Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-295/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 10. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 158- 50-3238062 koji su 24. siječnja 2006. sklopili tužitelj BC kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju BC isplati iznos od 172,25 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 13. kolovoza 2010. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 158-50- 3238062 koji su 24. siječnja 2006. sklopili tužitelj BC kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor kojom je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju BC isplati iznos od 416,51 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 31.01.2006. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju BC naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj BC je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditorom sklopio 24. siječnja 2006.g. Ugovor o kreditu broj: 158-50-3238062 ( u daljnjem tekstu: Ugovor ). Ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.052,50 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca. Tužitelj je dana 12. kolovoza 2010.g. u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom kreditu, kojim je kredit i zatvoren. Temeljem odredbe čl 9. Ugovora, ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Temeljem navedene odredbe tuženik je tužitelju zbog prijevremene otplate kredita dana 12. kolovoza 2010.g. obračunao i naplatio iznos od 1.297,81 kn, odnosno 172,25 eur. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP ) , koji je u odredbi čl. 81.st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnoga ugovora trgovca. Navedena je ugovorna odredba iz čl. 9 prema kojoj tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo naplatiti naknadu je ništetna, jer je suprotna koncertnoj odredbi čl. 1024.st. 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO ) , kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Navedenom odredbom ZOO-a propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Isto tako, protivno odredbama ZZP-a radi se o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, te je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je zbog toga ova odredba nepoštena i ništetna. Nadalje, člankom 3. Ugovora ugovorena je naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Sukladno navedenom tužitelju je na dan isplate/korištenja kredita tj. 30.01.2006.g. na ime navedene naknade tj. naknade za obradu kredita naplaćen/ustegnut iznos od 3.138,18 kn, odnosno 416,51 eur. Tužitelj prvenstveno navodi kako je predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, unaprijed sročenog i priređenog od strane tuženika. Tužitelj nije uopće imao mogućnost pojedinačno pregovarati s tuženikom o navedenoj ugovornoj odredbi (niti je o istoj s tuženikom pregovarao), već mu je ista ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“. Tužitelju je navedena naknada za obradu kredita naplaćena da prethodno, a niti naknadno, tuženik tužitelju nije jasno i nedvosmisleno predočio na što se ova naknada odnosi i što se njome naknađuje (posebno s obzirom na okolnost da obrada kredita ulazi u opis radnog mjesta zaposlenika banke koji za svoj rad prima redovnu plaću, odnosno da obrada kreditnih zahtjeva predstavlja osnovnu djelatnost banke tj. tuženika) te zašto je ta naknada određena u postotnom iznosu od iznosa kredita tj. u korelaciji s iznosom kredita. U ugovoru nadalje nedvojbeno nije bilo navedeno niti po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno - nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Navedeno obvezu tužitelja kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, posljedično ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i dr.). Dakle, predmetni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana (a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo), nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Drugim riječima - navedeno postupanje tuženika, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Sumarno - polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Uslijed iznijetog, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 te čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03). Sukladno čl. 87. st. 1 istog zakona, takva nepoštena odredba je ništava. S obzirom da je sporna odredba ništetna, a iznos od 416,51 eur tuženik je stekao bez osnove, tužitelj ovom tužbom potražuje povrat navedenog iznos sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja pa do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 24.01.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 158-50-3238062 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 20.052,50 a da je ugovorena redovna kamata 5,50 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 17.09.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak sa zateznim kamatama.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 6- 11 spisa), potvrdu (str. 12 spisa), otplatni plan (str. 13-16 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (str. 17-20 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužitelj BC iskazao je da je kredit podigao u svrhu kupnje automobila za svoje osobne potrebe te je sve vezano za isti rješavao u auto kući u kojoj je kupio automobil, u banci nije niti bio već je samo isti potpisao kod javnog bilježnika. U auto kući mu je samo pojašnjena visina rate kredita, što je njemu odgovaralo dok se ne sjeća da bi mu bilo tko objašnjavao koju drugu odredbu ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu prije potpisivanja nije niti pročitao, ne zna tko ga je sastavio, vjerojatno auto kuća ili banka te u vrijeme ugovaranja kredita nije niti znao da je ugovorio kakvu obvezu plaćanja naknade za obradu kredita. Ističe da je ovaj kredit odlučio nakon 4 godine prijevremeno otplatiti jer je rata otplate toliko narasla da ju više nije mogao plaćati, zbog čega je odlučio podići drugi kredit i s tim novcem otplatiti kredit koji je predmet ovog spora. Prilikom te prijevremene otplate kredita morao je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita koja je, misli, iznosila oko 1.300,00 ili 1.400,00 kn, a prilikom te prijevremene otplate shvatio je da je i prilikom ugovaranja kredita platio naknadu. Ne zna u koju svrhu je platio tu naknadu niti mu je itko išta o tome rekao. Niti prilikom prijevremene otplate kredita u Raiffeisen banci mu nije pojašnjeno u koju svrhu plaća naknadu već mu je samo rečeno koji iznos je dužan platiti, što je i učinio. Obje naknade predstavljale su financijski problem jer je u to vrijeme imao plaću oko 5.000,00 ili 6.000,00 kn. Ističe da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i prijevremene otplate nije imao obrt, OPG, a niti kakvo trgovačko društvo. Nije prigovarao niti naknadno naknadi za obradu kredita.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu od 24. 1. 2006. (dalje: Ugovor o kreditu), broj ugovora 158-50-3238062, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja te tuženika kao kreditora, utvrđeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 20.052,50 CHF (čl. 1. Ugovora), da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), zatim, da rok otplate iznosi 84 mjeseca (čl. 4. Ugovora), da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamata od 5,50 %, godišnja, promjenjiva, u skladu Odukom o kamatnim stopama kreditora, da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita te da je čl. 9. Ugovora ugovoreno, između ostalog, da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

8. Prema potvrdi tuženika od 4. 9. 2024., tužitelj je bio korisnik kredita broj 158-50-3238062, iznos kredita 20.052,50 CHF, isplaćenog/korištenog 30. 1. 2006. te su po navedenom kreditu neplaćene naknada za obradu kredita u iznosu od 3.138,18 kn (3,30 % od iznosa kredita) sukladno čl. 3. ugovora o kreditu koja je naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita te naknada za konačnu otplatu kredita u iznosu od 1.297,81 kn 12. 8. 2010., sukladno tada važećoj tarifi naknada. Otplata kredita s datumom 12. 8. 2010. te visina plaćene naknada 12. 8. 2010. u iznosu od 1.297,81 kn proizlazi i iz prijepisa knjigovodstvene kartice, za kredit broj 158-50-3238062.

9. Dakle, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je odredbom čl. 3. ugovorena obveza tužitelja da tuženiku prilikom korištenja kredita plati naknadu u visini od 3,30 % od iznosa kredita, zatim, prema potvrdi tuženika tužitelj je 30. 1. 2006. temeljem navedene odredbe platio tuženiku iznos od 3.138,18 kn što iznosi 3,30 % od iznosa kredita (na način da mu je isplaćen iznos kredita umanjen navedenu naknadu), zatim, utvrđeno je da je čl. 9. ugovoreno, između ostalog, da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, te prema navedenoj potvrdi i prijepisu knjigovodstvene kartice da je tužitelj ugovoreni kredit prijevremeno otplatio 12. 8. 2010. kao i da je prilikom takve prijevremene otplate platio tuženiku naknadu u iznosu od 1.297,81 kn te prema navodima tuženika s pripremnog ročišta održanog 17. veljače 2025. visina utuženog iznosa navedenih naknada nije niti sporna.

10. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) te je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP propisano je da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

13. Prema odredbama čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava te ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16. Sukladno odredbi članka 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom stavka 3. navedenoga članka je propisano, da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, dok je sukladno odredbi stavka 4. navedenog članka 1024. ZOO, određeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

17. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da tužitelj nije niti bio u banci odnosno da mu nitko od djelatnika banke nije objasnio sporne odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu, dok tuženik tijekom ovog parničnog postupka ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 3. Ugovora ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku kao niti da je prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja pretrpio kakvu štetu odnosno visinu takve štete.

18. Dakle, kako iz iskaza tužitelja proizlazi da su odredba čl. 3. te odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, bile sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na sadržaj istih, da tužitelj nije bio upoznata na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se naknada iz čl. 3. Ugovora o kreditu odnosi već je tuženiku dano da jednostavno svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, zatim, stoga što po mišljenju ovog suda sadržaj odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu niti ne upućuje na jasnu i određenu ugovorenu obvezu korisnika kredita o obvezi plaćanja kakve naknade za prijevremenu otplatu kredita, a ne sadrži niti jasne kriterije koji bi sadržavali ili pojašnjavali informacije o mogućoj šteti banci zbog prijevremene otplate kredita, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takvih dodatnih financijskih obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

19. Stoga, mišljenje je ovog suda da su odredba čl. 3. kao i odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, a stoga i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. i 2. ZZP te čl. 322. u vezi s čl. 324. ZOO, te je odlučeno kao u toč. I. i III. izreke presude.

20. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. Stoga je, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u toč. II. i IV. izreke presude odnosno tužitelju su dosuđeni utuženi iznos od 172,25 eur (1.297,81 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450) plaćen po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i utuženi iznos od 416,51 eur (3.138,18 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), plaćen po osnovi naknade prilikom prvog korištenja kredita, visina kojih iznosa između stranaka nije sporna, i to sa zateznom kamatom od prvog sljedećeg dana nakon plaćanja odnosno na iznos od 172,25 eur od 13. 8. 2010., a na iznos od 416,51 eur od 31. 1. 2006., sukladno zahtjevu tužitelja te temeljem odredbe čl. 1115. ZOO prema kojoj nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja.

22. Nadalje, prigovor zastare kojeg ističe tuženik nije osnovan.

23. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) odnosno stoga što je tužitelj u cijelosti uspio u sporu tuženik mu je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 17. 2. 2025. i 10. 4. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podneska od 5. 11 .2024. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8. st. 1.), za zastupanje na ročištu za objavu u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 225,00 eur, te na trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od 66,36 eur za svako, ukupno 1.257,72 eur.

25. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 23. svibnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku