Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-10543/2024

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. DR, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19, 84/21 i 114/22), odlučujući o žalbi okr. DR, podnesenoj putem branitelja, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, broj: Pp-10569/2023 od 19. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 23. svibnja 2025.,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. DR i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. ŠR se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 60,00 (šezdeset) eura u roku 30 (trideset) dana računajući od dana primitka ove presude.

O b r a z l o ž e n j e

1. Pobijanom presudom okr. ŠR proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku, na temelju istog propisa, izrečena novčana kazna 920,00 eura u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme lišenja slobode kao 79,64 eura pa je okrivljeniku ostalo za platiti 840,36 eura uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku od 30 dana, u kojem roku je dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka od 50,00 eura.

2. Protiv te presude okr. ŠR je pravodobno po branitelju Veljku Miljeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Miljević i partneri j.t.d. u Zagrebu, podnio žalbu, iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika optužbe, odnosno, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a okrivljenik ističe nedostatak razloga o odlučnim činjenicama jer je u obrazloženju izostala pravilna analiza izvedenih dokaza, odnosno nije moguće zaključiti koje činjenice i iz kojih razloga sud smatra dokazanim ili nedokazanim. Međutim, razmotrivši obrazloženje pobijane presude, ovaj sud je utvrdio da se ne radi ni o kakvim nedostacima presude koje bi imale karakter apsolutno bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, budući da je u t. 7. obrazloženja vidljivo da je prvostupanjski sud nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika pa presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama.

5.1. Nadalje, prvostupanjski je sud iz izreke presude ispustio dio inkriminacije koji se optužnim prijedlogom okrivljeniku stavlja na teret na način da je ispustio riječi koje nije nedvojbeno utvrdio čime je smanjio optužbu na blaže za istoga, na što je ovlašten jer se radi o preinačenju činjeničnog opisa na manje, a da se pritom ne dira u identitet djela prekršaja, suprotno navodima žalbe. Osim toga, preciziranje vremena počinjenja prekršaja iz „u 10:00“ na „iza 10:00“ sati, a sukladno rezultatima dokaznog postupka, prvostupanjski sud nije niti povrijedio objektivni identitet optužbe jer se nedvojbeno radi o istom događaju, niti je prekoračio optužbu proglašavajući okrivljenika krivim za neko drugo ili teže djelo, već za ono za koje se i optužuje, konkretno čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Stoga nije počinjena niti bitna povreda odredaba prekršajno postupka iz čl. 195. st. 6. PZ-a, prekoračenjem optužbe kako to sadržajno ističe okrivljenik u žalbi.

5.2. Nije osnovan niti žalbeni navod da je u postupku počinjena bitna povreda odredaba prekršajno postupka iz čl. 195. st. 1. t. 3. i st. 2. PZ-a time što je prvostupanjski sud ispitao svjedokinju, okrivljenikovu suprugu PR (žrtvu) bez njegove prisutnosti pa mu je povrijeđeno pravo na obranu uskraćivanjem ostvarivanja načela konfrontacije odnosno pravo na pošteno suđenje i ravnopravnost u postupku.

5.2.1. Prije svega se okrivljeniku ukazuje na zakonsko pravo žrtve propisano u čl. 6. st. 1. t. 12. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji prema kojem ona ima pravo na izbjegavanje kontakta s počiniteljem prije i tijekom postupka, osim u onoj mjeri u kojoj je to nužno za potrebe prekršajnog postupka. Iz zapisnika o ispitivanju svjedokinje PR je vidljivo da je ista tražila da se ispita bez prisutnosti okrivljenika jer ga se boji te da je u ovom postupku okrivljeniku izrečena mjera opreza zabrane približavanja, uspostavljanja i održavanja veze sa žrtvom, a da je tom ispitivanju bio prisutan okrivljenikov branitelj koji je postavljao pitanja žrtvi i očitovao se na njen iskaz. Uzimajući u obzir sve navedeno, i ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo nužno prisustvovanje okrivljenika iskazivanju žrtve, osobito njihovo suočavanje, a da mu je kontradiktornost raspravljanja djelotvorno omogućena prisustvom branitelja koji je aktivno sudjelovao izvođenju dokazne radnje ispitivanja žrtve. Osim toga, okrivljenik se u podnesku od 2. listopada 2023. očitovao na iskaz ispitane svjedokinje detaljno osporavajući isti.

5.2.3. Iz tog razloga, po ocjeni ovog suda, u postupku nije počinjena bitna povreda iz čl. 195. st. 1. t. 3. PZ-a ne sudjelovanjem stranaka u izvođenju dokaza (u žurnom postupka), niti je okrivljeniku povrijeđeno pravo na obranu ne pružanjem mogućnosti neposrednog osporavanja iskaza žrtve, odnosno iznošenja svih činjenica koje mu idu u korist, već mu je naprotiv pružena djelotvorna mogućnost kontradiktornog raspravljanja u postupku.

6. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik u žalbi navodi da su iskazi ispitanih svjedoka PR i mlt. ČR bitno nesuglasni i neuvjerljivi, da sama žrtva nije potvrdila izraze iz optužbe kojima bi ju navodno okrivljenik vrijeđao i počinio psihičko nasilje koje ju je uznemirilo, kao niti njihov zajednički sin mlt. ČR te da prvostupanjski sud na temelju takvih iskaza nije mogao utvrditi krivnju na strani okrivljenika, kao niti na temelju socijalne anamneze Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Ističe da je iskaz žrtve usmjeren isključivo na diskreditiranje okrivljenika radi stjecanja boljeg položaja u brakorazvodnoj parnici. Smatra da se nije moglo s nedvojbenom sigurnošću utvrditi da bi okrivljenik počinio terećeni prekršaj pa je sud trebao primjenom pravila „in dubio pro reo“ osloboditi okrivljenika optužbe.

6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio.

6.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud opravdano na temelju iskaza ispitanih svjedoka okrivljenikove supruge PR i okrivljenikovog sina mlt. ČR u kojima su teretili okrivljenika da je putem mobitela u prisutnosti djeteta na zvučnik vrijeđao suprugu (PR: „smeće, čula da joj upućuje uvrede“, a mlt. ČR: „glupačo i još neke prostote“) što ju je uznemirilo i povrijedilo dostojanstvo, kao i uvida u socijalnu anamnezu Hrvatskog zavoda za socijalni rad pomoću koje je zaključio da se obrazac ponašanja okrivljenika uklapa u njegovo postupanje kritične zgode, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik počinio prekršaj za koji se tereti. Iskaze navedenih svjedoka je prvostupanjski sud pravilno prihvatio kao neposredno uvjerljive i vjerodostojne, međusobno podudarajuće, neovisno o tome što nisu ponovili i izraz „kurva“. Ta okolnost naprotiv potvrđuje objektivnost i iskrenost iskazivanja te ukazuje na to da se iskazi nisu unaprijed pripremali na način da se usuglašavaju te da u njima nema kontradiktornosti niti nelogičnosti u vezi bitnih činjenica, Da je okrivljenik koristio i navedeni izraz, potvrđuje i izjava djeteta o „prostotama“ koje je otac upućivao majci dok je razgovarao s njim na mobitel s uključenim zvučnikom. Nadalje, da je sud pravilno i jednakovrijedno cijenio činjenice koje terete okrivljenika kao i one koje mu idu u korist (čl. 88. st. 1. PZ-a) ukazuje i činjenica da je prvostupanjski sud onaj dio inkriminacije koji nije nedvojbeno utvrđen, ispustio iz činjeničnog opisa optužbe.

6.3. Stoga okrivljenik bezuspješno u žalbi pokušava obezvrijediti iskaze ispitanih svjedoka, dovođenjem u sumnju istinitosti njihovog iskaza. Po ocjeni ovog suda, okrivljenik u žalbi preocjenjuje izvedene dokaze, na način da ih tumači drugačije od ocijene prvostupanjskog suda, a koju ovaj sud drži pravilnom. Provedene dokaze prvostupanjski sud je, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, koje razloge prihvaća i ovaj sud.

6.4. U odnosu na navode žalbe da je prvostupanjski sud trebao u dvojbi odlučiti u korist okrivljenika, ističe se da isti nije osnovan jer prvostupanjski sud prema rezultatima dokaznog postupka, nije niti došao u poziciju da bi bio u dvojbi u pogledu odlučnih činjenica pa da bi trebao primijeniti pravilo „in dubio pro reo“. Ostali navodi žalbe u kojima okrivljenik ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

7. Budući da je opisanim ponašanjem okrivljenik ostvario sva zakonska obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, te i po ocjeni ovog suda opisano ponašanje sadrži sve odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet gore navedenog prekršaja, nije osnovan niti žalbeni navod iz kojeg proizlazi pobijanje prvostupanjske presude zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a, odnosno, iz razloga da djelo ne bi bilo prekršaj.

8. Razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenice i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je izrečena prije svega blaža vrsta kazne – novčana kazna i to u najmanjem iznosu novčane kazne propisane za prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (od 920,00 eura do visine općeg maksimuma 6.630 eura), budući da je za taj prekršaj propisana kao teža kazna, kazna zatvora od najmanje 45 do najviše 90 dana. Iz navedenog je evidentno da je prvostupanjski sud dovoljno uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika, a suprotno žalbenim navodima. Imajući u vidu da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja zbog općeprihvaćene „nulte stope“ tolerancije na nasilje te da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti kao nužna pretpostavka za izricanje novčane kazne ispod zakonom propisanog posebnog minimuma, u konkretnom slučaju nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem kako se to sugerira u žalbi te su navodi žalbe u pogledu financijske situacije, dovoljno cijenjeni u njegovu korist i izricanjem najniže zakonom propisane kazne te nemaju utjecaja na visinu izrečene novčane kazne. Pravilno je prvostupanjski sud uračunao u izrečenu novčanu kaznu vrijeme koje je okrivljenik proveo u lišenju slobode kao i na pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa novčane kazne u navedenom roku.

9. Ispitujući odluku o trošku prekršajnog postupka, a povodom žalbe okrivljenika, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, obvezao okrivljenika na plaćanje paušalnog troška u iznosu 50,00 eura, koji su određeni Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), sukladno trajanju i složenosti postupka te imovnom stanju okrivljenika te po ocjeni ovog suda, ne postoje uvjeti za njihovu dosudu u nižem iznosu, odnosno za oslobađanje okrivljenika od obveze plaćanja navedenih troškova.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, odnosno od13,27 eura do 663,61 euro) s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika, držeći da plaćanje troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu 60,00 eura neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 23. svibnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu i tužitelja.