REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1987/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. svibnja 2025., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba točke 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102001617 od 2. kolovoza 2004., sklopljenog između tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., kao kreditora, i tužitelja KZ, kao korisnika kredita, koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.".

II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. isplatiti tužitelju JZ iznos od 2.443,51 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. kolovoza 2004. pa do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.266,78 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 2. kolovoza 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102001617, kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 384.355,51 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju kredito na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 360 mjeseci. Točkom 10. Ugovora o kreditu ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a koju naknadu je korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita u iznosu od 1,00% (jedan posto), pa je tako tužitelju 4. kolovoza 2004. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.443,51 EUR. Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, tvrdi tužitelj, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg je tužitelj mogao potpisati ili ne. Tužitelj navodi da o navedenoj odredbi ugovora tuženik ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista odredba predočena uz potrebna razjašnjenja značenja i smisla iste, te tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, a njenim ugovaranjem je prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Uz to, plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja budući da je tuženik, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom isplatio drugi, manji iznos kredita za 1,00%. Navodi kako tužitelj nije imao pravnih znanja da bi mu odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita bila jasna i lako razumljiva, za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj je kao fizička osoba, koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, bio u podređenom, slabijem položaju, u pogledu pregovaračke moći. Stoga smatra da je tuženik postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ujedno mu je nejasno zašto visina naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom tuženik samo paušalno navodi da se naknada naplaćuje za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ne spominjući što točno te radnje obuhvaćaju, a što tužitelju, kao potrošaču, nije trebalo biti jasno niti poznato. Slijedom navedenog, smatra da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna, slijedom čega je predložio da sud utvrdi njenu ništetnost i naloži tuženiku da mu vrati naplaćeni iznos naknade od 2.443,51 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. kolovoza 2004. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost, ali ne i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju iz razloga jer se radi o kreditu čija namjena je bila izgradnja i adaptacija stambenog prostora u svrhu turističkog iznajmljivanja, slijedom čega se tužitelj ne može smatrati potrošačem. Tuženik je osporio i navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Istaknuo je da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,00% na iznos kredita, što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom. Osim toga, tuženik tvrdi da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, tako da je službenik banke koji je ugovarao kredit jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade, a ta informacija je bila dostupna i na letcima tuženika koji su uručeni tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja ugovora. Tužitelju je bio dostupan i prezentiran izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu, sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Iznos te naknade od 1,00% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita, kao što su operativni troškovi, materijalni troškovi, povezani regulatorni troškovi i drugo, jer svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica, odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita, kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i slično. Istaknuo je i prigovor zastare, jer je naknada naplaćena dana 2. kolovoza 2004., a na zahtjev tužitelja za isplatu naplaćene naknade se primjenjuje petogodišnji rok koji teče od dana plaćanja. Dodao je i da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, već je tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa, i to 2013., definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se, međutim, ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa. Dakle, zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima, a niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u dopis od 18.ožujka 2024., potvrdu o uplatama ulaznih/izlaznih naknada, obavijest o promjeni kamatne stope, otplatni plan, obavijest o usklađivanju kamatne stope, Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102001617 od 2. kolovoza 2004. (dalje: Ugovor), izvadak iz zemljišne knjige, Ugovor o prodaji od 24. srpnja 2004. (dalje: Ugovor o prodaji), Anex broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102001617 od 5. veljače 2016. (dalje: Aneks), pregled prometa po partiji kredita, saslušan je svjedok IZ, te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 2. kolovoza 2004. sklopile Ugovor temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 384.355,51 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da se radilo o stambenom kreditu, te da je odredbom čl. 10. ugovorena obveza korisnika kredita platiti tuženiku, prije korištenja kredita, na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, 1,00% na iznos kredita obračunate s datumom sklapanja ugovora. Nije sporno niti da su stranke naknadno Aneksom konvertirale kredit u onaj s valutnom klauzulom u EUR, kako to i proizlazi iz sadržaja Aneksa.

6. Nije sporno niti da je tužitelj platio ugovorenu naknadu, te je tuženik tijekom postupka učinio nespornim i da je naknada plaćena u utuženom iznosu od 2.443,51 EUR, odnosno 18.410,63 kn i to dana 4. kolovoza 2004., kako bi to i proizlazilo iz dopisa tuženika od 18. ožujka 2024.

7. Sporno je radi li se o potrošačkom ugovoru, je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, kao i je li navedeno potraživanje zastarjelo.

8. Svjedok IZ iskazao je da se načelno moglo pregovarati o uvjetima kredita, te se čak moglo i tražiti da se smanji naknada za obradu kredita, koja se u to vrijeme obavezno ugovarala, ali se ne sjeća da je rekao tužitelju da se naknada može smanjiti, niti se može sjetiti je li se pregovaralo o bilo kojoj ugovornoj odredbi, kao ni je li tužitelju objašnjavao na što se ta naknada odnosi. Naknada je definirana u katalogu za svaku vrstu kredita, a u obradu kredita je, inače, uključeno više službi tuženika, pa misli da je to povezano s tim procesom obrade kredita koji zahtjeva određeni angažman. Misli da je tužitelju dao letak vezan za vrstu kredita koji je on dizao, a u kojem se navodi da se naplaćuje naknada. S tužiteljem je razgovarao vezano za ispunjavanje uvjeta za dizanje kredita, a radilo se o iznosu kredita od 220.000,00 EUR, te je to bio jedan od većih iznosa kredita. Dodao je i kako su bili fokusirani kako zadovoljiti sve uvjete s pravne strane, te da nije bio upućen za koju svrhu će tužitelj koristiti nekretninu koja je kupljena kreditom.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao za kupnju kuće u [adresa], a radi se o kući površine od 180 m2, koja je jedna stambena jedinica, a na koju kupnju se odlučio jer mu je supruga iz [adresa], te je planirao dio godine živjeti na moru, a dio u Lovrečanu, radi posla, te je tako i bilo, odnosno kuća je korištena isključivo za potrebe njegove obitelji i to od travnja do studenog, u kojem razdoblju je živio u njoj, a ostatak godine u Velikom Lovreču, sve do 2019., kada ju je tek počeo iznajmljivati u ljetnim mjesecima, i to zbog nemogućnosti servisiranja kredita, dok je ostatak godine kuću koristio zajedno s obitelji. S obzirom na navedeno, sud je odbio kao nepotreban prijedlog tuženika za pribavu podataka od Turističke zajednice Biograda na moru o tomu je li tužitelj registriran kao iznajmljivač apartmana. Radilo se o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tako da je radi značajnog porasta tečaja došao u financijske probleme, pa je bio prisiljen iznajmljivati kuću kako bi olakšao svoju financijsku situaciju. Iskazao je i da je sa svjedokom IZ dogovarao visinu i iznos anuiteta, jer mu je to bilo bitno, i da je cijeli postupak trajao oko mjesec dana, u kojem razdoblju su se rješavali uvjeti za kredit, jer je, između ostalog, trebao i sudužnika. U tom cijelom razdoblju nije bilo govora o naplati nikakve naknade, a kada je došao potpisati unaprijed napravljen ugovor, nije mu predočeno da se nešto drugačije moglo ugovoriti, čak nije niti uočio tu odredbu o naknadi za obradu kredita. Cijelo vrijeme mu je bilo prezentirano da se radi o najpovoljnijem kreditu, no nije mu objašnjeno o kakvoj se naknadi radi, a njemu je bilo bitno da mu odgovara otplatni plan.

10. Iskaze tužitelja i svjedoka sud je prihvatio, jer isti nisu u bitnome u suprotnosti, s obzirom da svjedok nije opovrgao navode tužitelja tj. da nije bilo pregovora prilikom sklapanja Ugovora, kao i da nije bilo govora o naplati naknade, niti mu je ta odredba objašnjena, već svjedok neodređeno navodi kako se ne sjeća da je bilo pregovora, niti da je predočio tužitelju mogućnost snižavanja naknade za obradu kredita, kao ni da mu je objasnio na što se ta naknada odnosi.

11. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, kako ga definira odredba čl. 3. važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, dalje: ZZP/03), a koja okolnost proizlazi iz činjenice da ga je tužitelj podigao kao fizička osoba za kupnju kuće koju je namjeravao i sve do 2019. i koristio isključivo za potrebe svoje obitelji, a tek od tada je povremeno iznajmljuje, koja okolnost ne dovodi u pitanje status potrošačkog ugovora. Nadalje je utvrđeno i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom od strane tuženika, obrascu te da prilikom sklapanja Ugovora nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je tužitelj utjecao na odredbu o visini naknade, a nije mu niti objašnjeno na što se ista odnosi i zašto se baš u toj visini (1% od iznosa kredita) naplaćuje.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je sporna odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za troškove obrade kredita i svih drugih naknada povezanih s izradom Ugovora, u istom nije određeno na što se ona odnosi, niti je određena do kraja njena visina, već je naveden samo postotak od iznosa kredita, pa se radi o neodređenoj obvezi, što je suprotno i čl. 46. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91). Stoga odredba spornog ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojom je tuženik za sebe ugovorio plaćanje te naknade, bez da je istovremeno precizno odredio na što se ta naknada odnosi i u kojoj konkretnoj visini ju je tužitelj dužan platiti, te imajući u vidu i visinu naplaćene naknade, koja je visoka, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koja dužniku nije jasna ili je ne može predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora trebao objasniti razloge naplate te naknade i upoznati tužitelja s njenom visinom, pojedinačno o tome pregovarati i na taj mu način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe ili odbije njihovo ugovaranje. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje i na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Još je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

14. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je kao takva ništetna, sukladno čl. 87. ZZP/03, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti, u smislu čl. 107. st. 2. ZOO/91. Još je za dodati i da nije od značaja što je došlo sklapanja Aneksa kojim je kredit konvertiran iz kredita s valutnom klauzulom u CHF u onaj s valutnom klauzulom u EUR, jer time nije anulirana predmetna ništetna odredba, kraj nesporne činjenice da je tužitelju naplaćen utuženi iznos na ime naknade za obradu kredita i da za to nije obeštećen. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke, a za dodati je i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. ZOO/91.

15. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje, usmjereno na povrat plaćenog iznosa naknade, primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO/91. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za usluge kreditora, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

16. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 2.443,51 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 214. ZOO/91, s obzirom da se radi o potraživanju stečenog bez osnove, tekućim, kako je to i zatraženo, od prvog sljedećeg dana nakon nespornog dana naplate predmetne naknade, odnosno 5. kolovoza 2004. do isplate. Ovo stoga jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je upoznat s tim na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini naplaćuje.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa). Za dodati je i da tužitelj nije naknadno mogao izmijeniti vrijednost predmeta spora koja je u tužbi naznačena u iznosu od 2.443,51 EUR, a koja visina i odgovara okolnosti da se radi, zapravo, u dijelu zahtjeva usmjerenog na utvrđenje, o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, stoga nije bilo potrebno odlučivati o prigovoru tuženika naknadno izmijenjenoj vrijednosti predmeta spora.

18. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastav podneska od 27. kolovoza 2024. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 3. prosinca 2024. i 12. svibnja 2025., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x100 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, pristojbe na tužbu u iznosu od 70,89 EUR i presudu u iznosu od 70,89 EUR. Nije mu priznat kao nepotreban trošak sastava podneska od 29. studenog 2024. kojim ispravlja omašku iz tužbe, te trošak pribave potvrde o visini naknade.

19. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđena naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.266,78 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

20. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

U Zagrebu, 23. svibnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude u četiri istovjetna primjerka, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika