REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-661/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja VA (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska 69, kojeg zastupa generalni punomoćnik Mateja Vidaković, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 23. travnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 23. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e:

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 538-50-3377352 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 31.03.2006.godine u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, u dijelu koji se odnosi na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, te jednokratnu naknadu za obradu kredita, a koje odredbe su sadržane u sljedećim člancima Ugovora o kreditu:

-članak 2. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:"Kamatna stopa: Redovna kamata 5,10% godišnja, promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora."

-članak 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:"Naknada: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“

-članak 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi:"Način otplate: kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.."

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.666,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

0,89 eura od 31.05.2006. pa do isplate

0,49 eura od 31.08.2006. pa do isplate

0,22 eura od 30.09.2006. pa do isplate

0,49 eura od 31.10.2006. pa do isplate

3,81 eura od 31.03.2008. pa do isplate

2,21 eura od 30.06.2008. pa do isplate

0,35 eura od 31.08.2008. pa do isplate

1,42 eura od 30.09.2008. pa do isplate

20,66 eura od 31.10.2008. pa do isplate

6,19 eura od 30.11.2008. pa do isplate

7,92 eura od 31.12.2008. pa do isplate

16,81 eura od 31.01.2009. pa do isplate

21,06 eura od 28.02.2009. pa do isplate

20,66 eura od 31.03.2009. pa do isplate

32,61 eura od 30.04.2009. pa do isplate

18,40 eura od 31.05.2009. pa do isplate

16,02 eura od 30.06.2009. pa do isplate

16,68 eura od 31.07.2009. pa do isplate

18,14 eura od 31.08.2009. pa do isplate

18,01 eura od 30.09.2009. pa do isplate

16,28 eura od 31.10.2009. pa do isplate

20,53 eura od 30.11.2009. pa do isplate

25,04 eura od 31.12.2009. pa do isplate

25,44 eura od 31.01.2010. pa do isplate

24,24 eura od 28.02.2010. pa do isplate

27,56 eura od 31.03.2010. pa do isplate

27,16 eura od 30.04.2010. pa do isplate

30,22 eura od 31.05.2010. pa do isplate

38,71 eura od 30.06.2010. pa do isplate

41,63 eura od 31.07.2010. pa do isplate

41,23 eura od 31.08.2010. pa do isplate

48,27 eura od 30.09.2010. pa do isplate

44,82 eura od 31.10.2010. pa do isplate

40,30 eura od 30.11.2010. pa do isplate

55,83 eura od 31.12.2010. pa do isplate

61,41 eura od 31.01.2011. pa do isplate

53,84 eura od 28.02.2011. pa do isplate

56,23 eura od 31.03.2011. pa do isplate

52,25 eura od 30.04.2011. pa do isplate

53,05 eura od 31.05.2011. pa do isplate

69,50 eura od 30.06.2011. pa do isplate

71,10 eura od 31.07.2011. pa do isplate

86,09 eura od 31.08.2011. pa do isplate

77,60 eura od 30.09.2011. pa do isplate

69,50 eura od 31.10.2011. pa do isplate

69,64 eura od 30.11.2011. pa do isplate

69,77 eura od 31.12.2011. pa do isplate

73,62 eura od 31.01.2012. pa do isplate

74,81 eura od 29.02.2012. pa do isplate

86,76 eura od 31.03.2012. pa do isplate

41,63 eura od 30.04.2012. pa do isplate

72,42 eura od 31.05.2012. pa do isplate

78,13 eura od 30.06.2012. pa do isplate

75,87 eura od 31.07.2012. pa do isplate

73,75 eura od 31.08.2012. pa do isplate

72,29 eura od 30.09.2012. pa do isplate

69,90 eura od 31.10.2012. pa do isplate

72,56 eura od 30.11.2012. pa do isplate

74,15 eura od 31.12.2012. pa do isplate

72,82 eura od 31.01.2013. pa do isplate

68,18 eura od 28.02.2013. pa do isplate

71,36 eura od 31.03.2013. pa do isplate i

68,18 eura od 30.04.2013. pa do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku platiit tužitelju iznos od 397,29 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.4.2006. godine do isplate, do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV Tužitelj se odbija s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti

-članak 1. Ugovora o kreditu broj 538-50-3377352 sklopljenom između tužitelja i tuženika dana 31.03.2006. godine, u dijelu koji glasi: "Iznos kredita: Kunska protuvrijednost CHF 19.523,70 po srednjem tečaju Kreditora".

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.599,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (23.5.25.) do isplate, isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 31.3.2006. godine zaključili ugovor o kreditu broj 538-50-3377352 za iznos od 19.523,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom u 84 mjesečna anuiteta;

- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika;

- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća;

- da je tečaj CHF u odnosu na kunu nakon zaključenja ugovora rastao;

- da je među strankama ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 5,10%, a promjena je vezana uz Odluke o kamatnim stopama tuženika;

-da je ugovorena obveza plaćanja 3,30% od iznosa kredita, jednokratne naknade, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

2. Tužitelj tvrdi da su takva odredba ugovora (o ugovorenoj valuti glavnice vezanoj uz CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi) ništetne, kao i da je ništetna odredba o tzv. ulaznoj naknadi. Zbog toga, tužitelj nastavno tvrdi da je preplato iznose sa osnova glavnice vezane uz CHF, a da je neosnovano platio tzv. ulaznu naknadu. Od tuženika uz utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora potražuje i isplatu iznosa od 2.666,72 eura sa osnove mijenjanja tečaja sa kamatom od dana plaćanja i s osnove tzv. ulazne naknade tužitelj potražuje iznos od 397,29 eura sa kamatom od 4.4.2006. godine, a sve uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja u osnovu njegovog zahtjeva. Smatra da odredba o glavnici vezanoj uz CHF nije ništetna, kao niti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Smatra da odredba o naknadi nije ništetna i da je imao pravo istu naplatiti Tuženik ističe prigovor zastare, osporava tužitelju svojstvo potrošača, osporava tijek kamata. Predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

3.1. Tijekom postupka tuženik ostaje kod navoda kojima osporava osnov zahtjeva, ali ne osporava visinu zahtjeva.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, visinu kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu, letak, saslušan je tužitelja, kao stranku, u svrhu dokazivanja.

4.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

5. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. U odnosu nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je dana 04.07.2013. godine presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09.04.2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu.

7. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018 dana 03.09.2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

8. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka i koje se odnose na način mijenjanja kamatne stope.

8.1. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda pod 6. i 7, zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.2. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.

8.3. Citirana odluka VS RH bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. godine u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

8.4. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev-18/2018).

8.5. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30.06.2022. godine iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

8.6. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

8.7. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

8.8. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

8.9. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), već je predložio saslušanje tužitelja i javnog bilježnika. Kako, dakle, tuženik nije tvrdio, niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga se izvođenje predloženih dokaza ocjenjuje odugovlačećim i protivno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača te je odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanje javnog bilježnika.

8.10. Stav ovog suda (8.9.) potvrđen je i saslušanjem tužitelja, koji iskazuje da tuženik nije bio njegova poslovna banka, već mu je djelatnik auto kuće u kojoj je kupio automobil rekao da oni surađuju s tuženikom i iako se ne sjeća je li uopće bio u poslovnici tuženika, sjeća se da mu je nuđen samo ugovor u kojem je glavnica bila vezana uz CHF. Ne sjeća se djela oko naknade i ne sjeća se da ga je o naknadi netko posebno upozoravao ili mu nešto obrazlagao. Tuženik na iskaza tužitelja nije imao primjedbi, a činjenica da je tužitelj potpisao zahtjev za kredit i tamo označio da želi kredit vezati uz CHF i da iz promotivnih uvjeta proizlazi obveza plaćanja naknade ne znači da je tuženik u ovoj situaciji postupao drugačije nego što je utvrđeno u postupcima opisanim pod 6. i 7. Odnosno, sve upućuje na to da je tuženik pripremio svu dokumentaciju i da uopće nije postupao na način da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. Činjenica da je tužitelj ugovor pročitao prije ovjere ne otklanja obveze tuženika, koje je kao trgovac imao prije zaključenja ugovora. Uz sve navedeno sud ističe da je tužitelj svoju tužbe činjenično vezao uz isto postupanja tuženika kakvo postupanje je bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Da prema stavu ovog suda, tuženik drugačije postupanja u ovom individualnom sporu ne može dokazivati, samo, saslušanjem tužitelja. Navedeno upravo iz razloga što tužitelj svoju tužbu činjenično veže iz kolektivni spor pa nije niti logično niti životno da će pred sudom iskazati da je, baš on, u potpuno usporedivoj situaciji, bio izuzet iz postupanja opisanog pod 6. i 7. Stav je ovog suda da tek, ako, osoba koja je neposredno pregovarala s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, sudu pruži dovoljno uvjerljive razloge da je u odnosu na konkretnog tužitelja bilo postupanja suprotnom onome iz 6. i 7. da tek tada sud dolazi u situaciju kada, radi utvrđenja činjeničnog stanja, mora saslušati tužitelja. U ovakvom dokazivanju odlučnih činjenica, a u kojem je izostalo saslušanje osobe koja je neposredno pregovarala s tužiteljem, saslušanje tužitelja je usmjereno na odugovlačenje postupka i povećanje troškova postupka. Radi se o povredi načela suprotnim odredbama ZPP-a.

8.11. Tužitelj je iskazao da je kreditirao kupnju osobni automobil, kojim nije obavljao poslovnu djelatnosti. Povezujući iskaz tužitelja sa sadržaja ugovora, iz kojeg proizlazi da je tužitelj, fizička osoba, zaključio ugovor radi kupnje automobila, da je tuženiku temeljem ugovora bio dužan dostaviti Suglasnost o zapljeni plaće, ima se zaključiti da je tužitelj bio potrošač. Naime, kada se cijeni sve utvrđeno uvidom u ugovor zaključen među strankama i iskazom tužitelja, tada sve zajedno čini logičnu i uvjerljivu cjelinu koja dovodi do zaključka da je tužitelj u spornom pravnom odnosu bio potrošač.

9. Dakle, presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužitelja, što znači da je ništetna i odredba zaključena među strankama o valutnoj klauzuli i načinu mijenjanja visine kamate pa je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

9.1. Vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja, radi čega se ništetnost spornih odredbi ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, već upravo suprotno. Zbog navedenog je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen, dok je pak pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.

9.2. U odnosu na čl. 1 ugovora sud utvrđuje da je tim člankom utvrđen iznos kredita, koji jest vezan uz valutu CHF, ali je nastavno navedeno da se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita.

9.3. Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju. Ista odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženika (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 1. Ugovora o kreditu u tom dijelu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa (7. i 8.) pa je tužitelj s tim dijelom zahtjeva odbijen (točka IV izreke).

10. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, koji nije osnovan, jer tužitelj u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi samo traži utvrđenje ništetnosti, a ne i ispplatu, tj. povrat temeljem sjecanja bez osnove.

10.1. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13.06.2014. godine za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14.06.2018. godine za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

10.2. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

10.3. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

10.4. Tužba u ovom sporu je podnesena 31.1.2023. godine iz čega slijedi da nije zastarjela tražbina tužitelja koja se odnosi na potraživanje preplaćenih iznosa s osnove razlike tečaja, jer se zastarni rok od 5 godina računa od 14.06.2018. godine, završava 15.06.2023. godine, a tužba je podnesena dana 31.1.2023. godine.

11. Nastavno na utvrđeno, dolazi od primjene odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.

11.1. Odlučujući o revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. svoje odluke naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“

11.2. Iz navedenog proizlazi da prilikom odlučivanja o visini zahtjeva valja provesti financijsko vještačenje na način da će početni parametar biti i početni tečaj CHF za kune koji je vrijedio na dan zaključenja ugovora, koja visina je tada bila poznata, uz koji tečaj kredit i isplaćen pa takva visina nije niti nepoštena niti ništetna.

11.3. Polazeći od takvog stava tužitelj je i postavio svoj tužbeni zahtjev u visini, u odnosu na koju visinu tuženik nije imao prigovora i primjedbi.

11.4. Kako tuženik ne prigovora visini to sud nije prihvatio prijedlog tužitelja da se provede dokaz financijskim vještačenjem, jer bi sud od vještaka tražio da prilikom utvrđivanja visine zahtjeva nalaz sačini upravo na način na koji je tužitelj, prije pokretanja spora utvrdio visinu zahtjeva, a na koju visinu tuženik nije imao prigovora.

12. Na temelju iznesenog valjalo je zahtjev usvojiti i tužitelju temeljem ništetnih odredaba u odnosu na valutnu klauzulu dosuditi zatraženi iznos kao pod točkom II izreke ove presude.

12.1. Imajući u vidu izreku presude iz postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača sud nalazi da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja, a ne od dana kada je tužitelj podnio ovu tužbu.

12.2. Naime, tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.

13. Sporna odredba čl. 3 ugovora glasi:

NAKNADA

3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

13.1. Cijeneći okolnosti koje su prethodile zaključenju ugovora (8.10.) sud utvrđuje da tužitelj nije uopće pregovarao, pojedinačno, o visini naknade. Naime, osim što to proizlazi iz njegovog iskaza u kojem se pregovora oko naknade uopće ne sjeća, sud cijeni da tuženik drugih dokaznih prijedloga na okolnosti nastanka ugovora i ugovornih odredaba tuženik nije imao.

13.2. U skladu s ustaljenom sudskom praksom saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti na što se točno naknada odnosi, koji se troškovi tuženika plaćaju, jer ti razlozi nisu navedeni u ugovoru pa javni bilježnik nije imao niti zakonske ovlasti o tužitelju objašnjavati.

13.3. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

13.4. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13.5. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već je u postupku utvrđeno da nikakvih pregovora nije bilo. Tužitelju je po tuženiku pripremljen i napisan ugovor bio uvećan za iznos naknade. Nadalje, utvrđeno je da iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od čak 3,30% iznosa kredita.

13.6. Sud nastavno utvrđuje da tužitelju tuženik nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi tj. nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade (koji troškovi i usluge tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), iako je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade.

13.7. Čl. 9. Ugovora proizlazi da s na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći akti tuženika.

14. Nastavno na utvrđeno, a prema čl. 295. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

14.1. Zbog toga sud zaključuje da se o odredbama akata tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora niti su u konkretnom slučaju tužitelju omogućilo da uopće dođe do pozicije da pregovara.

14.2. Kako je dakle ugovor prethodno pripremljen po tuženiku, jer se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. Kako je tužitelj temeljem čl. 3. ugovora platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

15. Zbog toga je sud u točki I izreke utvrdio ništetnost dijela odredbe čl. 3 Ugovora, a nastavno na navedeno dolazi do primjene odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.

15.1. Tijekom postupka je utvrđeno je da je jednokratna naknada naplaćena u iznosu od 397,29 eura pa je tuženik u točki III izreke presude obvezan taj iznos platiti tužitelju. I u ovom dijelu zahtjeva sud nalazi tuženika nesavjesnim (12.2.) pa i na taj iznos mora platiti kamatu od dana stjecanja.

15.2. Konačno, niti prigovor zastare tuženika u odnosu na odluku suda o tzv. ulaznoj naknadi nije osnovan, jer je čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 3 Ugovora.

15.3. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Sve i iz razloga jer pitanje naknada nije bio predmet kolektivnog spora (6. i 7.).

16. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 5 i čl. 155 ZPP- a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika, a prema zahtjevu tužitelja za naknadom parničnog troška.

16.1. Trošak se odnosi na trošak sastava tužbe, tri obrazložena podnesak i pristupa na dva ročišta po 200,00 eura ili ukupno 1.200,00 eura, što je uvećano za 300,00 eura PDV-a.

16.2. Ukupan troška od 1.500,00 eura uvećan je za plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 33,49 eura i daljnji pristojbu na ovu presudu u iznosu od 66,36 eura pa na ukupan troška od 1.599,85 eura kamata, temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a; teče od dana donošenja ove presude.

17. O svim je kamatnim stopama odlučeno temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

U Zagrebu, 23. svibnja 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.