveze. Nastavno treba navesti da odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, niti je takva obveza bila previđena tada važećim Zakonom o bankama ( „Narodne novine“ br. 84/02 i 141/06). Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski, niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade trebalo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba.

57. Konačno, sud napominje da prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

58. Sud je slijedom iznesenog, utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe iz čl. 3. i čl. 9. Ugovora u kreditu, te presudio o istim odredbama kao u presudi pod toč. I. i II. izreke usvojivši deklaratorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti, a iz svih već ranije obrazloženih razloga.

59. Sud je utvrdio da je tuženik svojim nametanjem ugovornih odredbi o obvezi korisnika kredita da plati jednokratne troškove obrade u iznosu od 3,30%, te prema uvjetima tuženika i izlaznu naknadu (čl. 9.). Prema tome, navedena ugovorna odredba iz čl. 3. i 9. je nepoštena i ništetna, a primjenom propisa čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a, te utvrdio da su ništetni tužbenim zahtjevom obuhvaćeni pojedini dijelovi konkretnog ugovora, kao i da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, te da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da činjenica što je predmetni ugovor solemniziran po javnom bilježniku nije ni od kakvog utjecaja na uspješnost tužitelja vezano uz ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao što je sud presudio pod toč. I. i II. izreke ove presude.

60. Sud je temeljem sadržaja ugovornih odredbi navedenih u tužbenom zahtjevu tužitelja, kao i na osnovi iskaza tužiteljice, sve primjenom odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 270, kao i čl. 271. – sve ZOO-a utvrdio ugovorne odredbe navedene pod toč. I. i II. petita tužbenog zahtjeva, u konkretnom potrošačkom ugovoru, ništetno, vodeći računa da sud i po službenoj dužnosti pazi na ništetnost, kao i da zahtjev za isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a sve u smislu i odredbi čl. 327. i 328. ZOO-a, te kao pod toč. I. i II. izreke ove presude.

61. Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužitelja stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačno zatražen iznos kao što je to zatraženo po tužitelju u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi, sve kao pod toč. III. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i bez ikakvog objašnjenja i pregovaranja dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog i primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a, sud je tužitelju dosudio i zatražene zatezne kamate na utužene iznose od njihova dospijeća pa do isplate, upravo kako su i zatražene po tužitelju.

62. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, neupitna, a kamate su zatražene prema danu plaćanja pojedine naknade što proizlazi iz dokumentacije dostavljene u spis, tj. od dana nakon samog plaćanja pa do isplate, a kako je to sud već i ranije obrazložio.

63. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao osnovanost, visinu i dospjelost svog tužbenog zahtjeva, dok tuženik nije dokazao osnovanost niti jednog svog prigovora.

64. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31. prosinca 2007. godine donesena je primjenom odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za period od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao u izreci ove presude, pod toč. III. i IV. izreke ove presude.

65. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, te troška sudske pristojbe na tužbu i na presudu. Ova parnica nije pokrenuta na osnovi pravomoćne presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te tužitelj nije oslobođen plaćanja sudske pristojbe u ovoj pravnoj stvari, a visinu iste je sud cijenio prema VPS-u koji je odredio po službenoj dužnosti.

66. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 07.01.2025., ročište 08.05.2025., ročište 19.05.2025. – svaka od ovih parničnih radnji po 50 bodova, što čini ukupno 200 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 400,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 100,00 EUR, te čini zbir od 500,00 EUR, čemu je valjalo dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 EUR, što čini ukupan trošak tužiteljice u ovoj parnici u iznosu od 26,54 EUR, koji trošak je u ukupnosti utvrđen u iznosu od 553,08 EUR i dosuđen tužitelju u cijelosti kao pod toč. IV. izreke ove presude.

67. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 23. svibnja 2025. godine, pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 2 Ovršnog zakona.

68. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. svibnja 2025. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje o naplati sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR

2. tuženiku po pun.