Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-5/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja FZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Petrić i partneri iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 10. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 23. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 272,84 EUR (dvjesto sedamdeset dva eura i osamdeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje tekućom od 25. rujna 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473 da tužitelju FZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu od 138,28 EUR (sto trideset osam eura i dvadeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 23. rujna 2008. Ugovor o kreditu broj: 3214452819/08 za iznos kredita od 23.062,19 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Rok vraćanja kredita iznosio je 60 mjeseci i to na način da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja. Člankom 2. st. 3. Ugovora o kreditu propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Odredbom čl. 18. H) Ugovora o kreditu propisano je da javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika na pokretnim stvarima i pravima ili troškove osiguranja fiducija, troškove obrade kredita kao i sve druge troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru, snosi Korisnik kredita. Tužitelj je prilikom isplate kredita tuženiku platio naknadu za obradu kredita sukladno čl. 2. st. 3. i čl. 18. H) Ugovora o kreditu i to dana 24. rujna 2008. u iznosu od 272,84 EUR. Navodi kako je tuženik navedeni iznos stekao bez valjane osnove, naime odredba čl. 2.3. i dio odredbe čl.18.H) Ugovora o kreditu kojom je ugovorena ova naknada za obradu kredita protivna je prisilnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme izvršavanja obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. O navedenim odredbama tužitelj s tuženikom nije pojedinačno pregovarao te mu nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi tuženika koji se podmiruju iz te usluge. Stoga su predmetne odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07. Osim što su protivne citiranim odredbama ZZP/07 kao lex specialis, odredbe su protivne osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Tužitelj navodi i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo pravno shvaćanje o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojom se ugovara plaćanje naknade za obradu kredita. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud temeljem čl. 323. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima obveže tuženika da mu isplati iznos od 272,84 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. rujna 2008. do isplate te da tužitelju naknadi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik najprije ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda pozivajući se na odredbu čl. 16. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke čime se stranke potvrdile i zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika iz čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Stoga za suđenje u ovoj pravnoj stvari smatra mjesno nadležnim Općinski građanski sud u Zagrebu te predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim.

2.2. Nadalje u cijelosti osporava osnovanost tužbe i navode o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

2.3. Ističe da je tužitelj dužan dokazati svoje svojstvo potrošača odnosno da se sredstvima kredita koristio isključivo u potrošačke svrhe jer se isto ne presumira, a svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice sukladno čl. 502.c ZPP.

2.4. Osporava da su ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita nepoštene odnosno ništetne. Iste su jasne, razumljive i lako uočljive te sukladno čl. 57, ZZP nije dopušteno utvrđivati njihovu poštenost, kod čega tuženik ukazuje i na odredbe Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir prirodu proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Također, tuženik je upoznao tužitelja i stavio mu na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge kreditora u kojoj je bilo propisano da naknada za obradu kredita koji je ugovorio tužitelj iznosi 3% od iznosa traženog kredita (toč. B3.5.1. Odluke). Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Kao dokaz svojih navoda tuženik dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Stoga tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza na plaćanje naknade.

2.5. Dodatno tuženik napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput:

- operativnih troškova (trošak rada djelatnika banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

-povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

2.6. Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (TZ protiv CIB Bank Zrt) koji svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom na to da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. Stoga tuženik smatra neosnovanima navode tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovom postupku s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za naknadu za obradu kredita.

2.7. Tuženik također ističe da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP, o čemu se također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu. Zaključak je Suda EU da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku

– koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tuženik smatra da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu, pa se stoga ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama.

2.8. Naposlijetku tuženik ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 2008. godine, ukazujući na petogodišnji zastarni rok i protek vremena od 16 godina između plaćanja naknade i podnošenja tužbe.

2.9. Osporava i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata ukazujući na odredbe čl. 214. ranijeg Zakona o obveznim odnosima odnosno čl. 1115. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima prema kojima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva koje mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci broj Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. Slijedom navedenog, ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim.

2.10. Slijedom svega navedenog tuženik se protivi tužbenom zahtjevu te traži da ga sud odbije uz naknadu troškova tuženiku.

3.1. Što se tiče tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, valja reći da je sud u smislu članka 301. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) odlučio da o tom prigovoru odluku donese zajedno s odlukom o glavnoj stvari, a to nakon što saslušanjem tužitelja utvrdi okolnosti vezane uz ugovaranje mjesne nadležnosti suda. Odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano je da se stranke, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. U čl. 16. predmetnog Ugovora o kreditu između stranaka ugovorena je nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, što bi, s obzirom na sjedište tuženika u Zagrebu, bio Općinski građanski sud u Zagrebu. Međutim, prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/2007, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/07) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredbom čl. 97. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. toga zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, dok odredba članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Navedene odredbe u skladu su s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.). U presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 (Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te Salvat Editores SA protiv José M. Sánchez Alcón Prades i dr.) Sud Europske unije zaključio je da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost da tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

3.2. U svom iskazu tužitelj ističe da u vezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu uopće nije bio u banci, već je sve vezano uz kupnju vozila i ugovor o kreditu rješavao u auto-kući gdje je kupio automobil. U auto-kući Futura auto gdje je kupio auto rekli su mu da će oni riješiti sve u vezi kredita te je tamo dobio već pripremljen ugovor o kreditu koji je potpisao kod javnog bilježnika. U auto-kući razgovarali su samo u pogledu cijene vozila, a nije mu bilo ništa rečeno o bilo kakvoj ugovornoj odredbi o mjesnoj nadležnosti suda u slučaju spora. Kad mu se predočava čl. 16. Ugovora, izjavljuje da je vidio tu odredbu, no oko te odredbe s nikime nije ništa posebno razgovarao prilikom sklapanja ugovora. Kad bi se spor vodio pred sudom u Zagrebu, umjesto pred sudom u [adresa], za njega bi to predstavljalo razliku u smislu gubitka vremena jer bi morao uzeti slobodan dan na poslu, a isto tako i značilo bi veće troškove, putni troškovi iznosili bi cca 50,00 eura .Slijedom navedenog sud utvrđuje da se o odredbi članka 16. predmetnog Ugovora, kao nesporno unaprijed formuliranog ugovora, nije posebno pregovaralo, pa stoga tužitelj sasvim očigledno nije mogao utjecati na njezin sadržaj. Po ocjeni ovoga suda ta odredba uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača što se posebice očituje u činjenici na koju ukazuje tužitelj u svom iskazu, kako bi mu vođenje spora pred sudom u Zagrebu bila puno nepovoljnija situacija zbog izbivanja s posla, većeg gubitka vremena i troškova putovanja, a to sve zbog odlazaka na ročište i eventualnih kontakata s odvjetnikom. Stoga je ovakvom ugovornom odredbom, po stavu ovoga suda, tuženik za sebe ugovorio pogodnost u slučaju ostvarivanja prava i obveza stranaka iz ugovora sudskim putem, a s druge strane potrošaču je otežano ostvarenje njegovih prava pred sudom koje se očituje prvenstveno u većim troškovima i većem gubitku vremena nego što bi to bilo u slučaju vođenja postupka pred sudom prebivališta tužitelja. Stoga se ugovaranje mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, a to prema sjedištu tuženika kao kreditora, ukazuje suprotnim načelu savjesnosti i poštenja, te na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga sud utvrđuje da se radi o nepoštenoj, a time i ništetnoj ugovornoj odredbi, pa se na istoj ne može temeljiti nadležnost suda u Zagrebu kako to smatra tuženik.

3.3. Iako bi prema odredbama čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP, koje reguliraju općemjesnu nadležnost suda prema registriranom sjedištu tuženika, za postupanje u ovom predmetu mjesno bio nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu na čijem području tuženik ima svoje registrirano sjedište, odredbom čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/22) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi se o odredbi koja uređuje nadležnost sudova, pa njezina primjena po prirodi stvari ne ovisi o tome kada je nastao ugovor o kreditu u vezi s kojim nastane spor, već o tome kada je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj je postupak pokrenut nakon stupanja na snagu navedene odredbe (koja je stupila na snagu 30. rujna 2015.).

3.5. Stoga je sud ocijenio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda neosnovanim te je isti odbio.

4. Iako se u konkretnom slučaju radi o postupku u sporu male vrijednosti sukladno čl. 458. st. 1. ZPP, za koji je odredbom članka 461.a stavak 3. ZPP propisano da je pisani postupak, sud je održao ročište smatrajući isto potrebnim radi provođenja dokaznog postupka s obzirom na činjenicu da je tužitelj u tužbi predložio izvođenje dokaza svojim saslušanjem, a koji je dokazni prijedlog sud ocijenio potrebnim radi utvrđenja relevantnih činjenica. Stoga je u dokaznom postupku sud i proveo saslušanje tužitelja te je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, a druge dokaze nije provodio budući da su tako provedenim dokaznim postupkom utvrđene sve relevantne činjenice.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Predmet spora je potraživanje iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem tužitelju naknade za obradu kredita temeljem ništetnih odredaba ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka.

7. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 23. rujna 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj kojim je banka tužitelju odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.062,19 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (čl. 1. st. 1. Ugovora), kao i da je u čl. 2. st. 3.Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a odredbom čl. 18. H) Ugovora ugovoreno je da između ostalog, troškove obrade kredita snosi korisnik kredita.

8. Sporno je, u bitnome, tužiteljev status potrošača, je li sporna ugovorna odredba ništetna te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sporan je tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

9.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

9.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10.1. U svom tužitelj, kako je već navedeno, ističe da u vezi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu uopće nije bio u banci, već je sve vezano uz kupnju vozila i ugovor o kreditu rješavao u auto-kući gdje je dobio već pripremljen ugovor o kreditu koji je potpisao kod javnog bilježnika. U auto-kući nije mu bilo spomenuto ništa u pogledu naknade za obradu kredita, vidio je u ugovoru o kreditu tu odredbu koja predviđa da se plaća ta naknada, ali se nije ništa oko toga raspitivao. Ta naknada iznosila je oko 2.000,00 kn koji iznos mu je ustegnut od iznosa kredita tako da mu je za taj iznos manje isplaćen kredit. U to vrijeme početna rata iznosila je oko 1.800,00 kn, a njegova plaća je tada iznosila oko 4.200,00 kn. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije imao mogućnost pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi, pa tako ni o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu djelatnik u auto-kući nije mu objasnio odnos između visine naknade za obradu kredita i usluge koju za to dobiva. Kada je pročitao ugovor o kreditu, nije znao da treba platiti predmetnu naknadu, a da je znao da je mora platiti, vjerojatno bi svejedno sklopio takav ugovor o kreditu iz razloga što mu je trebao automobil za privatne svrhe.

10.2. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je isti iskazivao sigurno i životno logično.

11.1. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi, dakle, da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu radi kupnje automobila u privatne svrhe, a ne u svrhu obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, što je sud prihvatio kao vjerodostojne navode tim više što iz samog ugovora ne proizlazi bilo što suprotno, dakle u samom ugovoru nema nikakvih naznaka da se sklapa s korisnikom kredita kao bilo kakvim poslovnim subjektom. Stoga sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o tužitelju kao potrošaču u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/07 te o ugovoru o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Pri tome sasvim neosnovano tužitelj ukazuje da je ta činjenica svojstva potrošača osnovna pretpostavka na pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivnog spora sukladno čl. 502.c ZPP budući da tužitelj u tužbi ne iznosi takve navode niti svoju tužbu temelji na utvrđenjima iz bilo kojeg kolektivnog spora.

11.2. Nadalje, iz tužiteljevog iskaza proizlazi da on nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, što je očigledno već iz same činjenice da u vezi predmetnog ugovora uopće nije bio u banci, već je sve u pogledu toga rješavao u auto-kući gdje ga je čekao već pripremljen ugovor. Stoga je sasvim očigledno kako je ovu ugovornu odredbu mogao prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio novčana sredstva potrebna za kupnju automobila. Isto tako valja reći da sama ugovorna odredba ne navodi o kojoj se točno visini naknade radi, nego upućuje na primjenu akata tuženika, kod čega tuženik tvrdi da je iste tužitelju stavio na raspolaganje, ali ne navodi na koji način, a isti nisu priloženi uz sam ugovor. Zbog činjenice da tužitelj nije bio u banci prilikom sklapanja ugovora, neosnovani su tuženikovi navodi da su tuženikovi službenici o predmetnim ugovornim odredbama informirali tuženika, pa tako nisu, prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora, tužitelju niti objasnili svrhu ove naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, a koje tuženik navodi u odgovoru na tužbu. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07, koje su time sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetne. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od13. veljače 2024.).

12. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

13. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu od strane tuženika bez osnove stečenog iznosa.

14. Iako tuženik nije izričito priznao visinu tužbenog zahtjeva, nije je ni osporavao, pri čemu valja reći da je tužitelj visinu svoje tražbine dokazao očitovanjem samog tuženika (dopis tuženika od 19. prosinca 2024. iz kojeg proizlazi da je predmetna naknada naplaćena upravo u zatraženoj visini s danom 24. rujna 2008.), zbog čega je sud ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim i u visini.

15. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, od datuma naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

16.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

16.2. Kao takve troškove sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) te zastupanja na ročištu 10. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife, kao i PDV na te troškove u ukupnom iznosu od 25,00 EUR sukladno tbr. 46. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 6,64 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi.

16.3. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 138,28 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 23. svibnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Petrić i partneri iz Varaždina

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima iz Zagreba