Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-11/2024-25

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice VB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 44/I, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 8. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice VB koji glasi: "1. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 9011605095, sklopljenog između tužiteljice i tuženika u Sisku dana 28. lipnja 2006., sadržana u čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

4.1. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,60% (slovima: pet cijelih šezdeset posto) godišnje.

2. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici VB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 714,66 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 31. srpnja 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom na iznos od:

• 1,75 EUR počevši od 31.07.2006.,

• 1,76 EUR počevši od 31.08.2006.,

• 1,76 EUR počevši od 30.09.2006.,

• 1,75 EUR počevši od 31.10.2006.,

• 1,75 EUR počevši od 30.11.2006.,

• 1,75 EUR počevši od 31.12.2006.,

• 0,02 EUR počevši od 31.01.2007.,

• 0,02 EUR počevši od 28.02.2007.,

• 0,02 EUR počevši od 31.03.2007.,

• 0,02 EUR počevši od 30.04.2007.,

• 0,02 EUR počevši od 31.05.2007.,

• 0,01 EUR počevši od 30.06.2007.,

• 11,75 EUR počevši od 29.02.2008.,

• 11,74 EUR počevši od 31.03.2008.,

• 11,73 EUR počevši od 30.04.2008.,

• 11,72 EUR počevši od 31.05.2008.,

• 11,71 EUR počevši od 30.06.2008.,

• 11,69 EUR počevši od 31.07.2008.,

• 11,68 EUR počevši od 31.08.2008.,

• 11,66 EUR počevši od 30.09.2008.,

• 11,66 EUR počevši od 31.10.2008.,

• 11,65 EUR počevši od 30.11.2008.,

• 11,62 EUR počevši od 31.12.2008.,

• 13,25 EUR počevši od 31.01.2009.,

• 13,23 EUR počevši od 28.02.2009.,

• 13,22 EUR počevši od 31.03.2009.,

• 13,20 EUR počevši od 30.04.2009.,

• 13,18 EUR počevši od 31.05.2009.,

• 13,17 EUR počevši od 30.06.2009.,

• 13,15 EUR počevši od 31.07.2009.,

• 13,13 EUR počevši od 31.08.2009.,

• 13,11 EUR počevši od 30.09.2009.,

• 13,10 EUR počevši od 31.10.2009.,

• 13,08 EUR počevši od 30.11.2009.,

• 13,06 EUR počevši od 31.12.2009.,

• 13,04 EUR počevši od 31.01.2010.,

• 13,02 EUR počevši od 28.02.2010.,

• 13,01 EUR počevši od 31.03.2010.,

• 12,99 EUR počevši od 30.04.2010.,

• 12,97 EUR počevši od 31.05.2010.,

• 12,95 EUR počevši od 30.06.2010.,

• 12,93 EUR počevši od 31.07.2010.,

• 12,91 EUR počevši od 31.08.2010.,

• 12,89 EUR počevši od 30.09.2010.,

• 12,86 EUR počevši od 31.10.2010.,

• 12,85 EUR počevši od 30.11.2010.,

• 12,83 EUR počevši od 31.12.2010.,

• 12,80 EUR počevši od 31.01.2011.,

• 12,79 EUR počevši od 28.02.2011.,

• 12,76 EUR počevši od 31.03.2011.,

• 12,73 EUR počevši od 30.04.2011.,

• 5,22 EUR počevši od 31.05.2011.,

• 5,20 EUR počevši od 30.06.2011.,

• 5,20 EUR počevši od 31.07.2011.,

• 5,18 EUR počevši od 31.08.2011.,

• 5,17 EUR počevši od 30.09.2011.,

• 5,16 EUR počevši od 31.10.2011.,

• 5,15 EUR počevši od 30.11.2011.,

• 5,14 EUR počevši od 31.12.2011.,

• 5,13 EUR počevši od 31.01.2012.,

• 5,11 EUR počevši od 29.02.2012.,

• 5,10 EUR počevši od 31.03.2012.,

• 5,10 EUR počevši od 30.04.2012.,

• 5,08 EUR počevši od 31.05.2012.,

• 5,07 EUR počevši od 30.06.2012.,

• 3,63 EUR počevši od 31.07.2012.,

• 3,63 EUR počevši od 31.08.2012.,

• 3,62 EUR počevši od 30.09.2012.,

• 3,61 EUR počevši od 31.10.2012.,

• 3,60 EUR počevši od 30.11.2012.,

• 3,59 EUR počevši od 31.12.2012.,

• 4,97 EUR počevši od 31.01.2013.,

• 4,96 EUR počevši od 28.02.2013.,

• 4,94 EUR počevši od 31.03.2013.,

• 4,92 EUR počevši od 30.04.2013.,

• 4,91 EUR počevši od 31.05.2013.,

• 4,90 EUR počevši od 30.06.2013.,

• 4,89 EUR počevši od 31.07.2013.,

• 4,88 EUR počevši od 31.08.2013.,

• 4,86 EUR počevši od 30.09.2013.,

• 4,85 EUR počevši od 31.10.2013.,

• 4,83 EUR počevši od 30.11.2013.,

• 4,81 EUR počevši od 31.12.2013.,

• 4,80 EUR počevši od 31.01.2014.,

• 4,79 EUR počevši od 28.02.2014.,

• 4,77 EUR počevši od 31.03.2014.,

• 4,75 EUR počevši od 30.04.2014.,

• 4,74 EUR počevši od 31.05.2014.,

• 4,72 EUR počevši od 30.06.2014.,

• 4,71 EUR počevši od 31.07.2014.,

• 3,93 EUR počevši od 31.08.2014.,

• 3,91 EUR počevši od 30.09.2014.,

• 3,90 EUR počevši od 31.10.2014.,

• 3,88 EUR počevši od 30.11.2014.,

• 3,87 EUR počevši od 31.12.2014.,

• 3,85 EUR počevši od 31.1.2015.,

• 0,37 EUR počevši od 28.2.2015.,

• 0,37 EUR počevši od 31.3.2015.,

• 0,37 EUR počevši od 30.4.2015.,

• 0,36 EUR počevši od 31.5.2015.,

• 0,36 EUR počevši od 30.6.2015.,

• 0,35 EUR počevši od 31.7.2015., pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici VB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Privredna banka Zagreb d.d. prema tužiteljici VB u iznosu od 11,83 eur sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

1,70 Eura od 31.7.2007 do namirenja;

1,69 Eura od 31.8.2007 do namirenja;

1,69 Eura od 30.9.2007 do namirenja;

1,69 Eura od 31.10.2007 do namirenja;

1,69 Eura od 30.11.2007 do namirenja;

1,68 Eura od 31.12.2007 do namirenja;

1,69 Eura od 31.1.2008 do namirenja.

III. Nalaže se tužiteljici VB da tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica VB je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da je Ugovorom o kreditu broj: 9011605095 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenim 28. lipnja 2006. u [adresa] između tužiteljice kao korisnice kredita i Privredne banke d.d. kao tuženika, tužiteljici odobren kredit u iznosu od 42.198,53 EUR za kupnju stambenog objekta i adaptaciju kupljenog stambenog objekta. Nepoštena je i ništetna odredba čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu, koja glasi: 4.1. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,60% (slovima: pet cijelih šezdeset posto) godišnje. Nepoštenost navedene odredbe Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru kod kojeg tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o sadržaju svake pojedine odredbe, čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pojam nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima bio je istovjetno reguliran i u čl. 81. st. 1. ZZP/03.: ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07; dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tom odredbom je, iako Republika Hrvatska tada još nije bila punopravna članica EU, u bitnom preuzet sadržaj čl. 3. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. Takvo postupanje tuženika (zadržavanje prava da jednostrano mijenja kamatnu stopu svojim internim aktima) je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava: načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelom savjesnosti i poštenja, propisanima u čl. 3. i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 itd.; dalje u tekstu: ZOO). Ono se također kosi i s načelima dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava iz čl. 5. i čl. 6. ZOO. Dodatno, ZZP/03 je u čl. 85. propisivao da odredbe pisanih ugovora moraju biti lako razumljive, što ovdje nije bio slučaj, jer je na temelju sporne ugovorne odredbe tužiteljica kao potrošač znala jedino visinu kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Kako su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom nerazumljivom prosječnom potrošaču, a službenici banaka pri sklapanju ugovora tužiteljici nisu detaljno objasnili po kojim kriterijima banke jednostrano mijenjaju visinu kamatne stope tijekom trajanja kredita, ona nije mogla procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju i koliki će biti krajnji ekonomski opseg njene obveze, radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva, što je prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO razlog ništetnosti ugovora. ZZP/03 je zatim dalje, u čl. 87., propisivao da je nepoštena odredba ništetna (st. 1.), s tim da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez nje (st. 2.). Kako se radi o prisilnom propisu, iz toga dodatno, temeljem čl. 322. ZOO kao općeg zakona koji regulira obvezne odnose, proizlazi da je Ugovor o kreditu ništetan. I ZOO propisuje da takav ugovor i dalje može opstati kad ništetnost pojedine odredbe bude ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen njenog sadržaja i vrijedio bez nje (pravila o djelomičnoj ništetnosti iz čl. 324. ZOO). U ovom kontekstu treba spomenuti i da čl. 91. ZZP/03 daje primjere (zabranjenog) zavaravajućeg oglašavanja, među kojima se kao sporno ističe i oglašavanje koje se odnosi na cijenu, način izračuna cijene (a kamatna stopa je upravo cijena kredita) te uvjete prodaje proizvoda ili uvjete obavljanja usluge. Pravna utemeljenost iznesenog u t. 3. ove Tužbe potvrđena je brojnim odlukama i presudama sudova Republike Hrvatske i Europskog suda, a posebno: 4.1. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- od 4. srpnja 2013. donesena u postupku protiv, između ostalih, i ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je kao takva ništava. Pritom je važno napomenuti da je u ovom sporu nesporno da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo, a tuženici niti ne tvrde da su potrošači mogli utjecati na njen sadržaj i uvrštavanje u tekst ugovora. Osim toga, tuženici ne spore niti činjenicu da ni ugovor ni opći uvjeti na koje se pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Od ostalih utvrđenja sadržanih u obrazloženju predmetne odluke VTSRH važno je istaknuti sljedeća: Pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Sporni ugovori o kreditu sadrže dva promjenjiva bitna elementa – osim promjenjive kamatne stope, oni sadrže i valutnu klauzulu, što obvezu kreditoprimca (ovdje tužiteljice) čini još rizičnijom. Parafrazirano, prvostupanjski sud u ovom sporu utvrdio je da tuženici imaju vrlo složene opće odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su stoga nerazumljive i samo stvaraju privid postojanja objektivnih kriterija. Pritom su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja tuženika koji sadrže dodatan broj različitih kriterija, pri čemu je odnos između njih nejasan – tako dolazi do situacije da se pojedina banka-tuženik može pozvati na bilo koji od njih, a brojni i nepovezani kriteriji ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze u smislu članka 272. ZOO, jer ugovor ne sadrži podatke na temelju kojih se predmet obveze može odrediti, a još manje se radi o kriteriju koji bi prosječni potrošač mogao razumjeti. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine kojom je taj sud potvrdio prethodno navedenu odluku Visokog trgovačkog suda odbivši revizije tuženika kao neosnovane. Između ostalog, u ovoj presudi je posebno istaknuto da kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju: uzmi ili ostavi („take it or leave it“), pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca, izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. Nisu prihvatljivi navodi tuženih banaka da su potrošači imali valjan mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjenjivoj kamatnoj stopi stavljanjem reklamacije na istu, kada je svakom potpuno jasno da se reklamacijom doista ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluku banke o promjeni kamatne stope, koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke. 4.3. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. godine, u kojoj se navodi da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, na štetu potrošača. Presudom Europskog suda (ECJ) u predmetu C-26/13 od 12. veljače 2014. godine u odnosu na tumačenje čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ (“Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.“), u kojoj je izraženo stajalište prema kojem se navedeni stavak treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze." Na moguću ništetnost odredaba općih uvjeta ugovora osvrće se i ZOO, koji u čl. 296. st. 1. propisuje da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Općenito, odlukama donesenim u kolektivnom sporu Udruge Franak kojima su postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama ZZP/03. Dakle, tužiteljica je temeljem odredbi Ugovora o kreditu bila otplaćivati kredit u iznosu od 42.198,53 EUR, uz plaćanje promjenjive kamatne stope, ovisno isključivo o samostalnoj odluci tuženika koji pritom nije bio vezan nikakvim objektivnim parametrima ni referentnim stopama. S obzirom na uređenje ugovornog odnosa između tužiteljice i tuženika opisano u t. 2. i t. 3. ove Tužbe, ispunjeni su svi uvjeti koji se u ovakvim predmetima zahtijevaju za priznavanje tužbenog zahtjeva: Ugovor o kreditu sklopljen je u razdoblju u kojem nije bila propisana obveza banaka da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio, što su banke protumačile kao dopuštenje da jednostrano, bez jasnih kriterija zadrže pravo manipuliranja visinom kamatnih stopa svojim internim aktima. Umjesto toga, kao savjesni gospodarstvenici, banke su se trebale rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, u interesu obje ugovorne strane odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove primjene te s tim određenjima detaljno upoznati potrošače/korisnike kredita. Pritom su banke postupile i suprotno odredbi čl. 10. st. 2. ZOO o ponašanju i ispunjavanju obveza, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, odnosno pažnjom dobrog stručnjaka. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke (upravo takvu odredbu u čl. 4. st. 1. sadrži Ugovor o kreditu sklopljen između tužiteljice i tuženika). Navedena odredba je tužiteljici, kao i svakom prosječnom potrošaču, bila nejasna i teško razumljiva, a u banci joj njene moguće posljedice nisu potanko objašnjene, niti se o uvrštavanju iste u tekst ugovora pojedinačno pregovaralo, pošto se banke pri kreditiranju potrošača služe standardnim/tipskim ugovorima. S obzirom na ranije navedeno, time je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, temeljnom načelu obveznog prava, nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice kao potrošača. Zaključno, kako je citirana (t. 3. Tužbe) odredba Ugovora o kreditu (čl. 4. st. 1.) očigledno nepoštena i ništetna, to je tužiteljica plaćala veći iznos kamata od onoga koji bi plaćala da je ugovorena fiksna kamatna stopa, ili barem transparentni mehanizmi jednostranog određivanja promjena kamatne stope tuženika. Ukupno je na taj način tužiteljica preplatila tuženiku iznos od 699,63 EUR, koji je iznos tuženik dužan vratiti tužiteljici zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže istu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova postupka tuženiku. Tuženik navodi da – Ugovor o stambenom kreditu nije predmetom kolektivne tužbe P1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu niti može biti predmetom navedenog razmatranja jer niti se radi o periodu na koji se odnosi navedena tužba, niti se radi o tamo spornoj vrsti ugovornog odnosa, te se radi o ugovoru koji je u potpunosti sklopljen sukladno Zakonu o obveznim odnosima te sukladno tada važećoj regulativi. Tuženi ne vidi niti jedan razlog ništetnosti ovog ugovora, jer isti nije sklopljen suprotno zakonu niti moralu, nije bilo zablude niti prijevare te je nejasno temeljem čega bi upravo ovaj ugovorni odnos bio ništetan niti sporan. Ugovaranje odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su dozvoljene i bile su dozvoljene u trenutku sklapanja ovog – Ugovor o stambenom kreditu. Kamata kao takova je dozvoljena sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Odredbe o ugovaranju valutne klauzule također su dopuštene ugovorne odredbe. Navedeno načelo isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti, pa stoga kada obveza glasi na određenu svotu novca vjerovniku pripada pravo na dobitak isplate nominalne svote novca, odnosno onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, a ne i na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca. (tako i VSRH u odluci Rev-42/96 od 22.4.1999.). Slijedom navedenog, potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Konkretno se radi o dugoročnom i to nenamjenskom kreditu, a osim toga kako se radi o Eur – o kreditu to je i HNB vezao tečaj kune za Eur te je ovakva valutna klauzula bila štićena od strane HNB-a za sve korisnike kredita u Eur. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o stambenom kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda ona ne podliježe tumačenju već se primjenjuje onako kako glasi. (tako i Presuda VSRH , Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11) Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, a naročito ne da bi cijeli ugovor bio ništetan. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke o sklapanju konkretnog kredita. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen, da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakova razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž- 1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. Ponavlja se da je sudska praksa i tada važeća zakonska regulativa, poglavito Zakon o zaštiti potrošača jasno odredio da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni poštene, ako su te odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga navod tužitelja da o samom ugovaranju kamate i valutne klauzule u EUR kao razlog ništetnosti nema nikakvog osnova, a sve navedeno cijeneći odredbe Zakona o obveznim odnosima i odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ističe da iako se radi o utvrđivanju ništetnosti za koji tužitelj navodi da nema zastare navodimo da u slučaju postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva kao što je ovdje to slučaj, zakon i sudska praksa određuju da deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz primjerice, mogućnosti da tužitelj tužbom potražuje povrat nečeg plaćenog temeljem ništetne odredbe. ZPP u čl. 187. st. 2. kaže: „Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe“ Radi se o ugovoru iz 2006. te su u zastari sva potraživanja utemeljena ili proizašla iz ovog ugovornog odnosa u vidu povrata ili plaćanja, a tužitelj nije niti postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev. Deklaratorni tužbeni zahtjev ne može sam sebi biti svrhom te se isti predlaže odbaciti podredno odbiti. Nema razloga da bi – Ugovor o dugoročnom stambenom kreditu sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini kreditu broj 9011605095 dana 28 06 2006. ili neki njegov dio bio ništetan niti ima osnova za isplatu. Ističe se da ugovorne odredbe su jasne i nedvosmislene, a samo se "nejasne" odredbe ugovora tumače u korist druge strane. Ako nema nejasne odredbe ugovora nema niti tumačenja. Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano. Korisnik je nadalje u Ugovoru o kreditu jasno izjavio da je upoznat sa uvjetima kredita. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Odredbom članka 319. st.1. ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Odredbom članka 84.ZZP iz 2003 i člankom 99. ZZP iz 2007 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Gore izneseni navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Pogrešno bi se tumačile odredbe članka 4. stavka 2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ od 5.4.1993. godine koja glasi: Procjena o tome jesu li neke odredbe nedopuštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U odluci Suda EU od 30.4.2014. godine u predmetu broj: C-26/13 navedeno je da članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EZZ treba tumačiti da kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošača bude gramatički točna i razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakova razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. (tako i sudska praksa VSRH, Rev-895/2003 od 09.02.2005. godine). Netočno tužitelj navodi da su ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane bile u nejednakom položaju, a sve budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, štiteći ih od promijene vrijednost domicilne valute. Jedini je mogući i ispravni zaključak da valutna klauzula uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i te neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Volja ugovornih strana da se kamatna stopa tijekom ugovora mijenja pravno je valjana i zakonita, te je stoga dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan. Varijabilna kamatna stopa nije ništavna niti prema odredbama mjerodavnih propisa niti prema stavu sudske prakse, a niti prema stavu HNB-a kao regulatornog tijela. Činjenica da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da su ugovorile način na koji se ta stopa mijenja čini tu odredbu jasnom i odredivom, a kakva činidba mora biti. Pogrešno se tumači da je ta kamatna stopa neodrediva, jer je samim ugovorom u vezi sa Općim uvjetima poslovanja, jasno određeno temeljem kojih se kriterija ta kamatna stopa mijenja i obračunava i da je sadržana u anuitetima. Nema govora o neodredivoj kamatnoj stopi, a samim time niti o ništetnosti te odredbe. Ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i utvrđivanje ništetnosti iste treba i nužno je sagledavati u trenutku sklapanja samog Ugovora o kreditu. U tom trenutku na snazi je bio zakon koji je dopuštao, a kao što i sada dopušta, ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tako i sudska praksa u predmetu VSRH, Revt-249/14 utvrđuje.U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Hrvatska Narodna Banka kao regulatorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima navodi kako banke koje posluju u RH u svojim ponudama potrošačima "uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja prema odluci uprave banke." Prema tome svaka osoba i svaki korisnik kredita koji se odlučio na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka i pri tome ugovorio promjenjivu kamatnu stopu (jer je bila niža od fiksne, kao što je to i uobičajeno, a o čemu je prije sklapanja ugovora bio informiran) svjesno i svojevoljno je ušao u rizik promjene kamatne stope. No, kako ne bi bilo zabune o tome koliki je taj rizik u trenutku sklapanja ugovora bio, važno je znati da se radi o reguliranim proizvodima i taj rizik je samim zakonima i regulativama (pod nadzorom HNB-a) u biti ograničen te su potrošači toga bili i jesu svjesni. Kamatna stopa (različita za fiksne i promjenjive ugovorne kamate ) odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta, a banka uobičajeno usklađuje svoje kamatne stope u skladu sa promjenjivim prilikama i s tržištem kapitala i to kako u pogledu postojećih ugovora, a tako i u pogledu novih. Stranke su jasno ugovorile te je tužitelj bio svjestan da je ugovorio vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu i iz samog Ugovora o kreditu, a kriteriji za promjene sadržani su u Općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz samog Ugovora o kreditu. Dakle jasno je ugovorena odrediva kamatna stopa i kriteriji te odredivosti. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojim je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu te da je ugovorena ovlast Banke da prati kriterije odredivosti i po potrebi korigira kamatnu stopu čini činidbu određenom odnosno odredivom. (tako i VSRH u svojoj odluci Gzz-2/02-2, utvrđuje da "pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška....stopa ugovorene kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više od godinu dana, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koje banke ugovaraju za takovu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunavati po stopi važećoj za odnosno razdoblje."). Konkretno se može zaključiti da su stranke ugovorile da banka može i mijenjala je kamatnu stopu, jer je ugovoreno vraćanje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu je banka postupala sukladno odredbama svih relevantnih propisa, te je izvršavala i obveze o obavještavanju klijenta o svim promjenama. Ponovno se naglašava da je tužitelj izričito i svojevoljno, te bez prisile, pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope koje promjene su se događale uz točno određene kriterije i predviđene metodologije tuženika, o kojoj promjeni je tuženik uredno tužitelju slao obavijesti i pripadajući otplatni plan. Prema tome, a i sukladno tada u konkretnom razdoblju važećoj zakonskoj regulativi, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Kamatna stopa se mijenja i mijenjala se isključivo u zakonskim okvirima i sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, jer je ugovoreno da se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno Općim uvjetima poslovanja, te se samim time u obzir moraju uzeti svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promijene kamatne stope, a koji su javno dostupni i nisu proizvoljni kriteriji i elementi bilo koje od banaka, već ovise o uvjetima tržišta, troškovima izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, ovise o regulatornim troškovima HNB-a, ovise o kreditnom riziku zemlje (CDS) te marži koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Dakle radi se o cijeni kredita koja samim time određuje i visinu kamatne stope. Za istaći je da je u vrijeme trajanja ovog konkretnog kreditnog odnosa, a kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu Hrvatska Narodna Banka tijekom 2006. pokušala zaustaviti kreditiranje s regulatornom mjerom obveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0% te održavanje minimalnih 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze banke uslijed čega je došlo do porasta cijene kredita. Iako je krajem 2008. godine HNB ukinuo regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. godine mjeru obveznog upisa blagajničkih zapisa i time stvorio uvjete da kamate počnu padati, do toga nije došlo jer je 2008. godine započela velika kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemalja CDS pa su kamate počele padati znatno kasnije, tek kad se spomenuta kriza smirila. Dakle, na visinu kamate utjecali su realni parametri poput EURIBOR-a, CDS-a, LIBOR-a i regulatorni trošak. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5- godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB-a. Primjerice u posljednjem kvartalu 2008.g. CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00% na 4,5%, dok je npr. u 2004.g. navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. Nastavno na gore navedeno, nije za zanemariti i činjenicu da je tuženik pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, već je naprotiv isti u svom očitovanju na upit potrošača istakao kako su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, te da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli u poslovni odnos s bankom te se u slučaju primjene promjenjiva kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka koje je u potpunosti usklađeno sa regulativom HNB-a. Ističe se također da sam smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je prilagođavanje iste uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati za razdoblje za koje je ugovor zaključen. Tuženiku nije u interesu, kao pravno osobi na tržištu, proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu, mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, a tako i zbog drugih razloga poput sprječavanja odljeva klijenata te osiguravanja preduvjeta potrebnih za uredno vraćanje kredita od strane svojih klijenata i korisnika. U konkretnom je slučaju tuženik svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvario u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja kao i sukladno tržišnim okolnostima i u skladu sa zakonskim okvirima i sukladno regulatornim propisima, što ukazuje na zaključak da nema niti jedne protupravnosti u odnosu na postupanje tuženika niti osnove za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu i u konačnici osnova za traženje bilo kakove isplate. Polazeći od svega rečenog kao i od činjenice da je djelatnost kreditnih institucija dodatno regulirana Zakonom o kreditnim institucijama, ranije je to bio Zakon o bankama, te drugim regulatornim propisima HNB-a, nikako se ne može govoriti o tome da bi odredba o ugovornoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jasno određenim kriterijima na koje pristaje tužitelj, bila neka ništetna odredba. A osobito se ne može ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem odluke Banke, uslijed navodne ništetnosti dijela koji se odnosi na "jednostranu odluku Banke", svesti na fiksnu kamatnu stopu koja odgovara inicijalno ugovorenoj stopi. Stranke su odabrale Ugovor o kreditu baš takovog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se nalog kakav tužitelj u tužbi predlaže za isplatu imao smatrati predlaganjem promjene ugovornog odnosa na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik je nakon što je to Zakon o kreditnim institucijama odredio, tužitelja informirao o promjenama kamatne stope i to sukladno odredbama zakona 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope, te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan sukladno čl.308 st.1 ZOKI-a. Prije stupanja na snagu ZOKI-a nije bila obveza dostave osobnih obavijesti i Zakon o bankama, ZZP i HNB u svojoj regulativi i stajalištima smatrao je da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim. Tuženi je povrh toga dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta čime je tužitelj bio upoznat i nije mu moglo ostati nepoznato koja je visina ugovorene kamate, te je u svakom trenutku u tijeku ugovornog odnosa mogao reagirati što nije učinio već je ugovor u cijelosti ispunio. Slijedom navedenog stranke su jasno upozorene i prihvatile su mogućnost promijene stope i na to su pristale unaprijed. Obračun i izračun kamatnih stopa je u konkretnom slučaju mijenjan isključivo radi usklađenja sa važećom zakonskom regulativom te je sukladno tome, a kako je među ugovornim stranama i predviđeno, kamatna stopa mijenjana u korist potrošača i njihovih prava, pa tako i u konkretnom slučaju što tužitelj potpuno pogrešno navodi, jer nije došlo do jednostranih promjena od strane banke, već o usklađenju sa zakonskom regulativom što je prednik tuženika morao poštivati i u skladu sa navedenim odredbama i postojećom regulativom usklađivati i konkretni ugovorni odnos. Opreza radi, prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., V, C- 464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženi ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje, a napominje se da osnova za isplatu nema, a naročito jer ako je neka ugovorna odredba ništetna ista je ništetna za obje strane te se prilikom izračuna u obzir trebaju uzeti sve koristi koje je tužitelj imao od ovih odredaba. Predmetom ovog prigovora su svi iznosi koji predstavljaju manje plaćene iznose od onog iznosa i postotka kamatne stope koju tužitelj predlaže fiksirati, a koji će se specificirati po provedenom financijskom vještačenju. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti jer se radi o odredbama iz 2002. kao i zastarjelim pravima i zastarjelim potraživanjima. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe spora o kolektivnoj zaštiti i isti u prilogu dostavlja. Prema tome saznanje o potrebi načina određivanja kamatne stope tužitelj ima iz kolektivnog spora, ako je tome tako i ako se na njega poziva, to se i tuženi poziva na to da je tužitelju poznata odredba i mogućnost utuženja od kolektivnog spora, koji je onda, ako se na njega već poziva, prekinuo zastaru kao i u CHF predmetima, slijedom čega je tužitelj sa ovom tužbom u zastari jer je prošlo više od 5 godina od njegova saznanja i utvrđenja za elemente na koje se poziva u tužbi. U ovom dijelu predlažemo sud pozivati se na iste elemente na koje se poziva u CHF predmetima u vidu zastare. Inače se dovode stranke u poziciju da zastare nema, a što ugrožava pravnu sigurnost i ravnopravnost stranaka u pravnim postupcima. Ističe se da je i zakonska zatezna kamata bila promjenjiva i državljani RH nisu bili detaljno upoznati sa načinom i razlozima promjene te kamate, već se ista mijenjala prema uredbi, a tako su se formirale i promjenjive kamatne stope na kredite građana, svakako regulirano ne samo zakonskim odredbama, već i strogim pravilima HNB-a. Tako i Rev 953/2020-2. Tuženik se, dakle, protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti u cijelosti odbiti uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 16- 21 spisa), pregled uplata po kreditu (str. 22-26 spisa), plan otplate (str. 27-32 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 33-57 spisa), provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Dragani Bubalo, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Tužiteljica VB iskazala je da je kredit koji je predmet ovog spora podigla u svrhu kupnje kuće 2006. koja joj je bila potrebna za njezine stambene potrebe, obzirom da je u to vrijeme doselila, odnosno izbjegla iz Banja Luke. U to vrijeme je bila klijent PBZ te jedino što joj je navedena banka ponudila je stambeni kredit koji je u konačnici i podigla. Ugovor o kreditu je čitala prije potpisivanja i zna koji iznos kredita je podigla i koji je rok otplate te misli da je ugovorila kamatnu stopu oko 5 %. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila upoznata s time da je ugovorila promjenjivu kamatnu stopu niti je znala što to zapravo znači, a niti joj je u banci tko što o tome pojašnjavao niti joj je tko u banci pojašnjavao bilo koju odredbu ugovora o kreditu. Ne sjeća se da je od banke dobivala kakve obavijesti o promjenama kamatne stope, te može reći da joj je kroz period otplate kredita od oko 10 godina rata otplate narasla oko 100,00-200,00 kuna, što joj je predstavljalo financijski problem jer je bila na porodiljinome dopustu te se razvodila, a uslijed čega joj je sestra morala financijski pomagati oko otplate toga kredita. Ona joj je pomagala na način da joj je uplatila novac na njezin račun, a ona je potom platila ratu kredita. Ističe da je po zanimanju medicinska sestra te je na tim poslovima radila i prije sklapanja ugovora o kreditu te isto radi cijelo vrijeme. Ističe da nikada nije imala otvoren kakav obrt niti je bila vlasnica tvrtke odnosno trgovačkog društva pa stoga nije obavljala nikakve upravljačke pozicije niti bila direktorica. Ističe da i sada sa obitelji i to djetetom i majkom živi u toj kući koju je kupila kreditom koji je predmet ovog spora i koja joj nikada nije bila sjedište nikakvog obrta ili firme niti ju je kada iznajmila ili dala u zakup. Ističe da je predmetni ugovor o kreditu sastavila banka te da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu mislila da će rata otplate za cijelo vrijeme otplate kredita biti ista. Nije mogla utjecati na sadržaj niti jedne odredbe ugovora o kreditu.

6. Podneskom od 6. 11. 2024. tužiteljica je, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, konačno precizirala tužbeni zahtjev u odnosu na toč. II. radi isplate, na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 714,66 eur, sa zakonskim zateznim kamatama.

7. Podneskom od 27. 11. 2024. tuženik je, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, precizirao istaknuti prigovor radi prijeboja, u odnosu na iznose kada kamata bila niža od one koju tužitelj fiksira, na način da predlaže da se utvrdi da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od 11,83 eur, za period od srpnja 2007. do siječnja 2008., sa zakonskom zateznom na svaki pojedini mjesečni iznos.

8. Tužiteljica osporava osnovanost prigovora radi prijeboja.

9. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), zaključak je suda da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 9011605095 od 28. 6. 2006. (dalje: Ugovor) koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika, banke, utvrđeno je da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 42.198,53 eur, po srednjem tečaju za eur tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), da se kredit odobrava za kupnju stambenog objekta i adaptaciju kupljenog stambenog objekta (čl. 2.1 Ugovora), da je rok otplate kredita 240 mjeseci (čl. 7.1. Ugovora), da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva skladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,60 % godišnje, visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda s time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene, kamata se obračunava u eur (mjesečno, dekurzivno proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (čl. 4. Ugovora), te prema čl. 7.2. Ugovora kredit u iznosu od 42.198,53 eur i kamata iz toč. 4. ugovora otplaćuju se u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za eur tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. Ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

11. Nadalje, između stranaka nije sporno, a ujedno proizlazi iz plana otplate tuženika, po ugovoru o kreditu broj 9011605095, da je kamatna stopa mijenjana od strane tuženika i to na način da od 31. 7. 2006. iznosi 5,65 %, od 31. 1. 2007. iznosi 5,60 %, od 31. 7. 2007. iznosi 5,55 %, od 29. 2. 2008. iznosi 5,95 %, od 31. 1. 2009 iznosi 6,00 %, od 31. 5. 2011. iznosi 5,75 %, od 31. 7. 2012. iznosi 5,70 %, od 31. 1. 2013. iznosi 5,75 %, od 31. 8. 2014. iznosi 5,72 % te da od 28. 2. 2015. iznosi 5,58 % godišnje

12. U prvom redu valja reći da je točno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je ovdje tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

13. Međutim, nema mjesta pozivanju na navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013., odnosno presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., u smislu odredbe čl.. 502.c ZPP, jer je navedena presuda donesena u predmetu gdje je predmet spora postupanje banaka, konkretno i ovdje tuženika, prema potrošačima vezano za ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu kao i promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci banke, dok se u ovom predmetu radi o sporu kojeg je tužiteljica kao potrošač pokrenula protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu od 28. 6. 2006. s valutnom klauzulom u valuti eur, čl. 4.1. Ugovora, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva, sukladno odluci banke o kreditiranju građana.

14. Dakle, u ovoj parnici se tužba temelji na činjeničnom kompleksu koji je različit od slučajeva koji su predmet spora u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 jer se u ovoj parnici radi o kreditu čiji je iznos ugovoren u valuti euro (uz valutnu klauzulu), neovisno o činjenici da je predmet ovog spora utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i isplata radi stjecanja bez osnove temeljem ništetnosti iste, a u navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu radilo se o kreditima u kojima je iznos kredita bio ugovoren u valuti švicarski franak (CHF). Zbog specifičnih okolnosti vezanih za tečaj valute CHF koje su općepoznate i o čemu su podaci javno dostupni, radi se o bitno različitim okolnostima u odnosu na konkretan slučaj. Stoga nema mjesta zaključku da bi se konkretan ugovorni odnos stranaka jednostavno mogao podvesti pod utvrđenja i pravna stajališta zauzeta u navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. te rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015. koji su doneseni u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Nadalje, u odnosu na navode tuženika kojima prigovara statusu potrošača tužiteljice, valja reći da je odredbom čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) smislu tog zakona potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, zatim, sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a i temeljem odredaba čl 5. st. 1. toč. 14. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19) i čl. 4. st. 1. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 19/22) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti

16. Iz odredbe čl. 2.1. Ugovora utvrđeno je da je namjena kredita kupnja stambenog objekta i adaptacija kupljenog stambenog objekta te iz iskaza tužiteljice proizlazi da je iznos kredita koji je predmet spora iskorišten upravo u navedenu namjenu, kao i da tužiteljica nikada nije bila vlasnica obrta niti trgovačkog društva, da navedena nekretnina nije bila sjedište kakvog obrta ili trgovačkog društva niti ju je iznajmljivala ili davala u zakup već da s obitelji živi u tom stambenom objektu.

17. Prema tome, iz naprijed utvrđenog ne proizlazi da je tužiteljica Ugovor sklopila u svrhu namijenjenu njezinom zanimanju, njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti odnosno u svrhu kakve poslovne djelatnosti tužiteljice odnosno obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa je stoga neutemeljen stav tuženika da tužiteljica u konkretnom slučaju ne bi ulazila u kategoriju potrošača utemeljenu na odredbi čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP, a tuženik nije dokazao suprotno.

18. Konačno, za pojam potrošača nije odlučno niti znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, u konkretnom slučaju tužiteljice kao fizičke osobe koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, već je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju (Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.).

19. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

20. Prema odredbama čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava te ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

21. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. U prvom redu valja reći da tužiteljica, tužbenim zahtjevom radi utvrđenja ništetnosti, predlaže da sud utvrdi ništetnom u cijelosti ugovornu odredbu kojom se tužiteljica tuženiku obvezala platiti kamatu, dakle, i u ugovorenom iznosu od 5,60 % godišnje (čl. 4.1. Ugovora), uz utvrđenje ništetnosti dijela navedene odredbe koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci banke.

23. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je upravo ona od tuženika zatražila kredit koji je predmet ovog spora, da je od tuženika dobila ponudu stambenog kredita koju ponudu je prihvatila te da je sporni ugovor o kreditu pročitala prije potpisivanja i da zna koji iznos kredita je podigla, koji je rok otplate ugovorila i da je ugovorila kamatnu stopu od oko 5 %.

24. Prema odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

25. Dakle, ugovorena obveza plaćanja kamate po stopi u visini od 5,60 % godišnje, u skladu je s odredbom čl. 1021. ZOO, te niti temeljem iskaza tužiteljice, a niti temeljem drugih izvedenih dokaza nema mjesta zaključku o ništetnosti iste, temeljem odredaba čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP, u vezi s odredbom čl. 81. st. 1. ZZP, a niti temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO.

26. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je sporna odredba čl. 4.1. Ugovora, u dijelu u kojem je između stranaka ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva skladno odluci banke o kreditiranju građana, bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora te da tužiteljica nije imala mogućnost utjecaja na sadržaj iste, a tuženik koji je, sukladno odredbi čl. 81. 4. ZZP, dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

27. Međutim, odlučna okolnost za rješenje ovog spora, u odnosu na spornu odredbu čl. 4.1. Ugovora, u dijelu u kojem je između stranaka ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva skladno odluci banke o kreditiranju građana, je da li je u ovom konkretnom slučaju, uslijed konkretne promjene ugovorne kamate, došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

28. Iz pismenog nalaza i mišljenja vještakinje Dragane Bubalo od 30. 10. 2024. utvrđeno je da pojedinačni mjesečni iznosi razlike po osnovi kamate koje je tužiteljica stvarna i faktički plaćala, te iznosa koje bi plaćala da nije došlo do promjene kamatne stope, odnosno da je ista iznosila i odgovarala iznosu kamatne stope koji je bio prvotno ugovoren sveukupno iznose 702,83 €, od čega se iznos od 714,66 € odnosi na rast kamate u odnosu na ugovorenu kamatu, odnosno iznos od -11,83 € se odnosi na pad kamate u odnosu na ugovorenu kamatu.

29. Nakon usmenog obrazlaganja pisanog nalaza i mišljenja na ročištu za glavnu raspravu održanom 8. travnja 2025., stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo te sud u cijelosti prihvaća izračun navedenog vještaka kao stručan i obrazložen.

30. Uzimajući u obzir provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje odnosno činjenicu da je navedenim vještačenjem utvrđeno da niti jedan mjesec kroz cijeli utuženi period od 1. 7. 2006. do 31. 7. 2015., dakle, kroz period otplate kredita od preko devet godina, 49 mjeseci visina razlike mjesečnog anuiteta nije iznosila preko 5,00 eur (37,67 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), te da ostatak utuženog period visina razlike nije prelazila iznos od 13,25 eur (99,83 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), po mišljenju ovog suda, nema mjesta zaključku da je uslijed konkretne promjene ugovorene kamatne stope nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno neravnopravnost ugovornih strana, na štetu ovdje tužiteljice, a koja je jedna od osnovnih materijalnopravnih pretpostavki za kvalifikaciju određene ugovorne odredbe kao nepoštene, a time i ništetne.

31. Odredbama čl. 4.1. i 7.2. tužiteljica je preuzela obvezu povrata iznosa kredita tuženiku, kao i plaćanja ugovorene kamate (čl. 1021. ZOO) pa okolnost što je tužiteljica kroz period od devet godina otplate kredita, uz iznos kredita i ugovorenu kamatnu po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, platila tuženiku temeljem promijenjene kamatne stope i iznos od ukupno 714,66 eur više (u periodu od mjeseca srpnja 2007. do mjeseca siječnja 2008. platila je zbog niže kamatne stope ukupno 11,83 eur manje od onog što bi za taj period platila po početno ugovorenim uvjetima), ne ukazuje na postojanje značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, pri čemu tužiteljica ne dokazuje visinu svojih prihoda kroz navedeni period.

32. Prema tome, zaključak je suda da tužiteljica nije dokazala da bi u konkretnom slučaju odredba čl. 4.1. Ugovora, u dijelu u kojem u dijelu u kojem je između stranaka ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP bila nepoštena, a stoga i ništetna (čl. 87.st. 1. ZZP).

33. Stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbijen kao neosnovan (toč. I. izreke presude).

34. Nadalje, obzirom da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbijen kao neosnovan, bespredmetan je prigovor zastare kojeg ističe tuženik, međutim, radi tuženika je za istaknuti da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (čl. 323. ZOO) prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

35. Prigovor radi prijeboja nije osnovan iz razloga što, po ocjeni ovog suda, ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici, unatoč činjenici da je nalazom i mišljenjem vještakinje Dragane Bubalo utvrđen pad kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatu u ukupnom iznosu od 11,83 eur.

36. Ovo iz razloga što je tuženik, kao vjerovnik, samostalno ponudio korisniku kredit, kao potrošaču, pa postupajući na taj način nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu te je tužiteljica plaćala anuitete upravo temeljem izračuna tuženika, a kako to slijedi iz odredbe čl. 4.1. Ugovora

37. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke presude (čl. 338. st .3. ZPP).

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, odnosno stoga što je tužiteljica u cijelosti izgubila spor dužna je tuženiku naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 13. 2. 2025. i 8. 4. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podneska od 27. 11. 2024. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8. st.1.), te PDV u iznosu od 200,00 eur, ukupno 1.000,00 eur.

39. Tuženiku nisu priznati troškovi za sastav podnesaka od 30. 6. 2024. i 16. 10. .2024. jer nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

40. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 23. svibnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte