REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1412/2023-17

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ŽS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Damir Bulatović, odvjetnik u Daruvaru protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., OIB: 18736141210, Zagreb, Samoborska cesta 145, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 3. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 23. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku Unicredit Leasing Croatia društvo s ograničenom odgovornošću za leasing, OIB 18736141210, Samoborska cesta 145, 10000 Zagreb da tužitelju ŽS, ΟΙΒ: 86911630878, [adresa], Daruvar 43500 isplati novčani iznos od ukupno 1.723,79 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od: 1,96 EUR od 12.02.2008. do isplate,

4,51 EUR od 12.03.2008. do isplate,

4,19 EUR od 10.04.2008. do isplate,

1,44 EUR od 13.05.2008. do isplate,

1,89 EUR od 11.06.2008. do isplate,

1,82 EUR od 10.07.2008.. do isplate,

6,93 EUR od 10.10.2008. do isplate,

16,21 EUR od 12.11.2008. do isplate,

5,47 EUR od 10.12.2008. do isplate,

17,70 EUR od 13.01.2009. do isplate,

15,90 EUR od 11.02.2009. do isplate,

19,32 EUR od 11.03.2009. do isplate,

15,04 EUR od 10.04.2009. do isplate,

12,26 EUR od 13.05.2009. do isplate,

12,08 EUR od 10.06.2009. do isplate,

10,25 EUR od 10.07.2009. do isplate,

11,52 EUR od 12.08.2009. do isplate,

12,97 EUR od 10.09.2009. do isplate,

11,01 EUR od 10.10.2009.. do isplate,

13,14 EUR od 11.11.2009. do isplate,

17,45 EUR od 10.12.2009. do isplate,

16,84 EUR od 13.01.2010. do isplate,

16,84 EUR od 10.02.2010. do isplate,

16,12 EUR od 10.03.2010. do isplate,

18,82 EUR od 10.04.2010. do isplate,

22,42 EUR od 11.05.2010. do isplate,

23,04 EUR od 10.06.2010. do isplate,

28,31 EUR od 10.07.2010.. do isplate,

32,01 EUR od 11.08.2010. do isplate,

34,23 EUR od 10.09.2010. do isplate,

34,23 EUR od 12.10.2010. do isplate,

33,55 EUR od 11.11.2010. do isplate,

39,81 EUR od 10.12.2010. do isplate,

47,36 EUR od 12.01.2011. do isplate,

41,88 EUR od 11.02.2011. do isplate.

45,23 EUR od 10.03.2011. do isplate,

45,05 EUR od 12.04.2011.do isplate,

52,69 EUR od 11.05.2011. do isplate,

62,20 EUR od 10.06.2011. do isplate,

66,24 EUR od 12.07.2011. do isplate,

53,00 EUR od 10.08.2011. do isplate,

52,93 EUR od 10.09.2011. do isplate,

50,98 EUR od 12.10.2011. do isplate,

53,21 EUR od 11.11.2011. do isplate,

53,21 EUR od 10.12.2011. do isplate i 570,53 EUR od 21.12.2011. do isplate po stopi zakonskih zateznih kamata koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023.god. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Tuženik je dužan tužitelju na ime parničnog troška nadoknaditi iznos od 1.766,18 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao primatelj leasinga dana 9. studenog 2007.godine u [adresa] sklopio s tuženikom kao davateljem leasinga Ugovor o financijskom leasingu sa financiranjem PDV-a broj: 19607/07 na temelju Ponude br. 0079793, radi nabavke objekta leasinga vozila FIAT PUNTO 1,2 8V, god. proizvodnje 2007., broj šasije/ motora/ZFA18800001040085 od dobavljača ARAL D.O.O., Kneza Trpimira 40, 34000 Požega s ugovorenom ukupnom nabavnom vrijednošću objekta leasinga u iznosu od 16.133,52 CHF (S PDV-om) i ugovorenim vremenom trajanja laesing ugovora od 60 mjeseci, s ugovorenim iznosom mjesečne rate bez odgovarajućeg PDV-a u iznosu od 261,40 CHF te uz godišnju kamatnu stopu od 7,95% i realnu kamatnu stopu od 11,64%. Ugovorena je otplata obroka leasinga s ukupnim brojem od 60 mjesečnih leasing rata te s dospijećem prve rate u slijedećem mjesecu po isporuci objekta leasinga. Ugovorom o financijskom leasingu je utvrđeno učešće tužitelja od 20% što je iznosilo 3.266,70 CHF (s PDV-om) te je tužitelj bio dužan platiti i administrativne troškove od 393,66 CHF (a PDV-om), a ugovoreno je da nakon isteka ugovora nema ostatka vrijednosti objekta leasinga. Tužitelj je preuzeo objekt leasinga na korištenje sukladno prijepornom Ugovoru o leasingu, svoju obvezu iz Ugovora tužitelj je u cijelosti ispunio i prije ugovorenog roka, točnije zaključno s mjesecom prosincem 2011. godine jer tužitelj uz suglasnost tuženika s plaćanjem 50-te leasing rate prijevremeno otplatio sve preostale rate i to isplatom iznosa od 16.197,91 kn, a tuženik je tužitelju obračunao naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 199,00 kn. Ugovorom o leasingu je bila ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak na način da je u Ugovoru pd naslovom GLAVNE ODREDBE navedeno pod toč „IV. NABAVNA VRIJEDNOST (TEMELJ KALKULACIJE): 11.133,52 CHF (sa PDV) Slovima: šesnaesttisuzćastotridesetri CHF i pedesetdva rapa, a pod toč. „VI. PLAĆANJA (U CHF) Iznos mjesečne leasing rate bez odgovarajućeg PDV-a: 261,40 CHF (bez PDV) Slovima: dvjestošezdesetjedan CHF i četrdeset rapa". Nadalje je u Ugovoru o leasingu navedeno da: „Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene su u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate" kao i da „Sastavni dio Ugovora su opći uvjeti, otplatni plan i zapisnik o preuzimanju objekta leasinga." Tužitelj tvrdi da nije bilo opravdanih razloga, niti mjesta primjeni valutne klauzule vezane za CHF valutu kod sklapanja prijepornog Ugovora o leasingu jer je u to vrijeme HRK sukladno monetarnoj politici bila valuta vezana za EUR-o te je Hrvatska narodna banka (dalje u tekstu: HNB) štitila HRK u odnosu na EUR-o. Kod sklapanja tog Ugovora se radilo o špekulativnom postupanju tuženika, kada je Ugovorom o leasingu ugovorio primjenu valutne klauzule u CHF, kojom je, kako će vrijeme kasnije pokazati, sav rizik poslovanja prebačen na tužitelja. Tužitelj navodi da nije bilo nikakvog opravdanja za primjenu ove valutne klauzule govori jer tuženik, kao leasing- kuća, nije bila zadužen u CHF valuti da bi istu mogao i morao kroz ovaj Ugovor ponuditi i plasirati tužitelju. Također, niti objekt leasinga tuženik nije dobavljaču isplatio u CHF, nego u HRK. Očigledna je namjera tuženika bila steći ekstra dobit na račun tužitelja do čega je došlo kada se tijekom trajanja ugovornog odnosa značajno mijenjao tečaj CHF u odnosu na HRK što je imalo za posljedicu povećanje nominalnog iznosa leasing obroka i ukupne obveze tužitelja izražene u HRK. Konkretno početna mjesečna leasing rata tužitelja u odnosu na početno ugovorenu, koja je iznosila 1.147,41 kn, u jednom periodu je čak porasla i do iznosa od 1.707,45 kn. Tužitelj, kao prosječni potrošač prilikom zaključenja ovog Ugovora nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, jer u suprotnom ni u kojem slučaju ne bi pristao na zaključenje ovakvog Ugovora temeljem kojeg je plaćao leasing obrok uvećan za više od 60% od početnog. Tuženik kao financijska institucija koja se bavila plasmanom objekata leasinga putem sklapanja Ugovora o leasingu i drugih ugovora je imalo i trebao imati saznanja što će se s valutom CHF događati u razdoblju koje slijedi, ako ni zbog čega drugog, a onda uslijed činjenice da je osnivač ovog društva te konačno i vlasnik, bila Zagrebačka banka d.d., koja je bila jedna od tuženih banaka u kolektivnom sporu koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio Savez udruga Potrošač protiv 8 banaka u Republici Hrvatskoj. Prema navodima iz medija iz spornog vremena, opće je poznato da su poslovne banke iz kolektivnog spora zbog izdanih mjera Hrvatske narodne banke, kojim je ista nastojala ograničiti kreditiranje, odnosno izdavanje kredita građanima u naznačenom razdoblju, povećala plasman svojih novčanih sredstava putem osnovanih leasing-društava, odobravajući kredite te sklapajući ugovore o leasingu, kojim su na identičan način onom u klasičnom kreditnom odnosu ugovarale otplate obroka leasinga vezujući iste uz valutnu klauzulu u CHF. Stoga je takvo postupanje leasing društava koja su imale informacije o tome što će se događati na međunarodnom tržištu valuta s valutom CHF, kao što su to znale i Banke koje su im bili osnivači i vlasnici, a o tome nisu upoznale potrošače, na identičan način, nepošteno i prijevarno kao i ono kod Banaka koje su im bile i jesu vlasnici, pa je stoga takvo postupanje u ugovaranju ništetno. Naime, kao i banke iz kolektivnog spora, tuženik je u odnosu na tužitelja postupao nepošteno kada tužitelja kao drugu ugovornu stranu i potrošača, kod ugovaranja spornog Ugovora o financijskom leasingu, a gdje je u pitanju bio standardizirani, tipski ugovor, koji se vezivao na Opće uvjete ugovora o financijskom leasingu prema slijedećoj sljedećoj odredbi: "Sastavni dio ugovora su opći uvjeti, otplatni plan i zapisnik o preuzimanju objekta leasinga u kojeima je utvrđena promjenjiva kamata vezana između ostalog i uz valutu plaćanja te koristeći tispku odredbu „Primatelj leasinga potpisom ovog ugovora potvrđuje da je pročitao i preuzeo opće uvjete te prihvaća sva prava i obveze koje iz istih proizlaze.", slijedom koje okolnosti se na ovaj konkretan slučaj treba primijeniti i odredba čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, jer tuženik nije tužitelja u fazi pregovaranja i sklapanja Ugovora o financijskom leasingu upoznao i obavijestio o sljedećim okolnostima: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja HRK u odnosu na EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, za koje je on znao, i prema svim okolnostima slučaja (kako je ranije navedeno) trebao znati, obzirom se radi i o profesionalnoj instituciji. Obveza na ovakvu vrstu obavijesti na strani tuženika je postojala i temeljila se, osim prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, čl. 1. (dalje u tekstu ZZP-2007), također i prema načelu postupanja u dobroj vjeri, odnosno načelu savjesnosti i poštenju propisanom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu ZOO-2005). Tuženik ne samo da tužitelja nije upoznao o svim gore navedenim rizicima, kada je već Ugovorom predložio i ugovorio primjenu valutne klauzule CHF, nego čak s tužiteljem nije nikada niti pregovarao. Tužitelj nije nikada s djelatnicima tuženika kojem uvjetu iz Ugovora pregovarao i dogovarao, a posebno ne o primjeni valutne klauzule u CHF, odnosno na nju imao utjecaja. Ugovor mu je kod dobavljača leasinga bio ponuđen kao gotov proizvod, po principu uzmi ili ostavi. Tuženik kao profesionalna institucija koja se bavi plasmanom leasinga, i kojoj je konačno osnivač i vlasnik bila Zagrebačka banka d.d. i to kao jedna od tuženih sudionica u kolektivnom sporu, je znao za rizik koji sa sobom nosi ugovaranje valutne klauzule u CHF. Isto tako je znao i da je valuta CHF zapravo,,, valuta utočišta,,. Osim toga, tuženik je propustio na adekvatan način o tome obavijestiti i upozoriti tužitelja, iako svjestan da tužitelj ovo ne zna, niti može znati i da mu je iz tog razloga, u najmanju ruku, takva odredba bila nerazumljiva. Stoga tužitelj nije bio u mogućnosti donijeti valjanju i informiranu odluku o tome treba li ili ne sklopiti takav ugovor, odnosno je li oportuno ili ne prihvatiti rizik ugovaranja valutne klauzule, jer da je tomu suprotno, na isti ugovor nikada ne bi pristao. U takvom ponašanju tuženika se ogleda neobzirno, nesavjesno, nemoralno i nepošteno postupanje tuženika, što je konačno, uz okolnosti koje su događale kasnije, a odnose se na rast tečaja CHF u odnosu na HRK, dovelo do toga da je tužitelj plaćao daleko veće obroke od onog kako je bilo početno ugovoreno, a sve kako je prethodno navedeno, te je na ovakav način je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Obzirom na gore navedeno tužitelj tvrdi da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nepoštena te da se uz činjenicu da je osnivač tuženika Zagrebačka banka d.d. na prijeporni Ugovor mogu primijeniti utvrđenja o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu iz sudskog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je dana 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g P-2012 kojom je utvrđeno da su 8 banaka u Republici Hrvatskoj (između ostalih i osnivač tuženika Zagrebačka banka d.d. kao kao I. tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004.g. do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U odnosu na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) tužitelj navodi da: je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj P2-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g. i potvrđena je ta presuda suda prvog stupnja kojom utvrđuje povreda kolektivnih prava i interesa potrošača u odnosu na valutnu klauzulu za razdoblje od 1. lipnja 2004. g. do 31. prosinca 2008.g. i Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj PZ-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore 0 kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u odnosu na koju tužiteljica navodi da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Očigledno je da izrazito visoka rizičnost tih Ugovora o kreditu bila samo za korisnike kredita, a ne i za tužene. Banke iako su prividno ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine (Narodne novine" br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su iz tužbe iz članka 502.a određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. postojanje odredene povrede propisa Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava što proizlazi i iz odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača te tužitelj smatra da se i u ovom postupku kada se radi i ništetnosti valutne klauzule gdje je plaćanje rate leasinga vezano uz tečaj CHF tužitelj može pozvati na utvrđenja iz presude Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. P2-6632/17 od dana 4. lipnja 2018. i utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013.g., ali i predlaže se na te okolnosti utvrđenja ništetnosti sporne odredbe Ugovora o financijskom leasingu sasluša i tužitelj, zaposlenici tuženika i zaposlenici dobavljača objekta leasinga auto kuće ARAL d.o.o. Požega, Kneza Trpimira 40. Tužitelj dakle smatra da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF primijenjena protivno čl. 22. ZOO-a 2005 i da je kao takva nezakonita i ništetna, a sve prema čl. 322., čl. 323. i čl. 324. ZOO-2005 i čl. 96., čl. 97. i čl. 102. ZZP-2007. Uslijed takve nepoštene i ništetne ugovorne odredba iz Ugovora o financijskom leasingu s financiranjem PDV-a broj: 19611/07 od 9. studenog 2007. godine kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima te činjenice da je u međuvremenu od ugovaranja leasinga došlo do aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HR, tuženik je sve do dana konačne otplate leasinga od tužitelja kroz povećanje obroka bez ikakve pravne osnove stekao znatno veći iznos od onog koji bi mu trebao pripasti da su odredbe Ugovora o financijskom leasingu valjane i poštene. Stoga je sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Tužitelj ima pravo isplatu preplaćenih iznosa leasing rata i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju Zagrebačke banke d.d., osnivača tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Tužitelj je u svrhu utvrđivanja visine preplaćenih iznosa koji su rezultat ništetnosti sporne odredbe Ugovora o financijskom leasingu, angažirao vještaka Josipa Rašića, dipl. oec. iz trgovačkog društva RAŠIĆ računovodstvo i revizija d.o.o. [adresa] koji je dana 09.12.2022. godine izradio Preliminarni vještački nalaz iz zaključka kojeg proizlazi da ukupna tražbina tužitelja s osnova preplaćenog iznosa obveze prema Ugovoru o financijskom leasingu s temelja tečajnih razlika kod otplate objekta leasinga iznosi 12.620,88 kn/1.675,07 EUR. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka odluči, a kako je precizirano u tužbenom zahtjevu uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tužitelj podnesenom tužbom zahtijeva da se utvrdi ništetnim odredba o valutnoj klauzuli CHF Ugovora o financijskom leasingu br. 19607/07 od 9. studenog 2007. g. (dalje u tekstu: Ugovor o leasingu) i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata leasing rata na način da: „ Novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene su u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate.“S ranije navedene osnove tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od eur 1.675,07 (kn 12.620,88) zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., dalje u tekstu: ZZP/07) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse Županijskih sudova. Obzirom na navedeno, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača, u suprotnom tužitelju ne može uživati nikakvu zaštitu s osnove odredbi ZZP/07. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o leasingu u zastari. Odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Nadalje, odredbom čl. 215. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti petogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio. Sve obveze tužitelja po ovom ugovoru o leasingu otplaćene su još u prosincu 2011. godine, pa stoga cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena u ožujku 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od deset godina od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga svakako ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik opreza radi ističe da čak i u slučaju kada bi sud ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, tužitelj bi imao pravo potraživati kamate tek od dana podnošenja tužbenog zahtjeva, a ne od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćene leasing rate. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tužitelj podnesenom tužbom u bitnom ističe ništetnost odredbi Ugovora o leasingu kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF. Tuženik prije svega ukazuje sudu da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o leasingu nije ništetna, i to prije svega zbog toga što je ugovaranje valutne klauzule izričito dozvoljeno temeljem zakona. Naime, odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisano je: ”Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.” Dakle, u hrvatskom zakonodavstvu prilikom ugovaranja pravnih poslova dopušteno je ugovoriti odredbu prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, a što je u ovom konkretnom Ugovoru o leasingu valuta CHF. Ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu stoga slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito i dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO-a, a sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz je ugovorne autonomije stranaka kao jednog od osnovnih postulata obveznog prava. Tužitelj je sam potpisom Ugovora prihvatio takvu obveze i dao ovlaštenje tuženiku valjanim očitovanjem svoje volje. Smisao je zaštitne klauzule u tome da se svota novčane obveze u valuti u kojoj je izražena novčana obveza veže uz promjene cijena onoga za što vjerovnik očekuje da će mijenjati cijenu sukladno promjenama kupovne moći one valute u kojoj je izražena novčana obveza, pa će na taj način svota dužnikove novčane obveze u trenutku ispunjenja odgovarati onoj kupovnoj moći koju je u trenutku sklapanja ugovora imala ugovorena svota. U ugovorima o leasingu koji su ugovoreni s valutnom klauzulom vezanom uz neku stranu valutu, odobreni iznos je nominiran u stranoj valuti, ali se sva plaćanja po takvom ugovoru obavljaju u domaćoj valuti. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran ugovor) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. Dakle, valutna klauzula može djelovati u oba smjera te utjecati bilo na povećanje, bilo na smanjenje obveze. Valutna klauzula jest stoga klauzula kojom se ostvaruje načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja, i čije je ugovaranje toliko rašireno da o njezinoj navodnoj nedopuštenosti ili nezakonitosti ne može biti ni govora. Da je valutna klauzula dozvoljena, odnosno da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom rješenju br. U-I392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. kojim je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske spomenutog članka 22. ZOO. Prema tome, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, niti se ona može smatrati ništetnom. Tuženik je već ranije osporio da bi tužitelj u ovoj pravnoj stvari uživao pravnu zaštitu s osnove ZZP/07 te je istaknuo da je na tužitelju teret dokaza da se ovdje radi o potrošačkom ugovoru. Međutim, sve i kada bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga odlučio ovaj ugovor promatrati kao potrošački ugovor, to tuženik ističe da se i u tom slučaju, a sukladno ustaljenoj praksi Suda EU oko tumačenja Direktive 93/13/EEZ, ne može smatrati da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, pa time i ništetna. Sud EU je u više svojih odluka, a osobito u odlukama C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iznio pravni stav koji bi, kada bi se primijenio na odredbu čl. 22. ZOO-a i ovaj ugovorni odnos, zapravo značio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o leasingu isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Naime, vezano za odluku C-81/19, u nacionalnom postupku pred sudom EU radilo se o ugovoru o kreditu koji je bio zaključen 2008. godine između Banke i potrošača, a koji ugovor je zapravo predstavljao refinanciranje ranije zaključenog ugovora o kreditu između istih ugovornih strana. Međutim, novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima, dakle vezan za valutnu klauzulu CHF, prema tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom. Odgovarajući na prethodno pitanje postavljeno od nacionalnog suda, Sud EU je prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. U predmetu C-243/20 raspravljalo se o pravnoj i činjeničnog situaciji koja je proizašla iz pojedinačnog postupka koji se vodio pred grčkim nacionalnim sudovima. Naime, u nacionalnom postupku koji je bio povod za postupak pred Sudom EU utvrđeno je da su ugovorne strane u ugovor o kreditu inkorporirale odredbe koje korespondiraju odredbama Građanskog zakonika Republike Grčke. Sud EU je i u ovoj odluci došao do istih zaključaka kao i u predmetu C-81/19 navodeći da članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se njime iz područja primjene te direktive isključuje odredba unesena u ugovor što su ga sklopili trgovac i potrošač, a koja je odraz dispozitivne zakonske ili podzakonske odredbe, to jest koja se primjenjuje automatski kada ne postoji drukčiji dogovor među strankama, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo (paragraf 40). Navedeni stav ima se primijeniti i na ovaj ugovorni odnos, tj. kad se uzme u obzir: da su tužitelj i tuženik u Ugovoru o leasingu ugovorili otplatu rata plaćanjem u hrvatskim kunama koristeći kupovni tečaj CHF Zagrebačke banke; zatim da odredba čl. 22. st. 1. i 2. propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da u tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja, jasno je da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovog Ugovora o leasingu odraz zakonskih odredbi te kao takva isključena ispitivanja nepoštenosti. U slučaju da bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi ipak bilo moguće ispitivati (ne)poštenost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, tuženik ističe sljedeće. Odredbom čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tuženik smatra da navedena odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ispunjava sve zahtjeve iz odredbe čl. 99. ZZP/07 pa stoga ističe da i s ove osnove sud ne bi bio ovlašten provesti test nepoštenosti odnosno utvrđivati je li ta odredba nepoštena s aspekta odredbi o zaštiti potrošača. Ovo osobito iz razloga što je nesporno da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o leasingu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o leasingu na duže vremensko razdoblje i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog, odredba ugovora kojom se iznos ugovora o leasingu veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o leasingu s valutnom klauzulom u CHF, no naravno da su različiti financijski proizvodi koje je tada tuženik imao u ponudi, imali i različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Tuženik dakle opetovano ističe kako je tužitelj imao pravo izbora između više različitih proizvoda koje je tada tuženik kao leasing društvo nudilo te da je tužitelj sam analizirao sve ponuđene opcije i u konačnici sam donio odluku. Tuženik nije utjecao na odluku tužitelja te je nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o leasingu s valutnom klauzulom u CHF-u. Prema čl. 36. Zakona o leasingu (NN 135/2006) koji je bio u trenutku ugovaranja predmetnog ugovora o leasingu na snazi - ugovor o leasingu obvezno je morao sadržavati sljedeće odredbe: „ 1. Tvrtku i sjedište davatelja leasinga, 2. Tvrtka i sjedište, odnosno ime, prezime i adresu primatelja leasinga, 3. Određenje posla leasinga (financijski ili operativni), 4. Detaljno određenje objekta leasinga, 5. Vrijednost objekta leasinga, 6. Ukupni iznos naknada, 7. Iznos pojedine naknade, 8. Vrijeme trajanja ugovora, 9. Razloge i uvjete prijevremenog prestanka ugovora. ... Ugovor o leasingu mora biti sklopljen u pisanom obliku… Ugovor o leasingu mora biti napisan na pregledan i razumljiv način primatelju leasinga.“ Iz navedenog jasno proizlazi da predmetni Ugovor o financijskom leasingu sklopljen između tužitelja kao primatelja leasinga i tuženika kao davatelja leasinga ima sve odredbe predviđene u čl. 36. Zakona o leasingu te da je sastavljen na jasan, pregledan i razumljiv način. Potpisom Ugovora primatelj leasinga je izjavio da je upoznat sa sadržajem te da prihvaća Opće uvjete ugovora o financijskim leasingu koji čine sastavni dio ugovora. Sukladno odredbi čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15; dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Dakle, i sadržaj odredbi Općih uvjeta je svakako bio poznat tužitelju. Također, tuženik ističe kako odredbe Ugovora i Općih uvjeta o valutnoj klauzuli nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja te su sastavljene na jasan, pregledan i razumljiv način. Kada su riječi pisane isprave jasne, ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa. Slijedom svega navedenog, ističe se da odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u iz ugovora o financijskom leasingu ne predstavlja nepoštenu odredbu te je tužitelj bio dovoljno upoznat sa svim informacijama potrebnim za donošenje odluke o predmetnom zaduženju. Tuženik ističe kako je sasvim promašeno tužiteljevo pozivanje na presude, odnosno pravna utvrđenja donesena u kolektivnom postupku jer Vrhovni sud Republike Hrvatske se jasno očitovao u svojoj odluci posl. broj Revd 2379/2021 od dana 1. lipnja 2021., da se tužitelj ne može pozivati na odluku iz kolektivnog postupka bez obzira je li tužitelj potrošač ili pravna osoba, a sve budući da tuženik-leasing društvo uopće nije bio stranka u tom kolektivnom postupku. Nadalje, kolektivni postupak se vodio vezano za valutnu klauzulu u švicarskom franku i odredbu kojom se kamatna stopa mijenja sukladno odlukama Banke vezano za Ugovore o kreditu u CHF i to protiv osam tuženih banaka, dok predmetom tog postupka ni u jednom dijelu nije bio niti jedan ugovor o leasingu (bilo financijski, bilo operativni), niti je bilo koje leasing društvo, a kamoli tuženik, bilo stranka tog postupka. Odredbom čl. 138.a ZZP/07 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, uvjet za proširene granice subjektivne pravomoćnosti iz kolektivnog postupka jest da se kolektivni postupak vodio protiv ovdje-tuženika te da su predmetom tog kolektivnog postupka bili ugovori o leasingu koje ugovara tuženik. Osim toga, valja ukazati da ne postoje identitet između ugovora o leasingu i ugovora o kreditu. Slijedom svega ranije navedenog, na zahtjev za isplatu tužitelja nikako se ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka koji se vodio protiv osam tuženih banaka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o financijskom leasingu broj: 19607/07 od 9. studenog 2007., nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., iskaz tužitelja, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci stranaka.

4. Nesporno je među strankama da su sklopile Ugovor o financijskom leasingu broj: 19607/07 od 9. studenog 2007. prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 16.133,52 CHF u protuvrijednosti kune na dan isplate.

5. Sporna je osnovanost utvrđenja ništetnosti valutne klauzule, zastara potraživanja u odnosu na valutnu klauzulu i visina tužbenog zahtjeva. Sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva od 1. listopada 2024., povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, a nakon provedenog financijskog vještačenja prema kojem je mogao postaviti visinu tužbenog zahtjeva, jer zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku te ne dolazi do zastare u trenutku prinačenje tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (čl. 190. I 191 ZPP).

6. Prigovor zastare potraživanja koji ističe tuženik je neosnovan jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ovaj predmet spora nema direktni učinak kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, a koji se odnosi u pogledu prigovora zastare na restitucijski zahtjev.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je mijenjao stari auto za novi kod tuženika i prvi put je vidio ugovor o leasingu. Sa zaposlenikom tuženika dogovorio se da će auto leasing biti u kunama. Kada je sljedeći put došao kod zaposlenika tuženika, a radi potpisa navedenog ugovora, zaposlenik tuženika mu je rekao da ugovor o leasingu jedino može biti u švicarcima protuvrijednosti kune tvrdeći da je to za tužitelja povoljnije jer je kamata niža. Tužitelj je negodovao na navedeni prijedlog, ali ipak je pristao jer mu je trebao novi auto. Nitko od zaposlenika tuženika nije obrazložio oko rizika tečaja valutne klauzle. Tužitelj nije znao da tečaj valutne klauzule može ići prema gore. Unutar godine dana mjesečna rata leasinga povećala se za duplo. Auto je koristio u obiteljske svrhe, nije koristio auto u svrhu obrta ili firme, a niti je imao registriranu firmu ili obrt. Mjesečnu ratu leasinga je tužitelj plaćao, a nekada je i supruga jer imaju zajedničku kasu. Nije tražio da mu objasne rizik tečaja valutne klauzule iz razloga jer se žurio i trebao mu je novi auto.

8. Sud je iskazom tužitelja utvrdio da je zaposlenik tuženika svojim klijentima pojašnjavao specifičnost valute CHF u njihovim ugovorima o kreditima te se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama, a prema odredbi čl. 49 st. 1 ZPP- a ako se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama ugovorne odredbe smatraju se nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer su navedene odredbe bile unaprijed formulirane od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoj standardno ugovora trgovca. Stoga je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama zakona o zaštiti potrošača po čl. 96. i 97. i suprotno odredbama čl. 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 502c. ZPP-a, propisuje se direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošači obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi.

9. Ugovorne odredbe o promjenama kamatnih stopa predmetnog ugovora su ništetne jer se nije pojedinačno pregovaralo te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. u odnosu na promjenjivu redovnu kamatu u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana stoga je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81.,82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama zakona o zaštiti potrošača po čl. 96. i 97. i suprotno odredbama čl. 322., 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima. Sud je utvrdio iskazom tužitelja da se na tužitelja primjenjuje Zakon o potrošačima jer je tužitelj potpisao ugovor kao fizička osoba-potrošač, te mu je zaposlenik tuženika predložio kredit u švicarcima i da je najpovoljniji i najstabilniji i nitko mu nije objasnio što se tiče valutne klauzule, a niti mu je zaposlenik tuženika objasnio rizik promjene tečaja valutne klauzule, a posebno iz razloga jer HNB monetarnom politikom u tom vremenskom razdoblju nije štitio promjenu tečaja valute CHF u protuvrijednosti kune. Sud zaključuje da tuženik predloženim dokazima nije dokazao da je tužitelju djelatnik tuženika, a prije sklapanja navedenog ugovora, objasnio rizik povećanja valutne klauzule, imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, tuženik nije dokazao da su tužitelju prilikom pregovora pružene cjelovite informacije u pogledu značaja i posljedica ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a prema odredbi čl. 221 a ZPP-a. Sud zaključuje da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo da je nastala značajna neravnoteža u pregovaračkim položajima, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te je predmetna ugovorna odredba nepoštena. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Sud je utvrdio da je predmetna ugovorna odredba u odnosu na valutnu klauzulu ništetna stoga se u ovom slučaju primjenjuje čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je tuženik nepošteno stekao bez osnove utuženi iznos.

10. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak. Pod pretpostavkom da se tijekom otplate leasinga vezanog uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj: Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast leasing obroka zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora, iznosi 12.987,96 kn (Tabela 1, stupac '15'), što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 1.723,79 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom sklapanja ugovora ukupno iznosi 32,89 kn (Tabela 1 stupac '16'), što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 4,37 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom sklapanja ugovora, iznosi 12.955,07 kn (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1 stupac '14'), a što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 1.719,42 EUR.

11. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka i očitovanja, u odnosu na izračun, stoga je sud isti uzeo u obzir prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva.

12. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je svoje vještačenje iznio savjesno i u skladu pravilima i vještine prema čl. 258. ZPP-a.

13. Budući da je sud utvrdio da je u odnosu na tečaj valutne klauzule ništetna u dijelu sadržane u ugovoru koja glasi: "novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izrađene su u CHF, a ispunjavaju se plaćanjem u HRK koristeći prodajni tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate" jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je dosudio tužitelju na ime stjecanja bez osnove iznos 1.723,79 eur u odnosu na preplaćenu valutnu klauzulu (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a), mjesečne iznose sa zakonskim zateznim kamatama tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, a prema čl. 29. st. 2. ZOO-a koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese tužitelja jer stečeno bez osnove i ako je stjecatelj nepošten zakonska zatezna kamata teče od dana stjecanja, te odgovara za tijek zakonskih zateznih kamata od dana stjecanja svakog pretplaćenog iznosa, a prema čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove jer tuženik je bio nesavjestan i morao je znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima radi izostanka mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama i moguće posljedice znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

14. Sud je dosudio parnični trošak tužitelju temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu od 1.766,18 eur, koji se sastoji od: tužba 100 bodova, podnesak 5.7.2023. 100 bodova, ročište 9.4.2024. 100 bodova, podnesak 1.10.2024. 100 bodova, podnesak 27.12.2024. 100 bodova, ročište 3.4.2025. 100 bodova, a što ukupno iznosi 1.200,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 300,00 eur, trošak financijskog vještačenja 200,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 33,18 eur, trošak sudske pristojbe na presudu 33,18 eur.

U Zagrebu, 23. svibnja 2025.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika