Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-273/2019-55

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Danijeli Mandekić Lerga, u pravnoj stvari tužitelja DH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Draženki Horvat, odvj. iz Raba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupana po punomoćniku Odvjetničkom društvu Leko i partneri, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave 6. svibnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, zaključene uz primjenu odredbe čl. 335. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), objavivši 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu i to u dijelu čl. 4 broj ugovora 9012031135 zaključenog 17. listopada 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke kojim je tuženik dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom tuženika od 15. prosinca 2006. pa do isplate.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.494,95 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015 pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.977,85 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži utvrđenje ništetnom promjenjive kamatne stope u cijelosti, kao i u dijelu zahtjeva za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

r i j e š i o j e

I. Dopušta se preinaka tužbe.

II. Utvrđuje se da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari povučena za iznos od 1.601,67 eura ( preko iznosa od 3.494,95 eura do 5.096,62 eura).

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20. veljače 2019. navodi da je zaključio s tuženikom ugovor o kreditu br. 9012031135 dana 17. listopada 2006. , iznos glavnice 115.225,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti, 252 mjesečnih anuiteta. Člankom 4. ugovorena je redovna kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora te je kao takva ništetna i nepoštena ugovorna odredba. Promjenjivu kamatnu stopu da je tuženik mijenjao jednostranom odlukom, a tako je to i utvrdio Visoki trgovački sud RH u presudi i rješenju od 13. srpnja 2014. posl.br. Pž-7129/13. Tuženik da nije pojedinačno pregovarao i utvrdio točne parametre i metodu izračuna koja utječe na odluku kreditora o promjeni stope prije i u vrijeme zaključenja ugovora, a što da je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik da je povrijedio kolektivne interese i prava tužitelja kao korisnika kredita jer je koristio nepoštenu ugovornu odredbu pa da je dozvoljeno ucjenjivati njezinu poštenost. Tužitelj kao potrošač da nije informiran ni upozoren o rizicima ugovaranja takve odredbe, te da je došlo do neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača. Predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe ugovora u cijelosti, kao i da sud obveže tuženika isplatiti tužitelju iznos od 99.115,50 kn, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pobliže opisano kao u postavljenom tužbenom zahtjevu u točki II. petita tužbe. Ovo jer da je tuženik povrijedio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu i Zakona o obveznim odnosima, te je tužitelj oštećen za preplaćeni iznos pobliže opisano kao u tužbi. Predlaže usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva pobliže opisano kao u izreci presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te ističe prigovor zastare. Ističe da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje parnice, jer da je zaključio Aneks br. 1 kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EURO suglasnim i slobodnim očitovanjem volje te su stranke uredile svoj ugovorni odnos, te da nema potrebe za sudskom zaštitom. Aneks da je sklopljen dobrovoljno i svojevoljno, pa da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da je bespredmetno potraživanje tužitelja bilo kakvog iznosa u ovoj parnici. Tužitelj da je bio dobro informiran prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu kao potrošač, i u pogledu promjenjive kamatne stope, i valutne klauzule. Banke nisu znale da će doći do nepredvidivih okolnosti koje su uzrokovale rast švicarskog franka. Tuženik da je informirao tužitelja kao potrošača o svim posljedicama ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, uručivani su obrasci, brošure. Sve promjene kamatne stope da su izvršene u skladu sa pozitivnim propisima, te da nisu ispunjeni uvjeti koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi došla u primjenu presuda posl.br. Pž-7192/2013, a odredbe o tečaju i kamatnoj stopi da su jasno uočljive i lako razumljive. Sud Europske Unije da je u skladu sa Direktivom 93/13 EEZ koja predstavlja krovni akt Europske Unije na području zaštite potrošača (presuda CAMINO posl.br. C618/10) zauzeo stav da nacionalni sudovi nisu ovlašteni na intervenciju u sadržaj ugovornog odnosa već da je na nacionalnim zakonodavstvima da otklone obvezujući učinak nepoštenih odredbi za potrošače. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele u promjenjivu izmijeniti u fiksnu od samog zasnivanja ugovornog odnosa a sve promjene kamatne stope da su vršene sukl. tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik da nije ostvario ekstra profit na tečajnim razlikama jer i sam trpi isti tečajni rizik, a da je prije donošenja ZIDZPK (NN 112/12 i 143/13) bio dužan samo obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kam. stope 15 dana prije nego se nova stopa počne primjenjivati te dostaviti potrošaču izmijenjeni otplatni plan, a što da je tuženik i učinio. Tuženik da se rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. koja sadrži u prilogu tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima te nije nepoštena odredba koju pružatelj financ. usluga pridržava pravo jednostavno izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financ. tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaj. Banka nije ostvarila ekstra profit na tečajnim razlikama jer da je i sama zadužena u CHF. Tužitelj da je skladu s praksom suda EU kao potrošač definiran kao dobro informirana, razumna, pažljiva i oprezna osoba, te se ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće nametnuti ugovor određenog sadržaja. U suprotnom ukoliko nije propitivao odredbe ugovora kao potrošač tužitelj da više ne uživa pravnu zaštitu sukl. odredba ZKP i ZZP jer proizlazilo bi da nije želio pregovarati o pojedinim odredbama. Isto tako, smatra da tužitelj ne može uživati zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na početnu ugovorenu kamatnu stopu koja se primjenjivala samo na ugovore sa promjenjivom kamatnom stopom. Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. Podneskom od 21. siječnja 2025. tužitelj je uredio tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke dipl.oec. Dijane Tomljanović- Butković, odnosno podneskom od 5. svibanj 2025. pobliže opisano kao u točki II. izreke presude.

4. Imajući u vidu da je na sastanku građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VS RH pod brojem Su-IV-162/21 odlučeno među ostalim da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u chf dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, te da je tužitelj tužbeni zahtjev konačno uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, sud je dopustio preinaku tužbe, i riješio kao u izreci rješenja.

5. Odredbom čl. 190 st. 2 ZPP-a propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a st. 2 da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Kako je tužitelj podneskom od 5. svibanj 2025 dijelom povukao tužbeni zahtjev za iznos od 1.601,67 eura (preko iznosa od 3.494,95 eura do 5.096,62 eura), a kojem povlačenju se tuženik nije usprotivio, to je valjalo riješiti kao u točki II. izreke rješenja sukladno čl. 193 st 2 ZPP-a.

6. Radi utvrđenja činjeničnog stanja proveden je dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to ugovor o kreditu, Aneks br. 1, otplatna tablica, pregled uplata po kreditu, nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Dijane Tomljanović-Butković kao i dopunski nalaz vještaka, te saslušanje tužitelja kao stranke.

7. U svom iskazu tužitelj kao stranka navodi da je ugovor o kreditu zaključio kod tuženika jer su mu novčana sredstva bila potrebna radi rješavanja stambenog pitanja. Radi se o stanu u kojem i danas živi sa svojom obitelji te se nikada nije iznajmljivao niti u turističke svrhe a niti dugoročno. Kada je zaključio ugovor o kreditu bio je zaposlen kod drugog poslodavca a ugovoren je trajni nalog kojim se kredit otplaćuje, isti nije otplaćen već je još uvijek u otplati. Nitko mu od strane djelatnika banke nije pojasnio promjenjivost kam. stope, koji su parametri i hoće li se mijenjati. Rata kredita mu je porasla sa 1.800,00 koliko se sjeća pa višestruko. Na upit pun. tuženika je li tužitelj prilikom zaključenja ugovora o kreditu tražio kakva dodatna pojašnjenja, odg. da nije. Nije se obraćao banci vezano uz porast rate kredita.

8. Na temelju spisu priležeće dokumentacije i to ugovora o kreditu broj 9012031135 zaključenog 17. listopada 2006., a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je

- da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao davatelj kredita, sklopili ugovor o kreditu na iznos 115.225,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti, 252 mjesečnih anuiteta

- u čl. 4. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,25% godišnje koja se može mijenjati u skladu sa važećim odlukama banke, a ugovorena je i valutna klauzula,

- da je 29. prosinca 2015. zaključen Aneks ugovora o kreditu kojim se utvrđuje iznos preostale neotplaćene glavnice (nedospjele) na dan 30. rujan 2015. i koja iznosi 52.164,95 eura, a koja glavnica je utvrđena primjenom srednjeg tečaja tuženika na 30. rujna 2015 kao dana konverzije.

- da ugovor jest konvertiran prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju u euro s danom 30. rujan 2015.

- radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem, na koji matematički izračun niti tužitelj niti tuženik nisu imali primjedbi te ovaj sud isti prihvaća kao objektivan i u skladu s pravilima struke,

- da u nalazu i mišljenju vještak utvrđuje da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujan 2015.,

- da preplata kamate (više plaćena kamata) iznosi 5.888,57 EUR (tab. 3, st. 8 do 10). Manje plaćena kamata iznosi 791,95 EUR. Neto preplata kamate, kao razlika više i manje plaćene kamate, iznosi 5.096,62 EUR.

- da je konverzija provedena u skladu s ZIDZPK/15,

- da je u konverziji na dan 30. rujan 2015. utvrđena preplata od 6.143,86 eura, odnosno 6.225,85 po fiksnom tečaju konverzije,

- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelja kao potrošača i slabiju ugovornu stranu prije i tijekom sklapanja ugovora obavijestio te informirao o načinu promjene kamatne stope i parametrima kako se promjena kamatne stope mijenja i o čemu ta promjena ovisi

- da iz spisu priležećeg Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnom tipskom ugovoru

- da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetna odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), jer preplata u konverziji po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnih ugovornih obveza po CHF kreditu, te se njenom provedbom kredit ne svodi na početne uvjete ( dopuna nalaza i mišljenja od 28. ožujka 2025.vještak)

- da zatezna kamata na više plaćenu kamatu do konverzije 30. rujna 2015. iznosi 3.834,23 eura (tab. 1, st. 3)., a da zatezna kamata na neto preplatu kamate do konverzije 30. rujna 2015. iznosi 3.620,77 EUR (tab. 2,.st. 3),

- da ako se preplata u konverziji prebije sa više plaćenom kamatom sa zateznom kamatom do konverzije 30. rujna 2015., neto potraživanje tužitelja iznosi 3.494,95 eura (tab. 3).

- da ako se preplata u konverziji prebije s neto preplatom kamate sa zateznom kamatom do konverzije 30.rujna 2015., neto potraživanje tužitelja iznosi 2.489,54 eura (tab. 4).

9. Nije sporno da je

- u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji se je vodio pod posl.br. P- 1401/12 presudom od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita. zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama);

10. Iz nalaza i mišljenja vještaka u ovom postupku, kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća kao stručan, objektivan i u skladu s pravilima struke, utvrđeno je

- da iako se preplata/manjak u konverziji ne bazira na preplati kamate i tečaja po CHF kreditu, nego se računa na temelju dospjelih obveza kamate i glavnice po simuliranom otplatnom planu kredita u EUR i stvarnih uplata kamate i glavnice u kunama po CHF kreditu, koje u sebi sadrže i preplatu kamate i tečaja, može se tvrditi da su preplate kamate i tečaja po CHF kreditu uzete u obzir,

- da je kredit konvertiran u EUR 29. prosinca 2015. s danom 30. rujan 2015., a da je na dan 30. rujan 2015. utvrđena pretplata, koji iznos će se koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR uz naznaku dinamike plaćanja u čl. 5 Dodatka.

11. Temeljem tako provedenih dokaza ocjena je ovoga suda da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja kao u podnesku od 5. svibanj 2025. osnovan u cijelosti, dakle u odnosu na zahtjev za isplatu zatezne kamate na više plaćene iznose preplaćene kamate (varijanta A), umanjeno za preplatu koja je tužitelju priznata prilikom konverzije, ( pravilo o uračunavanju ispunjenja iz čl. 171.st.2. i 172. Zakona o obveznim odnosima) , kako je to zahtijevao tužitelj, a sve kao razliku više plaćene kamate zbog ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu do dana zaključenja Aneksa br. 1, sve pobliže opisano kao u točki II. izreke presude .

12. Neosnovano tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

13. Iako je u konkretnom slučaju između stranka sklopljen Aneks s danom 30. rujan 2015. kojim je izvršena konverzija tužiteljevog kredita iz CHF u kredit vezan uz valutu EUR, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013), tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu više plaćenih iznosa na ime ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu (kamata i valuta).

14. Ovo iz razloga jer je kogentnom odredbom čl. 327 ZOO-a izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba time da je odredbom čl. 328 ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi dok je prema odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora time da ništetnost neke odredbe ugovora kako je to propisano odredbom čl. 324 st. 1 ZOO-a ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

15. Kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi te kako ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora, to tužitelju pripada pravo zahtijevati isplatu pretplate, i kao prethodno pitanje utvrđenje ništetnosti među strankama sklopljenog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope te u dijelu odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF unatoč činjenici što je sklopljen Aneks br. 1 ugovora o kreditu.

16. Iako je u konkretnom slučaju sporazumom stranaka izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR nakon stupanja na snagu ZIDZPK-a, isto nije od odlučnog značenja za tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari u dijelu kojem zahtjeva isplatu. Ovo iz razloga jer tužitelj po ocjeni ovoga suda time nije izgubio pravo zahtijevati utvrđenje bilo ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u ovom postupku, niti je izgubio pravo na potpunu restituciju u situaciji kao što je konkretna kada su dijelovi ugovora o kreditu sklopljenog između stranka ništetni, te kada sklopljenim Dodatkom potpuna restitucija nije provedena a pravo na koju restituciju tužitelju pripada temeljem odredi ZOO-a a sve kao posljedicu ništetnosti predmetnog Ugovora.

17. Ovo osobito kada se ima u vidu utvrđenje vještaka u ovom postupku da prilikom zaključenja Aneksa ugovora o kreditu, tuženik provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetna odredba kojom je ugovorena odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope). Stav je ovog suda da tužitelju kao potrošaču pripada pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu zaključenja ugovora o kreditu s ništetnim ugovornim odredbama.

18. Pored toga, niti odredbe sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu ne spominju način rješavanja ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom CHF nepošteno te ništetno ugovarala promjenjivost kamatne stope kao što se ne spominje na koji način bi se trebala riješiti ništetnost tih odredbi, a sve kao posljedicu nepoštenog postupanja tužene banke prilikom ugovaranja istih.

19. Stoga, unatoč tako provedenoj konverziji kojom je tužitelj samo izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, tužitelj samo takvim izjednačavanjem po ocjeni ovoga suda nije izgubio pravo na potpunu restituciju tj. zahtijevati naknadu iznosa koji su više naplaćeni od strane tužene banke temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu, unatoč tome što je tužitelj sklopljenim Aneksom izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Unatoč zaključenju Aneksa br. 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog ugovora iz chf u euro, po stavu ovog suda tužitelj ima pravo te pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora, te ima pravo do dana konverzije zahtijevati od tuženika povrat onih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora.

20. Naime, stav je ovog suda da tužitelj kao potrošač ima pravo na potpunu restituciju u situaciji kada je, kao u ovom slučaju, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu promjenjivoj kamatnoj stopi odlukama banke, neovisno od toga što je dobrovoljno pristupio zaključenju Aneksa br. 1 ugovora o kreditu. Ovaj sud je stava da bi tužitelj kao potrošač bio u nepovoljnijem položaju u odnosu na potrošače koji nisu izvršili konverziju ugovora sukladno ZID ZPK, a u kojem slučaju je utvrđena ništetnost takvih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i potrošači ostvarili pravo na povrat preplaćenih iznosa.

21. Opisani stav po mišljenju ovog suda, potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, kada utvrđuje da prilikom provođenja i promjene konverzije u Aneksu br. 1 ugovora o kreditu se pretplata u konverziji računa na sasvim drugi način, i nema veze s pretplatom kamate i tečaja po osnovi kredita u chf u odnosu na početne uvjete, odnosno jer ocjenom nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud utvrđuje da provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetna odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), jer konverzija po ZIDZPK/15 ne polazi od ništetnosti kamate i tečaja po kreditu u CHF, nego se u konverziji kredit u CHF zamjenjuje kreditom u EUR.

22. Odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da pojam potrošač znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća ili profesije.

23. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022, 59/2023) u st 4. st. 1. točka 21. ZZP/22) propisuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača ( Nn 96/03 , dalje ZZP/03-a) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

24. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je novčanim sredstvima ugovorenog kredita kupljen stan u kojem živi i danas, da se stan nikada nije koristio za ostvarivanje prihoda u turističke svrhe. Kako tuženik nije pružio dokaz o tome da je tužitelj nekretninu koristio u svrhe koje nisu namijenjene zanimanju i poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ili za iznajmljivanje radi ostvarivanje novčane dobiti, niti to ne proizlazi iz drugih dokaza izvedenih u postupku ocjena je ovog suda da je tužitelj dokazao status potrošača, i da se radi o potrošačkom ugovoru.

25. U odnosu na visinu zahtjeva tužitelja izveden je dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke dipl. oecc. Dijane Tomljanović-Butković, te je tužitel uredio tužbu i tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka.

Na nalaz i mišljenja primjedbe nisu imali niti pun. tužitelja niti pun. tuženika (matematički dio), pa je sud nalaz prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan u skladu s pravilima struke.

26. Navedeni ugovor o kreditu broj br. 9012031135 zaključen je dana 17. listopada 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja jesu li neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužitelj iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

27. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

28. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

29. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

30. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

31. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

32. Polazeći od stava izraženog u presudi Visokog trgovačkog suda RH od 16. srpnja 2014. pod posl.br. Pž-7129/2013-4 ovaj sud utvrđuje da se prije sklapanja ugovora o kreditu o spornoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke nije pregovaralo, s time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

33. Kako se o toj odredbi nije pregovaralo prije potpisivanja istog, a iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o tipskom standardnom ugovoru o kreditu te da se o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom banke nije pregovaralo, to tuženik nije dokazao da je jasno i razumljivo predočio tužitelju sve parametre prije zaključenja Ugovora o kreditu iz kojih bi bila razvidna formula po kojoj se kamatna stopa mijenja. Kako je to utvrđeno na temelju sadržaja iskaza tužitelja kao stranke, tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na sadržaj ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjena kamatne stope sukladno odluci banke, niti je ista u situacijama kada su ugovori o kreditu bili vezani uz valutu CHF klijentima ukazivala na bilo kakve posebne rizike koje ta valuta nosi niti im je bilo što govorila po odnosu HNB a prema valuti CHF. Utvrđeno je i to da je među strankama zaključeni ugovor standardni, tipski ugovor sadržaj kojeg je unaprijed pripremljen od strane banke, kako to u konačnosti proizlazi iz iskaza tužitelja, a što je u konačnosti vidljivo i iz sadržaja Ugovora.

34. Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne predstavlja dokaz činjenice da se je o spornim odredbama ugovora o kreditu pregovaralo te okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane

35. Dakle, tuženik u ovom postupku, po ocjeni ovoga suda nije dokazao da su okolnosti glede sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu kako u pogledu pregovaranja tako i u pogledu informiranosti tužitelja kao potrošača bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu.

36. Načelo konverzije te načelo navedenog Zakona bio je da se položaj potrošača te korisnika kredita u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije po ocjeni ovoga suda isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu vezanog uz valutu CHF sklopljenog između stranaka, već u situaciji kada je provedena konverzija u skladu sa odredbama ZID ZPK-a te s tim u vezi između stranaka sklopljen Dodatak ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, valja cijeniti je li provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu , te je li provedena potpuna restitucija, jer ukoliko nije tužitelj kao potrošač po ocjeni ovoga suda ima pravo ostvarivanja pune zaštite kako bi se njegov položaj u materijalnom smislu doveo u situaciju kao da iz Ugovora o kreditu ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, te konverzija ne može tužitelju po ocjeni ovoga suda smanjiti stupanj zaštite koji mu pripada.

37. Sklopljenim Dodatkom Ugovora tužitelj mora biti izjednačen s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR.

Kako ovi iznosi nisu nadoknađeni te nisu vraćeni tužitelju te mu nisu priznati u provedenom konverzijom u situaciji kao što je konkretna kada su ništetne odredbe Ugovoru o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivosti kamatna stope to je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st.1. ZOO-a u obvezi tužitelju naknaditi iste, pa je tužbeni zahtjev tužitelja konačno preciziran te određen nakon provedenog financijskog vještačenja za isplatu predmetnih iznosa valjalo prihvatiti te odlučiti kao u točki II. izreke presude, sve pozivom na odredbu čl. 323.st.1. ZOO-a.

38. Posljedica ništetnosti je upravo eliminacija negativnih učinaka nepoštenih ugovornih odredbi te primjena početno valjano ugovorenih uvjeta otplate kredita te naknada tužitelju svih iznosa koji mu je unatoč provedenoj konverziji nisu priznati te naknađeni prema početno valjano ugovorenim uvjetima otplate kredita. Provedenim financijskim vještačenjem nedvojbeno je utvrđeno da provedbom konverzije tužitelj nije ostvario ona prava koja potražuje ovom tužbom a to je povrat u onu činjeničnu i pravnu poziciju u kojoj bi se nalazio da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo i to kroz povrat te naknadu svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao temeljem istih.

39. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215 ZOO-a. Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tuženika između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu, kakav je bio i ovaj ugovor, a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2014. to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma.

40. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača sukladno odredbi čl. 118 sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužitelju stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

41. Kako je presuda u kolektivnom sporu vezano uz nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama postala pravomoćna 14. lipnja 2014. a tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku postavio u tužbi podnijetoj ovome sudu ovome sudu 20. veljače 2019. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

42. Konačno, valja ukazati da je obveza restitucije u slučaju ništetnosti propisana odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, pa se obveza restitucije ne može promatrati odvojeno od ništetnost.

43. Valja ukazati na stav Županijskog suda u Rijeci izražen u odluci posl.br. Gž- 666/13, prema kojem zahtjev za povrat onoga što je dano na temelju ugovora koji je utvrđen ništetnim ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom obezvrijedilo institut ništavosti koji je bezvremenski. Tako Županijski sud u Rijeci ističe da "utvrđenje (apsolutne) ništavosti ne podliježe zastari niti se samim protekom vremena ugovor može osnažiti, pa odluka suda ima samo deklaratoran značaj.

44. Utvrđenje ništavim ugovora poduzima se, bez obzira na to predlaže li to stranka ili to čini sud po službenoj dužnosti, radi zaštite općeg interesa i stoga bi ograničavanje njegovih učinaka zastarnim rokovima za restituciju njegovih učinaka obezvrijedilo taj institut. Ništavost je, osim toga, sredstvo pomoću kojeg se sprječava pravno djelovanje učinaka ugovora koji je u suprotnosti prinudnim propisima. Pravna posljedica ništavosti u ovom slučaju da je jednostrana restitucija u dvostrano obveznom ugovoru vraćanjem u prijašnje stanje i ona se ne može vezati uz institut zastare. Kako je ugovor ništav, ne može se zahtijevati ispunjenje ugovorenih prestacija jer se smatra da ugovor nije niti nastao, pa je onda takva posljedica posve razumljiva. U obzir dolazi samo jednostrana restitucija jer ugovor od samog početka ne proizvodi nikakav učinak i po njemu ne može doći do nikakvih davanja. Svaka ugovorna strana mora vratiti svojem sugovorniku ono što je od njega primila. Dakle, vrijedi pravilo o povratu u prijašnje stanje, koje se obzirom na prirodu restitucije kod ništavosti razlikuje od restitucije kod drugih obvezno pravnih instituta koji su ograničeni prekluzivnim i zastarnim rokovima. Ograničenje zastarom obezvrijedilo bi institut ništavosti koji je bezvremenski (na što upućuje i retroaktivno djelovanje kao jedno od bitnih obilježja). Ugovorne strane su znale (ili trebale znati) da su ugovorile nešto nedopušteno i da (vrijednost) prestacija ne može biti zadržana u njihovoj imovini, niti zbog digniteta druge ugovorne strane, niti zbog općeg interesa, koji je sastavnica ništavosti. Prihvaćanjem zastare za restituciju, s početkom tijeka od dana primitka stvari (novca), izostala bi faktična posljedica tog instituta koji upravo zbog sprječavanja nedopuštenih pojava sklapanja ništavih ugovora djeluje retroaktivno i bez vremenskog je ograničenja. Dakle, u slučaju ništavosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari."

45. Po ocjeni ovog suda, ugovor o kreditu ne bi prerastao u ugovor sa fiksnom kamatom stopom, pa da tužitelj više ne uživa zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope koja važi za kredite sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Sud je usvojio zahtjev samo u dijelu u kojem je takva mogućnost jednostrane promjene kamatne stope prepuštena tuženiku (na štetu potrošača), jer se o tome nije pregovaralo, nema jasnih i razumljivih kriterija načina promjene stope, a osobito jer to uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Ovaj sud smatra da izračun visine tražbine tužitelja sukladno početno ugovorenoj kamatnoj stopi, ne znači da je kamata ugovorena kao fiksna, i da je sud intervenirao u ugovorni odnos stranaka. Kamatna stopa u visini od 4,25 % ponuđena je tužiteljici kao potrošaču od strane tuženika kao kreditora prilikom zaključenja ugovora o kreditu, ista je jasna i određena, prihvaćena od obije govorne strane. Sud u ovom postupku ocjenjuje ništetnim kasnije izmjene kamatne stope, i nije ovlašten intervenirati u ugovorni odnos stranaka na način da određuje kamatnu stopu u nekoj sasvim drugoj visini od one o kojoj stranke nisu međusobno pregovarale, i time zadire u sadržaj odredbi ugovora o kreditu. Stoga je stav suda, da je ispravno vještak utvrdio visinu tražbine u skladu s početno ugovorenom kamatnom stopom, te sud ne prihvaća prigovor tuženika u tom dijelu. Isto tako, u situaciji kada je vjerovnik samostalno ponudio potrošaču smanjenje kamatne stope, ocjena je ovog suda da time nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu, pa da bi takva odluka o smanjenju kamatne stope bila ništetna.

46. Sud je odbio dio zahtjeva tužitelja u kojem zahtjeva utvrđenje ništetnim kamatne stope iz čl. 4 ugovora o kreditu u cijelosti, jer je ocjena suda da je tuženik povrijedio zakonske odredbe samo u dijelu u kojem je tuženiku dana mogućnost jednostrano mijenjati kamatnu stopu, kako je naprijed navedeno, ali nije ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u cijelosti, jer tužitelj u tužbi niti ne navodi razloge zbog kojih bi takva ugovorna odredba bila u cijelosti ništetna.

47. Stoga je valjalo u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja i presuditi kao u točki III. izreke presude.

48. Kako temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, zatezna kamata na više plaćenu kamatu od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do dana konverzije iznosi 3.834,23 eura, pa kad se preplata utvrđena u konverziji u iznosu od 6.227,85 eura, prebije sa tako više plaćenom kamatom sa zateznom kamatom do konverzije 30 rujan 2015, tražbina tužitelja iznosi 3.494,95 eura, koji iznos je tuženik u obvezi nadoknaditi tužitelju, odnosno novčani iznos naznačen u točki II. izreke presude, pa je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa, kao i utvrditi ništetnom ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke, te odlučiti kao u točki I. izreke presude, sve uz obvezu da tužitelju u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana konverzije 1. listopad 2015.

49. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

50. Kako se po osnovi povrata stečenog bez osnove, moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, to je osnovan zahtjev tužitelja za isplatu sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršene konverzije, pobliže opisano kao u točki II. izreke ove presude sve pozivom na čl. 1115. ZOO-a.

51. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao objektivan, stručan i u skladu s pravilima struke.

52. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku , i to imajući u vidu vrijednost predmeta spora (vrijednost boda 100), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), trošak pristupa na pet ročišta u iznosu 200,00 eura svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska 21. siječanj 2025., 6. travanj 2025. 5. svibanj 2025. u iznosu od 200,00 eura svaki (Tbr. 8. t. 1 Tarife), sve uvećano za pdv 25 % ( 450,00 eura )., trošak predujma za vještačenje u iznosu od 550,00 eura, i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 177,85 eura, odnosno parnični trošak u iznosu od 2.977,85 eura. Stoga je valjalo presuditi kao u točki III. izreke presude.

53. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja kao previsoko postavljen, i budući nije bio nužan za vođenje postupka, nije osnovan, pa je valjalo presuditi kao u točki IV. izreke presude.

U Rijeci 23. svibnja 2025.

Sutkinja:

Danijela Mandekić Lerga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je odluka objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa odluke ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte