REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-363/2023-53

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Patriziji Muždeka Funčić, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 23. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627-5102818349 sklopljenog 25. siječnja 2006. između ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kao kreditora s druge strane i to odredba čl. 7. Ugovora u dijelu koji glasi:

„VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, isplati iznos od 5.166,63 EUR, sa daljnjom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na iznos od 2.571,73 EUR od 16. prosinca 2024. pa do isplate pa do isplate, sve po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, naknadi parnični trošak u iznosu od 4.189,13 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2025. pa do isplate, sve po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio tužbu pred ovim sudom protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51404627-5102818349 sklopljenog 25. siječnja 2006. između ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kao kreditora s druge strane. Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji Ugovor su sklopili ŠĆ iz [adresa] kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao primatelj s druge strane i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. O ovom prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik, koji o tome nije iznio nikakve upite, a niti prigovore. Predmetnim Ugovorom o kreditu zaključen 25. siječnja 2006. ugovoreno je kako slijedi: tuženik je korisniku kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 26.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno vraćanje kredita ugovoreno je sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Ugovorne odredbe, kojim je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica nezakonite su i ništetne. Navedeno iz razloga što se, među strankama predmetnog Ugovora o kreditu, o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a sam tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti, a niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo (ne)postupanje tuženika prouzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita. Činjenica da je tuženik, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008., a u koje razdoblje spada i predmetni Ugovor o kreditu, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF, pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, a ista je činjenica potvrđena drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost EUR-a) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženiku. Nastavno, ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženiku na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR-a). Po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu za iznos koji će se naknadno utvrditi, a po dostavljanju kreditne dokumentacije od strane tuženika. Taj iznos čini razliku između svakog nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta. Tužitelj ne raspolaže nikakvom kreditnom dokumentacijom, osim Ugovora o kreditu pa se obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu kreditne dokumentacije, kojem tuženik nije udovoljio. Slijedom iznijetog, predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev.

1.1. Na pripremnom ročištu održanom 28. svibnja 2024. (stranica 306 spisa) naveo da što se tiče postavljenog manifestacijskog zahtjeva da smatra da je od dokumentacije sve dostavljeno u spis te je podneskom od 15. travnja 2025., uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještakinje, uredio tužbeni zahtjev (stranica 394-396 spisa).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Prije svega ističe da je 12. svibnja 2023. zaprimio zahtjev korisnika kredita za dostavom dokumentacije te je istom zahtjevu udovoljio i to dostavom dokumentacije putem e-maila 25. svibnja 2023. Slijedom navedenog, navodi da prednik tužitelja pa tako i tužitelj raspolažu svom potrebnom dokumentacijom za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva pa je predložio da sud naloži tužitelju ispraviti odnosno dopuniti tužbu, a podredno odbacivanje tužbe. Nadalje, tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Smatra da je riječ o tražbini kojoj se po njenoj prirodi protivi prenošenje na drugoga, slijedom čega korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu, odnosno isto je nedopušteno. Stoga, ističe da Ugovor o cesiji u odnosu na tuženika ne proizvodi pravne učinke, slijedom čega tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku od tuženika tužbom potraživati bilo kakve iznose. Tuženik nadalje ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati status potrošača za korisnika kredita, kao svoga prednika, te predložiti dokaze na kojima temelji njegov status potrošača. Tuženik ističe i prigovor zastare te smatra da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je korisnik kredita vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 13. lipnja 2023., tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je korisnik kredita vršio pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. U slučaju da sud smatra da nije nastupila zastara navodnog potraživanja tužitelja s osnove tečajnih razlika tuženik se očituje da je 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C- 81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

2.1. Što se tiče informiranosti korisnika kredita i postupanju tuženika u fazi pregovora, tuženik se poziva na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 iz kojima je utvrđeno da u pojedinim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu(unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga, ističe kako su korisniku kredita bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, što je tuženik prvenstveno navodio u reklamnom materijalu, kao i oglasima. Nadalje, tuženik napominje kako su potrošačima pa tako i predniku tužitelja kao korisniku kredita prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije korisnik kredita je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik ističe da su korisnici kredita u CHF pa tako i prednik tužitelja bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke korisniku kredita je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik također ističe kako kao banka niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si banka ne može priuštiti. Slijedom iznijetog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Podneskom od 13. studenog 2023. tuženik je, osim navoda koje je već iznio u odgovoru na tužbu, naveo da je zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja neosnovan. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, tuženik obrazlaže da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što da osporava, da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga sukladno izraženim shvaćanju VSRH u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a.

4. Tužitelj je na pripremnom ročištu održanom 10. siječnja 2024. istaknuo da se radi o kreditu koji nije konvertiran po ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te je ustrajao kod manifestacijskog zahtjeva u pogledu odluka o promjeni kamatnih stopa. Ujedno je predložio da sud provede dokaz saslušanjem svjedoka ŠĆ kao korisnika kredita na okolnost utvrđenja činjenice je li isti imao status potrošača te je li bio upoznat i obaviješten o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF- u. Također, predložio je i saslušanje djelatnice tuženika TĆ te bankarskog službenika s kojim su vršeni pregovori oko sklapanja predmetnog ugovora te financijsko vještačenje. Na pripremnom ročištu održanom 28. svibnja 2024. tužitelj je ustrajao kod predloženih dokaznih prijedloga. Tuženik je predložio da se prihvati pisani iskaz svjedokinje TĆ te je istaknuo da je kredit otplaćen 25. veljače 2014., a što da je razvidno iz predmeta prometa po kreditnoj partiji.

5. Podneskom od 18. srpnja 2024. tuženik je odustao od predloženog dokaza saslušanjem svjedokinja TĆ i LĆ te je podneskom od 20. srpnja 2024. tužitelj također odustao od saslušanja svjedokinje TĆ, budući da ista nije neposredno sudjelovala u dogovaranju predmetnog kredita. Sud je raspravnim rješenjem na ročištu održanom 28. svibnja 2024. odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedokinje IĆ (supruga korisnika kredita) kao suvišan i nepotreban.

6. Sud je u tijeku postupka izveo dokaz uvidom dokumentaciju koja je priložena spisu, proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za područje računovodstva i financija ŠĆA, dipl. oec. iz [adresa], kao i dokaz saslušanjem svjedoka ŠĆ kao korisnika kredita.

7. Na temelju ocjene svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. , 114/22. i 155/23; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627-5102818349 sklopljenog 25. siječnja 2006. između ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa od 5.166,63 EUR sa daljnjom zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 2.571,73 EUR od 16. prosinca 2024. pa do isplate.

9. Među strankama nije sporno da je između ŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane i Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kao kreditora s druge strane, sklopljen Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51404627-5102818349 dana 25. siječnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu, stranica 6-11 spisa). Navedenim Ugovorom tuženik (banka) je odobrio (korisniku kredita) kredit u iznosu od 26.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2.), koji se tuženik obvezao vratiti tužitelju u 144 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj, s time da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu, a anuitet iznosi 286,16 CHF (čl. 7.). Nije sporno da je vraćanje kredita ugovoreno sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak (čl. 7.).

10. Sporna je osnovanost osnove te visina tužbenog zahtjeva, odnosno sporno je jesu li odredbe Ugovora o kreditu sklopljenom 25. siječnja 2006., kojim je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita ništetne te posljedično tome je li tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule. Nadalje, sporna je osnovanost istaknutog prigovora nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, status potrošača korisnika kredita, osnovanost prigovora zastare potraživanja, kao i tijek zateznih kamata.

11. Uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 9. lipnja 2023., (stranica 173-175 spisa), sud je utvrdio da je isti sklopljen između ŠĆ iz [adresa] (ustupitelja) i tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. (primatelja) te da je ustupitelj ustupio primatelju novčanu tražbinu koju ima prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu odnosno tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Ugovorom je dalje određeno da primatelj ima prema tuženiku ista prava koja je imao ustupitelj prema tuženiku do trenutka ustupanja te se ustupom glavne tražbine na primatelja prenose i sva sporedna prava (čl. 2.).

12. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21; u nastavku teksta: ZOO) je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina ŠĆ strogo osobe naravi, obzirom se ovdje radi o tražbini ustupitelja koji je potrošač sukladno odredbi iz čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; u nastavku teksta: ZZP), dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, a niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (tako i VTS Pž-4128/2023 od 12.12.23. u ovom predmetu). Navedeno znači da novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora (Ugovora o kreditu) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, pa se i u odnosu tužitelja, kao primatelja te tražbine i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tražbina iz Ugovora o kreditu prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika ispunjenje te tražbine, te u tom dijelu nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

14. Tuženik je nadalje prigovarao da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati status potrošača za korisnika kredita, kao svoga prednika. Tuženikov prigovor da korisnik kredita nije Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača sud utvrđuje neosnovanim. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita fizička osoba (bez naznake da se radi o fizičkoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost) pa se radi o potrošaču u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP-a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane, tuženik je pri sklapanju ugovora imao svojstvo trgovca jer se radi o financijskoj instituciji u čiji redoviti predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Nadalje, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je riječ o kreditu za zatvaranje obveza (iz minusa u plus), te je sud iz iskaza svjedoka ŠĆ, koji je iskazivao životno i logično te kojem stranke nisu prigovarale, utvrdio da je odobreni kredit koristio za pokrivanje minusa na svom računu i na računu svoje supruge, kao i da je dio novčanih sredstava dao majci za liječenje te ostatak potrošio na tekuće troškove.

15. Na temelju iskaza svjedoka ŠĆ, korisnika kredita utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Svjedok je u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio, kao što je i nadalje ostao djelatna vojna osoba. Slijedom navedenog, tužitelj ima položaj potrošača te kao potrošač uživa zaštitu prava prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03 koji se primjenjuje na konkretni ugovor odnos stranaka te se učinci presude donijete u kolektivnom sporu u pogledu nevaljanosti ugovora u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno odlukama tuženika te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF izravno odnose i na tužitelja. Osim toga, po ocjeni ovoga suda, teret dokazivanja da korisnik kredita u konkretnom slučaju nema svojstvo potrošača je na onome koji to tvrdi, odnosno na tuženiku (tako i VS RH Rev-18/18 od 26.5.2020.). Navedeno tuženik nije dokazao, a što je bio dužan učiniti sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a.

17. Nadalje je sporno jesu li ništetne odredbe sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom 25. siječnja 2006., a kojim ugovornim odredbama je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita te posljedično tome je li tuženik dužan vratiti tužitelju one novčane iznose koje je naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope te valutne klauzule. Također je sporna visina tužbenog zahtjeva.

18. Ugovor o kreditu zaključen je 25. siječnja 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja jesu li neke odredbe nepoštene imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine“ broj: 96/03; dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03). Nadalje odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03).

19. U vezi navedenog ističe se da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

20. Presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod toč. 3. njene izreke utvrđeno je da je Erste&steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Erste&steiermarkische bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 . i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Erste&steiermarkische bank d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 3. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Erste&steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

22. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11.), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11.) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

23. Također i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 78/12.) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga se pravomoćna presuda P- 1401/12 primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a i na ovaj parnični postupak jer ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i korisnik kredita. Takav stav izražen je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1014/2023-2 od 19. prosinca 2023. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni Ugovor o kreditu koji su sklopili ŠĆ i tuženik.

24. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 25. siječnja 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa, u postupku u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na trgovcu odnosno tuženiku sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a/03.

25. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao, što je bio dužan učiniti i na temelju odredbe čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a. Tuženik je tijekom postupka mogao dokazivati da je korisniku kredita dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama i na tu okolnost predlagati dokaze. Tuženik je na tu okolnost naveo da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak jer da je to tuženik prvenstveno navodio u reklamnom materijalu, kao i oglasima, kao i da su potrošačima pa tako i predniku tužitelja kao korisniku kredita prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. Isto tako je naveo da je u svim poslovnicama Banke svakodnevno moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije korisnik kredita je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici. Oglasi, reklamni materijal ili info telefon i ostalo što tuženik navodi nisu adekvatna dokazna sredstva za utvrđivanje odlučne činjenice – obaviještenosti konkretnog korisnika kredita (ŠĆ) o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje novčane obveze korisnika kredita. Niti pisani iskaz TĆ od 27. siječnja 2020. (stranica 45-46 spisa), koja je bila na poziciji voditelja Službe upravljanja iskustvom klijenata, nije odgovarajući dokaz jer se radi o osobi koja nije sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu. U konačnici, tuženik je odustao od predloženog dokaza za saslušanjem djelatnica tuženika TĆ, kao i LĆ.

26. Nadalje, iz iskaza korisnika kredita ŠĆ, koji je sud prihvatio kao istinit jer je iskazivao u skladu s ispravama u spisu, a stranke iskazu nisu prigovarale, proizlazi da ga nitko u banci prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije upozorio na nikakve rizike u valuti švicarski franak, niti na bilo što drugo . Iskazao je nadalje da mu je službenica u banci prezentirala paket u valuti CHF iz razloga jer je isti najpovoljniji te ima najnižu kamatu te da mu ista nije spominjala nestabilnost valute CHF zbog čega je prihvatio njezin prijedlog. Navedena djelatnica mu tom prilikom nije ponudila prospekte kao niti promotivne materijale te mu prilikom pregovora nije objašnjeno tečajno kretanje valute CHF, kao niti rizici. Također, nije mu objašnjeno po kojim kriterijima, odnosno parametrima će se mijenjati ugovorna kamatna stopa, kao niti od čega se sastoji kamatna stopa ili o čemu ovisi njena promjena.

27. Na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a utvrdio da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom navedenog, ocjena je ovoga suda da odredbe Ugovora o kreditu od 25. siječnja 2006. kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita predstavljaju u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a ništave. Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi sud prihvatio temeljem citiranih zakonskih odredbi u svezi s odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima i donio odluku kao u toč. I. izreke presude.

28. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

29. Budući da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva, sud je prihvatio tužiteljev prijedlog te je rješenjem od 5. prosinca 2024. odredio provesti dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za područje računovodstva i financija ŠĆA, dipl. oec. iz [adresa]. Zadatak vještakinji je bio da kroz cijelo razdoblje otplate kredita izračuna razliku između isplaćenih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti valute CHF na dan odobrenja banke po srednjem tečaju tuženika i anuiteta koji bi bili isplaćeni u kunskoj protuvrijednosti valute za CHF da je kroz cjelokupno razdoblje otplate kredita vrijedio srednji tečaj tuženika za CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita u tečaj, kao i tzv. negativne razlike kad je tečaj CHF oslabio prema HRK u odnosi na početni tečaj te izračunati cjelokupnu zateznu kamatu na tužiteljevo potraživanje, a koja kamata ima teći od dana pretplate svakog pojedinog iznosa pa sve do isplate te od takvog iznosa oduzeti negativne razlike.

30. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju od 16. prosinca 2024. (stranica 342- 367 spisa) navela da je datum isplate kredita 26. siječnja 2006. te da je tijekom otplate kredita tuženik dva puta mijenjao kamatnu stopu (Tabela 1). Isplata kredita i uplate anuiteta su vršene po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Kredit je prijevremeno učinjen dospjelim 24. veljače 2014. te je 25. veljače 2014. nepodmireni dug od 11.161,01 CHF reprogramiran. Tečajne razlike, odnosno preplata tečaja, računa se na temelju stvarne uplate anuiteta u valuti i razlike tekućeg i početnog tečaja, na način da se od uplate u valuti po tekućem tečaju oduzme ista uplata po valuti po početnom tečaju te se tečajna razlika računa na svaku pojedinačnu uplatu. Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike) kada je tečaj bio veći od početnog iznosi 19.376,57 kn/2.571,73 EUR (Tabela 3., st. 9. i 10.). Negativne tečajne razlike kada je tečaj bio manji od početnog iznose 2.027,89 kn/269,14 EUR te neto pretplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 17.348,68 kn/2.302,59 EUR. Glede zatezne kamate, vještakinja je istu izračunala od datuma pretplate do naplate te je zatezna kamata izračunata do datuma izrade nalaza i mišljenja i to 16. prosinca 2024. (Tabela 4). Zatezna kamata na preplatu tečaja (pozitivne tečajne razlike) do 16. prosinca 2024. iznosi 2.594,90 EUR (Tabela 4, st. 4.), a zatezna kamata na negativne tečajne razlike do 16. prosinca 2024. iznosi 444,80 EUR (Tabela 5., st. 4.) Neto potraživanja tužitelja sa zateznom kamatom do 16. prosinca 2024. (Tabela 6.), a kada se oduzmu negativne tečajne razlike u iznosu od 269,14 EUR te zatezne kamate na negativne tečajne razlike u iznosu od 444,80 EUR, iznosi 4.452,69 EUR.

31. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje kao stručan i nepristran, sačinjen sukladno određenoj zadaći. Visina tužbenog zahtjeva je dakle utvrđena financijskim vještačenjem, odnosno tužitelj je zahtjev za isplatu postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a koji je prethodno detaljno obrazložen. Iz nalaza i mišljenja vještakinjr je utvrđeno da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pretplatio iznos od 5.166,63 EUR. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu vještaka, ali je naveo da i dalje spori osnovanost tužbenog zahtjeva. Također, tuženik je istaknuo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga te je predložio zaključenje glavne rasprave. U odnosu na tzv. negativne razlike, tužitelj nije ništa primio, da bi bio dužna vraćati tuženiku, pa sud stoga nije umanjio njegovu tražbinu, a također je u ovom postupku izostao prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev tuženika. Stoga tražbina tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, nije umanjena.

32. Na temelju nalaza i mišljenja vještakinje sud je utvrdio da je tužitelj preplatio ukupni novčani iznos od 5.166,63 EUR s osnove tečaja CHF odnosno ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Slijedom toga je sud temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku vratiti/isplatiti tužitelju iznos od 5.166,63 EUR na ime stečenog bez osnove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 2.571,73 EUR (tečajna razlika) tekućom od 16. prosinca 2024. pa do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

33. U odnosu na zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 3. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene (tako i sudska praksa VS RH broj Revt-249/2014 od 9.4.15., Rev-2245/2017 od 20.3.18., Rev-3142/2018 od 19.3.19., Rev-2221/2018 od 3.3.19. i dr.). Stoga sud utvrđuje da zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, koje između stranaka nije bilo sporno pa je sud donio odluku kao u toč. II. izreke presude. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

34. Također, sud je istaknuti prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile temeljem ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora i zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 225. ZOO-a. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022 zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje iz kojeg proizlazi da ako je ništetnost utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju. Parnični postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenut je 4. travnja 2012. Stoga, u konkretnom slučaju zastara nije nastupila jer je prekinuta podnošenjem tužbe u sporu za zaštitu kolektivnih interesa prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka koji se primjenjuje na tražbinu vraćanja stečenog bez pravne osnove. Rok zastare počeo je ponovno teći 14. lipnja 2018., kada je prvostupanjska presuda iz kolektivnog potrošačkog spora postala pravomoćna u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Tužba je u ovom postupku podnijeta 12. lipnja 2023., dakle unutar petogodišnjeg roka zastare. Stoga je sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare (tako i ŽS u Bjelovaru Gž-1403/21 od 10.3.22. i Gž-571/23 od 18.1.24.).

35. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva na presudu Suda EU u predmetu C- 81/2019. Napominje se da se ta presuda u kojoj je zahtjev za prethodnu odluku postavio žalbeni sud u Cluju, Rumunjska, odnosi na dispozitivne odredbe rumunjskog građanskog zakonika vezano za monetarni nominalizam, pri čemu je navedeni institut drugačije reguliran nego u Republici Hrvatskoj. Županijski sud u Bjelovaru je u odluci poslovni broj Gž-1403/2021 od 10.3.2022. iznio pravni stav da se iz tog razloga ta odluka ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer je u konkretnoj presudi Sud EU odlučivao o prethodnom pitanju u odnosu na drugi institut, različit od valutne klauzule te niti u jednom dijelu nije spomenuo da bi odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U Republici Hrvatskoj je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF u kojem su sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti i ocijenili je nepoštenom i ništetnom. Navedeni stav u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

36. U odnosu na tuženikove navode da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te da je stoga sukladno mišljenju suda EU izraženom u odluci C-81/2019 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se u navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ističe se da nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno budući da je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO-a. Županijski sud u Slavonskom Brodu u odluci poslovni broj: Gž-103/2025-3 od 5. ožujka 2025., kao i Županijski sud u Puli u odluci poslovni broj Gž-888/22 od 16.2.23. su zauzeli slijedeći pravni stav: "Iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz čl. 22. st. 1. ZOO-a, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti jer valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016.". Navedeni stav u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

37. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelj koji je u cijelosti uspio u sporu u kojem je zastupan po punomoćniku odvjetniku ima pravo na naknadu troškova sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23; dalje: Tarifa) i to prema vrijednosti predmeta spora od 11.816,63 EUR (6.650,00 EUR za utvrđenje te 5.166,63 EUR za isplatu) i to za: sastav tužbe od 12. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1.), zastupanje na ročištu 10. siječnja 2024., 28. svibnja 2024., 26. studenog 2024., 15. travnja 2025., svaki u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 10. listopada 2023., 4. prosinca 2023., 19. prosinca 2024. i 15. travnja 2025., svaki u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1.), sastav podneska od 22. siječnja 2024. u iznosu od 100 EUR (Tbr. 8. toč. 3.), za sastav podnesaka od 18. listopada 2023., 9. siječnja 2024., 6. veljače 2024., svaki u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100 EUR (Tbr. 9. toč. 3.), dakle sveukupno iznos od 2.150,00 EUR i trošak PDV 25% u iznosu od 537,50 EUR (Tbr. 46.).

37.1. Tuženiku je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 EUR te na presudu u iznosu od 164,62 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18.) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 53/19. i 92/21.), trošak financijskog vještačenja u iznosu od 1.000,00 EUR te na putne troškove svjedoka u iznosu od 280,53 EUR. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka nije osnovan. Naime, radi se o razlici zatraženog i dosuđenog troška, i to konkretno za sastav podneska od 22. siječnja 2024., obzirom je tužitelj zatražio naknadu u iznosu od 200,00 EUR, međutim istom su već priznata četiri obrazložena podneska u ovom postupku, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, slijedom čega je istome priznat trošak za sastav navedenog podnesaka sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife. U konačnici, tužitelju ne pripada zatraženi iznos sudske pristojbe na presudu u iznosu od 300,00 EUR, već iznos od 164,62 EUR.

37.2. Slijedom navedenog, sud je obvezao tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 4.189,13 EUR. Odredba čl. 151. st. 3. ZPP-a propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. O zateznim kamatama na iznos parničnih troškova sud odlučuje na zahtjev stranke. Budući da je takav zahtjev tužitelj postavio u zahtjevu za naknadu parničnog troška, to je sud odlučio kao u toč. III. izreke rješenja.

Rijeka, 23. svibnja 2025.

Sutkinja

Patrizia Muždeka Funčić

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).