REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
Poslovni broj P-604/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice AS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 57, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, Maksimirska 81, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 1. travnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika ĆS, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu i punomoćnice tuženika Melite Grozaj, odvjetnice u Zagrebu, 23. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. ugovora o kreditu br. 016-2402/2006. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 12. listopada 2006. solemniziranog po Javnom bilježniku Ilinki Lisonek, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 4, 16. listopada 2006. pod brojem OU2387/2006, u dijelu koji glasi:
„… Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja...“.
II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. st. 3. ugovora o kreditu br. 016- 2402/2006. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 12. listopada 2006. solemniziranog po Javnom bilježniku Ilinki Lisonek, Zagreb, Trg hrvatskih velikana 4, dana 16. listopada 2006. pod brojem OU2387/2006, u dijelu koji glasi:
„… mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti ... obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja...“
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., da tužiteljici AS isplati iznos od 10.863,75 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
EUR 19,00 od dana 14. 11. 2008. do isplate
EUR 40,78 od dana 15. 01. 2009. do isplate
EUR 49,47 od dana 18. 02. 2009. do isplate
EUR 31,34 od dana 25. 03. 2009. do isplate
EUR 29,65 od dana 15. 04. 2009. do isplate
EUR 29,05 od dana 15. 05. 2009. do isplate
EUR 26,87 od dana 02. 06. 2009. do isplate
EUR 23,96 od dana 15. 07. 2009. do isplate
EUR 16,70 od dana 14. 08. 2009. do isplate
EUR 24,81 od dana 14. 09. 2009. do isplate
EUR 17,06 od dana 24.10.2009. do isplate
EUR 25,29 od dana 24.11.2009. do isplate
EUR 21,54 od dana 15.12.2009. do isplate
EUR 34,73 od dana 15. 01. 2010. do isplate
EUR 43,08 od dana 15. 02. 2010. do isplate
EUR 41,27 od dana 15. 03. 2010. do isplate
EUR 49,98 od dana 15. 04. 2010. do isplate
EUR 65,72 od dana 15. 05. 2010. do isplate
EUR 79,87 od dana 24. 06. 2010. do isplate
EUR 87,14 od dana 15. 07. 2010. do isplate
EUR 99,84 od dana 20. 08. 2010. do isplate
EUR 121,99 od dana 10. 09. 2010. do isplate
EUR 101,90 od dana 15.10. 2010. do isplate
EUR 106,74 od dana13. 11. 2010. do isplate
EUR 144,74 od dana 28.12. 2010. do isplate
EUR 136,53 od dana 14. 01. 2011. do isplate
EUR 129,91 od dana 19. 02. 2011. do isplate
EUR 126,48 od dana 15. 03. 2011. do isplate
EUR 142,72 od dana10. 05. 2011. do isplate
EUR 148,03 od dana 21. 05. 2011. do isplate
EUR 175,07 od dana 24. 06. 2011. do isplate
EUR 208,11 od dana 21. 07. 2011. do isplate
EUR 250,84 od dana 13. 08. 2011. do isplate
EUR 176,76 od dana 24. 09. 2011. do isplate
EUR 176,59 od dana 29.10. 2011. do isplate
EUR 169,16 od dana 29. 11. 2011. do isplate
EUR 175,24 od dana 27. 12. 2011. do isplate
EUR 191,04 od dana 30. 01. 2012. do isplate
EUR 189,85 od dana 09. 03. 2012. do isplate
EUR 185,00 od dana 30. 03. 2012. do isplate
EUR 191,01 od dana 28. 04. 2012. do isplate
EUR 193,22 od dana 30. 05 .2012. do isplate
EUR 186,20 od dana 13. 07. 2012. do isplate
EUR 188,64 od dana 30. 07. 2012. do isplate
EUR 185,34 od dana 28. 08. 2012. do isplate
EUR 170,91 od dana 22 .09. 2012. do isplate
EUR 185,91 od dana 30. 10. 2012. do isplate
EUR 188,38 od dana 19. 11. 2012. do isplate
EUR 188,28 od dana 29. 12. 2012. do isplate
EUR 167,83 od dana 29. 01. 2013. do isplate
EUR 175,99 od dana 21. 02. 2013. do isplate
EUR 183,02 od dana 25. 03 .2013. do isplate
EUR 180,90 od dana 29. 04. 2013. do isplate
EUR 168,92 od dana 20. 05. 2013. do isplate
EUR 166,39 od dana 17. 06. 2013. do isplate
EUR 166,52 od dana 29. 07. 2013. do isplate
EUR 185,58 od dana 30. 08. 2013. do isplate
EUR 184,24 od dana 28. 09. 2013. do isplate
EUR 178,85 od dana 30. 10. 2013. do isplate
EUR 183,08 od dana 29. 11. 2013. do isplate
EUR 187,53 od dana 27. 12. 2013. do isplate
EUR 184,99 od dana 29. 01. 2014. do isplate
EUR 143,69 od dana 26. 02. 2014. do isplate
EUR 143,40 od dana 28. 03. 2014 do isplate
EUR 140,45 od dana 22. 04. 2014. do isplate
EUR 137,10 od dana 20. 05. 2014. do isplate
EUR 138,33 od dana 06. 06. 2014. do isplate
EUR 141,63 od dana 23. 07. 2014. do isplate
EUR 144,41 od dana 18. 08. 2014. do isplate
EUR 146,00 od dana 29. 09. 2014. do isplate
EUR 150,04 od dana 28. 10. 2014. do isplate
EUR 151,61 od dana 27. 11. 2014 do isplate
EUR 151,26 od dana 29. 12. 2014. do isplate
EUR 153,05 od dana 15. 01. 2015. do isplate
EUR 152,15 od dana 26. 02. 2015. do isplate
EUR 152,15 od dana 30. 03. 2015. do isplate
EUR 152,15 od dana 27. 04. 2015. do isplate
EUR 152,15 od dana 23. 05. 2015. do isplate
EUR 152,15 od dana 29. 06. 2015. do isplate
EUR 152,15 od dana 30. 07. 2015. do isplate
EUR 152,15 od dana 25. 08. 2015. do isplate
EUR 152,15 od dana 29. 09. 2015. do isplate
po stopi koja se određuje temeljem čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23) i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice AS za isplatu iznosa od 5.924,55 EUR i iznosa od 832,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 29. rujna 2015. do isplate.
V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. nadoknaditi tužiteljici AS troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.457,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućima od 23. svibnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,
VI. Odbija se kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa troškova iz t. V. Izreke ove presude.
Obrazloženje
1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 12. listopada 2006. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 016-2402/2006, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 141.300,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. U čl. 4. ugovora ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF-u u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja za CHF. Tužiteljica je navela da su odredbe ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF-u ništetne. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, navodeći da iz istih proizlazi kako su banke znale za rizik CHF-a kao valute utočišta, a da nisu na odgovarajući način o tome obavijestile potrošače i to tako da bi svaki potrošač dobio razumljivo objašnjenje temeljem kojeg bi mogao donijeti informiranu odluku o tome hoće li prihvatiti rizik takve valutne klauzule. Sudovi su stoga ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih ugovornih odredbi došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica stoga tvrdi da joj ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u daje pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bila dužna platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u EUR cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule, odnosno da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti do konverzije kredita prema tečaju kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita.
1. 2. Nadalje, tužiteljica je navela da je 3. veljače 2016. s tuženikom sklopila aneks ugovora o kreditu kojom je kredit konvertiran u EUR sukladno ponudi tuženika, koji joj je bio dužan iznijeti temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15). Tužiteljica je tvrdila da se provedbom konverzije i sklapanjem aneksa ugovora o kreditu nije odrekla svojih prava i tražbina temeljem ništetnosti ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF-u do dana konverzije kredita, a također da sklapanje aneksa ugovora ne predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja istoga aneksa ugovora.
1. 3. Tužiteljica je u tužbi navela da do dana podnošenja iste od tuženika nije primila dokumentaciju temeljem koje bi mogla znati za točnu visinu svoje tražbine i za dospijeće mjesečnih iznosa, odnosno za tijek zakonskih zateznih kamata. Tužbenim zahtjevom u tužbi zatražila je da se tuženiku naloži isplata iznosa od 33.180,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12. listopada 2006. do isplate, uz napomenu da će tužbeni zahtjev detaljnije postaviti po zaprimanju dokumentacije od tuženika.
1. 4. Podneskom od 13. listopada 2023. tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 16.833,32 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja istih tuženiku, pa do isplate.
2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je 12. listopada 2006. sklopio predmetni ugovor o kreditu, ali da je taj ugovor izmijenio u dijelu valute obveze sklapanjem aneksa ugovora od 3. veljače 2016., a da je tužiteljici bio dužan ponuditi sklapanje tog aneksa sukladno odredbama ZID ZPK/15. Tuženik se pozvao na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020., doneseno u oglednom sporu poslovni broj Gos-1/2019 te smatra da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, odnosno da nema nikakvo pravo na dodatnu isplatu. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF-u u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa, čime su odredbe čl. 2. i 4. osnovnog ugovora o kreditu zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora i to retroaktivno. Naveo je da ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer niti u vrijeme sklapanja ugovora, a niti danas ne postoji velik rizik tečajnih razlika.
2. 2. Nadalje, tuženik je naveo da je tužiteljicu pri sklapanju ugovora o kreditu obavijestio o svim bitnim okolnostima te ju je upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula. Također je proveo edukaciju svojih djelatnika, kako u pogledu komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijenata, iz čega proizlazi da je vodio računa o klijentima i načinu prezentiranja uvjeta kredita. Naveo je da je odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, iz čega proizlazi da je prilikom ugovaranja valutne klauzule postupao zakonito i pošteno. Osim toga, promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF-a, pa valutnu klauzulu nije mogao koristiti radi stjecanja dobiti jer niti on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 30 godina.
2. 3. Tuženik je u cijelosti osporio i visinu tužbenog zahtjeva, navodeći da tužiteljica zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena. Smatra da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih strana. Na opisani način tužiteljica stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule. Ukoliko tužiteljica smatra da se radi o kunskom kreditu, tuženik je predložio da bi trebalo izvršiti obračun tražbine primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u kunama u predmetnom vremenskom periodu. Smatra da bi u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva tužiteljica bila dovedena u povoljniji položaj od korisnika kredita koji su ugovore sklopili s valutnom klauzulom u euru ili bez valutne klauzule.
2. 4. Tuženik je osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, smatrajući da tužiteljica ne bi imala pravo na kamate sve do dana podnošenja tužbe. Također je istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine.
3. 1. Podneskom od 8. listopada 2024., odnosno prije zaključenja prethodnog postupka, tužiteljica je pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva istaknula i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u odredbama čl. 3. i 4. ugovora o kreditu od 12. listopada 2006.
3. 2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 17.620,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od dana plaćanja istih, pa do isplate, a u okviru tužbenog zahtjeva sadržan je zahtjev za isplatu iznosa od 10.863,75 EUR po osnovi preplate zbog ništetnosti valutne klauzule do konverzije, iznosa od 5.924,55 EUR po osnovi razlike preostale neotplaćene glavnice u konverziji te iznosa od 832,38 EUR po osnovi manjka koji je utvrđen konverzijom i za koji je povećana preostala EUR glavnica. Kamate na posljednja dva iznosa tužiteljica je zatražila od 29. rujna 2015. do isplate.
4. Tuženik se protivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, ali je sud dopustio preinaku tužbe. Što se tiče isticanja deklaratornih tužbenih zahtjeva uz kondemnatorni tužbeni zahtjev, sud je dopustio takvu preinaku tužbe jer je tužiteljica još u tužbi isticala da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, pa bi sud o ništetnosti istih trebao odlučiti u svakom slučaju: ili deklatornom odlukom, ili kao o prethodnom pitanju. Što se pak tiče preinake tužbe povišenjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica prije provođenja tog dokaza bez svoje krivnje nije mogla znati za točan iznos svoje tražbine da bi ga mogla precizno postaviti do zaključenja prethodnog postupka, a kako tražbinu temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, kao i u tužbi, radi se o nepravoj preinaci tužbe kojoj se tuženik ne može protiviti. Sud je stoga preinaku tužbe ocijenio svrsishodnom za rješenje spornih odnosa između stranaka te je istu dopustio rješenjem na glavnoj raspravi.
5. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 10-119 spisa te u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama br. 217-227 spisa.
6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
7. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u. Nesporne su bile činjenice da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača i da je svrha ugovora bila potrošačka.
7. 2. Sporno je bilo može li tužiteljica, nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, bilo što osnovano potraživati od tuženika, sporna je bila pravna valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u te je li tužiteljica bila valjano i u potpunosti informirana o valutnom riziku CHF-a, postojanje i visina tužiteljičine tražbine, je li nastupila zastara iste, sporan je bio osnov i visina tužiteljičine tražbine i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata.
8. 1. Uvidom u ugovor o kreditu od 12. listopada 2006. utvrđeno je da je isti sklopljen na iznos od 141.300,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika. Ugovorom je određena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,25% godišnje te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok od 30 godina, odnosno 360 mjeseci. Visina mjesečnog anuiteta određena je u iznosu od 780,26 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, a dospijeće anuiteta određeno je zadnjeg dana u mjesecu. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 28. veljače 2006. (čl. 4. ugovora).
8. 2. Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu od 3 . veljače 2016. utvrđeno je da je istim izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF- u u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema izračunu konverzije, stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosilo je 78.784,28 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR. Ugovorne strane suglasno su utvrdile da na dan 30. rujna 2015. postoji manjak u iznosu od 823,38 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika.
9. Iz izjave djelatnice tuženika ASD proizlazi da je u razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor o kreditu tuženik u ponudi imao ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s valutnom klauzulom u CHF-u. Za ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u bila je niža kamatna stopa iz razloga što su bili različiti uvjeti financiranja banke za CHF od onih za EUR, tj. bila je različita kamata koju je banka plaćala svojim izvorima financiranja za pozajmljivanje CHF-a od kamate za pozajmljivanje EUR-a. Zbog tog je razloga banka tada mogla ponuditi ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u s nižom kamatnom stopom u odnosu na eurske kredite. Svjedokinja je u izjavi navela da niti ona osobno, a niti banka nisu očekivale, niti mogle predvidjeti rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu u razdoblju nakon 2009., jer je CHF bila stabilna valuta od 1978. do 2008. te u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora i nije bilo većih oscilacija u tečaju iste. Svjedokinja je istaknuta kako je u razdoblju od 2004. do 2008. educirala djelatnike banke koji su neposredno sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu sa CHF valutnom klauzulom na način da im je objašnjavala način funkcioniranja valutne klauzule, rizike koji proizlaze iz takvog ugovaranja te mogućnosti rasta i pada tečaja i utjecaja istoga na visinu mjesečnih anuiteta u kunama, a sve kako bi djelatnici banke to mogli pojasniti klijentima tijekom razgovora o sklapanju ugovora o kreditima. Napomenula je da je i ona bila korisnik kredita s valutnom klauzulom u CHF-u, kojeg je konvertirala u EUR nakon stupanja na snagu ZID ZPK/15. Konačno, navela je da je oko 70% korisnika stambenih kredita u razdoblju od 2004. do 2008. odlučilo sklopiti ugovore s valutnom klauzulom u CHF-u.
10. 1. Tužiteljica je iskazala da je sredstva kredita uložila u uređenje kuće u kojoj stanuje sa članovima svoje obitelji. Kada je trebala kredit, prvo je otišla u Zagrebačku banku d.d., gdje joj je rečeno da ne može dobiti kredit u onom iznosu koji joj je bio potreban. Potom je otišla u Hypo Alpe Adria Bank d.d., gdje joj je rečeno da može dobiti traženi iznos kredita, ali s valutnom klauzulom u CHF-u. Do tada je uzimala kredite s valutnom klauzulom u eurima te joj je bilo nelogično zašto bi valutna klauzula bila u CHF- u te je o tome pitala djelatnika banke. Rečeno joj je da je to normalno i uobičajeno te da je takav kredit za nju povoljniji od eurskog kredita. Također joj je rečeno da je valutna klauzula u CHF-u isto kao i valutna klauzula u EUR-u, da će kamatna stopa biti promjenjiva, ona se čak nadala da će kamatna stopa tijekom otplate kredita ponekad i padati, a djelatnica banke joj je rekla da postoji mogućnost njezinog blagog rasta. Nakon toga odlučila je sklopiti takav ugovor. Mjesečni anuitet trebao je u početku iznositi oko 3.700,00 do 3.800,00 kn te je djelatnicu banke pitala postoji li opasnost da iznos anuiteta prijeđe 4.000,00 kn, na što joj je odgovorila da takve opasnosti uopće nema. S vremenom je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta na iznos od 5.800,00 kn mjesečno, što je za nju i obitelj bilo strašno jer joj niti cijela plaća nije bila dovoljna za podmirenje mjesečnog anuiteta kredita. Nakon toga odlučili su refinancirati kredit, zapravo su na to bili prisiljeni jer kredit pod ranijim uvjetima više nije bilo moguće otplaćivati. Konverziju kredita prihvatili su kako bi došlo do stabilizacije iznosa mjesečnih anuiteta jer prije toga bi svakog mjeseca anuitet bio veći od prethodnog i nikad nisu znali koliko će isti iznositi slijedećeg mjeseca. Više puta se dogodilo da su im bili blokirani računi jer bi mjesečni anuitet platili u petak, a dospijeće bi bilo npr. u nedjelju ili ponedjeljak ili na državni praznik te se utvrđivala navodna razlika koju još duguju zbog promjene tečaja za dan ili dva te su često morali plaćati tu razliku jer bi im u protivnom bili blokirani računi.
10. 2. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je iskazala da je pročitala ugovor o kreditu, djelatniku banke ciljano je postavila pitanja o mogućim povećanjima mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope, uvijek bi inače ostavila prostora za eventualno povećanje anuiteta da može podmiriti nešto veću obvezu od predviđene te je pitala hoće li doći do porasta mjesečnih anuiteta za primjerice 200,00 kn, koju mogućnost je djelatnik banke izričito otklonio i rekao da takva mogućnost ne dolazi u obzir. Na kraju je ipak došlo do nepredviđenog porasta anuiteta te više nisu znali na koji način doći do novaca, novac su pozajmljivali, prebacivali sredstva s jednog računa na drugi, a sve kako bi svakog mjeseca mogli podmiriti kreditnu obvezu.
11. Pored nesporne činjenice da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača i da je svrha ugovora bila potrošačka, na ovaj predmet se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te se primjenjuju pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
12. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.
12. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.
12. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.
12. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
12. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
12. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.
12. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnice kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
13. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
13. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.
13. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.
13. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
13. 5. Iz dokumentacije u spisu te iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da u predmetnom ugovoru nisu navedene okolnosti koje su utjecale na promjenu tečaja CHF-a u odnosu na kunu i koje bi tužiteljici kao potrošaču omogućile donošenje informirane odluke o ekonomskim posljedicama sklapanja takvog ugovora. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.
13. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 12. listopada 2006., a solemniziran kod javnog bilježnika 16. listopada 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu stopu redovne kamate i u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.
13. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
13. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
13. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
13. 10. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.
13. 11. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da se od djelatnika tuženika pokušala detaljno informirati o mogućim oscilacijama iznosa mjesečnih anuiteta tijekom razdoblja otplate kredita, kako u pogledu kretanja kamatne stope, tako i u pogledu valutne klauzule u CHF-u jer joj nije bilo jasno zbog čega bi se ugovorila takva valutna klauzula, kad je do tada dizala kredite uglavnom s valutnom klauzulom u EUR-u. Objašnjeno joj je, međutim, da nema razlike između valutne klauzule u CHF-u u odnosu na valutnu klauzulu u EUR- u, osim u tome da je valutna klauzula u CHF-u za nju povoljnija. Tužiteljica je s obzirom na visinu svoje plaće i početni iznos mjesečnog anuiteta ostavila prostor od 200,00 kn, računajući da bi u slučaju povišenja mjesečnog anuiteta za taj iznos kredit ipak mogla otplaćivati, pa je zatražila informaciju o tome je li moguć rast anuiteta za navedeni iznos, kako bi bila sigurna da će tijekom razdoblja otplate kredita moći ispunjavati svoju ugovornu obvezu. Djelatnik tuženika ju je uvjerio da je nemoguće da bi mjesečni anuitet mogao porasti za tih 200,00 kn, odnosno da takva mogućnost ne dolazi u obzir, a dogodilo se suprotno, odnosno mjesečni anuitet je porastao za oko 2.000,00 kn, što je tužiteljici i njezinoj obitelji stvorilo izrazito velike probleme u otplati kredita. Što se tiče izjave djelatnice tuženika ASD, moguće je doista da niti djelatnici tuženika koji su radili na sklapanju ugovora o kreditima s klijentima, nisu znali za rizik znatnog povećanja tečaja CHF-a u odnosu na kunu, međutim ne može se prihvatiti tvrdnja da tuženik kao bankarska institucija nije znao da Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj kune u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR te da nije imala mehanizama kontrolirati tečaj te valute, što je zapravo bio najveći rizik da može doći do nekontroliranog i znatnog rasta tečaja te valute. Tuženik o tome tužiteljicu nije informirao, a moguće da nije niti informirao svoje djelatnike koji su radili na sklapanju ugovora o kreditima s klijentima, čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica kao prosječni potrošač nije mogla znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bila, niti su joj mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03. Kao posljedica takvog tuženikovog propusta, prouzročena je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica je zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onoga koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju.
13. 12. Sud je stoga utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu CHF, koje su sadržane u čl. 3. i u čl. 4. st. 3. predmetnog ugovora o kreditu te je sud u cijelosti prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev.
13. 13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
14. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, kao što je to učinila tužbom u ovom predmetu.
15. 1. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. Zagreb, kojemu je naloženo i da utvrdi ispravnost provedene konverzije te je li tuženik uzeo u obzir sve uplate u kunama koje je tužiteljica izvršila na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u te je li ih iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sukladno sporazumu o konverziji i odredbama ZID ZPK/15. Također mu je naloženo izračunati negativne tečajne razlike.
15. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 81.852,89 kn ili 10.863,75 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 2.798,28 kn, odnosno 371,40 EUR.
15. 3. Nadalje, iznos preostale glavnice prema konvertiranom kreditu na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 78.784,28 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 601.819,19 CHF. Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu banke primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 120.082,19 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 557.181,36 kn, pa razlika tako izračunate preostale glavnice iznosi 44.638,52 kn ili 5.924,55 EUR. Vještak je napomenuo i da je izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđen manje uplaćeni iznos od 832,38 EUR.
15. 4. Financijskim vještačenjem također je utvrđeno da je provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15 te da su sve tužiteljičine uplate uzete u obzir kod izračuna konverzije.
15. 3. Stranke nisu imale primjedbe na računska utvrđenja financijskog vještaka.
15. 5. Nalaz i mišljenje vještaka izrađeni su temeljem sve potrebne dokumentacije i u skladu s nalogom suda te je sud iste prihvatio u cijelosti.
16. 1. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.
16. 2. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.
17. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi aneksa ugovora o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bila dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima. U konkretnom slučaju glavnica tužiteljičinog kredita nije smanjena jer izračunom konverzije nije utvrđena preplata tužiteljice, već manjak, pa tužiteljica sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećena za iznose koje je platila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.
17. 2. U odnosu na deklaratorni i kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojoj sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, tužiteljica u ovom predmetu niti ne ističe da aneks ugovora o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita, nije pravno valjan, a tim aneksom ugovora je riješena situacija za ubuduće te isti sadrži izmijenjene odredbe ugovora o kreditu u pogledu valute obveze, stope redovnih kamata i iznosa neotplaćene glavnice, ali ne predstavlja obeštećenje zbog preplate iznosa kredita do konverzije. Aneksom ugovora o kreditu nije se riješila preplata po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te tužiteljica i nadalje ima pravo istu potraživati od tuženika.
18. Kako je iz nalaza i mišljenja financijskog vještačenja utvrđeno da je tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli do konverzije preplatio iznos od 10.863,75 EUR (razlika anuiteta za koje je nalazom vještaka utvrđen više plaćeni iznos od iznosa prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita), za koji sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećen, to se za iznos razlike anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).
19. 1. Financijskim vještačenjem izračunate su i tzv. negativne tečajne razlike za razdoblje u kojem je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, ali iznos negativnih tečajnih razlika ne utječe na visinu tužiteljeve tražbine. Tuženik u ovom predmetu po osnovi negativnih tečajnih razlika nije istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno-pravni prigovor radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja, pa sud nije dužan, niti ovlašten negativne tečajne razlike uzimati u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljičine tražbine. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio.
19. 2. Zaključno, financijskim vještačenjem je utvrđeno da je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u tužiteljica tuženiku preplatila mjesečne anuitete uslijed rasta tečaja CHF-a u ukupnom iznosu od 10.863,75 EUR, za koji iznos nije obeštećena sklapanjem sporazuma o konverziji kredita, pa je osnovan njezin tužbeni zahtjev za isplatu tog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog mjesečnog iznosa jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj pa je temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zakonsku zateznu kamatu od dana stjecanja, a ne tek od dana podnošenja tužbe.
20. 1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužiteljica tužbenim zahtjevom potražuje i isplatu iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita, kao i iznos u kojem je utvrđen manjak uplaćenih anuiteta do provedene konverzije kredita. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužiteljica nije dokazala da bi takav aneks ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju, a manjak je nastao kao posljedica različitih uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u CHF-u od uvjeta kreditiranja s valutnom klauzulom u EUR-u, a uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila do konverzije. Zato su iznosi koje tužiteljica potražuje na ime razlike glavnice i utvrđenog manjka posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ugovoru ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice i manjka uplata nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne. Sklapanjem sporazuma o konverziji kredita tužiteljica je prihvatila sva prava i obveze iz istoga te nakon toga ne može od tuženika potraživati isplatu iznosa koji joj po takvom sporazumu ne pripadaju.
20. 2. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na razliku preostale glavnice kredita (5.924,55 EUR) i na utvrđen manjak u trenutku konverzije, kojega je trebala platiti tuženiku u skladu s aneksom ugovora (832,38 EUR) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
21. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4., u vezi sa čl. 155. ZPP-a, a donesena je prema vrijednosti predmeta spora sukladno konačno istaknutom tužbenom zahtjevu.
21. 2. Tužiteljica je kvantitativno uspjela u parnici sa 61,65% (10.863,75 EUR/17.620,68 EUR), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužiteljice jednak (61,65%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu tužiteljici razlike glavnice i iznosa manjka utvrđenog konverzijom kredita. Oduzimanjem uspjeha tužiteljice u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (61,65%-38,35%) dobiva se iznos od 23,30% uspjeha tužiteljiteljice u postupku te joj je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.
21. 3. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:
- za sastav tužbe po tbr. 7. 1. u visini od 250 bodova,
- za sastav podnesaka od 13. listopada 2023., 11. ožujka 2024., 8. listopada 2024. i 28. studenoga 2024. po tbr. 8. 1. u visini od 250 bodova za svaki podnesak,
- za zastupanje na ročištima 28. studenoga 2024. i 1. travnja 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 250 bodova za svako ročište,
- što ukupno iznosi 1.750 bodova ili 3.500,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 875,00 EUR-a, što sveukupno iznosi 4.375,00 EUR.
21. 4. S obzirom na konačno utvrđeni uspjeh tužiteljice u postupku (23,30%) pripada joj naknada troškova zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.019,38 EUR. U istom omjeru pripada joj i pravo na naknadu troškova s osnova plaćene sudske pristojbe na tužbu, koju je platila u iznosu od 378,26 EUR, pa joj pripada pravo na naknadu tih troškova u visini od 23,30% ili u iznosu od 88,13 EUR.
21. 5. Gornjim troškovima dodani su troškovi s osnova uplaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR, jer je provođenje vještačenja na način kako je to predložila tužiteljica bilo potrebno neovisno o uspjehu stranaka u parnici, pa ukupni tužiteljičini troškovi iznose 1.457,51 EUR.
21. 6. Tužiteljci nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu jer je prema odredbi čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/18., 51/23), koja se primjenjuje od 20. svibnja 2023., oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi.
21. 7. O troškovima zastupanja tužiteljice na ročištu za objavu presude sud nije odlučivao ovom presudom jer u trenutku izrade presude nije izvjesno hoće li punomoćnik tužiteljice pristupiti na to ročište ili ne, odnosno hoće li za tužiteljicu taj trošak nastati. O istome će se po potrebi odlučiti naknadnom odlukom.
21. 8. Tuženiku je stoga naloženo da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.457,51 EUR, dok je preko navedenog iznosa sud odbio njezin zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.
21. 9. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.
22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zaboku 23. svibnja 2025.
Sudac
Nada Mohač
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.
Dostaviti:
1. Odvjetnik Marko Ramljak, Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 57
2. Odvjetnik Hrvoje Matić, Zagreb, Maksimirska 81
