Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: P-162/2023-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari 1. tužiteljice ŽK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], Ž [adresa], 2. tužiteljice PK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i 3. tužiteljice UK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sve zastupane po punomoćnici NK, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika HK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Plavetiću, odvjetniku u Karlovcu, radi stvarno-činidba, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 5. veljače 2025.godine u nazočnosti 1. i 2. tužitelja osobno i uz punomoćnika 1., 2. i 3. tužiteljice NK, odvjetnice iz [adresa], te pun. tuženika ŠK, odvjetničke vježbenice u uredu Marka Plavetića, odvjetnika iz Karlovca, po objavi 23. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Tužena HK, iz [adresa] dužna je kao upisani korisnik trpjeti otvaranje grobnice na groblju Duga Resa koji se vodi pod brojem N2-6-05-07 (dvogrobno mjesto) radi iskopa i prijenosa posmrtnih ostataka pokojnog AK iz [adresa], OIB; 74976727883 koji je rođen dana **.**.1959., a umro **.**.2022. iz te grobnice u grobno mjesto na groblju Duga Resa odjel NOVO polje 11, red broj 40, broj mjesta 108, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženoj HK iz [adresa] da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.599,54 EUR od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate zajedno sa zateznim kamatama tekućom od dana donošenja ove presude po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljice u tužbi prije svega iznose da je prvotužiteljica udovica pokojnog AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koji je rođen dana **.**.1959., a umro **.**.2022., dok su drugo i treće tužiteljice kćeri pokojnog PK, a tužena HK je sestra pokojnog AK, koji je pokopan dana 24. svibnja 2022. na grobnom mjestu na groblju u [adresa]. Radi se o grobnom mjestu koje se vodi pod brojem N2-6-05-07 (dvogrobno mjesto), na kojem je u vrijeme ukopa korisnik bila majka pokojnika JK. No, ista je nakon ukopa navedeno grobno mjesto odnosno pravo korištenja grobnog mjesta darovala svojoj kćeri HK, iako je troškove ukopa platila prvotužiteljica kao supruga pok. AK. Tužiteljice potom obrazlažu da su se nakon ukopa obraćale tuženoj radi uređenja grobnog mjesta, na način da se podigne spomenik za pokojnog PK i upišu njegovi podaci na spomeniku. No, tužena je odbila sve prijedloge tužitelja, zbog čega je prvotužiteljica već mjesecima očajna i pokušava na sve načine postići sporazum, ali nema uspjeha. Nastavno iznose: „Budući je tužena odbila da se digne spomenik i upišu podaci pokojnika na u podaci pokojnika na grobnom mjestu, tužiteljica je zamolila tuženu da joj dozvoli ekshumaciju pokojnika te da se pokojnik premjesti u drugo grobno mjesto koje će ona kupiti. Štoviše, prvotužiteljica je kupila pravo korištenja novog grobnog mjesta na groblju [adresa], odjel NOVO polje 11, red broj 40, broj mjesta 108, ali tužena odbija sada dati suglasnost za ekshumaciju pokojnika. Tužiteljice su zbog toga i dalje očajne te žele da njihov suprug/otac ima dostojanstveno počivalište tj. mjesto na kojem će biti jasno vidljivo da je tamo pokopan i žele mu podići spomenik na kojem će napisati njegovo ime i prezime. Prvotužiteljica uz to ističe da jednoga dana želi biti pokopana uz svojeg supruga, pa obzirom na naprijed navedeno tužiteljice smatraju da imaju pravni interes da se prihvati ovakva tužba i udovolji postavljenom zahtjevu te donese presuda kao u točki I. izreke. Uz to potražuju troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom na troškove postupka.
2. U odgovoru na tužbu tužena u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. U pogledu navoda iz tužbe da je odbila sve prijedloge tužiteljica da se uredi grobno mjesto, podigne spomenik i upišu podaci pokojnog AK na spomeniku, tvrdi da su neistiniti takvi navodi. Nasuprot tome, ističe da se ne protivi upisu njegovih podataka na spomeniku, već se jedino protivi da se na spomeniku odmah upiše ime živuće supruge pokojnog PK i ovdje prvotužiteljice. Tužena nastavno iznosi kako je ponudila tužiteljicama da otkupe grobno mjesto odnosno pravo korištenja grobnog mjesta, po cijeni koja trenutno odgovara tržišnoj vrijednosti, ali tužiteljicama to nije odgovaralo i odbile su bilo kakav dogovor, te uz to osporava da bi onemogućila prvotužiteljici da jednoga dana „bude pokopana uza svog supruga“. Slijedom toga izrijekom iznosi da se ne protivi upisivanju podataka pokojnog PK na spomeniku i ističe da je spomenik već podignut te se održava i uredno izgleda, a nastavno iznosi i kako je bila spremna postići dogovor s tužiteljicama „oko cijele situacije“ ali isti nije realiziran „isključivo krivnjom tužiteljica“, pa po njoj „nema apsolutno nikakve potrebe za ekshumacijom pokojnika“. Štoviše, pokojnik ima dostojanstveno počivalište i njegova bi ekshumacija zbog „običnog“ nepostizanja dogovora među živućim članovima obitelji bila povreda temeljnih ljudskih prava i sloboda „koja su zajamčena ne samo Ustavom RH, već i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kako doslovno navodi. Poziva se i na odredbu čl. 3. st. 3. ZPP-a, po kojoj sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala, te smatra da je u ovom slučaju razvidno kako bi usvajanje tužbenog zahtjeva bilo u suprotnosti prisilnim propisima, kao i općim načelima morala. Po njoj bi ekshumacija bila opravdana „npr. u kaznenom postupku kako bi se npr. dali podaci o uzroku smrti“, a u ovom slučaju se radi o tome već o obiteljskim neslaganjima „koja se zasigurno mogu riješiti bez ekshumacije pokojnika“, kako navodi, pa bi dakle takva ekshumacija bila protivna prisilnim propisima i svim moralnim načelima te bi znatno utjecala na psihološko zdravlje svih članova obitelji. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužiteljicama da njoj solidarno isplate troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocijene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u račune o plaćanju troškova sahrane pokojnog AK na listu 4-7 spisa, u Smrtni list za pok. AK, u Potvrdu Čistoće Duga Resa od 23.02.2023., rješenje o nasljeđivanju iza pokojnog AK, rješenja Čistoće Duga Resa broj 152/22 i broj 46/2004, sve priloženo uz tužbu, u nalog o plaćanju sudske pristojbe za tužbu, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika uz koje su dostavljene fotografije predmetnog grobnog mjesta gdje je sahranjen pok. AK, podnesak tužitelja od 06.06.2023., podnesak tužene od 31.01.2024., iskaze tužiteljica i tuženika osobno, te iskaze svjedoka FK, ŽKŠ i RK saslušanih na završnom ročištu od 05.02 2025. godine.
4. U ovom predmetu sporno je imaju li tužiteljice pravo tražiti od tužene da trpi iskop posmrtnih ostataka njenog pokojnog brata AK iz dvogrobnog mjesta na groblju [adresa] koje se vodi pod brojem N2-6-05-07 i tražiti prijenos da se njega kao užeg člana obitelji tužiteljica sahrani na grobno mjesto u (istom) groblju [adresa] odjel NOVO polje 11 red broj 40 broj mjesta 108, kako navedeno mjesto tužiteljice pobliže označuju. Pri tom tužiteljice ističu da im tužena uvjetuje podizanje spomenika i upis osobnih podataka pokojnika na spomeniku isplatom određenog iznosa, a tužena negira odbijanje upisa osobnih podataka i protivi se ekshumaciji pokojnika jer isti ima dostojanstveno počivalište te bi njegova ekshumacija zbog „običnog“ nepostizanja dogovora među živućim članovima obitelji bila po tuženoj povreda temeljnih ljudskih prava i sloboda „koja su zajamčena Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
5. Pri tom su saslušani svjedoci i članovi uže obitelji tužene FK i ŽKŠ sukladno iskazali da se radi o grobnom mjestu gdje je sahranjen suprug JK, a potom njen sin AK koji je član uže obitelji tužiteljica, s time da od strane tužene i njene obitelji nitko ne spori i ne prigovara ukopu AK u obiteljsku grobnicu koju je kupila JK nakon smrti svojeg supruga. O takvoj okolnosti kupovine i osobe kupca a posljedičnu i nastanku problema vezanih uz raspolaganje grobnicom ali i onih vezanih uz nasljeđivanje obiteljske zemlje, sukladno govore kćerka tužene ŽKŠ i suprug tužene FK. Potonji napose ističe da se „problem pojavio kada je punica prepisala to grobno mjesto na kćer“, dakle kada je predmetnu grobnicu u kojem se sahranjen suprug / otac tužiteljica AK prepisala na svoju kćer i tuženu u ovom predmetu. Pri tom daje obrazloženje za takvo raspolaganje imovinom i navodi kako je punica mislila da je upisana na pola zemlje u Zvečaju, te je po posjedovnim listovima i bila posjednica zemlje, ali nije znala da se ne vodi kao vlasnica iste zemlje već se kao vlasnik vodi pok. AK. Stoga je punica htjela ovo grobno mjesto prepisati na njegovu suprugu i svoju kćer HK, kako dalje komentira, te sam dodaje da su „zapravo tužiteljice svu imovine dobile na lak način“ bez da su je imalo platile. Takav izričaj o kojem govore i ostali s tuženičine strane zapravo i objašnjava zašto je nastao ovaj spor, kojega ipak ne bi valjalo rješavati na način kako se to promiče i predlaže kroz ponašanje i izričaje tužene, koja posljedično evidentno pokušava ispraviti nasljeđivanje obiteljske zemlje nakon smrti svojeg oca, sahranjenog u tu istu grobnicu prije njenog brata odnosno supruga / oca tužiteljica, a o čemu će biti riječi u nastavku obrazloženja.
6. Prije svega, svjedok u nastavku navodi sukladno članovima svoje (uže) obitelji kako nitko nije branio tužiteljicama upisivanje imena AK na grobnom mjestu, ali im je rečeno da bi ipak za grobno mjesto gdje leži pok. AK trebale platiti 2.500,00 eura, ili čak manje 2.000,00 eura. No, one to nisu htjele već su rekle „nema šanse“ i izrazile da će ga „prekopati“, dok a propo s tim u vezi tužiteljice kasnije govore da su po manjoj tržišnoj cijeni u to vrijeme kupile vlastitu grobnicu tj. grobno mjesto i žele prenijeti posmrtne ostatke svojeg supruga/oca PK na to grobno mjesto.
7. Isti svjedok uz to nastavno iznosi i da su dobri odnosi između stranaka potrajali sve dok njegov tast i suprug JK nije umro 1989., a tada je punica njima tj. pok. PK i njegovoj obitelji, a ovdje tužiteljicama, darovala stan u [adresa], o čemu njegova supruga t.j. tužena nije ništa znala. Onda je došla ostavinska rasprava za tasta i njegova je supruga dobila 1/3 ostavinske imovine „ali je pok. AK vršio pritisak na nju“, pa se ona na kraju odrekla (nasljedstva) u korist mame te su zbog te imovine „zahladnjeli odnosi između njih“. Od tada nadalje odnosi su između njih „nikakvi“, odnosno. djeca su se družila a odrasli nisu, osim što je njegova punica bila u kontaktu s pok. PK i njegovom obitelji. Svjedok posebno dodaje da se ekshumacija ne dopušta „jer bi to punicu dokrajčilo", a osobno iznosi da mu tako nešto ne smeta, tim više što misli kako će na to grobno mjesto biti još sahranjena samo njegova punica, a on bi sa suprugom (tuženom) trebao biti sahranjen u njegovu obiteljsku grobnicu.
8. Ni osobno saslušane stranke nisu u pravilu iskazale nešto drugo od ovog što su iznijeli svjedoci osim što je svaka stranka za sebe dala opširan pregled događaja i međusobne komunikacije nakon smrti pok. AK pri čemu se napose izdvajaju iskazi prvotužiteljice i tužene, dok su 2. I 3.tužiteljice potvrdile iskaz svoje majke i prvotužiteljice.
9. Prvo tužiteljica ŽK jednako je navela da je njena svekrva JK kupila predmetno grobno mjesto na kojem je sahranjen njezin suprug AK, ali još u vrijeme odnosno nakon smrti svojega supruga i svekra prvotužiteljice. Radi se o dvostrukom grobnom mjestu na groblju [adresa] u [adresa] gdje je dakle najprije 1989. sahranjen otac njezinog supruga, a potom i muž prvotužiteljice. Štoviše, iskazala je da je kod ponovljene prijave vezano uz plaćanje naknade za to grobno mjesto svekrva upisala nju i supruga tj. rekla da njima daje pravo ukopa na tom grobnom mjestu. Svekrva je za to vrijeme i plaćala naknade za id. grobno mjesto, a potom je prije dvije godine na tom grobnom mjestu sahranjen i suprug tužiteljice. Stoga nastavno tvrdi da je s kćerkama održavala id. grobno mjesto, te da ju je po smrti njenoga supruga, koja je bila 23.5.2022., tužena nazvala u kolovozu iste godine i rekla da ona (tužiteljica) „više nema pravo na to grobno mjesto a ni na pravo ukopa na tom grobnom mjestu“, jer je tužena sada upisana kao vlasnica na tom grobnom mjestu. Uz to je, kako tvrdi tužiteljica, tužena rekla tužiteljici da ne može upisati ime svog supruga na spomen ploču koja je od ranije postojala na tom grobnom mjestu. No, tužiteljica dodaje da je križ „već otišao“ t.j. propao pa je imala namjeru upisati ime svojeg supruga prije nego je uopće dobila takvo očitovanje tužene, a o cijeloj toj problematici nije razgovarala sa svekrvom nego je rekla tuženoj da će onda u tom slučaju kupiti drugo grobno mjesto i premjestiti svojega supruga. Potonje je ubrzo učinila i to rekla tuženoj u studenom 2022. Zatim se opetovano obraćala tuženoj i rekla da bi htjela svog supruga premjestiti u kupljeni grob, ali je tužena rekla da ne može dopustiti i da neće dati potrebnu suglasnost da se tako nešto napravi, pa je dakle sve rezultiralo podizanjem tužbe u ovom predmetu.
9.1. Sukladno iznosi i da je „cijela ta problematika“ nastala zbog toga što je tužena saznala da je svekrva darovala njenom suprugu obiteljsku imovinu, odnosno ona govori o „kućištu“ naslijeđenom od suprugovog djeda još prije 30 godina, a potom je to grobno mjesto na kojem je sahranjen njen suprug darovano tuženoj a da ju tužena „uopće nije obavijestila o tome“. Na upit svoje pun. tužiteljica je izrijekom odgovorila da joj tužena ne dopušta iskop prije nego ju (tužiteljica) „isplati iz tog kućišta“ koje je svekrva poslije smrti svojega muža darovala pokojnom suprugu 1. tužiteljice. Pri tom tužena nije rekla koji iznos koji potražuje na ime isplate, te je nadalje u pokušaju rješavanju tog problema tražila od tužiteljice isplatu i preuzimanje pola grobnog mjesta u dijelu gdje je sahranjen njen suprug, te je po mišljenju tužiteljice neosnovano tražila „visok iznos od 2.500,00 eura“, iako je tužiteljica „dvostruko grobno mjesto na istom groblju kupila za 10.000,00 kuna“. Potonji izričaj tužiteljice ide u pravcu potvrde, koja je naprijed navedena, da je dakle tužena htjela ostaviti neku korist koju nije ostvarila u ostavinskom postupku vođenom prilikom nasljeđivanja imovine nakon smrti svojeg oca. Uz to se dodatno očitovala kako njezin pok. suprug nije najmanje 10 godina razgovarao sa svojoj sestrom i ovdje tuženom, te da je unatoč takvim odnosima s tuženom odlazila na grobno mjesto svojeg supruga i uređivala ga s kćerkama. Nasuprot tome, misli da tužena nije odlazila ni održavala t.j. uređivala id. grobno mjesto, a to nije ni očekivala od tužene. Tužiteljica je također navela da je svaki tjedan odlazila s kćerkama na to grobno mjesto i da nijedanput nije vidjela tuženu da bi bila tamo.
9.2. Potom je na upit pun. tužene, tužiteljica između ostalog navela da ne zna i nema saznanja tko sada plaća naknadu za id. grobno mjesto na kojem je sahranjen njezin suprug, da je novo grobno mjesto kupila prije nego što je tužena dala prijedlog da ju tužiteljica isplati, kao i da bi grobno mjesto gdje je sahranjen njezin suprug preuzela da je bio prihvatljiv iznos koji je tužena zatražila od nje, te napose da je obzirom na svu tu problematiku odlučila kupiti grobno mjesto i prenijeti svog supruga na novo grobno mjesto, tim više što joj nije odgovaralo da ima samo pola grobnog mjesta tj. jedno grobno mjesto, a osim toga bojala se da bi kasnije moglo biti problema oko raspolaganje tim grobnim mjestom između njezinih kćerki i ostalih članova obitelji nakon što ona (tužiteljica) umre.
10. U svezi iskaza drugo tužiteljice PK i treće tužiteljice UK valja istaknuti samo da su obje izrijekom i sukladno navele da je tužena tražila isplatu za Zvečaj odnosno za (nenaslijeđenu) obiteljsku imovinu već u prvome razgovoru, a 2. tužiteljici je kako osobno navodi bilo nepojmljivo da se potražuje isplata "za nešto što je bilo darovano još u davnom vremenu tj. prije 30 godina“. Da je tužena tražila od tužiteljica isplatu i da im je ponuđena cijena bila previsoka pa nisu pristale, poznato je bilo i svjedoku RK, koja nije u rodu ni u zavadi sa strankama, ali stranke dobro poznaje i napose se druži te je u dobrim odnosima s njima. Između ostalog i njoj je poznato da tužiteljice žele ekshumirati pok. PK te ga prenijeti na zasebno grobno mjesto, a zna i da je u vrijeme smrti pok. AK predmetno grobno mjesto bilo upisano na ime vlasnice JK te je isti nenadano umro, pa je kako navodi "bilo neupitno da se AK sahrani na to grobno mjesto iako ni tada tužiteljice nisu bile u dobrim odnosima s tuženom HK. Naime, one nisu godinama razgovarale a ni pok. AK sa svojom sestrom nego samo s majkom, koja je u to vrijeme bila upisana kao vlasnica id. grobnog mjesta.
11. Tako nešto je iznijela i tužena, a napose o imovnom stanju i događajima u vrijeme smrti brata te kasnijem potraživanju isplate od tužiteljica, kada je već u početnom dijelu svog iskaza navela da je njen brat bio upisan na cjelokupnoj obiteljskoj imovini tj. na tom imanju u Zvečaju iako je njena majka tvrdila da je ona suvlasnica u ½ toga imanja. Nasuprot tome, ona se brinula o majci i njezinom smještaju u domu jer majka više nije mogla živjeti sama, dok su brat i šogorica koji se nisu brinuli o mami bili upisani na obiteljskoj imovini. Podatak da je brat upisan na (obiteljskoj) imovini saznala je u 7. mjesecu 2022. kada se otišla provjeriti je li majka, kako je govorila, upisana u suvlasništvu s bratom na toj imovini u Zvečaju. Vidjela je međutim da je brat u cijelosti upisan na id. imovini, a u vrijeme nakon smrti njihovog oca brat je vršio pritisak na nju da se odrekne nasljeđa iza oca, pa je ona to i učinila. No, bila je mlada i sada više ne bi tako nešto učinila, pa je iz tog razloga nazvala tužiteljicu i rekla joj da je „dobila grobno mjesto od mame" i dopustila tužiteljici da upiše bratovo ime na ploči "a svoje" tek "kada se dogovore i podijele (to) grobno mjesto" na kojem je dakle najprije sahranjen otac a potom brat“.
11.1. Prema tome, tužena zapravo osobno potvrđuje namjeru dijeljenja grobnog mjesta s tužiteljicama i potraživanje isplate, a neizravno i namjeru naknadnog dijeljenja obiteljske imovine. Pri tom u svezi bratovog ukopa iznosi da se nije protivila bratovom ukopu na to grobno mjesto, ali se protivi njegovom iskopu iz tog grobnog mjesta, jer su kako navodi tužiteljice „mogle prije kupiti grobno mjesto“ gdje će sahraniti pokojnog AK, sve to jer majka ima i nju a ne samo brata. Tužena potvrđuje i da nije bila u dobrim odnosima s bratom više od 30 godina i da nije razgovarala sa šogoricom već samo s njezinim kćerkama tj. 2. i 3. tužiteljicom. Naime, napominje kako je rekla šogorici u razgovoru nakon smrti brata „da vrati polovicu imanja i zemlje u Zvečaju mami, jer je mami potreban novac za smještaj u domu" s time da za sada još može plaćati smještaj ali ako bude još jedno poskupljenje to više neće moći, pa će joj biti potreban novac "i zatraženo je da se vrati polovica toga imanja“. Nastavlja: „Odgovor je bio da to ne dolazi u obzir i da će prekapati ..njenoga brata iz tog grobnog mjesta a ona (tužena) to ne dopušta“, jer za tako nešto nema osnove i tužena smatra „da bi to mamu uništilo“. S druge strane obrazlaže, „pravo ukopa se može mijenjati iz dana u dan a vlasnik je i dalje grobnoga mjesta bila moja majka, te mi je majka svojevoljno darovala to grobno mjesto“. Dodaje još da nije bilo nikakvih razgovora između nje i obitelji njenoga brata tj. ovdje tužiteljica sve od 8. mjeseca pa do 22.12.2022. kada je radila jedne subote, te ju je nazvala šogorica i pitala da li će potpisati suglasnost za ekshumaciju njenoga brata s tog grobnog mjesta. Rekla je da to neće nikada potpisati“. Još ju je krajem 1. mjeseca 2023. nazvala nećakinja UK i pitala mogu li se „konačno dogovoriti oko tog grobnog mjesta“, te je tužena odgovorila da je uvijek voljna za to, pa su 2. i 3. tužiteljice došle idućeg dana u nedjelju kod nje i dogovorile su se da bi otkupile polovicu tog grobnog mjesta gdje je ukopan njihov otac, pa je ostalo samo da se još vidi kolika će biti cijena za isplatu. U međuvremenu se tužena interesirala kod nekolicine klesara kolika je realna tržišna cijela grobnog mjesta, te je izrazila njima da će im prepustiti to grobno mjesto tj. polovicu tog grobnog mjesta kao suvlasnicima, za iznos od 2.500,00 eura „da bi se na kraju ipak dogovorili oko isplate 2.000,00 eura na način da je spustila cijenu s 2.500,00 na 2.000,00 eura“. Ujedno je rekla da će se zajedno brinuti o tom grobnom mjestu. Međutim, nećakinja je odgovorila da je to neprihvatljiva cijena i da one mogu najviše platiti 10.000,00 kn, onoliko koliko su dale za novo grobno mjesto“, te bi ako tužena pristane prodale novo grobno mjesto i isplatile tuženoj ponuđeni iznos.
11.2. Tužena dodatno iznosi da od smrti oca i ona održava taj grob, pali lampione, nosi cvijeće „i vodi staru mamu na grob da svom sinu zapali lampuš“ te svaki put plače. Ističe i da je 3. tužena jednom prilikom došla do njene majke i napala ju „a posije su sve tri napale njenu majku zbog toga što je grobno mjesto prepisala na nju“ - tuženu. Na upit svoje pun. tužena odgovara da se nije nikada protivila razgovoru s tužiteljicama i upisu imena pok. brata na grobnome mjestu, da plaća naknadu za korištenje id. grobnog mjesta pri čemu su uplatnice za plaćanje grobnog mjesta do prijenosa vlasništva glasile na 1. tužiteljicu ŽK, „a da majka nije ništa znala o tome“.
12. Nakon ovakvih iskaza nesporno je da su odnosi između stranaka a napose između tužene i 1.tužiteljice te njenog supruga bili narušeni još za vrijeme života pokojnog PK, te 3.tužiteljica govori čak u vremenu 10 godina prije smrti njenog oca, a napose je razvidno da se taj odnos dodatno pogoršao kad je tužena nakon smrti brata saznala da je brat naslijedio svu obiteljsku imovinu. To je dakle dodatno narušilo odnose tužene i prvotužiteljice, jer se tužena zbog takvog nasljeđivanja smatrala oštećenom. Ipak, takav razlog nije opravdanje za uskraćivanje suglasnosti tužene i nedopuštanje tužiteljica, ma da izvrše ekshumaciju supruga i oca, kao što nije opravdano tuženičino naknadno uvjetovanje da joj se izvrši isplata na ime propuštenog nasljeđivanja dijela obiteljske imovine. Stoga ovakvi neosnovani motivi vodi ka uskraćivanju suglasnosti od strane tužene da se, izvrši predložena ekshumacija, o kojoj su prvenstveno pozvane odlučiti tužiteljice kao neposredni i najbliži članovi uže obitelji pokojnog AK, a taj zahtjev je tim opravdaniji u uvjetima narušenih odnosa tužiteljica s tuženom pa čak i majkom pokojnog PK i tužene. S druge strane, pravo je članova obitelji pokojnog AK da imaju vlastito grobno mjesto na koju žele prenijeti posmrtne ostatke svog supruga i oca, kako bi bili svi zajedno na tom grobnom mjestu, a što je spomenula i poznato je i nesrodnom svjedoku RK.
13. U Obiteljskom zakonu sadržane su napose odredbe o braku i odnosima unutar bračnih i izvanbračnih zajednica, kao i odredbe o odnosima između roditelja i djece, a sukladno se govori o pravima i obvezama koji postoje prvenstveno unutar takve jedne zajednice kakva je obitelj, koja ujedno predstavlja jezgru društva. Upravo su članovi obitelji najbliži jedan drugom i postoji između njih međusobna briga, odgovornost jednih za druge, pa je u okviru takvog odnosa prvenstveno pravo članova najuže obitelji da postave zahtjev kakav u ovom slučaju postavljaju tužiteljice obzirom na narušene odnose između stranaka u ovom postupku. To napose imajući u vidu načelo solidarnosti, uzajamnoga poštovanja i pomaganja svih članova obitelji, pri čemu je solidarnost temeljno načelo obiteljskog života te su članovi obitelji dužni uzajamno se poštovati i jedan drugom pomagati, te sporazumno rješavati obiteljske odnose. Poticanje sporazumnog rješavanja obiteljskih odnosa zadaća je svih koji obitelji pružaju stručnu pomoć ili odlučuju o obiteljskim odnosima, pri čemu je obitelj ta koja je pozvana donositi odluke o svojim najbližim članovima i nakon prestanka njihovog života. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i slijedom navedenog donesena odluka kao u točki I. izreke ove presude.
14. Kako su tužiteljice uspjele u postupku dosuđen im je trošak zatraženi postupka za sastav tužbe i podneska od 06.06.2023., za kojeg pogrešno navode da se radi o podnesku od 10.07.2023., te im je uz to priznat trošak za zastupanje na ročištu od 12.07.2024. i 05.02.2025., sve u iznosu od po 300,00 EUR. Za prvo ročište održano 06.02.2024. na kojem se samo procesno raspravljalo priznata je 50%-tna naknada i dosuđen iznos od 150,00 po EUR, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i povećanje za zastupanje više osoba. Slijedom toga je tužiteljicama za navedene radnje dosuđen ukupno trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura. Tom iznosu pridodan je trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,18 EUR, koliko je stvarno plaćen id. trošak, a na ime sudske pristojbe za presudu priznat je iznos od 66,36 eura, pa tužiteljicama ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.599,54 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je navedeno u točki II. izreke ove odluke.
U Karlovcu 23. svibnja 2025.
Sudac
Vesna Gračan
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.
Dna:
1. 1. 2. i 3. Tužiteljice po pun. NK, odvjetnici iz [adresa]
2. Tuženici po pun. Marku Plavetiću, odvjetniku iz Karlovca
