REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-8950/2023-27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja EL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o. Radnička cesta 48, Zagreb, OIB 87064273078, poradi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave 10. travnja 2025. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika , dana 23. svibnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 3., 4., 5., 6., 7. i 9. Ugovora o leasingu motornog vozila br. HR/010101152 od 20. studenoga .2007. godine sklopljenog između tuženika kao davatelja leasinga, i tužitelja kao primatelja leasinga u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF.
II Nalaže se tuženiku, Blue Iris Resolution d.o.o.platiti tužitelju EL iznos od 1.844,43 EUR-a s zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 0,80 eur od 16.1.2008 godine pa do isplate
- 1,01 eur od 15.2.2008 godine pa do isplate
- 3,82 eur od 15.3.2008 godine pa do isplate
- 2,30 eur od 15.4.2008 godine pa do isplate
- 0,29 eur od 13.5.2008 godine pa do isplate
- 0,15 eur od 13.6.2008 godine pa do isplate
- 5,43 eur od 15.10.2008 godine pa do isplate
- 4,48 eur od 10.12.2008 godine pa do isplate
- 12,43 eur od 14.1.2009 godine pa do isplate
- 19,17 eur od 12.2.2009 godine pa do isplate
- 19,17 eur od 12.2.2009 godine pa do isplate
- 16,02 eur od 17.3.2009 godine pa do isplate
- 17,81 eur od 15.4.2009 godine pa do isplate
- 18,21 eur od 14.5.2009 godine pa do isplate
- 16,61 eur od 14.6.2009 godine pa do isplate
- 17,17 eur od 14.7.2009 godine pa do isplate
- 15,20 eur od 15.8.2009 godine pa do isplate
- 17,12 eur od 15.9.2009 godine pa do isplate
- 15,54 eur od 16.10.2009 godine pa do isplate
- 16,70 eur od 17.11.2009 godine pa do isplate
- 16,51 eur od 16.12.2009 godine pa do isplate
- 19,64 eur od 16.1.2010 godine pa do isplate
- 21,64 eur od 16.2.2010 godine pa do isplate
- 21,62 eur od 17.3.2010 godine pa do isplate
- 23,52 eur od 17.4.2010 godine pa do isplate
- 26,81 eur od 15.5.2010 godine pa do isplate
- 27,63 eur od 16.6.2010 godine pa do isplate
- 31,88 eur od 16.7.2010 godine pa do isplate
- 31,03 eur od 14.8.2010 godine pa do isplate
- 40,62 eur od 16.9.2010 godine pa do isplate
- 35,13 eur od 15.10.2010 godine pa do isplate
- 36,67 eur od 16.11.2010 godine pa do isplate
- 41,86 eur od 15.12.2010 godine pa do isplate
- 42,77 eur od 18.1.2011 godine pa do isplate
- 39,96 eur od 15.2.2011 godine pa do isplate
- 41,99 eur od 16.3.2011 godine pa do isplate
- 42,06 eur od 16.4.2011 godine pa do isplate
- 45,77 eur od 17.5.2011 godine pa do isplate
- 53,62 eur od 16.6.2011 godine pa do isplate
- 62,56 eur od 16.7.2011 godine pa do isplate
- 72,32 eur od 17.8.2011 godine pa do isplate
- 56,91 eur od 16.9.2011 godine pa do isplate
- 51,68 eur od 18.10.2011 godine pa do isplate
- 51,23 eur od 17.11.2011 godine pa do isplate
- 53,67 eur od 17.12.2011 godine pa do isplate
- 57,42 eur od 18.1.2012 godine pa do isplate
- 58,55 eur od 16.2.2012 godine pa do isplate
- 58,02 eur od 16.3.2012 godine pa do isplate
- 57,81 eur od 17.4.2012 godine pa do isplate
- 58,57 eur od 16.5.2012 godine pa do isplate
- 59,74 eur od 20.6.2012 godine pa do isplate
- 58,07 eur od 18.7.2012 godine pa do isplate
- 57,78 eur od 17.8.2012 godine pa do isplate
- 53,77 eur od 16.9.2012 godine pa do isplate
- 57,54 eur od 17.10.2012 godine pa do isplate
- 58,63 eur od 14.11.2012 godine pa do isplate
do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o o leasingu broj: HR/010101152 od 20. studenoga .2007. godine sklopljenog između tuženika kao davatelja leasinga, i tužitelja kao primatelja leasinga u dijelu u kojem je ugovoren jednokratni trošak obrade zahtjeva u iznosu od 271,01 CHF, protuvrijednost u kunama uvećano za porez na dodanu vrijednost.
IV Nalaže se tuženiku Blue Iris Resolution d.o.o.platiti tužitelju EL 194,28 eur s zateznim kamatama od 4. prosinca 2007. godine do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
V Nalaže se tuženiku, Blue Iris Resolution d.o.o.naknaditi tužitelju EL trošak parničnog postupka od 1.850,00 eur, s zateznim kamatama od 23. svibnja 2025. godine do isplate isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
VI Utvrđuje se da nije osnovan prigovor tuženika Blue Iris Resolution d.o.o.radi prebijanja u neutvrđenoj svoti.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi od 31. kolovoza 2023. godine tvrdi da je s tuženikom zaključio Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila br. HR/010101152 od 20.11.2007. (dalje u tekstu: „Ugovor o leasingu“), prema kojem je tuženik kao davatelj leasinga, tužitelju kao korisniku leasinga, odobrio i stavio na raspolaganje leasing u ukupnoj vrijednosti od 13.550,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti.
Tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o leasingu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu leasinga.
2.Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih davatelja leasinga uostalom) za sklapanje ugovora po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o leasingu. Nijedna odredba Ugovora o leasingu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao.
Pravomoćnom kolektivnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013., (dalje u tekstu: „Kolektivna presuda“) je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Utvrđenja iz Kolektivne presude se primjenjuju na sve pojedinačne ugovorne odnose iz onih ugovorâ o kreditu s odredbom o valutnoj klauzuli CHF u kojima su stranke one banke koje su bile tuženici iz Kolektivne presude. Tuženik iz ovog postupka nije jedna od banaka koja je obuhvaćena Kolektivnom presudom, te se u ovom predmetu ne radi o ugovoru o kreditu već o ugovoru o leasingu. Međutim, ovdje tuženik je u Ugovoru o leasingu ugovorio iste one ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF (u člancima 3., 4., 5., 6., 7., 9.), koje odredbe su proglašene ništetnim u Kolektivnoj presudi. Te su odredbe iz Ugovora o leasingu ništetne iz istih onih razloga zbog kojih su proglašene ništetnim takve iste odredbe u Kolektivnoj presudi
Tuženik je ugovaranjem odredbe o valutnoj klauzuli u CHF povrijedio načelo jednake vrijednosti činidbi. Cilj i svrha valutne klauzule je uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valute obveze, te kao takva, nikako nije sredstvo za zaradu tuženika. U konkretnom slučaju nije bilo potrebe za uspostavljanjem ravnoteže između činidaba jer u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj. Iz svega proizlazi da je tuženik svjesno sklopio ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja, a da mu je iste pritom i prešutio, odnosno nije mu ih obrazložio.
Valutna klauzula navedena u Ugovoru u leasingu, protivna je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: „ZOO“), načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a.
Sud EU u točki 2. izreke presude u predmetu br. C-26/13 navodi da odredba o valuti i tečaju kao što je iz Ugovora o leasingu mora biti jasna i razumljiva (i to ne samo gramatički) potrošaču u ovom slučaju tužitelju te da „ugovor treba razvidno izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“. Navedeno nije bilo jasno iz odredbi Ugovora o leasingu nimalo te se iz odredbi Ugovora o leasingu nije moglo vidjeti koji je to mehanizam konverzije u stranu valutu niti se moglo objektivno procijeniti ekonomske posljedice primjene valutne klauzule na položaj i obaveze tužitelja.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od 14.06.2018. godine, posl.br.:Pž-6632/17, zauzeo je stav da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o bitnim činjenicama i rizicima, a što je osobito obrazloženo na str. 46. – 66. navedene presude, te se u ovome predmetu radi o takvom identičnom slučaju.
Pored gore navedenog postupanja, tuženik je i neosnovano povećavao mjesečni iznos obroka koji je sukladno odredbi čl. 7. Ugovora o leasingu vezan uz 3 – mjesečni LIBOR. Tuženik je navedeno činio na način da je samovoljnom odlukom i neovlašteno povećavao maržu u više navrata te na taj način povećavao ukupni mjesečni iznos obroka. Ovakvo ponašanje tuženika je protivno odredbama Zakona o leasingu te je sankcionirano rješenjem HANFA-e od dana 22.4.2021. godine kao nesavjesno i nepošteno te protivno pravilima struke i najboljim interesima primatelja leasinga. U obrazloženju rješenja HANFA-e je detaljnije objašnjeno protupravno postupanje tuženika, te ga tužitelj dostavlja u prilogu kao dokaz.
Tuženik je temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o leasingu te neosnovano povećane marže kamatne stope naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos od 1.844,44 EUR-a na osnovu preplaćenih rata. Taj iznos se može utvrditi iz dokumentacije koju tužitelj dostavlja u prilogu, te navedeni iznos tužitelj potražuje ovom tužbom. Za slučaj da tuženik osporava navedeni iznos preplate, tužitelj predlaže provođenje vještačenja po vještaku financijske struke na okolnost utvrđivanja iznosa navedenog u točki II petita tužbe, te da se financijskom vještaku odredi zadatak da po uvidu u spis i priležeću dokumentaciju te sve navode stranaka utvrdi koliko je od strane tužitelja ukupno više plaćeno s osnove promjene valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio na snazi na dan sklapanja Ugovora o leasingu te početnu maržu kamatne stope, te da sačini izračun u eurima i kunama razlike između iznosa svake stvarno plaćene rate po Ugovoru o leasingu i iznosa rate primjenom tečaja CHF-a na dan sklapanja Ugovora o leasingu i početne marže kamatne stope.
Temeljem odredbe čl. 5. Ugovora o leasingu o trošku obrade zahtjeva, tuženik je naplatio od tužitelja iznos od 1.463,80 kn dana 4.12.2007. godine s osnove troška obrade zahtjeva ugovora („Ulazna naknada“). Iznos Ulazne naknade od 1.463,80 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kn/eur iznosi 194,28 eura. Nigdje u Ugovoru o leasingu nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš protuvrijednost iznosa od 271,01 CHF uvećano za PDV. Ulazna naknada iz Ugovora o leasingu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“, i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti leasing da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Ulaznoj naknadi.
Odredba o ulaznoj naknadi pravomoćno je presuđena ništetnom od strane Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. Nadalje, sud Europske Unije je u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine, utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o leasingu „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“. Nadalje, u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C- 224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, sud Europske Unije je utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o leasingu „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“.
Iz naprijed navedenog, vidljivo je da se Direktiva br. 93/13, (na kojoj su zasnovane presude suda Europske Unije u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 3.9.2020. godine) protivi naplati ulazne naknade potrošaču jer nije transparentna odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi. Takva odredba dakle uzrokovala je neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, i zbog toga je ništetna.
Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o Ulaznoj naknadi, ugovorena u čl. 5. Ugovora o leasingu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. te zahtijeva kao u podnesku od 17. siječnja 2025. godine tj:
"I Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 3., 4., 5., 6., 7. i 9. Ugovora o leasingu motornog vozila br. HR/020101245 od 14.1.2008. sklopljenog između tuženika kao davatelja leasinga, i tužitelja kao primatelja leasinga u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF.
II Nalaže se tuženiku, Blue Iris Resolution d.o.o., Radnička cesta 48, 10000, Zagreb, OIB: 87064273078, da tužitelju EL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o leasingu broj: HR/010101152 od 20.11.2007. godine o valutnoj klauzuli CHF i protuzakonito povećane marže kamatne stope, isplati iznos od 1.844,43 EUR-a, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
- 0,80 eur od 16.1.2008 godine pa do isplate
- 1,01 eur od 15.2.2008 godine pa do isplate
- 3,82 eur od 15.3.2008 godine pa do isplate
- 2,30 eur od 15.4.2008 godine pa do isplate
- 0,29 eur od 13.5.2008 godine pa do isplate
- 0,15 eur od 13.6.2008 godine pa do isplate
- 5,43 eur od 15.10.2008 godine pa do isplate
- 4,48 eur od 10.12.2008 godine pa do isplate
- 12,43 eur od 14.1.2009 godine pa do isplate
- 19,17 eur od 12.2.2009 godine pa do isplate
- 19,17 eur od 12.2.2009 godine pa do isplate
- 16,02 eur od 17.3.2009 godine pa do isplate
- 17,81 eur od 15.4.2009 godine pa do isplate
- 18,21 eur od 14.5.2009 godine pa do isplate
- 16,61 eur od 14.6.2009 godine pa do isplate
- 17,17 eur od 14.7.2009 godine pa do isplate
- 15,20 eur od 15.8.2009 godine pa do isplate
- 17,12 eur od 15.9.2009 godine pa do isplate
- 15,54 eur od 16.10.2009 godine pa do isplate
- 16,70 eur od 17.11.2009 godine pa do isplate
- 16,51 eur od 16.12.2009 godine pa do isplate
- 19,64 eur od 16.1.2010 godine pa do isplate
- 21,64 eur od 16.2.2010 godine pa do isplate
- 21,62 eur od 17.3.2010 godine pa do isplate
- 23,52 eur od 17.4.2010 godine pa do isplate
- 26,81 eur od 15.5.2010 godine pa do isplate
- 27,63 eur od 16.6.2010 godine pa do isplate
- 31,88 eur od 16.7.2010 godine pa do isplate
- 31,03 eur od 14.8.2010 godine pa do isplate
- 40,62 eur od 16.9.2010 godine pa do isplate
- 35,13 eur od 15.10.2010 godine pa do isplate
- 36,67 eur od 16.11.2010 godine pa do isplate
- 41,86 eur od 15.12.2010 godine pa do isplate
- 42,77 eur od 18.1.2011 godine pa do isplate
- 39,96 eur od 15.2.2011 godine pa do isplate
- 41,99 eur od 16.3.2011 godine pa do isplate
- 42,06 eur od 16.4.2011 godine pa do isplate
- 45,77 eur od 17.5.2011 godine pa do isplate
- 53,62 eur od 16.6.2011 godine pa do isplate
- 62,56 eur od 16.7.2011 godine pa do isplate
- 72,32 eur od 17.8.2011 godine pa do isplate
- 56,91 eur od 16.9.2011 godine pa do isplate
- 51,68 eur od 18.10.2011 godine pa do isplate
- 51,23 eur od 17.11.2011 godine pa do isplate
- 53,67 eur od 17.12.2011 godine pa do isplate
- 57,42 eur od 18.1.2012 godine pa do isplate
- 58,55 eur od 16.2.2012 godine pa do isplate
- 58,02 eur od 16.3.2012 godine pa do isplate
- 57,81 eur od 17.4.2012 godine pa do isplate
- 58,57 eur od 16.5.2012 godine pa do isplate
- 59,74 eur od 20.6.2012 godine pa do isplate
- 58,07 eur od 18.7.2012 godine pa do isplate
- 57,78 eur od 17.8.2012 godine pa do isplate
- 53,77 eur od 16.9.2012 godine pa do isplate
- 57,54 eur od 17.10.2012 godine pa do isplate
- 58,63 eur od 14.11.2012 godine pa do isplate
po stopi od 14% godišnje od 16.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o o leasingu broj: HR/010101152 od 20.11.2007. godine sklopljenog između tuženika kao davatelja leasinga, i tužitelja kao primatelja leasinga u dijelu u kojem je ugovoren jednokratni trošak obrade zahtjeva u iznosu od 271,01 CHF, protuvrijednost u kunama uvećano za PDV. IV Nalaže se tuženiku, Blue Iris Resolution d.o.o., Radnička cesta 48, 10000, Zagreb, OIB: 87064273078, da tužitelju EL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenog jednokratnog troška obrade zahtjeva isplati iznos od 194,28 eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 15% godišnje od 4.12.2007. godine do 31.12.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. " kao i naknadu troška parničnog postupka s zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.
3.Tuženik u odgovoru na tužbu se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužiteljica temelji postavljeni tužbeni zahtjev.
Iz sadržaja navedene tužbe proizlazi kako tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 3., 4., 5., 6., 7. i 9. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila HR/010101152, u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF te članka 5. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoren jednokratni trošak obrade zahtjeva. Prije svega, a u odnosu na pozivanje tužiteljice na presude donesene u kolektivnim sporovima u tzv. predmetu „Franak“, tuženik ističe kako u predmetnom postupku ne postoji mogućnost izravne niti neizravne primjene utvrđenja iz kolektivnog postupka. Područje primjene utvrđenja iz presuda u kolektivnim sporovima u tzv. predmetu „Franak“ su sporovi potrošača s točno određenim bankama koje su obuhvaćene pravomoćnim presudama u kolektivnim sporovima, a koji potrošači su sa navedenim bankama zaključili ugovore o kreditu. Navedene uvjete niti tužiteljica niti tuženik u konkretnom slučaju ne ispunjavaju.
Najprije, ovdje tuženik nije jedna od tuženih osam banaka obuhvaćenih presudama u kolektivnom sporu u predmetu tzv. „Franak“, te se u ovoj parnici ne mogu primjenjivati utvrđenja iz kolektivnog spora. U odnosu na tuženika ništa od navedenog nije pravomoćno utvrđeno u bilo kojem postupku te je na tužiteljici da dokaže konkretne navode iz svoje tužbe relevantnim dokaznim sredstvima. Pored navedenog, tužiteljica s tuženikom nije zaključila ugovor o kreditu, već ugovor o leasingu, što je sasvim različit pravni posao od ugovora o kreditu, a što samo po sebi govori kako nije riječ o postupku na koji se mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnih sporova.
Navedeno je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od dana 01.06.2021. godine pod posl. brojem Revd 2379/21. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u točki 3. predmetne odluke zauzeo stajalište kako se tužitelj koji zahtijeva isplatu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o financijskom leasingu „ne može pozivati na odluku u kolektivnom sporu bez obzira da li se tretira kao trgovac ili potrošač“, a sve iz razloga što tuženik nije stranka kolektivnog spora. Nadalje, a vezano uz navode tužiteljice da tuženik nije tužiteljici pružio dovoljno informacija o valutnom riziku, tuženik prvenstveno ukazuje kako isti kao leasing društvo u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu pa sve do 2014. godine nije bio zakonski obvezan biti upoznat s valutnim rizicima niti imati sustav upravljanja valutnim rizikom, a slijedom čega nije niti bio dužan o takvim rizicima posebno upozoravati svoje klijente s obzirom da je riječ o rizicima o kojima nije bio, niti mogao biti upoznat, a iz čega je razvidno kako isti nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
Isto tako, tuženik ukazuje kako je ugovor o operativnom leasingu kratkoročni pravni posao kojem je svrha korištenje predmeta leasinga, a slijedom čega je po naravi samog ugovora rizik promjene tečaja ugovorene valute značajno manji nego što je to kod ugovora o kreditu. Navedeno je ujedno i razlog zbog kojeg upravo Zakon o potrošačkom kreditiranju člankom 3. stavak 1. izrijekom isključuje primjenu navedenog zakona na ugovor o operativnom leasingu, a o kakvom ugovoru je ovdje riječ.
U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, tuženik se očituje kako slijedi.
Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o leasingu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, te posebno kako tužiteljica nije dokazala suprotno. S tim u vezi, tuženik ovime ukazuje kako je člankom 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007; u daljnjem tekstu: ZZP) izrijekom propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je člankom 96. stavak 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Imajući u vidu navedene odredbe ugovora o leasingu, jasno je da tužiteljica u ovom postupku najprije mora dokazati da joj sporne odredbe ugovora o leasingu nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako navedeno ne uspije dokazati, ne bi uopće bilo dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek kada i ako bi se u tijeku ovog postupka utvrdilo da sporne odredbe nemaju koje od tri navedena obilježja, moglo bi se pristupiti provođenju testa poštenosti, a u kojem slučaju bi bilo potrebno prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a ukoliko nije, tužiteljica bi opet morala dokazati da one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Osim što su tužiteljica i tuženik ugovorili otplatu leasinga u valuti CHF, to je tužiteljica i vršila otplatu leasinga u anuitetima, u visini koja je bila definirana s obzirom na tečaj hrvatske kune prema CHF, i to prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja te je time konkludentno kontinuirano prihvaćala opisani način plaćanja leasinga, štoviše za vrijeme otplate nije glede navedenog podnosila nikakve prigovore, a iz čega je vidljivo da joj je upravo takav način plaćanja leasinga bio prihvatljiv i da je željela zasnovati i održavati ugovorni odnos s tuženikom s takvim sadržajem. U prilog navedenoj tvrdnji govori i činjenica da je tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o leasingu predan otplatni plan, u kojem je iznos anuiteta jasno naznačen upravo u CHF.
Stoga, niti jednoj od ugovornih strana u vrijeme pregovaranja i u trenutku sklapanja ugovora o leasingu nije bilo poznato na koji način će se kretati tečaj hrvatske kune prema CHF, no ono što je nesporno bilo poznato objema ugovornim stranama je da se ne radi o fiksiranom tečaju i da bi do određenih promjena ipak moglo doći, a osobito imajući u vidu ugovoreno trajanje otplate.
Dodatno, tuženik ukazuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, iskazan u odluci posl. br. Revt-249/2014, a iz kojeg se može izvesti zaključak o tome koji su parametri mjerodavni za prosudbu o razumljivosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, pa se tako u obrazloženju iste odluke navodi „da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblje ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne- kune, tako i drugih, svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar itd.“. Dakle, razumljivost odredaba o valutnoj klauzuli u CHF potrebno je procjenjivati u vezi sa sklapanjem konkretnog ugovora, a ona podrazumijeva mogućnost shvaćanja i razumijevanja uzročno-posljedične veze između promjene vrijednosti hrvatske kune u odnosu na CHF u trenutku sklapanja i ukupne obveze korisnika, a temeljem informacija koje su svakom pojedinom korisniku bile poznate. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o leasingu, i to u članku 13., tužiteljica je izjavila da je ugovor o leasingu i opće uvjete pomno pročitala, da razumije njihove odredbe, te da je s istima suglasna, dakle suglasna je i s valutnom klauzulom u CHF. U prilog navedenom odlučio je i Visoki trgovački sud u presudi posl.br. Pž-518/2020 od dana 23.02.2022. godine u kojoj navodi: „Pravilno je prvostupanjski sud prilikom ocjene valjanosti sporne odredbe uzeo u obzir jedno od temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima, načelo slobode uređivanja obveznih odnosa koje je sadržano u odredbi čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, a prema kojoj sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Prema tome, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelj i tuženik predmetni Ugovor o leasingu sklopili svojom slobodnom voljom, kao i da je tužitelj potpisom predmetnom ugovora potvrdio da je ugovor pomno pročitao i da razumije njegove odredbe te se s njima slaže.“
Nadalje, takvo ugovaranje valutne klauzule u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu nije bilo protivno niti jednom pozitivnom propisu na snazi u Republici Hrvatskoj. Niti jedna odredba mjerodavnih propisa nije zabranjivala ugovaranje valutne klauzule.
Štoviše, i danas važeći Zakon o obveznim odnosima sadrži u članku 22. odredbu prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Zakonom propisana mogućnost ugovaranja valutne klauzule rezultat je, povijesno gledano, negativnih iskustava vezanih uz inflaciju i kretanje tečaja nacionalne valute prema tečaju drugih stranih valuta te je takva mogućnost općeprihvaćena u gospodarskom sustavu Republike Hrvatske i, može se reći, sveprisutna u novčanim transakcijama. Treba istaknuti da je i Ustavni sud Republike Hrvatske, odbivši pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe članka 22. ZOO u odluci posl. br. U-I-392/2011 zauzeo stav da je „članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.“.
Dakle, tuženik ukazuje na okolnost da se ne radi bilo o kakvom ugovaranju koje bi bilo protivno odredbama koje su regulirale djelatnost tuženika kao leasing društva. Nastavno svemu do sada iznesenom vezano uz valjanost ugovaranja valutne klauzule na način kako je ista ugovorena u konkretnom ugovoru o leasingu, tuženik skreće pozornost sudu i na recentnu sudsku praksu, a kojom je upravo navedeno nedvojbeno potvrđeno.
Tuženik u prilogu dostavlja sudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, donesenu dana 17.08.2022. godine pod posl. brojem Pž-1112/2022, a gdje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske izrijekom navodi: „…pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je u konkretnom slučaju ugovaranje valutne klauzule u skladu s odredbom članka 22. ZOO-a pa odredbe ugovora kojima se mjesečna rata leasinga i ostala davanja po Ugovoru o financijskom leasingu nekretnine vežu za valutu CHF bez obzira na promjene tečaja švicarskog franka nisu ništetne i da je tužiteljeva činidba bila moguća, dopuštena i određena…“.
Nastavno svemu iznesenom, tuženik posebno navodi kako odredba o valutnoj klauzuli nije ugovorena kao nekakvo sredstvo zaštite interesa i financijske pozicije tuženika na štetu tužiteljice, već je ugovorena kao klauzula koja prati kretanje tečaja hrvatske kune u odnosu na CHF u oba smjera, što znači da bi usred deprecijacije CHF u odnosu na hrvatsku kunu tužiteljica bila u obvezi platiti tuženiku manji novčani iznos od onog navedenog u informativnom otplatnom planu, kao što je u slučaju aprecijacije bila u obvezi platiti veći novčani iznos. Dakle, iz navedenog se vrlo lako može zaključiti, a prvenstveno imajući u vidu da se tuženik i sam zaduživao u valuti CHF, da on ni na koji način nije profitirao od promjene tečaja CHF te da se ni u kojem slučaju ne može raditi o odredbi u ugovoru koja bi značila neravnotežu ugovornih strana na štetu tužiteljice.
Nadalje, a u odnosu na navode tužiteljice kako je ništetna odredba ugovora o leasingu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik ponovno ističe kako je kamatna stopa u predmetnom ugovoru o leasingu određena člankom 7. i to prema tromjesečnom LIBOR-u. Navedeni način određivanja kamatne stope potpuno je dopušten, kao što je dopušteno i definiranje parametra (tromjesečni LIBOR kao referentna tržišna kamatna stopa) koji je mjerljiv i koji je moguće provjeriti. Iz navedenog proizlazi kako visina navedenog parametra ne ovisi o volji niti jedne od ugovornih strana.
Dodatno, tuženik ističe kako predmetni ugovor o leasingu sadrži sve obvezne sastojke sukladno odredbama Zakona o leasingu. Osim toga, sukladno odredbi članka 272. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti.
Sve navedeno potvrđuje i recentna sudska praksa, pa tako tuženik u prilogu dostavlja sudu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, donesenu dana 17.08.2022. godine pod posl. brojem Pž-1112/2022, a gdje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske izrijekom navodi: „…S obzirom da je točkom 8. ugovora o leasingu ugovoreno da davatelj i korisnik leasinga suglasno utvrđuju da su iznosi mjesečnih rata vezani uz kretanje tečaja tromjesečnog LIBOR-a, stajalište je ovog suda da ugovor o leasingu sadrži podatke pomoću kojih se čindiba može odrediti…“. O identičnom slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope se radi i u ovom slučaju. Ista je ugovorena u cijelosti u skladu sa svim propisima na snazi u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o leasingu.
Dodatno, tuženik ističe kako promjenjiva kamatna stopa podrazumijeva da je visina kamatne stope podložna izmjenama tijekom trajanja kredita. Tužiteljici je navedeno bilo u cijelosti poznato prilikom sklapanja predmetnog ugovora o leasingu te je isto jasno i navedeno u istima, a slijedom čega je razvidno kako je činjenica da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da postoji velika vjerojatnost da će se ista mijenjati bila nesporna već prije sklapanja samog ugovora o leasingu.
Slijedom navedenog, promjenjiva kamatna stopa uvijek je vezana uz određeni kamatni rizik, odnosno rizik povećanja ili smanjenja kamatne stope. Prema tome, tužiteljica je prilikom potpisivanja ugovora o leasingu slobodnom voljom prihvatila takav rizik te joj je isti bio u cijelosti poznat.
Dodatno, tuženik ističe kako tužiteljica nije niti dokazala da su u odnosu na ovaj ugovor jednostrano vršene promjene kamatne marže.
Nadalje, tuženik ističe kako navodnu ništetnost navedenih odredaba Ugovora o financijskom leasingu vozila tužiteljica ni sa čime ne dokazuje niti pokušava dokazati. S tim u vezi, a u odnosu na dio historijata u točki 6.. tužbe u kojem se tužiteljica poziva na rješenje HANFA-e o provedenom nadzoru nad tuženikom, tuženik ističe kako su ovi navodi u cijelosti paušalni, te kako tužiteljica potpuno pogrešno tumači navedeno rješenje.
Naime, Rješenjem o provedenom nadzoru je utvrđeno kako je tuženik u svom poslovanju kao ugovorna strana imao potpuno pravo slobodno određivati uvjete pod kojima sklapa ugovore o leasingu, pa tako i uvjete koji se odnose na kamatnu stopu odnosno uvjete njene promjenjivosti. Bit navedenog rješenja sastoji se u ocjeni jesu li ugovorni uvjeti za promjenu dijela kamatne stope u pojedinim ugovorima o leasingu bili ispunjeni u trenutku promjene kamatne stope u pojedinom ugovornom odnosu, a iz čega proizlazi upravo kako je ova mogućnost ugovorena u skladu sa pozitivnim propisima na snazi u Republici Hrvatskoj.
S tim u vezi, tuženik ističe kako tužiteljica nije ni na koji način dokazala da se rješenje HANFA-e odnosi upravo na ugovor o leasingu koji je sklopio s tuženikom, odnosno da su navodne nepravilnosti na koje se tužiteljica poziva počinjene upravo i u odnosu na ovaj konkretan ugovor. Dakle, tužiteljica ni sa čime nije dokazala, a ni pokušala dokazati da bi sporna odredba Ugovora o leasingu bila ništetna. Okolnost da je rješenjem HANFA-e utvrđeno da su određene nepravilnosti počinjene ne znači ujedno da su iste počinjene u odnosu na svaki ugovor o leasingu koji je tuženik sklopio odnosno da bi bile počinjene i u odnosu na ugovor o leasingu sklopljen s tužiteljicom. Navedeno svakako ne proizlazi iz rješenja HANFA-e na koje se poziva tužiteljica, a niti sama tužiteljica ne pojašnjava zbog čega se poziva na navedeno rješenje, odnosno u kakvoj je vezi isto rješenje s ugovorom o leasingu koji je predmet ovog spora.
Slijedom navedenog, tuženik ističe kako je tužba tužiteljice u potpunosti neosnovana, a sve iz razloga jer tužiteljica nije priložila apsolutno niti jedan dokaz kojim bi potkrijepila svoje tvrdnje već su iste potpuno općenite i temelje se na rješenju za koje nije jasno u kakvoj je vezi s predmetom spora.
XI. Nadalje, a u odnosu na navode tužiteljice kako su ništetne odredbe Ugovora o leasingu koje se odnose na jednokratni trošak obrade zahtjeva, tuženik ističe kako slijedi.
Prvenstveno, tuženik ističe da su navodi tužiteljice koji se odnose na spornu odredbe ugovora o leasingu o jednokratnom trošku obrade zahtjeva potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o leasingu, pa tako i uvjeti o plaćanju jednokratnog troška sasvim jasni i nedvosmisleni. Nastavno, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o leasingu tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Isto tako, tuženik ističe kako su u potpunosti neosnovani navodi tužiteljice da je „ulazna naknada ugovorena po principu uzmi ili ostavi“ te da „tužitelj ne bi mogao ugovoriti leasing da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu“, a sve s obzirom na to da je tužiteljica predmetni Ugovor o leasingu sklopila svojom voljom te niti je morala sklopiti isti ugovor niti je morala pristati na bilo koje njegove odredbe ukoliko s istima nije bila suglasna.
Jednakog je stava i Županijski sud u Splitu, koji je u recentnoj presudi pod poslovnim brojem Gž-1215/2020 od dana 24.02.2021. godine utvrdio kako su odredbe glede ugovornih troškova obrade kredita (a koja se analogno primjenjuje na trošak obrade zahtjeva u konkretnom slučaju) „dovoljno jasne i razumljive, odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora“.
Isto tako, u ugovoru o leasingu potpuno je jasno navedeno kako se korisniku leasinga obračunava jednokratan trošak obrade zahtjeva u iznosu od 271,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan izdavanja računa uvećano za PDV, a koja je ugovorna odredba definirana suglasnošću volja ugovornih stranaka. Također, čl. 6.7. općih uvjeta propisuje kako se navedeni trošak naplaćuje odmah prilikom sklapanja ugovora o leasingu, stoga iz navedenog razloga nije moglo biti niti dvojbe o eventualnom tečaju koji se primjenjuje na plaćanje navedene naknade, a iz razloga što se radi o srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan sklapanja ugovora. Konačno, iznos naknade je naveden u točno određenom iznosu CHF, odnosno isti nije naveden u nekom određenom postotku koji bi bio isti u svim ugovorima o leasingu, odnosno tipski i kao takav je stoga bio predmet pregovaranja među strankama ugovora o leasingu. Tuženik ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je isti financijska institucija čija je djelatnost odobravanje korištenja predmeta leasinga i naplaćivanje naknade za isto, a s čime se slaže i Općinski sud u Puli u presudi pod poslovnim brojem P-517/2018 od dana 05.03.2020. godine koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-1215/2020 u odnosu na naknadu za obradu kredita. Uvid u ugovor o leasingu i opće uvjete Tuženik ovime, opreza radi, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja te osporava u cijelosti visinu potraživanja tužiteljice.
XIII. Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužiteljica naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate te p prigovara radi prebijanja u nepoznatoj svoti na ročištu 2. srpnja 2024. godine.
4.Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o operativnom leasingu motornog vozila o 20. studenoga 2007. godine s općim uvjetima tog leasinga, , pregled plaćenosti tražbine, pregled kamatne stope za primjenu, rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 22. travnja 2021. godine, plan otplate, odredio računovodstveno vještačenje i preslušao tužitelja, a tuženik nije dokazao da je tužitelj predmet leasinga unio u obrt ili udjel u trgovačkom društvu, kao što nije dokazao da je tužitelj uopće bio nositelj obrta ili vlasnik trgovačkog društva.
5.Tužbeni zahtjev je osnovan, a prigovor radi prebijanja nije.
6. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.96-102. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 79/07, 125/07 i 79709), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.
7.. Glede osnovanosti tužbenog zahtijeva o ništetnosti čl. 3, 4, 5, 6, 7. i 9. ugovora o leasingu,glede valutne klauzule u CHF-u i kamatnom maržom, ovaj sud ocjenjuje da ako nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovim ugovornim odredbama te da potrošač nije imao utjecaja na nihov sadržaj upravo zato jer ih je unaprijed sastavio trgovac pa slijedom toga taj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora, a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, trgovci pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik nije učinio. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako trgovci moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata trgovcima , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, trgovci prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF, što trgovci kao stručne pravne osobe znaju i moraju znati razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. trgovac dao neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja is vijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula iz čl.. 3, 4, 5, 6, 7. i 9. Ugovora o leasingu utvrđena ništetnom, jer je tuženik neprijeporno sam sastavio ugovor kao trgovac, a tužitelj o njemu, napose o predmetnima ugovornim odredbama nije mogao pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj niti su mu objašnjeni domašaji takve ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF- koji utječu na visinu njegove konačne obveze, a ugovor o kreditu može opstati bez ovih ugovornih odredaba, sve primjenom odredbe čl.102, .st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05- 155/23), pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, a niti ima dokaza da je bila odlučna pobuda na tužiteljevoj strani, već je kupovao osobno vozilo kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102,.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
8.Isto vrijedi i za kamatnu maržu iz čl. 7. ugovora o leasingu, a što je utvrdila i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga svojim rješenjem od 22. travnja 202. godine.
9.Sud ocjenjuje da je takvo unošenje neodređene formulacije glede kamatne marže u ugovore o leasingu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika tj. trgovca, budući je formulacija ugovorne odredbe o kamatnoj marži bila takva da nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom otplatnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.
10.Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih marža, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, buduća kamatna marža ugovorena kao promjenjiva, ovisna o Liboru, nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju.
11.Tuženik je kao visokospecijalizirana novčarske ustanova, kojem je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo u poslovanju leasinga u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa isti sud smatra da upravo zato je tuženik bio dužan svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o kamatnoj marži i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.
Također, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/
12. Nadalje, kamatna marža u ugovoru o leasingu sadržajno je naknada koju se primatelj leasinga obvezuje platiti za korištenje predmeta leasinga koje mu davbatelj leasinga odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog predmeta te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamatna marža mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl.269.st.2. i čl.272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23), a sam ugovor o leasingu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da ova neodređena ugovorna odredba kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna marža kretati pa slijedom toga marža nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.
13.Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na kamatnu maržu, primjenom odredbe čl.102.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljičinom iskazu bila odlučna pobuda već joj je trebalo vozilo kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
14.Stoga sud prihvaća tužiteljev iskaz u tom dijelu pregovaranja kao životan i uvjerljiv, s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje u vrijeme sklapanja ovog ugovora tj medicinska sestra.
15.Prigovor zastare u odnosu na novčani dio tužbenog zahtjeva zbog ništenosti ovih ugovornih odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u i kreditnoj marži nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV- 47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako su ove odredbe utvrđene ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.
16. Visina ovog dijela tužbenog zahtjeva je utvrđena nalazom i mišljenjem računovodstvenog vještaka od 417,09 eur s osnove razlike između stvarno plaćenih obroka prema tuženikovu obračunu primjenom izmijenjenih kamatnih stop u odnosu na iznose obroka prema početnom otplatnom planu, kao u točki 1. mišljenja, zatim 1. 427,34 eur kao u 2. mišljenja,a s osnove između anuiteta s osnove promjena kamatne stope i s osnove valutne klauzule ukupno 1.844,43 eur kao u točki 5. mišljenja, sve s pojedinim svotama preplate i danom dospjelosti kao u tim tablicama, čemu prigovara tuženik sadržajno kao u podnesku od 14. studenoga 2024. godine, dočim na ročištu 13. siječnja 2025. godine navodi da je riječ o prigovoru pravne naravi, zbog čega nije pozivan vještak dopuniti usmeno nalaz mišljenje, niti to predlažu stranke. Tako sud ocjenjuje ovaj prigovor neosnovanim, upravo zbog načina kako je određeno vještačenje tj. ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim oplatnim planom po tečaju CHF na dan stavljanja leasinga na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svoga nepoštenog i nesavjesnog postupanja, slijedom čega sud prihvaća ovo mišljenje kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu.
17. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl. 5 o jednokratnom trošku obradbe zahtjeva, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C-289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.
18. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o jednokratnom trošku obradbe zahtjeva za sklapanje ugovora o lizingu , prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zanimanje u vrijeme sklapanja i zvanje - medicinska sestra te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor , što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovoj ugovornoj odredbi te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene.
19. Odredbom čl.6. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.10. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika , u ostvarivanju svog prava.
20.Dakle, U odnosu na čl. 5. ugovora o kreditu tj. o, sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba o jednokratnom trošku obradbe zahtjeva za sklapanje ugovora o lizingu ništetna, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe niti njenu visinu, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl.102, st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05-155/23) pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao lizing kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102, st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
21. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev u tom dijelu ništetnosti ove ugovorne odredbe čl. 5. predmetnog ugovora.
22. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.
23.Sud ocjenjuje da je tužitelj bio potrošač, prihvaćajući njegov iskaz u tom dijelu, kao sukladan namjeni ugovora o leasingu iz čl. 1. tog ugovora, a s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje medicinske sestre , a tuženik je trgovac s obzirom na njegovu djelatnost, sve primjenom odredbe čl. 3, st. 1. t. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača.
24.Istim nalazom i mišljenjem računovodstvenoga vještaka je utvrđeno da je s te osnove tuženik naplatio tužitelju 194,28 eur 4. prosinca 2007. godine, kao u točki 4. mišljenja, prihvaćenoga zbog istih razloga kako je prethodno obrazloženo.
25.Stoga je prihvaćen i dio tužbenog zahtjeva u tom dijelu novčane tražbine.
26.Točno je da se tuženik poziva i na odredbu čl. 13. ugovora o leasingu. kojom tužitelj svojim potpisom izjavljuje da je ugovor i opće uvjete pročitao i razumije njihove odredbe te je suglasan s njim. No, primjenom odredbe čl. 320, st. 1. te čl.324, st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s čl. 12. Zakona o parničnom postupku, ovaj sud ocjenjuje takvu ugovornu odredbu ništetnom kao prethodno pitanje. Naime, s obzirom na tužiteljev prihvaćeni iskaz, njeno zvanje i zanimanje, sud ocjenjuje da tuženik nije protumačio značenje bitnih ugovornih odredaba kao u tučci I izrjeke niti je tužitelj imao mogućnosti pregovaranja o njima.
27.Prigovor radi prebijanja je odbijen, jer tuženik nije isti postavio u novčanoj svoti, a računovodstvenim vještačenjem je utvrđeno da je ta negativna razlika u tečaju tj. kad je tečaj CHF- tijekom trajanja ugovor a o leasingu bio niži od ugovorenoga bila minus 4, 95 eur, kao u točci 3. prihvaćenoga mišljenja zbog istih razloga kako je obrazloženo prethodno.
28.Inače, glede same te tzv. negativne razlike, uzevši u obzir pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine, sud ocjenjuje da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijelo trajanja ugovora o leasingu, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav ugovor te je tuženik kao pravna osoba kojoj je to djelatnost na tržištu valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo.
29.Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl.323, st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti., sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.
30.Zatezne kamate teku od prvog dana nakon dana plaćanja mjesečnih obroka tj jednokratnog troška kao dana dospjelosti, na trošak obradbe teku od dana plaćanja, sve po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i odredbom čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak teku po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku.
31.Na osnovi odredbe čl. 154, st. 1. Zakona o parničnom postupku, u svezi s tbr. 7, 8. i 9. OT, je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja u cijelosti i to za tužbu, podneske 8.12.2023, 3.7.2024. i 8.10.2024. te ročišta 2.7.2024. i 13.1.2025. po 200,00 eur svako ili ukupno 1.200,00 eur uz PDv od 300,00 eur, što je 1.500,00 eur, uz trošak vještačenja od 250,00 eur i još 100,00 eur za vještačenje prije tužbe po računu 261/01/01/23 Vanka d.o.o., kao potrebno za postavljanje tužbenog zahtjeva, što je ukupno 1.850,00 eur.
Sud nije priznao trošak podneska 17.1.2025. i ročišta 10.4.2025., jer ih je uzrokovao tužitelj svojim skrivljenim postupanjem , budući tužbeni zahtjev nije bio uredan, kao što nije priznao ni trošak ročišta za objavu, kao suprotan odredbi čl. 155, st. 1. Zakona o parničnom postupku, budući je potpunoma nepotreban za uspjeh u postupku.
U Zagrebu, dana 23. svibnja 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- pun.stranaka
