REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VINKOVCIMA

STALNA SLUŽBA U OTOKU

Otok, J. J. Strossmayera 5

OIB: 77561654785

Poslovni broj P-555/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Otoku, po sucu Bojanu Živković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja SČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupana po OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 9. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, sa punomoćnikom Hanom Lukić Hob, odvjetnicom iz Vinkovaca, te u prisutnosti zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 23. svibnja 2025., radi utvrđivanja ništetnosti i isplate, 23. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu br. 198-50-3702630 od 29.09.2006. god. sklopljenog između tužitelja i tuženika pod nazivom NAKNADA i koja glasi: „ 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita „.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 (OIB:53056966535), da tužitelju SČ iz [adresa] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), isplati iznos od 551,86 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 03.10.2006. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. 07. 2008. god., zatim od 01. 08. 2008.god. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015.god. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju SČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 500,00 eura (slovima:petstoeura) sa zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova ovog postupka preko dosuđenog iznosa od 500,00 eura, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 28. listopada 2024. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj navodi da je dana 29. rujna 2006. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu(nastavno: Ugovor) br.198-50- 3702630 na iznos od 27.129,29 CHF s rokom otplate na 84 mjeseca, navodeći kako je predmetni Ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo tužitelj smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj navodi kako je tuženik u Ugovor ugradio odredbu sadržanu u točki 3. kojom je određena naknada u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu odnosno postotku od iznosa kredita. Tužitelj smatra da se očito radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.1. Tužitelj nastavno u tužbi navodi kako je temeljem nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe Ugovora u točki 3. o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik odmah na dan plasiranja kredita od 2. listopada 2006. naplatio od tužitelja naknadu od 3,30 % od iznosa kredita 16.401,83 CHF, što je iznosilo 4.157,98 kn.

1.2. Tužitelj nadalje u tužbi navodi kako sukladno odredbi čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora odnosno ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tužitelj temeljem odredbe čl. 1111.st.1., u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno naplatio od tužitelja na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate, odnosno od 2. listopada 2006. do isplate navodeći kako je nepripadna imovinska korist iznos od 551,86 eura, odnosno 4.157,98 kn. Zaključno se u tužbi tužitelj poziva na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. navodeći kako identično navodima tužitelja proizlazi i iz navedene presude Vrhovnog suda RH, stoga s obzirom na sve navedeno tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik odgovara kako su tužitelj i tuženik su dana 29. rujna 2006. sklopili Ugovor o kreditu 198-50-3702630 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos u kunskoj protuvrijednosti 27.129,29 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 5,20% godišnje, promjenjivu i kamatu po dospijeću, također promjenjivu. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik odgovara da je nesporno da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora, te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima.

2.1. Nadalje tuženik odgovara kako je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tuženik navodi kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

2.2. Nastavno u odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare pozivajući se na čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, citirajući ga u odgovoru na tužbu:„Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“, te odgovara da, obzirom da je tužitelj podnio tužbu 13. studenog 2024., razvidno je da je tražbina zastarjela.

2.3. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03 i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, tuženik smatra da je tužbeni zahtjev očito neosnovan, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Na ročištu održanom kod ovoga suda 27. veljače 2025. zamjenik punomoćnika tuženika je istaknuo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, te je punomoćnik tužitelja na istome ročištu stoga povukao dokazni prijedlog za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u potvrdu banke (list 7-9 spisa), ugovor o kreditu (list 10-14 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 9. travnja 2025.

5. Temeljem provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, sud je zaključio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje Zakon o parničnom postupku) da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 198-50-3702630 dana 29. rujna 2006., radi kupovine osobnog automobila, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 27.129,29 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca. Kredit je u cijelosti otplaćen. Nesporno je da je čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, da je tužitelju prilikom isplate, odnosno korištenja kredita dana 2. listopada 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.157,98 kuna (3,30 % od iznosa kredita), što odgovara iznosu od 551,86 eura, koja mu je od strane tuženika naplaćena/ustegnuta od iznosa odobrenog kredita, a kako to proizlazi iz sadržaja Potvrde tuženika od 18. listopada 2024.

6. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je Ugovor o kreditu sklopio 29. rujna 2006. radi kupovine osobnog automobila. Prije podizanja kredita nije se konzultirao s nikime niti je išao u druge banke interesirati se o podizanju kredita već je otišao u autokuću „Šimun“ odakle su ga isti uputili u Raiffeisenbank Austria. Dolaskom u navedenu banku primio ga je službenik banke te mu je ponuđeno podizanje kredita u švicarskim francima a nije mu nuđeno podizanje kredita u drugoj valuti niti je on to tražio. Tom prilikom mu je rečeno da je kredit u švicarskim francima najpovoljniji i najsigurniji. Ugovor o kreditu je pročitao a nije mu nitko objasnio ništa vezano za odredbu o naknadi, odnosno ulaznoj naknadi, on je samo pitao je li to sigurno za njega odnosno je li kredit siguran, a rečeno mu je da je to najpovoljniji i najsigurniji kredit. Ugovor o kreditu mu je ponuđen na potpis već gotov i sastavljen a on nije mogao ništa uvjetovati niti mijenjati vezano za odredbe ugovora te je u potpunosti vjerovao banci. U vrijeme podizanja kredita je bio u mirovini, kredit je otplatio u cijelosti te ga je isključivo on otplaćivao. U vrijeme podizanja kredita nije imao otvoreni obrt niti je bio član nekog trgovačkog društva. Ne sjeća se da bi nosio ugovor na ovjeru kod javnog bilježnika a zbog proteka vremena. Novac je uplaćen direktno autokući „Šimun“ te on nije imao saznanja niti znao da je naknada naplaćena iz kredita. Zaključno ističe da nema stručnih znanja iz područja ekonomije.

8. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl. 3. Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tijekom postupka tuženik nije niti predlagao da se kao svjedok sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u obradi predmetnog kredita.

8.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren za kupnju vozila.

8.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

9.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.2. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

9.3. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

9.4. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

9.5. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

9.6. Imajući na umu navedeno, odredba članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

9.7. U okviru te ocjene, potrebno je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

9.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

9.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

9.10. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

9.11. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

9.12. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

9.13. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30 % njegove visine, utječe prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž- 1535/2023 od 18. travnja 2023.g.)

10. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 3. Ugovora, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I i II. izreke presude.

11. Člankom 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu utvrđen je u visini od 3,30 % na odobreni iznos kredita (27.129,29 CHF), odnosno 4.157,98 kuna na dan plaćanja naknade 2.10.2006. godine, što je vidljivo iz potvrde sa lista 9 spisa, iz koje proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio iznos od 4.157,98 kuna dana 2.10.2006. godine, što odgovara iznosu od 551,86 eura.

12. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste, s obzirom da je po osnovi ništetne odredbe čl. 3. Ugovora, tuženica dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti temeljem čl. 215. ZOO od dana stjecanja, a kako se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (5 godina).

13. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

14. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 500,00 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 50 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na ročištu dana 27.2.2025. po 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), zastupanje na ročištu dana 9.4.2025. po 50 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav obrazloženog podneska od 3.1.2025. po 50 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije od 27.10.2023. po 25 bodova (Tbr. 36 toč. 3 OT), te pristupa ročištu za objavu presude 23. svibnja 2025. u iznosu od 25 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 250,00 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 500,00 eura, a kako je to odlučeno u t. III izreke. Tužitelju nije priznat trošak sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije od 10.10.2024. u iznosu od 100,00 eura, već u iznosu od 50,00 eura, budući sukladno Tbr. 36 toč. 3 OT istome pripada nagrada od 25 bodova, odnosno 50,00 eura. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke.

15.1. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je postavio zahtjev za dosudom zatezne kamate na parnični trošak.

16. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Otoku 23. svibnja 2025.

Sudac

Bojan Živković

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima

2. Tuženiku po punomoćniku OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb