Posl.br. P. 833/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku po sucu toga suda Kate Ogresta Jović u pravnoj stvari tužitelja GG, OIB [osobni identifikacijski broj], Iva [adresa], 20000 Dubrovnik zastupanog po punomoćniku Antun Missoni, odvjetniku u Dubrovniku , protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, [adresa], 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku VG, radi utvrđena i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 30. travnja 2025. godine dana 23. svibnja 2025

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe istaknuta u podnesku tužitelja od 29. kolovoza 2024.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu br. 016-2043/2006, koji je potvrđen ( solemniziran) pod brojem OU – 1096/2006 od 4. rujna 2006.g. javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, temeljem kojeg je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( valutna klauzula), a koja glasi:

„ Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 37. 631,00 CHF (slovima: tridesetsedamtisućašestotridesetjedan švicarski franak) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe -Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita....“

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan iznos od 4.616,22 EUR-a sa zateznim kamatama koje se obračunavaju do 31.prosinca 2007.g. prema čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008 .g u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015.g., a od 1.kolovoza 2015.godine do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 1.siječnja 2024 po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku kako slijedi, do isplate a koje teku kako slijedi

- na iznos od 0,42 EUR sa zateznom kamatom od 31.10.2006 g. do isplate

- na iznos od 15,80 EUR sa zateznom kamatom od 31.10.2008 g. do isplate

- na iznos od 20,67 EUR sa zateznom kamatom od 31.12.2008 g. do isplate

- na iznos od 24,18 EUR sa zateznom kamatom od 31.1.2009 g. do isplate

- na iznos od 31,29 EUR sa zateznom kamatom od 9.3.2009 g. do isplate

- na iznos od 19,16 EUR sa zateznom kamatom od 9.4.2009 g. do isplate

- na iznos od 17,53 EUR sa zateznom kamatom od 11.5.2009 g. do isplate

- na iznos od 15,82 EUR sa zateznom kamatom od 31.5.2009 g. do isplate

- na iznos od 10,81 EUR sa zateznom kamatom od 30.6.2009 g. do isplate

- na iznos od 12,14 EUR sa zateznom kamatom od 31.7.2009 g. do isplate

- na iznos od 14,77 EUR sa zateznom kamatom od 31.8.2009 g. do isplate

- na iznos od 14,54 EUR sa zateznom kamatom od 30.9.2009 g. do isplate

- na iznos od 11,88 EUR sa zateznom kamatom od 31.10.2009 g. do isplate

- na iznos od 16,89 EUR sa zateznom kamatom od 30.11.2009 g. do isplate

- na iznos od 20,91 EUR sa zateznom kamatom od 31.12.2009 g. do isplate

- na iznos od 26,62 EUR sa zateznom kamatom od 31.1.2010 g. do isplate

- na iznos od 25,31 EUR sa zateznom kamatom od 28.2.2010 g. do isplate

- na iznos od 33,06 EUR sa zateznom kamatom od 31.3.2010 g. do isplate

- na iznos od 32,13 EUR sa zateznom kamatom od 4.5.2010 g. do isplate

- na iznos od 46,39 EUR sa zateznom kamatom od 9.6.2010 g. do isplate

- na iznos od 59,27 EUR sa zateznom kamatom od 30.6.2010 g. do isplate

- na iznos od 47,31 EUR sa zateznom kamatom od 4.8.2010 g. do isplate

- na iznos od 69,76 EUR sa zateznom kamatom od 31.8.2010 g. do isplate

- na iznos od 64,40 EUR sa zateznom kamatom od 5.10.2010 g. do isplate

- na iznos od 55,71 EUR sa zateznom kamatom od 31.10.2010 g. do isplate

- na iznos od 74,01 EUR sa zateznom kamatom od 30.11.2010 g. do isplate

- na iznos od 97,29 EUR sa zateznom kamatom od 31.12.2010 g. do isplate

- na iznos od 80,80 EUR sa zateznom kamatom od 31.1.2011 g. do isplate

- na iznos od 85,32 EUR sa zateznom kamatom od 16.3.2011 g. do isplate

- na iznos od 81,72 EUR sa zateznom kamatom od 19.4.2011 g. do isplate

- na iznos od 93,71 EUR sa zateznom kamatom od 23.5.2011 g. do isplate

- na iznos od 108,66 EUR sa zateznom kamatom od 16.6.2011 g. do isplate

- na iznos od 103,79 EUR sa zateznom kamatom od 4.7.2011 g. do isplate

- na iznos od 141,34 EUR sa zateznom kamatom od 31.7.2011 g. do isplate

- na iznos od 127,97 EUR sa zateznom kamatom od 31.8.2011 g. do isplate

- na iznos od 106,23 EUR sa zateznom kamatom od 12.10.2011 g. do isplate

- na iznos od 111,26 EUR sa zateznom kamatom od 1.12.2011 g. do isplate

- na iznos od 112,73 EUR sa zateznom kamatom od 27.12.2011 g. do isplate

- na iznos od 123,06 EUR sa zateznom kamatom od 7.2.2012 g. do isplate

- na iznos od 120,82 EUR sa zateznom kamatom od Datum g. do isplate

- na iznos od 119,09 EUR sa zateznom kamatom od 27.3.2012 g. do isplate

- na iznos od 118,38 EUR sa zateznom kamatom od 5.4.2012 g. do isplate

- na iznos od 124,08 EUR sa zateznom kamatom od 17.4.2012 g. do isplate

- na iznos od 120,16 EUR sa zateznom kamatom od 22.5.2012 g. do isplate

- na iznos od 120,75 EUR sa zateznom kamatom od 13.7.2012 g. do isplate

- na iznos od 120,02 EUR sa zateznom kamatom od 3.8.2012 g. do isplate

- na iznos od 120,23 EUR sa zateznom kamatom od 14.8.2012 g. do isplate

- na iznos od 115,02 EUR sa zateznom kamatom od 31.8.2012 g. do isplate

- na iznos od 120,66 EUR sa zateznom kamatom od 30.9.2012 g. do isplate

- na iznos od 123,37 EUR sa zateznom kamatom od 31.10.2012 g. do isplate

- na iznos od 121,39 EUR sa zateznom kamatom od 30.11.2012 g. do isplate

- na iznos od 110,73 EUR sa zateznom kamatom od 31.12.2012 g. do isplate

- na iznos od 119,79 EUR sa zateznom kamatom od 31.1.2013 g. do isplate

- na iznos od 107,62 EUR sa zateznom kamatom od 28.2.2013 g. do isplate

- na iznos od 106,88 EUR sa zateznom kamatom od 22.5.2013 g. do isplate

- na iznos od 108,40 EUR sa zateznom kamatom od 21.6.2013 g. do isplate

- na iznos od 110,12 EUR sa zateznom kamatom od 30.7.2013 g. do isplate

- na iznos od 116,35 EUR sa zateznom kamatom od 23.8.2013 g. do isplate

- na iznos od 117,56 EUR sa zateznom kamatom od 25.10.2013 g. do isplate

- na iznos od 120,14 EUR sa zateznom kamatom od 27.11.2013 g. do isplate

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka 2. 444,59 EUR sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi tvrdi da je s pravnim prednikom tuženika HYPO ALPE ADRIA BANK d.d., dana 30. kolovoza 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 016- 2043/2006, koji je potvrđen ( solemniziran) pod brojem OU – 1096/2006 od 4. rujna 2006.g. javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 37.631,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tuženika, važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine novog motornog vozila. Predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelj se obvezao otplatiti iznos kredita na način i pod uvjetima utvrđenim predmetnim Ugovorom o kreditu, u jednakim mjesečnim anuitetima. Čl. 2 predmetnog Ugovora o kreditu parnične stranke su ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, a iznos kredita je isplaćen po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita.

1.2.U predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 2), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu.

1.3.U parničnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Dubrovniku pod brojem P. 609/2019 između istih stranaka, te po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, gđa. Ivanka Sušić –stalni sudski vještak za računovodstvo i financije, je izradila nalaz i mišljenje u kojem je utvrdila preplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o tzv. valutnoj klauzuli. Stoga tužitelj predlaže da se, radi ekonomičnosti postupanja i smanjenja troškova, pribavi i pregleda cjelokupni parnični predmet pod brojem P. 609/2019, te uzme i obzir nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka koji je u svojoj dopuni nalaza i mišljenja od 23. kolovoza 2022.g, utvrdio preplaćene iznose s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

1.4. Gore navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu, u skoro identičnim formulacijama spominju se i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003 -2008.godine, te je postala predmetom ispitivanja sudova nakon što je, zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja švicarskog franka, dovelo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija. Upravo zbog navedenog Potrošač-Hrvatski savezudruga za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4.travnja 2012.godine, je pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka (Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste&Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale-Splitska banka d.d. i Sberbank d.d.) i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2003. -2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju 2003-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci). Gore navedeni postupak se prethodno vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br.P-1401/2012 i u istom je dana 4.srpnja 2013.godine donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je istodobno zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje u buduće. Protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 izjavljene su žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio odluku dana 13.lipnja 2014.godine posl.br.Pž-7129/13. Drugostupanjskom odlukom preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, te su odbijene žalbe tuženih (banaka) i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su tuženici (svaka banka u određeno vrijeme), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna. Također su odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Protiv drugostupanjske odluke odnosno odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13.lipnja 2014.godine posl.br.Pž-7129/13 i tužitelj i tuženici su pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koje su odbijene odlukom od 9.travnja 2015.godine broj:Revt 249/14-2, a iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio ,a drugostupanjski potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Potrošač, izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika(banaka), su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredbi.

Zaključno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH pod brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.g., odbijena je, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv drugostupanjske presude Visokogtrgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. U obrazloženju citirane presude Vrhovnog suda RH prihvaća razloge iznesene u citiranoj drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda RH, koji se odnose na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su prvo-osmotužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, se, te na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a umjesto posebnog obrazloženja upućuju na razloge iz drugostupanjske presude (stranica 47- 66 obrazloženja) i objavljuje na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, temeljem odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP-a. Sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača, budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, iz razloga što isti nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa slijedom prethodno navedenog tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora.

1.5. Slijedom gore navedenog tužitelj zahtijeva povrat više uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 32.228,58 KN, a koji iznos je tuženik stekao bez osnova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 14. studenog 2022. godine. navodi da predlaže spajanje ovog predmeta, P-833/2022 s predmetom P-609/2019 jer smatra kako bi to bilo oportuno te kako bi se time ubrzao postupak i smanjili troškovi. U oba predmeta tuženik je Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu pod matičnim brojem subjekta upisa (MBS): 080072083, osobni identifikacijski broj (OIB): 14036333877, a tužitelj je GG s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te se postupak vodi pred istim sudom u istoj vrsti postupka, a u vezi istog Ugovora o kreditu.

2 1. Podredno, tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu je prestao postojati. Dakle, ne postoji više dužničko- vjerovnički odnos između stranaka. Obzirom da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, iste se ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika.

2 2. Utvrđenje ništetnosti podrazumijeva, prije svega, postojanje odredaba ugovora u odnosu na koje se traži od suda da utvrdi njihovu ništetnost. Međutim, u ovom konkretnom slučaju navedene odredbe više ne postoje, a tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka.

2 3. Tuženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi.

2 4.U prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to:

− Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno:

(i) da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i

(ii) da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope;

2 .5.U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine.

2 6. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja.

2 7. Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni.

2 8. U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača.

2 9. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka.

2 10. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati.

2 11. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. koji propisuje: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“

2 12.Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava.

2 13.Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom.

2 14. Isto tako, tuženik smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule.

3 U podnesku od 30. lipnja 2023. godine tuženik ističe kako posebno osporava status potrošača tužitelja u ovom predmetu, a obzirom da je tužitelj sklopio Ugovor radi kupnje automobila, a istovremeno je bio taxi prijevoznik i vlasnik obrta [obrt], Taxi Služba.

4. U podnesku tužitelja od 05. listopada 2023. godine tužitelj navodi da protivno navodima tuženika kojim osporava tužitelju status potrošača u ovom parničnom postupku, tužitelj ističe kako je predmetni Ugovor o kreditu br. 016-2043/2006, koji je potvrđen ( solemniziran) pod brojem OU – 1096/2006 od 4. rujna 2006.g. javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, a temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od 37.631,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, zaključio kao fizička osoba – potrošač u svrhu kupovine novog motornog vozila, isključivo za njegove osobne potrebe ( čl. 2 st. 2 predmetnog Ugovora o kreditu). Stoga su potpuno pravno irelevantne tvrdnje tuženika da je tužitelj istovremeno bio i vlasnik obrta – taxi službe, budući je motorno vozilo koje je kupio temeljem sredstava ostvarenim predmetnim Ugovorom o kreditu, koristio isključivo za svoje osobne potrebe. Nastavno na navedeno tužitelj ovim putem ukazuje na pravno stajalište Županijskog suda u Zagrebu pod brojem Gž. 685/2021 od 7. lipnja 2021.g., prema kojem „…. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača…..“ ( točka br. 13 obrazloženja citirane presude).

Tužitelj nadalje ukazuje i na činjenično pravni zaključak izražen u pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Vinkovcima – Stalne službe u Županji posl. br. P. 350/2019 od 06. ožujka 2020.g. ( potvrđene presudom Županijskog suda u Zadru pod brojem Gž-444/2020 od 16. veljače 2021.g.), a prema kojem „…. Naime, prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 97/03, dalje - ZoZP/03) i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužiteljica zaključila kao fizička osoba i da joj je isti kredit određen kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 6. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za adaptaciju stana. S obzirom na navedeno stav je suda da tužiteljici pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem tog Zakona i to iz razloga jer njeno svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene…..“

5. U podnesku tužitelja od 29. kolovoza 2024. godine tužitelj potvrđuje primitak nalaza i mišljenja gđe. Stefani Gardašanić – stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije od 27. lipnja 2024. g., te na isto nema nikakvih primjedbi po pitanju metodologije obračuna. Tužitelj smatra kako je sudski vještak pravilno utvrdio Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), u razdoblju kada je tečaj bio veći od početnog, a što ukupno iznosi 4.616,22 EUR ( prikazano u tablici nazvano „Specifikacija pozitivnih tečajnih razlika“).

I s druge strane tužitelj smatra kako je potpuno neutemeljeno utvrđivati tzv. negativne razlike, ukazujući ovim putem na pravno stajalište Vrhovnog suda RH izraženo u presudi pod brojem Rev. 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.g. ( točka br. 19 obrazloženja) a prema kojem

„……….ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime

1 0

restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF…..“.

Nastavno na prethodno navedeno tužitelj smatra kako bez postojanja prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva istaknutog od strane tuženika radi naplate eventualnih negativnih razlika, sud nije ovlašten o tome odlučivati, te bi svako raspravljanje i odlučivanje o eventualnim negativnim razlikama bilo postupanje protivno jednom od temeljenih načela parničnog postupka propisanim odredbom čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku, prema kojem sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

6. U podnesku tuženika od 18. listopada 2024. godine tuženik se ovim podneskom očituje na nalaz i mišljenje vještaka koji je zaprimio 21. kolovoza 2024. Tuženik nadalje ističe kako je sud pogrešno odredio zadatak vještaku.

Naime, čak i ako sud utvrdi ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, tada je zapravo riječ o kunskom kreditu. S obzirom na to da ugovor o kreditu sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima mora sadržavati odredbu o kamatnoj stopi, odnosno ona je njegov bitan sastojak, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spomenute odredbe o valutnoj klauzuli jedino moguće primijeniti kamatnu stopu koja je u predmetnom razdoblju vrijedila za kunske kredite.

7. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja , pregledao pravno-relevantne isprave priložene u spisu, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Stefani Gardašanić saslušao vještakinju , pregledao presudu iz spisa P 609-19 , tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja osobnog bankara.

7 1. Tužitelj GG na saslušanju 3. travnja 2025. godine navodi da je predmetni kredit podigao u svrhu kupnje osobnog vozila za njegove osobne potrebe. Izabrao je banku tuženika jer ga upravo auto kuća Zubak uputila na banku tuženika. Odmah navodi da je znao da će tako biti da uopće takav kredit ne bi podigao. Nije ništa izabirao njemu su u banci rekli da je kredit u valuti CHF najpovoljniji zato je taj kredit i uzeo, rekli su mu kolika će biti rata, njemu je to bilo u redu, ali mora reći da je nakon par godina rata skoro pošla u duplo. Razlika između najmanje i najveće rate je bilo od 2.300,00, 2.400,00 kn pa do 3.700,00, 3.800,00 kn. Na pitanje je li pročitao ugovor o kreditu odgovara da jest nešto pročitao, ali nije stručnjak u bankarskim stvarima, tako da je to njemu izgledalo u redu. Nije bio u mogućnosti prilikom potpisivanja ugovora o kreditu ništa ispregovarati, jer je sve to bilo dogovoreno s auto kućom, a njegovo je bilo samo da potpiše ugovor o kreditu i odnese ga na solmizaciju kod javnog bilježnika i javni bilježnik mu ništa nije obrazlagao. Zna da mu je kredit vezan uz valutu CHF. Nitko mu na banci nije rekao da bi valuta mogla drastično porasti. Nisu mu na banci ništa puno niti objašnjavali, defakto izračunali samo kolika će biti rata. Bilo mu je jako teško, tada je imao dvoje djece na fakultetu. Vozilo je kupio isključivo i samo za osobne potrebe jer mu je i supruga tada nekad položila za vozački ispit, pa je i ona vozila. Imao je obrt [obrt], ali nije vozio s ovim vozilom nego s drugim. Vozilo kupljeno od ovog kredita je VW Passat, a taksirao je sa Mercedesom. Zamjenik punomoćnika tuženika je li ovaj ugovor i pročitao i analizirao tužitelj odgovora kao što je gore naveo, da ga je pročitao, ali nije stručnjak za bankarske stvari pa nije previše ni ispitivao na banci, jer mu je kredit odgovarao. Jeli zna što znači kada je ugovorena valutna klauzula, tužitelj odgovara da ne zna. Je li ga itko upozorio da će svakomjesečni iznosi biti drugačiji odgovara da nije. Kako se

1 1

zvao njegov obrt odgovara Taxi Đuro Dabo ili Taxi servis Đuro Dabo. Do kada je imao Mercedes odgovara da se ne može sjetiti, da je zaboravio. Na daljnje pitanje odgovara da je supruga položila vozački ispit 2008. ili 2009.

7 2. Dana 27. svibnja . 2024. doneseno je rješenje o financijskom vještačenju sa zadatkom vještakinji

- iskazati izračun razlike nastale po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj 016-2043/2006 , između iznosa koji je tužitelju naplaćen na temelju obračuna promjene valute CHF u prodajnom tečaju za devize tuženika na dan dospijeća pojedinog anuiteta i iznosa koji bi mu bio naplaćen da je obračun izvršen prema početnom tečaju valute CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, te uzeti u obzir kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate kredita

7 3. Iz nalaza i mišljenja vještakinje tj samog zaključka razvidno je slijedeće Pozitivne tečajne razlike, kada je tečaj bio veći od početnog, iznose 34.781,39 kuna, ili 4.616,22 eura. Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, su 1.971,26 kuna, odnosno 261,64 eura. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 32.810,13 kuna, ili 4.354,58 eura.

Iz dopune po prigovorima tuženika razvidno je slijedeće

Plaćanje po tečaju na dan plaćanje znači da se prijevremene uplate u kunama pretvaraju u devize po tečaju na dan uplate, a devize stoje neraspoređene na posebnom kontu do dospijeća. Stvarno plaćanje u devizama izvršava se na dan dospijeća i po tečaju na taj dan se preračunava u kune. Čudno je da autor simuliranog izračuna to ne zna, kao što ne zna da se obveze ne zatvaraju prije dospijeća. Tako u drugom retku simulacije stoji da je 2. anuitet, koji dospijeva 30.11.2006. plaćen 28,.11.2006., po tečaju od tog dana. Međutim, iz kartice kredita vidi se da je stvarno plaćanje bilo 30.11.2006. Isto tako u trećem retku stoji da je obveza po 3. anuitetu koja dospijeva 31.12.2006. plaćena 27.12.2006. po tečaju tog dana, a stvarno plaćanje, odnosno zatvaranje obveze, bilo je 31.12.2006. Izvadak iz kartice kredita

Vjerojatno su navedeni datumi uplate iz simulacije, koju je dostavio tuženik, točni, ali oni su nebitni jer to nisu datumi stvarnog plaćanja, odnosno zatvaranja obveze. Tuženik redovito dostavlja karticu kredita – Pregled prometa za klijenta, koja je vrlo pregledna i u kojoj su navedena sva zaduženja u uplate kamate i glavnice. Nije jasno zašto autor stimulacije nije koristio te podatke. Zaduženja i uplate kamate i glavnice u Nalazu i mišljenju (od 27. lipnja 2024. godine) preuzeta su iz kartice prometa kredita, te su zbog toga točni i nema potrebe ništa mijenjati u izračunu preplate.

7 4. Na usmenom saslušanju vještakinja ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja , za vještakinju nije bilo pitanja , a na raspravi su bili nazočni kako punomoćnik tužitelja tako i punomoćnica tuženika.

7 5. Iz samog ugovora o kreditu list spisa 6 za kupnju motornog vozila , razvidno je da ga sklapa tužitelj sa tuženicom – prednicom tuženika u svrhu kupnje novog

1 2

motornog vozila . BROJ UGOVORA JE 016-2043/2026. Ugovor je sklopljen 30 kolovoza 2006.

7 6. Iz presude u spisu P 609-19 razvidno je da je u istom dana 16 veljače 2024 donesena presuda, radi čega i nije više moguće navedene spise spojiti, presuda je pravomoćna

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 6. Ugovora o kreditu br. 016-2043/2006 potvrđenog (solemniziranog) kod javnog bilježnika Željka Horvat Pernar pod brojem OU -1096/2006 od 04. rujna 2006. g. kojom je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te da tužitelj svojim potpisom na ugovoru o kreditu izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

Točkom II iste presude je naložena isplata na ime gore navedene promjene kamatne stope"

8. Sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim

9. Iz spisa je jasno razvidno da je tužitelj kao korisnik kredita, da je sklopio ugovor o kreditu te da je uplaćivao rate kredita .

9.1.Tužitelji je potrošač koji je sklopio kredit za svoj osobni automobil , u kojeg je kredit uložio dakle fizička osoba – izvan svoje trgovačke djelatnosti, obrtničke djelatnosti profesionalne djelatnosti. Dakle tužitelj podiže kredit radi kupnje vozila u osobne svrhe. Tužitelji je dokazao status potrošača. sukladno čl 3 Zakona o zaštiti potrošača .

Dakle tuženik tvrdi da je u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tužitelj bio taksi prijevoznik te je imao obrt za taksi prijevoz radi čega nema status potrošača kako je to zakon odredio, dok se tužitelj protivi iznesenim navodima, tvrdeći da je zaključio ugovor o kreditu kao fizička osoba, dakle da ima status potrošača koji je kupio novo vozilo za osobne potrebe.

9.2. Ponovno sud navodi da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj isti sklopio kao korisnik kredita - fizička osoba i da je u članku 2. ugovora navedeno da se kredit odobrava za kupovinu novog motornog vozila. Uz ugovor o kreditu je priložena ponuda br. 321-1534/2006 Auto Zubak d.o.o. iz koje proizlazi da je dana tužitelju kao fizičkoj osobi. Dakle, u ugovoru o kreditu se ne navodi da je tužitelj u ovim pravnim poslovima sudjelovao kao vlasnik obrta, već kao fizička osoba.

Nadalje, saslušani tužitelj je u svojem iskazu naveo da je vozilo kupljeno sredstvima kredita koristio za osobne svakodnevne potrebe, a da je drugo vozilo koristio u svrhu obavljanja djelatnosti.

. Člankom 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/2003, 46/2007, 79/2007) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

1 3

9.3.Tužitelj je ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba za kupnju vozila te je iskazao da ga je koristio u osobne svrhe, a isti ne može dokazati negativnu činjenicu da sredstva po kreditu nije koristio za poslovnu djelatnosti, dapače na tuženiku je, ako tvrdi da su ista korištena u svrhe namijenjene poslovnoj djelatnosti tužitelja, da isto dokaže sukladno općem načelu tereta dokaza. Tuženik ničim ne dokazuje da je vozilo kupljeno sredstvima kredita tužitelj koristio u poslovne svrhe, već takav prigovor paušalno iznosi na ročištu glavne rasprave po danom iskazu tužitelja.

9.4.Slijedom navedenog, a kako je tužitelj samim ugovorom o kreditu odnosno njegovim sadržajem dokazao da je pravni posao sklopio kao fizička osoba, isti je time stvorio predmnjevu da je potrošač, a kako tuženik nije oborio ovu predmnjevu, zaključuje se da je prigovor tuženika o ulozi tužitelja kao potrošača neosnovan.

Tužitelj jedini obveznik otplate kredita i da su sve uplate vršene u njegovo ime i za njegov račun. Nadalje, tuženik je, a kako proizlazi iz evidencije samog tuženika o uplatama po kreditu, u utuženom razdoblju primio uplate u ime i za račun tužitelja čime je očito da tužitelj ima pravo zahtijevati razliku više plaćenog, kao razliku imovine koja je u njegovo ime i za njegov račun prešla tuženiku bez valjane pravne osnove.

Dakle u odnosu na tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač ukazuje se da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). U konkretnom slučaju tuženik je u podnesku. naveo da tužitelj nije potrošač, a na navedene okolnosti nije ponudio nikakve dokaze pogrešno smatrajući da je teret dokaza takve činjenice na tužitelju. Tužitelj je osporio takvu tvrdnju te naveo da je tužitelj potrošač. Zbog navedenog, a sukladno čl. 221.a ZPP-a ovaj sud smatra da tuženik nije dokazao svoje tvrdnje. Dakle tužitelj navodi da kupuje vozilo u svoje osobne svrhe.

10. Dakle Isplatu iznosa u tužbenom zahtjevu koji je tužitelj uredio nakon vještva te potražuje na ime pretplaćenih iznosa temeljem odredbi kojima je glavnica kredita i način otplate vezan za tečaj CHF .

Za istaknuti je da tužitelj uređuje tužbeni zahtjev u skladu s vještvom .

Ovaj sud je rješenjem u izreci godine dopustio predmetnu preinaku iako je podnesena nakon zaključenja prethodnog postupka smatrajući da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama sukladno čl.190. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/1,89/14, 70/19 dalje:ZPP), (tako i Vrhovni sud RH u zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenoga 2021. "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Iako se radi o povećanju tužbenog zahtjeva istu preinaku je ovaj sud dopustio zbog svega iznesenog. Naime prvotno postavljeni tužbeni zahtjev / 4277,47

1 4

eur/ uređeni tužbeni zahtjev /4.616,22 EUR-a / se razlikuju , ali ponovno sud navodi da je preinaka dopuštena suglasno svemu ranije navedenom.

11. Odredba čl. 322. ZOO propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu čl. 324. ZOO propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

U ovom postupku među strankama nije sporno da su tužitelj kao Korisnik kredita i prednik tuženik kao Banka sklopili predmetni Ugovor o kreditu Navedenu činjenicu tuženik ne osporava, a ista proizlazi i uvidom u navedeni ugovor.

Već iz citiranog sadržaja Ugovora vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzula CHF jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. b.r. P 1401-12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih stranaka vezana za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF pa tužitelj sukladno čl 502 c ZPP ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po koje su nepoštene time i ništetne odredbe ugovora kojima je ugovoreno primjena valutne klauzule CHF bez prethodnog potpunog informiranja korisnika kredita potrošača od strane kreditora.

Tužitelji je dokazao svojstvo potrošača temelje čl 3 Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravnim posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke obrtničke ili profesionalne djelatnosti,

12. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Tvrdnja tuženika da tužitelj nema ovo pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti

1 5

ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja mu je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

13 Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

U navedenom kolektivnom sporu u kojem je tuženik bio stranka istog, također u ulozi tuženika, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF- u, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog primjene valutne klauzule otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženik kao trgovac očito nametnuo potrošaču citiranu odredbu ugovora kao ¨jača¨ strana ugovora jer time u biti ugovorio da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača doveo u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika vezivanja otplate kredita uz valutu CHF, koja kao takva nije platežno sredstvo kojim je isti uobičajeno poslovao, dapače koja je kao valuta u vrijeme sklapanja ugovora bila potpuna novina u Republici Hrvatskoj.

14. Iz sadržaja ugovora o kreditu kao tipskog ugovora uz primjenu Općih uvjeta poslovanja tuženika, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao da plati iznos koji ovisno o potpuno nepoznatom i neodređenom tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može i je s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

1 6

15. Obzirom je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, isti je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnim ugovornim odredbama.

16. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu iznosa glavnice tražbine/duga su po ocjeni ovog suda iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužitelju i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate. To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita tijekom otplate kredita uz primjenu tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita.

Odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Tužitelj tvrdi da se o ugovornoj odredbi Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da ona nije utjecala na sadržaj istih čime tužitelj iznosi negativnu činjenicu koju ne mora dokazivati, već je na tuženiku, koji tvrdi suprotno, teret dokaza da su ugovorne strane pregovarale o odabiru švicarskog franka i da je tužiteljica mogla promijeniti odredbu kojom se glavnica i način otplate anuiteta veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i uvjete ugovora, a što tuženik prema ocjeni suda nedvojbeno nije dokazao. Općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog kredita klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije uvjerljivo da je tuženik sa tužiteljem o izboru švicarskog franka pojedinačno pregovarao u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora. Identično kao što realno nije mogao utjecati ni na odredbu kojom se promjena kamatne stope veže uz jednostranu odluku tuženika.

Odredba čl. 99. ZZP/07 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema

1 7

stručna znanja, kao potencijali korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

17. Čitanjem sporne odredbe, sud utvrđuje da iako u toj odredbi nije izričito upotrijebljen izraz „valutna klauzula u švicarskim francima“, da je iz sadržaja te odredbe tužitelju kao prosječnom potrošaču kojem je poznat pojam valutne klauzule bila jasna odredba da se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka. Nadalje, iz činjenice da se sporna ugovorna odredba nalazi u drugom članku na prvoj stranici Ugovora o kreditu pod nazivom iznos kredita te da nije pisana sitnim slovima, ocjena je ovog suda kako je ista lako uočljiva svakoj osobi koja čita Ugovor o kreditu pa time i tužitelju. Međutim, što se tiče činjenice da li je sporna ugovorna odredba tužitelju kao potrošaču lako razumljiva, sud je utvrdio da nije. Naime, čitanjem Ugovora o kreditu, sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka ne dokazuje da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takvu odredbu, isto kao što to ne može niti ovaj sud samo čitanjem odredbi Ugovora o kreditu.

Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri kako to tvrdi ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li sporne ugovorne odredbe dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženik u postupku tvrdi da svoje usluge i proizvode nudi pod zadanim uvjetima, što znači da je potrošačima nudio i mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. I iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja odnosno učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošače ovdje tužitelja o svim bitnim elementima ugovora uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna, budući mu postojeći rizici kao financijskom stručnjaku nisu mogli ostati nepoznati. Takvo je osnovno načelo postupanja sudionika u zasnivanju obveznih odnosa propisano upravo zbog nemogućnosti zakonodavca da unaprijed propiše regulativu za sve životne situacije te upravo u tom smislu čl. 4. ZOO propisuje da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a što je tuženik

1 8

propustio iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ugovornom odnosu. Činjenica da je Ugovor o kreditu sklopljen za potrebe kupnje stana dakle, rješavanja pitanja od svakodnevnog značaja te što u današnje vrijeme predstavlja potrebu svakog čovjeka, govori u prilog ocjeni suda da je već sama činjenica da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postoje , tečaj valute švicarskog franka i s o kojima ovisi obveza tužitelja, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je time veći što tužitelji nedvojbeno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu smatra da je prihvatio opći valutni rizik te jer se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka,. I sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi je pri tome značajna, što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu. Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku, prihvatio onaj kredit koji joj je tuženik ponudio, upravo Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koja kredit otplaćuje u kunama kao valuti u kojoj nesporno zarađuje, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzela rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bila nerazumljive poradi čega ista nije mogla donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odrede ili neće, ocjena je suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

18. Kako je međutim tuženik osim osnove osporio i visinu tužbenog zahtjeva, sud je po prijedlogu tužitelja odredio financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije na okolnost visine tužbenog zahtjeva uz zadatak vještaku ranije naveden.

Po takvoj je uputi suda, stalni sudski vještak izradila nalaz i mišljenje u kojem je dala izračun razlike po osnovi valutne klauzule. Nalaz i mišljenje sudskog vještaka je uredno dostavljeno strankama na koje tužitelj nije imao prigovor, osim što je naveo da se protivi uračunavanja negativnih tečajnih razlika obzirom da nije istaknut prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev,

Tuženik je prigovorio u odnosu na izračun e a je sud dao pogrešan zadatak, jer jedino je moguće primijeniti kamatnu stopu koja je u predmetnom razdoblju vrijedila za kunske kredite.

Vještakinja je u odnosu na prigovore tuženika izradila dopunu, na koju nije bilo primjedbi. u dopuni ističe da su navedeni datumi uplate iz simulacije, koju je dostavio tuženik, točni, ali oni su nebitni jer to nisu datumi stvarnog plaćanja, odnosno

1 9

zatvaranja obveze. Tuženik redovito dostavlja karticu kredita – Pregled prometa za klijenta, koja je vrlo pregledna i u kojoj su navedena sva zaduženja u uplate kamate i glavnice. Nije jasno zašto autor stimulacije nije koristio te podatke. Zaduženja i uplate kamate i glavnice u Nalazu i mišljenju (od 27. lipnja 2024. godine) preuzeta su iz kartice prometa kredita, te su zbog toga točni i nema potrebe ništa mijenjati u izračunu preplate

Vještakinja je saslušana na ročištu glavne rasprave te je ista rekla da u potpunosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju . Vještakinja je izradila dopunu po prigovorima tuženika te sve jasno izložila tj razjasnila. Na ročištu na kojem je saslušana uopće nije bilo pitanja za vještakinju.

Dakle vještakinja je svoj nalaz izradila stručno i profesionalno.

Sud je u cijelosti prihvatio mišljenje vještaka izrađenog po pravilima struke . Vještakinja je uredno saslušana na ročištu i navela da ostaje pri svom nalazu.

19. Iako je kredit u cijelosti otplaćen, tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnima odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi te isplatu iznosa koje je tuženik neosnovano stekao. Naime, odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.)

20. Slijedom navedenog sud je dosudio iznos naveden u izreci nakon što je tužitelj uredio tuženi zahtjev po vještvu kao razlika na temelju valute kojom je glavnica kredita vezana uz CHF, radi otplate anuiteta vezanim za tečaj švicarskog franka, to je temeljem odredbe čl. 1111. ZOO naložio tuženiku isplatiti označeni iznos tužitelju zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. ZOO i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), a kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrdivši dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos (odnosno kasniji datum za one iznose za koje tužitelj tužbenim zahtjevom isplatu kamate traži od datuma kasnijeg datumu preplate) budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa.

Nastavno na prethodno navedeno tužitelj smatra kako bez postojanja prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva istaknutog od strane tuženika radi naplate eventualnih negativnih razlika, sud nije ovlašten o tome odlučivati, te bi svako raspravljanje i odlučivanje o eventualnim negativnim razlikama bilo postupanje protivno jednom od temeljenih načela parničnog postupka propisanim odredbom čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku, prema kojem sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

2 0

Kako nije istaknuti prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev za negativne razlike to sud iste nije uzeo u obzir u točki I izreke.

21. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez ,

22. U odnosu na prigovor zastare potraživanja ocjena je ovog suda da postupak kolektivne zaštite prava potrošača predstavlja vjerovnikovu radnju poduzetu radi utvrđivanja i ostvarenja tražbine u smislu čl. 241. ZOO-a, to stoga što se radi o postupku koji je izričito reguliran odredbama Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 79/07, dalje u tekstu ZZP ) kao jedno od sredstava za zaštitu potrošača od konkretnih postupanja trgovaca, i to u postupku u kojem pojedinačni potrošač ne mora sudjelovati ali ima sva prava koja mu pripadaju kao potrošaču na kojeg se postupanje trgovca odnosi, dapače koji po tom istom zakonu ima pravo izravno Činjenica da potrošač može neovisno o postupku kolektivne zaštite poduzimati radnje protiv trgovca kao svog dužnika, ne pretpostavlja obvezu poduzimanja istih pored činjenice da je u tijeku kolektivni spor, dapače upravo je logično da ova kolektivna zaštita predstavlja primjerenije i ekonomičnije radnje vjerovnika radi ostvarenja tražbine od pojedinačne zaštite. Svakako, u smislu čl. 241. ZOO-a je dovoljna i jedna radnja vjerovnika pred sudom radi ostvarenja zaštite da zahtijevati ovrhu odluke donesenu u tom postupku, sukladno čl. 117 ZZP-a. bi zastara potraživanja bila prekinuta. Obzirom je postupak kolektivne zaštite pokrenut 2012., dakle prije proteka roka od pet godina za zastaru potraživanja, očito je daje istim prekinuta zastara, a obzirom se radi o postupku koji je pravomoćno okončan tek 12. lipnja 2014. (u pogledu promjene kamatne stope) odnosno 14. lipnja 2018. (u pogledu valutne klauzule) kada je zastara počela iznova teći za potraživanja isplate po osnovi ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ništetnoj valutnoj klauzuli.

23. Dakle Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, čime pravo na tužitelja na isplatu potraživanja nije zastarjela. Obzirom su odredbe ugovora o primjeni valutne klauzule utvrđene ništetnim 14. lipnja 2018., razvidno je da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanje tužitelja.( tužba podnesena 21 11 22 dakle unutar zastarnog roka U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka.

2 1

24. Tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora protivno je i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, dalje: Direktiva) u duhu koje je Direktive kao pravne stečevine Europske unije ovaj sud dužan tumačiti nacionalno pravo. Pravila nacionalnog prava koja uređuju pravna sredstva za ostvarenje prava ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarenje prava priznatih pravnim sustavom Europske unije ovdje konkretno načela djelotvornosti. Kad je riječ o načelu djelotvornosti, sustav zaštite uspostavljen Direktivom temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca te je u tom smislu, bez obzira što rok zastare od pet godina i ako se računa od sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora u praksi jest dovoljan da potrošač može pripremiti i podnijeti djelotvorno pravno sredstvo za zaštitu svojih prava, ipak postoji mogućnost da je tako računat rok istekao i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru. Stoga, takvo računanje roka ne može osigurati potrošaču djelotvornu pravnu zaštitu. U tom smislu, Sud Europske unije u presudi u spojenim predmetima C-698/18 SC Raiffeisen Bank SA i C-699/18 BRD Groupe Société Générale SA/JB i KC navodi da se protivi načelu djelotvornosti to da se na tužbu za povrat plaćenog temeljem nepoštene ugovorne odredbe promjenjuje rok zastare koji počinje teći od trenutka prestanka ugovora, neovisno o tome da li je potrošač u tom trenutku znao ili je razumno mogao znati za nepoštenost ugovorne odredbe, dalje utvrđujući da se protivi Direktivi tumačenje nacionalnog propisa prema kojem zastarni rok za podnošenje sudske tužbe za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen (obuhvaćeno je time prema mišljenju ovog suda nedvojbeno i računanje roka od trenutka sklapanja ugovora ili isplate za vrijeme trajanja ugovora budući je taj tren raniji od trenutka prestanka ugovora i time još otegotniji), kad je bez provjere predmnijeva da je potrošač u tom trenutku znao ili je trebao znati za nepoštenost ugovorne odredbe ili kad za slične tužbe taj isti rok počinje teći od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe. Također, tumačenje da zastarni rok teče od dana sklapanja Ugovora o kreditu ili pak od dana ispunjenja obveze iz ništetnog ugovora restriktivno je i neprimjenjivo iz kako praktičnih tako i moralnih razloga, jer se u ovom slučaju radi o situaciji u kojoj je tužitelj teorijski imao pravo zahtijevati povrat danog već od dana sklapanja ništetnog ugovora odnosno ispunjenja obveze iz istog, ali je realno isti tek u trenutku sudskog utvrđenja ništetnosti ugovora došao u poziciju poslužiti se svojim zakonskim pravom zahtijevati povrat danog po osnovi ništetnog ugovora. Valja voditi računa o realnim životnim situacijama u kojima je tek kvalificiranim (sudskim) utvrđenjem ništetnosti, a nerijetko tek nakon duge parnice, stranka stekla saznanje o ništetnosti ugovora i time došla u priliku ostvariti pravo na povrat danog po osnovi ništetnog ugovora.

25. Sud ponovno navodi da je proveo sve dokaze koje su stranke predložile. te ne temelju tako provedenih dokaza donio odluku kao u izreci Za dodati je da je tijekom postupka tuženik odustao od saslušanja bankara

26. Glede negativnih tečajnih razlika sud ponovno navodi da bez postojanja prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva istaknutog od strane tuženika radi naplate eventualnih negativnih razlika, sud nije ovlašten o tome odlučivati, kao što je ranije u presudi navedeno.

2 2

27. Ponovno sud navodi da nije mogao spojiti ovaj spis sa spisom P 609/19 po istom ugovoru o kreditu i istom tužitelju jer je u navedenom spisu donesena odluka još 16 veljače 24. koja je pravomoćna.

28 O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl 154 st 1 ZPP pa su tužitelju koji je uspio u postupku , priznati troškovi zastupanja po odvjetniku usklađeni s važećom odvjetničkom tarifom u skladu s vrijednosti predmeta spora, i vrijednosti boda od 2 EUR , i uvećani za 25 posto PDV i to sastav tužbe, zastupanja na ročištima 19. listopad 2023, 20 studeni 2023, 29 listopad 2024, 3 travnja 2025, 30 travnja 2025, sastavi podnesaka i to 5 listopad 2023 i 30 kolovoz 2024, svaka radnja po 100 bodova a vrijednost boda je 2 EUR, dakle svaka radnja 200 EUR, vještačenja u iznosu 400 EUR što je sveukupno 2 400 EUR Sudska pristojbe za tužbu 44,59 EUR pa sve zajedno iznosi 2. 444,59 EUR

U Dubrovniku, 23. svibnja 2025

S u t k i nj a

Kate Ogresta Jović

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismenom u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DN-a:

- punomoćnik tužitelja

- punomoćnik tuženika