Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Trg B.J.Šokčevića 17
OIB: 77561654785
Poslovni broj: P-60/2021-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ivani Jurčević, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. OIB:52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćniku Belizaru Tomaić odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 17.travnja 2024. g. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja Ivanu Jurčević, odvj. u Vinkovcima, te punomoćnika tuženika Belizara Tomaić, odvj. iz Osijeka, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 23.svibnja 2025. godine, dana 23.svibnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 89303/04 sklopljenog10.11.2004. između tužitelja NI i tuženika OTP banka Hrvatska d.d., i to:
- 11. KAMATE: 1. u dijelu koji glasi ''Redovna kamata je promjenjiva, a utvrđuje se Pravilnikom o kreditiranju građana ili drugim aktom kreditora.''
- 10. OTPLATA KREDITA: b) u dijelu koji glasi … ''iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja važećeg za CHF na dan ispunjenja obveze...'').
- 5. KAMATNA STOPA/NAKNADA: b) u dijelu koji glasi ''naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita …).
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju NI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime više plaćenih iznosa anuiteta nastalih zbog povećanja tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu iznos od 961,82 EUR (slovima: devetstošezdesetjedan euro i osamdesetdva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:
na iznos od 2,74 EUR od 10.2.2009. do isplate,
na iznos od 9,01 EUR od 10.3.2009. do isplate,
na iznos od 4,43 EUR od 10.2.2010. do isplate,
na iznos od 3,44 EUR od 10.3.2010. do isplate,
na iznos od 7,43 EUR od 10.4.2010. do isplate,
na iznos od 13,17 EUR od 10.5.2010. do isplate,
na iznos od 18,29 EUR od 10.6.2010. do isplate,
na iznos od 28,11 EUR od 10.7.2010. do isplate,
na iznos od 18,52 EUR od 10.8.2010. do isplate,
na iznos od 42,89 EUR od 10.9.2010. do isplate,
na iznos od 30,10 EUR od 10.10.2010. do isplate,
na iznos od 32,58 EUR od 10.11.2010. do isplate,
na iznos od 43,19 EUR od 10.12.2010. do isplate,
na iznos od 57,21 EUR od 10.1.2011. do isplate,
na iznos od 41,44 EUR od 10.2.2011. do isplate,
na iznos od 46,34 EUR od 10.3 2011. do isplate,
na iznos od 39,41 EUR od 10.4 2011. do isplate,
na iznos od 55,08 EUR od 10.5.2011. do isplate,
na iznos od 65,83 EUR od 10.6.2011. do isplate,
na iznos od 70,70 EUR od 10.7.2011. do isplate,
na iznos od 124,87 EUR od 10.8.2011. do isplate,
na iznos od 73,49 EUR od 12.9.2011. do isplate,
na iznos od 65,83 EUR od 10.10.2011. do isplate,
na iznos od 67,72 EUR od 10.11.2011. do isplate
i to za razdoblje od 10.2.2009. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.8.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju NI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime tzv. ulazne naknade iznos od 226,09 EUR (slovima: dvjestodvadesetšest eura i devet centi) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja navedene naknade tj. od 17.11.2004. do isplate po stopi od 15% do 31.12.2007. godine, od 01.1. 2008. godine do 31.7.2015. godine po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.8.2015. godine do 31.12.2022. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da naknadi tužitelju NI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.652,95 eura (slovima: tisućušestopedesetidva eura i devedesetipet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
V. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 1.652,95 eura, kao neosnovan.
O b r a z l o ž e n j e
1. Tužitelj je kod ovog suda dana 15. veljače 2021.g. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj u tužbi navodi je kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika HVB Splitskom bankom d.d. sklopio 10.11.2004. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 89303/04 sa Sporazumom o prijenosu vlasništva u iznosu od 34.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika (11. KAMATE: 1. Redovna kamata je promjenjiva, a utvrđuje se Pravilnikom o kreditiranju građana ili drugim aktom kreditora.'', kao i odredbu kojom se otplata kredita veže uz valutnu klauzulu u CHF (10. OTPLATA KREDITA: b) … iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za CHF na dan ispunjenja obveze...''), kao i odredbu kojom se otplata kredita veže uz valutu u CHF, a što je regulirano točkom 10. Ugovora na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tuženika važećem za CHF na dan ispunjenja obveze. Predmetni Ugovor o kreditu sadrži u toč. 5. i odredbu o tzv. ulaznoj naknadi. Tijekom trajanja ugovorne obveze tužena banka je u više navrata jednostrano mijenjala ugovorenu kamatnu stopu odnosno značajno je povećavala bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini iste. Nakon sklopljenog Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu vrlo brzo porastao, te je konstantno povećavan što je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih anuiteta kredita i u velikoj mjeri otežalo plaćanje kredita.
1.1. Nadalje navodi, da su predmetni Ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te jednostranoj promjeni kamatne stope, na koji način je doveo tužitelja, kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR, te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na kredite u EUR, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečaja.
1.2. U odnosu na ovakvo ponašanje tuženika (i ostalih banaka) udruga Potrošač je podnijela tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača što je rezultiralo donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od dana 04.7.2013. godine, koja je nakon dugotrajne pravne borbe potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. g. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1404/12 u pogledu promjenjive kamatne stope), a koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH broj: Revt-249/14 od 09.4.2015.g., te presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14.6.2018. g. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1404/12 u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj: Rev-2221/18, tako da je sada pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako što je, na način suprotan zakonu, ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika.
1.3. Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pružaju odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude, te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju.
1.4. Tužitelj zaključno ukazuje kako on nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredbi predmetnog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, jednostranu promjenu kamatne stope, te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (točka I., II. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužitelja da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO-a).
1.5. Dalje, tužitelj ističe da je odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.6. I u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama koje su potrošačima nametnute jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje jesu li sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive, te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.7. Tužitelj ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), tečajnim listama banke, kao ni drugim dokumentima (otplatni plan, knjigovodstvena kartica, specifikacija uplata) i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji joj tuženik mora vratiti, a radi se o podacima koje je tuženik, prema sadržaju građanskopravnog odnosa i prema Općoj uredbi o zaštiti podataka EU 2016/679, dužan dati tužitelju i to bez naknade. Budući da tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do potrebnih podataka i prije nego što se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtijeva ovom tužbom, podnosi stupnjevitu tužbu, temeljem čl. 186 b st. 1 i 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, - nastavno ZPP).
1.8. Iz svega gore navedenog jasno je da su i ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i one koje se odnose na mogućnost da tuženik jednostrano promjeni kamatne stope, kao i odredbe o tzv. ulaznoj naknadi ništetne, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 322. ZOO-a. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO-a), slijedom čega je tužitelj ovlašten postaviti i kondemnatorni zahtjev za isplatu (točka V. tužbenog zahtjeva).
1.9. Tijekom razdoblja otplate kredita zbog jednostranog povećanja ugovorene kamatne stope i porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu tužitelj je preplatio iznos kredita kako je to predviđeno prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga tužitelj predlaže provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje kako bi se utvrdila visina pretplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj također predlaže da se sudski vještak očituje o tome koliki iznos je tužitelj platio tuženiku kao jednokratnu naknadu (ulaznu) i kojeg datuma. Tužitelj zadržava pravo nakon provedenog vještačenja specificirati i postaviti konačni tužbeni zahtjev, sve sukladno čl. 186 b st 4. i 5 ZPP-a.
1.10. Nakon provedenog vještačenja podneskom od 28. studenog 2023. tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka Tomislava Borković od 14. studenog 2023.g. Tuženik se u podnesku od 03. veljače 2025.g., očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, te nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, ali ističe da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev, kojem povlačenju se ne protivi ali traži trošak za povučeni dio tužbenog zahtjeva. Na ročištu održanom kod ovog suda dana 17.travnja 2025.g. protivio preinaci tužbenog zahtjeva, budući smatra da je tužitelj u prekluziji u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na ulaznu naknadu, jer se navedeno ne nalazi u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu. Međutim, tužitelj je u konkretnom slučaju postupak pokrenuo stupnjevitom tužbom u smislu odredbe članka 186.b ZPP-a, uz obvezu da će po pribavi podataka od tuženika i provedenog financijskog vještačenja urediti tužbeni zahtjev na način da će zatražiti određeni iznos, što je i učinio podneskom od 28. studenog 2023. Jednako tako, tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o ulaznoj naknadi i za isplatu temeljem tih ništetnih odredbi postavljen je u podnesku od 16. siječnja 2023. godine, dakle prije zaključenja prethodnog postupka, pa se tuženik preinaci tužbenog zahtjeva ne može protiviti. Važno je naglasiti da je stupnjevita tužba izuzetak od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi (čl. 186. st. 1. ZPP-a). Ovakvom tužbom se omogućuje utuženje tražbina čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu sasvim poznati, zbog toga što mu te podatke tuženik kojem su ti podaci poznati ili dostupni odbija priopćiti ili mu uskraćuje uvid u njih. Tužbeni zahtjev stupnjevite tužbe je slojevit, ostvaruje se u dva stupnja: u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa ili davanje pregleda određene imovine i u vidu određenog zahtjeva za ispunjenje dugovane činidbe. Prilikom podnošenja stupnjevite tužbe sudu samo manifestacijski zahtjev već u tužbi treba biti određen, a tužitelj će konačni i određeni zahtjev postaviti nakon što tijekom postupka tuženik položi račun ili nakon što tužitelj na drugi način prikupi potrebne podatke. Kako je tužitelj podneskom od 28. studenog 2023. postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa pobliže označenih u izreci, time, suprotno tvrdnji tuženika, nije djelomično povukao tužbu za preostali dio, jer se radi o dva različita zahtjeva, od kojih je jedan nenovčani-manifestacijski, a drugi kondemnatorni na isplatu konkretno određenog iznosa, koji tijekom postupka nije mijenjan. Stoga pogrešno tuženik smatra da je tužitelj podneskom od 28. studenog 2023., snizio tužbeni zahtjev, a što bi predstavljalo djelomično povlačenje tužbe, te da je sud o takvom njegovom zahtjevu (o trošku) trebao odlučiti. (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-589/2021 od 11. listopada 2022).
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Smatra da je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. ZPP-a. Nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja smatrajući da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-6632/2017 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu).
2.1.Tuženik smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga predlaže da sud utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici.
2.2.Tuženik smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 34.000,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama članka 1. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. U okviru odgovora na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanim te predlaže odbiti tužitelja sa tužbenim zahtjevom.
2.3. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora.
2.4. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna i odredba o naknadi za korištenje kredita jer je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, ističe kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu stoga su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Završno ističe prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 7-12 spisa), otplatni plan (list 13-15 spisa), zahtjev list 16 spisa, dokumentaciju (list 115- 131 spisa), nalaz i mišljenje vještaka od 14.studeni 2023. (list 164-173 spisa), pročitan je iskaz tužitelja sa zapisnika 17.travnja 2025 (list 325 spisa).
4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće:
4.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 89303/04 dana 10.11.2004 godine radi kupnje nekretnine, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 34.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju važećem na dan korištenja kredita i na rok vraćanja od 96 mjeseci, uz redovnu kamatu koja je čl.11 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva u skladu sa posebnom odlukom kreditora. Kredit se otplaćuje u mjesečnim ratama, plativim u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju važećem na dan ispunjenja obveze.
4.2. Uvidom u dokumentaciju priloženu spisu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorene kamate, te da se istodobno mijenjala i visina tečaja CHF u odnosu na kunu, tako da se visina mjesečnog anuiteta povećavala.
4.3. Nesporno je također da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke. Nije sporno da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.
4.4. Nesporno je nadalje da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
5. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, kao i odredbi o ulaznoj naknadi, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, te da li je potrebno uzeti u obzir kako pozitivne tako i negativne tečajne razlike.
6. Tužitelj saslušan kao stranka iskazao je da je sporni Ugovor sklopio 2004.godine, kredit je bio namjenski, za kupnju nekretnine, stambeni, za kupnju stana za osobne potrebe. U tuženoj banci sklopio je ugovor o kreditu, budući mu je to tada, a kako mu je rečeno u banci bilo najpovoljnije, objašnjeno mu je da je u tom trenutku sklapanje kredita u valuti CHF povoljno i sigurno, u odnosu na kunski kredit, a za to je saznao putem reklama u medijima. Bankar s kojim je sklopio ugovor nije mu objasnio rizike vezane za sam ugovor, to je tada po njegovim riječima bilo najsigurniji kredit sa najpovoljnijom kamatom, a prilikom solemnizacije ugovora javni bilježnik mu je objašnjavao samo vezano za ovjeru ugovora, ne sjeća se dali je objašnjavao termine promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, te nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, a termini valutna klauzula i promjenjiva kamatne stopa bili su mu načelno poznati. dali Ne može se sjetit, da li mu je netko prilikom sklapanja ugovora objasnio da će morati plaćati naknade tzv. ulazne, moguće je da je iznos ulazne naknade odbijen od iznosa isplaćenog kredita, budući on ništa dodatno nije plaćao, a inače je novac od kredita išao direktno prodavatelju stana. Ne sjeća se dali je pregovarao o odredbama koje govore o ulaznoj naknadi, a misli da nije imao mogućnost utjecati na visinu. Ne može se sjetiti u kojem postotku je bila određena visina ulazne naknade. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu radio je u MUP-u. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Kredit je otplaćen on je osobno plaćao rate. Na kraju otplate kredita rate su se popele na veće iznose, međutim ne može se sjetiti koji su to iznosi bili. Nadalje, navodi da nije dugo razmatrao sklapanje ovog ugovora, otprilike mjesec dana. Ističe da je vjerojatno pročitao odredbe ugovora prije potpisivanja, a što se tiče ulazne naknade vjerojatno je vidio i ove odredbe. Razumio je odredbe ugovora koliko je to bilo moguće, bio je svjestan rizika ovog kredita, međutim nije smatrao u to doba da bi rate toliko mogle rasti, budući su u to doba svi krediti bili sa promjenjivom kamatnom stopom. Na daljnji upit odgovara da se raspitivao o drugim kreditima u drugim bankama, odnosno u PBZ- u koja je njegova banka, međutim uvjeti su bili najpovoljniji kod tužene banke. Koliko se sjeća od banke je dobivao obavijesti o promjenama kamatnih stopa, međutim on na ovo nije mogao utjecati. Koliko se sjeća nije išao u banku kada su anuiteti počeli rasti, možda je kontaktirao banku telefonskim putem, iz razloga što je ovo bila općepoznata stvar, odnosno svima su rate kredita u valuti CHF drastično rasle.
6.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao namjenski kredit i to na način da je u čl. 3. istog Ugovora određeno da isti kredit služi za kupnju nekretnine.
6.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.
7. Prema odredbi čl. 138.A. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, nastavno: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja gore citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje prema odredbi čl. 140. ZZP/07 odnosno članka 120. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, nastavno ZZP/14) propisano je da pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknade štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi čl. 5., 10. i 11. Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i koje se odnose na ugovaranje otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita, a plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, nastavno: ZZP/03) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
9. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.
10. Analizirajući sporne odredbe čl. 5., 10. i 11. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 34.000,00 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju važećem na dan korištenja kredita, odnosno primjena valutne klauzule, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to naznačene odredbe čl. 5., 10. i 11. Ugovora nisu razumljive, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. U konkretnom slučaju izostalo je uvažavanje interesa korisnika kredita jer isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. ZOO-a (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01). Slijedom toga, navedene odredbe o promjenljivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.
11. Također se posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da su sporne odredbe članka 5., 10. i 11. unaprijed formulirane i da dakle nisu bile podložne nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na iste odredbe. Upravo zbog tog razloga stav je suda da su odredbe članka 5., 10. i 11. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega su iste i ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03. Kod utvrđivanja ništetnosti u odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, nastavno: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.C. Zakona o parničnom postupku kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.
11.1. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 5. Ugovora o kreditu broj 89303/04 od dana 10.11.2004 godine, budući da su ta odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz da je zaista imao administrativne troškove dokumentacije, troškove osoblja i sl. te je navedenom ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Odredba o naknadi nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ. Odnosno, ugovaranje naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca, pa je stoga sud odlučio kao pod I. I III izreke presude.
12. U pogledu utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno je vještačenje po vještaku Tomislavu Borković iz Vinkovaca, koji u svom nalazu navodi da je tuženik (u vrijeme ugovaranja kredita HVB Splitska banka d.d., Ruđera Boškovića 16, Split) kredit je odobrio u iznosu koji odgovara kunskoj protuvrijednosti 34.000,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju Kreditora na dan isplate kredita i rok otplate 96 mjeseci odnosno 95 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 430,98 CHF i jednog preostalog od 431,02 CHF. Tužitelj i tuženik su člankom 5. t.a) istog Ugovora o kreditu ugovorili nominalnu kamatnu stopu u visini 4,99 % godišnje, koja je promjenjiva, dok je istim člankom ugovora t. b) utvrđena naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 1 % (jedan posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita. Uvidom u vjerodostojni poslovni dokument tuženika 1. (prvi) otplatni plan uz osnovni ugovor o kreditu (str.13 spisa) vještak je utvrdio da je isplata po predmetnom ugovoru o kreditu izvršena dana 17.11.2004. godine. Uvidom u isti poslovni dokument banke tuženika utvrdio je da je istog dana, 17.11.2004. godine izvršena uplata (plaćena provizija) jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 340,00 CHF, što odgovara protuvrijednosti 1.703,47 kn po važećem prodajnom tečaju na dan isplate kredita.
13. Vještak nadalje navodi da je ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na povećanje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja CHF-a, odnosno promjene na više od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. pozitivne razlike i iznosi 961,82 eura. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na smanjenje tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna smanjenja tečaja CHF-a, odnosno promjene na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita predstavlja tzv. negativne razlike i iznosi – 987,70 eura. Ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a, odnosno promjene na više i na niže od početno ugovorenog tečaja i to u razdoblju otplate kredita iznosi -25,88 eura. Tužitelj je dana 17.11.2004. godine platio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1 % (jedan posto) odobrenog kredita odnosno 340,00 CHF protuvrijednosti 1.703,47 kn po važećem tečaju na dan isplate za 1 CHF = 5,0102 kn, što preračunato u EUR po službenom fiksnom tečaju konverzije za 1 eura = 7,53450 kn, iznosi 226,09 eura
13.1. Tužitelj je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, te svoj tužbeni zahtjev u pismenom podnesku od 28. studenog 2023. uskladio sa nalazom vještaka. Glede primjedbi tuženika da je financijsko knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju trebao uračunati i potplaćene iznose-negativne vrijednosti, valja istaći kako sud postupa i odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, pa kako je tužitelj tražio izračun visine preplaćenog dijela kredita po osnovi tečajne razlike nastale uslijed povećanja tečaja za CHF prema HRK radi valutne klauzule kredita vezane za CHF, to je dakle ovaj sud odlučio u granicama tužbenog zahtjeva, dakle za preplaćene iznose.
13.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borković cijeneći isti stručnim i objektivnim, zasnovanim na vjerodostojnoj dokumentaciji i sačinjenim prema opće prihvaćenoj metodologiji izračuna u identičnim predmetima. Kako iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli platio viši iznos od ukupno 961,82 eura, te na temelju ništetne odredbe o ulaznoj naknadi iznos od 226,09 eura, to je sud obvezao tuženika na isplatu preplaćenih iznosa, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, koja regulira vraćanje kod stečenog bez osnove, a koja se odgovarajuće primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, a kako je to odlučeno u izreci ove presude. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari glasi na isplatu, a tužitelj je kao dokaz da je preplatio iznose predložio vještačenje kojim je to i utvrđeno. Tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti je izjavio prijeboj tražbina, pa da bi sud uzeo u obzir i iznose utvrđene vještačenjem kojima je tužitelj platio manje i za isto umanjio dosuđene iznose. Plaćanjem anuiteta tužitelji nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primio. (Županijski sud u Vukovaru Gž- 205/2022-4 od 13. prosinca 2022. godine)
14. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, prema naprijed citiranim odredbama kad se radi o stjecanju bez valjane pravne osnove, a to u ovom slučaju jeste s obzirom da su kamatne stope određene po ugovornoj odredbi koja je suprotna zakonu i zbog nepoštene valutne klauzule vezane uz švicarski franak, dakle ništetne, tada je stjecatelj, u ovom slučaju tuženica, dužna stečeno s pripadajućim kamatama vratiti, temeljem čl. 215. ZOO, od dana stjecanja.
15. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO- a o zastari, podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.
15.1. Dakle, prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj: Rev 2245/17, od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to znači da zastara nastupa 15. lipnja 2023.g. Obzirom je tužba podnijeta 15. veljače 2021.g. to znači da potraživanje tužitelja nije obuhvaćeno zastarom.
15.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, treba navesti kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela dana 30. siječnja 2020. godine donio pravno shvaćanje po kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je s obzirom na navedeno očito kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
15.3. Kako je ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na naknadu radi obrade kredita utvrđena ovom presudom, to proizlazi da nije protekao zastarni rok u kojem je tužitelj mogao zahtijevati vraćanje iznosa koji je plaćen temeljem ništetne odredbe ugovora, zbog čega je isti prigovor tuženika ocijenjen neosnovanim.
16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.
17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 1.652,95 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 75 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na 3 ročišta kod suda (25.09.2023., 11.02.2025 i 17.04.2025.) svako ročište po 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), sastav 4 obrazložena podneska (od 16.01.2023., 17.02.2023., 09.11.2023. i 28.11.2023.g.) svaki po 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1 OT), sastav 3 podneska (od 17.04.2023., 30.10.2023., i 03.02.2025.g.) svaki po 18,75 bodova (Tbr. 8. toč. 3 OT), te pristupa ročištu za objavu presude 23. svibnja 2025.g. u iznosu od 37,5 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 693,75 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura, iznosi 1.387,50 eura što uz odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura, čini sveukupno dosuđeni parnični trošak u iznosu od 1.652,95 eura.
17.1. Tužitelj je odbijen sa dijelom zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, i to troška sastava podnesaka od 17.04.2023. i od 03.02.2025.g koji mu je dosuđen sukladno Tbr. 8. toč. 3 OT, budući u tim podnescima samo ponavlja svoje navode iz ostalih podnesaka, a sukladno Tbr. 1 toč. 1 OT ima pravo na naknadu četiri obrazložena podneska, koji su mu već dosuđeni, kao i trošak pristupa na ročište održano kod ovog suda dana 22.02.2023.g., budući je trošak navedenog ročišta već dosuđen rješenjem donesenim na ročištu, tuženiku. Jednako tako, tužitelj je odbijen i s dijelom zatraženog troška, a sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora, prema kojoj mu je trošak dosuđen po 75 bodova, a ne po 100 bodova.
17.2. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.
Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
U Vinkovcima, 23.svibnja 2025.godine.
Sudac
Ivana Božić Pišćak
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.
Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. tužitelj po punomoćniku Ivani Jurčević, odvjetnici u Vinkovcima
2. tuženik po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvj. iz Osijeka
