Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj: Ppž-8035/2024

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj, članica Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. SČ, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17, 126/19, 84/21 i 114/22), odlučujući o žalbi okr. SČ, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, broj: Pp-10421/2023 od 8. travnja 2024., na sjednici Vijeća održanoj 23. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. SČ i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), okr. SČ se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka 60,00 (šezdeset) eura, u roku 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okr. SČ je proglašen krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisan u izreci pobijane presude za koji je okrivljeniku na temelju istog propisa uz primjenu odredbe o ublažavanju novčane kazne, izrečena novčana kazna od 150,00 eura, u koju kaznu se uračunava vrijeme oduzimanja slobode (dva dana kao 79,64 eura) tako da je okrivljeniku ostalo za platiti 70,36 eura novčane kazne, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja preostale novčane kazne u roku 15 dana od primitka pravomoćne presude, okrivljenik je obvezan i naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 50,00 eura.

1.1. Istom presudom je odbijen prijedlog tužitelja da se okrivljeniku izrekne zaštitna mjera udaljenja iz stana, kuće ili drugog stambenog prostora.

2. Protiv te presude okr. SČ je pravodobno putem branitelja Ljube Pavasovića Viskovića, odvjetnika u Zagrebu, podnio žalbu ne navodeći žalbene osnove, dok sadržajno pobija presudu zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući usvojiti žalbu, preinačiti presudu te obustaviti postupak (osloboditi okrivljenika optužbe), a podredno ukinuti presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Okr. SČ u žalbi ističe da ponašanje za koje je okrivljenik proglašen krivim nije uopće prekršaj jer oštećena ĐČ ne živi niti ima bilo kakve predmete nužne za život na predmetnoj adresi [adresa], već živi u [adresa], a s obzirom da on ima zabranjen pristup oštećenoj i da se radi o konfliktnom razvodu, ne puštanjem iste u stan (promjenom brave) je htio spriječiti bilo kakav potencijalni sukob. To potvrđuje i činjenica da je on po dolasku policije otvorio vrata stana i pustio oštećenu u stan koji je od tada u njenom posjedu (dok on s dvoje djece živi u podstanarstvu). Stoga on nije uskratio oštećenoj pravo na stan i život u njemu jer se ne radi o stanu u kojem oštećena živi pa nema ni ekonomskog nasilja.

6. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio. Prvostupanjski je sud opravdano prije svega na temelju iskaza svjedokinje ĐČ, okrivljenikove supruge koja je izjavila da nije mogla ući u svoj stan, čiji iskaz je prihvatio kao neposredno uvjerljiv, vjerodostojan i suglasan iskazu svjedoka AČ, policijskog službenika, a što je sve doveo u vezu s obranom okrivljenika u kojoj je priznao da nije pustio suprugu u stan (ali zbog toga da spriječi mogući konflikt jer je s istom u kompliciranoj brakorazvodnoj parnici), iako poričući da bi ona taj stan koristila, te provedenog suočenja, imao dovoljno osnova za nedvojbeni zaključak da je okrivljenik počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

6.1. Prije svega, za istaknuti je da u postupku nije bilo sporno da je ĐČ, žrtva nasilja, u trenutku počinjenja prekršaja bila vlasnica predmetnog stana u [adresa] te da na toj adresi ima prijavljeno prebivalište. Činjenica vlasništva predmetnog stana od strane ĐČ svakako obuhvaća i njeno stvarno pravo korištenja, odnosno, uporabe istog, neovisno o tome je li se u njoj nalazila i neka njena imovina ili predmeti nužni za život. Osim toga, iz prihvaćenog iskaza ĐČ proizlazi da je predmetne zgode došla „da bi uzela neke stvari iz stana“, te da je u stanu „zadnji puta bila u veljači (četiri mjeseca ranije) kada je dovela djecu kako bi ih SČ odveo na skijanje“ kao i da je „pokušala s ključem otvoriti vrata, ali nije uspijevala“, što sve ukazuje na to da taj stan koristi povremeno. Nadalje, činjenica što je žrtva nasilja trenutno živjela u [adresa] (s djecom o kojoj zajednički skrbe), ne utječe niti umanjuje mogućnost njenog korištenja predmetnog stana, te, budući da je u stanu u tom trenutku za vrijeme trajanja brakorazvodne parnice, živio i okrivljenik, isti stan su očito zajednički koristili. Budući da nije sporio da okrivljenik predmetne zgode nije pustio ĐČ u stan, opisanim postupanjem je ostvario zakonsko obilježe prekršaja ekonomskog nasilja u obitelji. Naime, jedan od pojavnih oblika nasilja u obitelji iz čl. 10. t. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, je i ekonomsko nasilje pod kojim se između ostaloga smatra i „zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine“, pa je kažnjiva svaka zabrana odnosno onemogućavanje korištenja imovine od strane jednog člana obitelji prema drugom članu obitelji (čl. 8. istog Zakona).

6.2. Stoga je prvostupanjski sud detaljnom i pravilnom analizom obrane okrivljenika i iskaza žrtve, nedvojbeno utvrdio da je žrtva u kritično vrijeme koristila predmetni stan u koji ju okr. SČ nije pustio, odnosno, iako u stanu u to vrijeme nije živjela, i dalje je u njemu držala određene svoje stvari, radi kojih se i vratila u stan (t. 4. obrazloženja). Slijedom iznesenog, jasno je da je okrivljenik promjenom brave na vratima stana odnosno ne dozvoljavanjem ulaska u stan koji je u kritično vrijeme zajednički koristio s ĐČ, onemogućio istoj korištenje zajedničke odnosno njene imovine, čime je počinio ekonomski oblik nasilja u obitelji.

6.3. Prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio izvedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, već općim pravilima ljudske logike i razmišljanja te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio, te dao o svemu prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud. Iz tog razloga navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, nisu osnovani i ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

7. Budući da je opisanim ponašanjem okr. SČ ostvario sva zakonska obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, počinivši ekonomsko nasilje opisano u čl. 10. st. 5. tog zakona te opisano ponašanje sadrži sve odlučne činjenice kojima je utvrđen identitet gore navedenog prekršaja, to nije osnovan niti žalbeni navod kojim se sadržajno pobija prvostupanjska presuda zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava iz čl. 196. t. 1. PZ-a, odnosno, jer djelo nije prekršaj.

8. Nadalje, iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o izrečenoj prekršajnopravnoj sankciji, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. PZ-a, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji. Stoga, razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a koji utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, izrečena novčana kazna i više nego primjerena težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Naime, žalitelju je izrečena ublažena novčana kazna (za predmetni prekršaj je propisana novčana kazna od najmanje 260,00 eura ili kazna zatvora do 90 dana), koja po ocjeni ovog suda predstavlja prenisko odmjerenu novčanu kaznu jer utvrđene olakotne okolnosti, u svojoj ukupnosti i kvaliteti („priznanje i neosuđivanost“), ne čine upravo one posebno izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne, odnosno, same za sebe ne predstavljaju “naročito olakotne okolnosti“ za izricanje blaže kazne od propisane, a imajući u vidu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, no uslijed izostanka žalbe tužitelja, u izrečenu ublaženu novčanu kaznu ovaj sud nije mogao intervenirati. Stoga, po ocijeni ovog suda, izrečena novčana kazna u iznosu ispod posebno propisanog posebnom minimuma novčane kazne (150,00 eura), i više je nego primjerena i dostatna svim okolnostima počinjenog prekršaja i stupnju odgovornosti žalitelja. Pravilno je prvostupanjski sud u izrečenu novčanu kaznu okrivljeniku uračunao vrijeme za koje je bio lišen slobode te ukazao na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne.

9. Paušalni iznos troškova ovog žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13, u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna odnosno od 13,27 eura do 663,61 euro), a s obzirom na složenost i trajanje postupka pa iznos od 60,00 eura predstavlja iznos troška postupka koji po ocjeni ovog suda neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je eventualno dužan uzdržavati.

10. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 203. st. 1. i čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 23. svibnja 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Robert Završki, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.