REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ul. Ivana Gundulića 27
Posl. broj: P-2138/2022-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužitelja UO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetnik u Splitu protiv tuženika Erste&Steiermarkische Banka d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupane po punomoćniku Damir Metelko, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 27. veljače 2025. godine u prisustvu tužitelja osobno sa punomoćnikom te punomoćnika tuženika, dana 23. svibnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/514000607-5103202425 od 16.10.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je iznos kredita 31.752,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, članak 7., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se otplata kredita vrši u iznosu anuiteta od 526,07 CHF, u dijelu u kojem se povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunavaju po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 3.128,52 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
-na iznos od 16,83 EUR od 1.11.08.
-na iznos od 20,49 EUR od 01.01.09.
-na iznos od 21,98 EUR od 01.02.09.
-na iznos od 23,49 EUR od 01.03.09.
-na iznos od 19,00 EUR od 01.04.09.
-na iznos od 18,79 EUR od 01.05.09.
-na iznos od 13,86 EUR od 01.06.09.
-na iznos od 8,07 EUR od 01.07.09.
-na iznos od 10,45 EUR od 01.08.09.
-na iznos od 14,64 EUR od 01.09.09.
-na iznos od 10,57 EUR od 01.10.09.
-na iznos od 10,17 EUR od 01.11.09.
-na iznos od 15,02 EUR od 01.12.09.
-na iznos od 18,91 EUR od 01.01.10.
-na iznos od 23,99 EUR od 01.02.10.
-na iznos od 22,76 EUR od 01.03.10.
-na iznos od 31,52 EUR od 01.04.10.
-na iznos od 29,62 EUR od 01.05.10.
-na iznos od 31,70 EUR od 01.06.10.
-na iznos od 54,98 EUR od 01.07.10.
-na iznos od 49,83 EUR od 01.08.10.
-na iznos od 68,79 EUR od 01.09.10.
-na iznos od 59,39 EUR od 01.10.10.
-na iznos od 51,28 EUR od 01.11.10.
-na iznos od 75,50 EUR od 01.12.10.
-na iznos od 87,86 EUR od 01.01.11.
-na iznos od 75,12 EUR od 01.02.11.
-na iznos od 3,19 EUR od 16.02.11.
-na iznos od 81,46 EUR od 01.03.11.
-na iznos od 62,34 EUR od 01.04.11.
-na iznos od 11,10, EUR od 14.04.11.
-na iznos od 62,50 EUR od 01.05.11.
-na iznos od 13,08 EUR od 09.05.11.
-na iznos od 82,45 EUR od 01.06.11.
-na iznos od 17,13 EUR od 08.06.11.
-na iznos od 82,83 EUR od 01.07.11.
-na iznos od 19,44 EUR od 06.07.11.
-na iznos od 99,95 EUR od 01.08.11.
-na iznos od 35,47 EUR od 08.08.11.
-na iznos od 91,15 EUR od 01.09.11.
-na iznos od 41,44 EUR od 06.09.11.
-na iznos od 82,49 EUR od 01.10.11.
-na iznos od 21,39 EUR od 11.10.11.
-na iznos od 84,16 EUR od 01.11.11.
-na iznos od 20,41 EUR od 07.11.11.
-na iznos od 82,39 EUR od 01.12.11.
-na iznos od 19,22 EUR od 6.12.11.
-na iznos od 87,33 EUR od 01.01.12.
-na iznos od 21,14 EUR od 09.01.12.
-na iznos od 90,23 EUR od 01.02.12.
-na iznos od 24,37 EUR od 09.02.12.
-na iznos od 89,57 EUR od 01.03.12.
-na iznos od 25,40 EUR od 07.03.12.
-na iznos od 87,31 EUR od 01.04.12.
-na iznos od 23,77 EUR od 07.04.12.
-na iznos od 88,37 EUR od 01.05.12.
-na iznos od 24,24 EUR od 08.05.12.
-na iznos od 89,60 EUR od 01.06.12.
-na iznos od 25,43 EUR od 11.06.12.
-na iznos od 87,42 EUR od 01.07.12.
-na iznos od 24,97 EUR od 07.07.12.
-na iznos od 88,36 EUR od 01.08.12.
-na iznos od 24,52 EUR od 06.08.12.
-na iznos od 86,92 EUR od 01.09.12.
-na iznos od 23,49 EUR od 05.09.12.
-na iznos od 84,84 EUR od 01.10.12.
-na iznos od 21,50 EUR od 05.10.12.
-na iznos od 87,50 EUR od 01.11.12.
-na iznos od 24,06 EUR od 14.11.12.
III. Odbacuje se protutužbeni zahtjev tuženika protutužitelja protiv tužitelja protutuženika koji glasi: "Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 2.049,52 / EUR 271,98 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
-kn 0,77 /EUR 0,10 od 02.11.2006. pa do isplate,
-kn 14,57 /EUR 1,93 od 02.12.2006. pa do isplate,
-kn 41,37/EUR 5,49 od 02.01.2007. pa do isplate,
-kn 59,39 /EUR 7,88 od 02.02.2007. pa do isplate,
-kn 51,03 /EUR 6,77 od 02.03.2007. pa do isplate,
-kn 55,91 /EUR 7,42 od 02.04.2007. pa do isplate,
-kn 101,53 /EUR 13,48 od 02.05.2007. pa do isplate,
-kn 112,73 /EUR 14,96 od 02.06.2007. pa do isplate,
-kn 127,52 /EUR 16,92 od 02.07.2007. pa do isplate,
-kn 127,41 /EUR 16,91 od 02.08.2007. pa do isplate,
-kn 107,16 /EUR 14,22 od 02.09.2007. pa do isplate,
-kn 137,30 /EUR 18,22 od 02.10.2007. pa do isplate,
-kn 138,04 /EUR 18,32 od 02.11.2007. pa do isplate,
-kn 116,89 /EUR 15,51 od 02.12.2007. pa do isplate,
-kn 119,20 /EUR 15,82od 02.01.2008. pa do isplate,
-kn 73,91 /EUR 9,81 od 02.02.2008. pa do isplate,
-kn 43,87 /EUR 5,82 od 02.03.2008. pa do isplate,
-kn 14,20/EUR 1,88 od 02.04.2008. pa do isplate,
-kn 83,80 /EUR 11,12 od 02.05.2008. pa do isplate,
-kn 103,13 /EUR 13,69 od 02.06.2008. pa do isplate,
-kn 82,01 /EUR 10,88 od 02.07.2008. pa do isplate,
-kn 124,10 /EUR 16,47od 02.08.2008. pa do isplate,
-kn 114,63 /EUR 15,21 od 02.09.2008. pa do isplate,
-kn 73,07 /EUR 9,70 od 02.10.2008. pa do isplate,
-kn 25,98 /EUR 3,45 od 02.12.2008. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena".
IV. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužitelju iznos od 1.476,37 EUR, sa zateznom kamatom od 23. svibnja 2025. godine do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu s prilozima (listovi 1-6 spisa) protiv tužene radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
1.1. Tužitelj je dana 16.10.2006., s tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 2402006-1031262160/514000607-5103202425, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 31.752,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika.
1.2. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 2. i 7. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 7. Ugovora vezao uz ovu valutu, te je u čl. 8. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,99% godišnje ugovorivši kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukama banke“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.
1.3. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.
1.4. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014. g., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je Erste&Steiermärkische bank d.d. (kao trećetuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017- 10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. (kao trećetuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su je time postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.5. Na temelju dokumentacije tužitelj je izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznosi 23.571,82 kuna.
1.6. Konačno određenje tužbenog zahtjeva tužitelj je dao u podnesku od 2. siječnja 2025. godine (listovi 268 do 271 spisa).
2. U svom odgovoru na tužbu s prilozima (listovi 35-48 spisa) tuženik ističe kako slijedi:
2.1. Prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 510320242425 od 16. listopada 2006. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke.
2.2. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP).
2.3. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.
2.4. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese rješenje kojim se: 1. Stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 02. rujna 2022. godine. 2. Općinski sud u Splitu oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.
2.5. Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 25. svibnja 2022. godine.
2.6. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznosa od kn 23.571,82 zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, a sve s osnove navodno preplaćenih tečajnih razlika.
2.7. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti.
2.8. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari.
2.9. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).
2.10. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
2.11. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.
2.12. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 01. lipnja 2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
2.13. Tuženik također ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK).
2.14. Predmetni ugovor o kreditu ne može se smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK. Naime, radi se zapravo o kreditu čija namjena je bila adaptacija stambenog prostora u Hrvacima, Sinj, i to u svrhu iznajmljivanja. Dakle, tužitelj je ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, a slijedom čega se tužitelj ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama.
2.15. Na opisanu okolnost tuženik predlaže saslušanje tužitelja i službenika banke koji je ugovarao ovaj kredit, gđe UOL, a kojemu se tužitelj obratio s idejom ugovaranja ovoga kredita. Nadalje, tuženik na navedenu okolnost dodatno predlaže sudu i da se službenim putem pribave podaci od nadležnog upravnog odjela Splitsko-dalmatinske županije, Turističke zajednice grada Sinja i porezne uprave i to Područnog ureda Split, ispostave Split, a sve vezano za iznajmljivanje nekretnine tužitelja ( je li tužitelj bio evidentiran kao iznajmljivač predmetne nekretnine odnosno je li ostvarivao ili ostvaruje dohodak od iznajmljivanja nekretnine).
2.16. Dodatno se ističe da tužitelj na adresi navedene nekretnine nikada nije niti imao prijavljeno prebivalište.
2.17. ZZP u odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
2.18. Stoga, kako je namjena predmetnog kredita bila adaptacija kuće za iznajmljivanje, tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. Shvaćanje da u konkretnoj situaciji tužitelju ne pripada pravo na zaštitu po odredbama ZZP-a potvrđeno je i u odlici Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1960/2020 od 22. rujna 2021. godine.
2.19. U pogledu tumačenja pojma „potrošač“ tuženik upućuje i na recentnu presudu Suda EU u predmetu C-630/17 DO protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, koju dostavlja u privitku, a u kojoj presudi je Sud EU, odgovarajući na treće pitanje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu, kojim je taj sud pitao Sud EU za tumačenje pojma potrošača iz perspektive pravne stečevine EU, utvrdio:
“Pojam „potrošač” treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih.
Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom
– odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini.
S obzirom na ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem.”
2.20. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU tužitelj se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega se zahtjev za isplatu tužitelja uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK-u.
2.21. Budući da je tuženik osporio tužitelju status potrošača i za to naveo prethodno navedene jasne razloge, tada je na tužitelju da dokaže da je predmetni kredit koristio samo sa osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi članka 3. ZZP-a.
2.22. Da je teret dokaza u pogledu statusa potrošača u konkretnom slučaju na tužitelju, u istovrsnom predmetu zauzeo je i Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju poslovnog broja Gž-226/2021 od 13. travnja 2021. godine u kojem navodi: „U pogledu tereta dokaza, odlučne činjenice o statusu tužitelja kao potrošača, valja prije svega istaknuti kako prvostupanjski sud neosnovano smatra da je u situaciji kada je tužena osporila tužitelju njegov status potrošača i za to navela jasne razloge, teret dokaza da tužitelj ne bi bio potrošač je na tuženoj (tužena nije dužna dokazivati negativne činjenice), što osnovano ističe u žalbi. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev u tužbi temelji upravo na povredi odredaba ZZP/03, pa je stoga u ovome postupku dužan dokazati odlučnu činjenicu da je potrošač u smislu ranije definicije čl. 3. toč. 1. ZZP/03, kako to tvrdi u svojoj tužbi.“
2.23. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
2.24. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.
2.25. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.
2.26. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke.
2.27. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika.
2.28. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja.
2.29. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.
2.30. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.
2.31. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.
2.32. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.
2.33. Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 22. Zakona o obveznim odnosima.
2.34. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.
2.35. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.
2.36. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.
O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora
2.37. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka)
2.38. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.
2.39. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: • u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);
• ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;
• težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;
• isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;
• na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;
2.40. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.
2.41. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:
i. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.
ii. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja.
Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.
iii. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. iv. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro.
Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.
2.42. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.
2.43. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem, gđe UOL i njene nadređene ZO.
2.44. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. MO (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir.
2.45. Također, gđa. MO je svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.
2.46. Predloženim svjedokom i dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju, odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti tužitelja.
O nepostojanju «ekstra profita» Banke
2.47. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku.
2.48. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora.
2.49. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice:
• promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a)
• banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a) • tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije
2.50. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita.
2.51. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.
Oscilacija tečaja CHF u razdoblju prije sklapanja Ugovora o kreditu
2.52. Kao što se navodi u gornjem tekstu, tužitelj je nesporno dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune.
2.53. Obzirom da je tužitelj nesporno bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to stoga tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku.
2.54. Naime, ističe se da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma.
2.55. Slijedom navedenog, iako tuženik smatra da nije potrebno uopće određivati financijsko vještačenje u ovom predmetu, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, ukoliko bi sud ipak odredio navedeno vještačenje, tuženik predlaže da sud naloži vještaku da prikaže i tečajeve CHF u odnosu prema HRK po kojima je tužitelj vršio plaćanja te da sud, a obzirom da je tužitelj bio upoznat s povijesnim maksimumom kretanja tečaja, odbije kao neosnovano potraživanje tužitelja koje je unutar navedenog okvira.
Zaključno
2.56. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.
2.57. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.
2.58. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak.
2.59. Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelja te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe.
2.60. Podredno, ukoliko bi naslovni sud ipak smatrao da tužitelju pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, tuženik ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma.
2.61. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
2.62. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.
2.63. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
2.64. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
2.65. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“
2.66. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
2.67. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.049,52 / EUR 271,98 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).
2.68. Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 2.049,52 / EUR 271,98 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
-kn 0,77 /EUR 0,10 od 02.11.2006. pa do isplate,
-kn 14,57 /EUR 1,93 od 02.12.2006. pa do isplate,
-kn 41,37/EUR 5,49 od 02.01.2007. pa do isplate,
-kn 59,39 /EUR 7,88 od 02.02.2007. pa do isplate,
-kn 51,03 /EUR 6,77 od 02.03.2007. pa do isplate,
-kn 55,91 /EUR 7,42 od 02.04.2007. pa do isplate,
-kn 101,53 /EUR 13,48 od 02.05.2007. pa do isplate,
-kn 112,73 /EUR 14,96 od 02.06.2007. pa do isplate,
-kn 127,52 /EUR 16,92 od 02.07.2007. pa do isplate,
-kn 127,41 /EUR 16,91 od 02.08.2007. pa do isplate,
-kn 107,16 /EUR 14,22 od 02.09.2007. pa do isplate,
-kn 137,30 /EUR 18,22 od 02.10.2007. pa do isplate,
-kn 138,04 /EUR 18,32 od 02.11.2007. pa do isplate,
-kn 116,89 /EUR 15,51 od 02.12.2007. pa do isplate,
-kn 119,20 /EUR 15,82od 02.01.2008. pa do isplate,
-kn 73,91 /EUR 9,81 od 02.02.2008. pa do isplate,
-kn 43,87 /EUR 5,82 od 02.03.2008. pa do isplate,
-kn 14,20/EUR 1,88 od 02.04.2008. pa do isplate,
-kn 83,80 /EUR 11,12 od 02.05.2008. pa do isplate,
-kn 103,13 /EUR 13,69 od 02.06.2008. pa do isplate,
-kn 82,01 /EUR 10,88 od 02.07.2008. pa do isplate,
-kn 124,10 /EUR 16,47od 02.08.2008. pa do isplate,
-kn 114,63 /EUR 15,21 od 02.09.2008. pa do isplate,
-kn 73,07 /EUR 9,70 od 02.10.2008. pa do isplate,
-kn 25,98 /EUR 3,45 od 02.12.2008. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
2.69. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.
2.70. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost:
- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja.
2.71. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 8-32 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 49- 180 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 31. listopada 2024. godine (listovi 210-246 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 25. studenoga 2024. godine (listovi 261-267 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 2. siječnja 2025. godine (list 272 spisa), saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke na ročištu od 14. siječnja 2025. godine (listovi 273-274 spisa).
4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Tuženik protutužitelj nema pravni interes za utvrđenje postojanja protutražbine.
7. Naime, među strankama nije sporno da je tužitelj bio korisnik kredita u švicarskim francima kojega je podigao kod tuženika.
8. Među strankama jest sporno jesu li ništetne i bez pravnog učinka specificirane odredbe navedenog ugovora.
8.1. Sporno jest nadalje je li tuženik obvezan isplatiti tužitelju precizirane novčane iznose koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
9. Ugovor o kreditu (listovi 10-13 spisa) zaključen je 16. listopada 2006. godine između Erste Steiermaerkische bank d.d. Rijeka kao kreditora i RO iz [adresa] kao korisnika kredita te CO iz [adresa], kao jamca platca.
9.1. Kredit je plasiran u iznosu od 31.752,00 CHF.
9.2. Namjena kredita je stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit – kredit za adaptaciju.
9.3. Rok vraćanja kredita je 72 mjeseca od prijenosa kredita u otplatu.
9.4. Iznos mjesečnog obroka 526,07 CHF.
9.5. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugih eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za švicarski franak na dan odobrenja žiroračuna banke. Korisnik kredita upoznat je sa mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.
9.6. Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,990 % godišnje. Kamata se obračunava primjenom proporcionalne metode.
10. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
11. Ovaj sud polazi od činjenice da je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i da se često koristi, te da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni. Primijenivši na tako utvrđene činjenice odredbe ZZP-a prema kojima nije dopušteno ocjenjivati jesu li odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su jasne, lako razumljive i (lako) uočljive, sud zaključuje da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, s obzirom da su jasne, lako razumljive i (lako) uočljive, izuzete od ispitivanja poštenosti.
12. Međutim, kako prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13) te sukladno tome i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tužena u predugovornoj fazi tužiteljici predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, u duhu prava EU, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.
13. Među strankama nije sporno da u samom ugovoru koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.
14. Za ocjenu jesu li sporne odredbe razumljive prosječnom potrošaču, mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je tuženik komunicirao općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojim se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača. Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.
15. Prije svega treba reći da ovom postupku treba ocijeniti je li sporna odredba razumljiva prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, a ne da li bi prosječni potrošač samo na temelju reklame sklopio ugovor.
16. Prema točki 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksi suda Europske Unije, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Potrošač je u članku 2. točka a) Direktive 2005/29/EZ definiran kao svaka fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ova Direktiva, djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja.
17. U smislu zahtjeva za jasno i razumljivo sastavljen tekst ugovornih odredaba, ova definicija znači da potrošač, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, pri čemu treba uzeti u obzir razinu pažnje koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću (mišljenje Nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16, t. 63.).
18. U konkretnom slučaju sud je utvrdio kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače, da je intervalutarna promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o čemu tuženik, također nije obavijestio potrošače, iako opisana zaštita domaće valute u odnosu na Euro, osim što ovisi o odluci HNB-a, nema nikakvog utjecaja na rizik koji kod valute švicarski franak postoji neovisno o tome što HNB štiti drugu valutu.
19. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad je sklopljen ugovor koji je predmet ovog postupka i sadrži odredbe koje su predmet ovog postupka nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.
20. Budući da navedene odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.
21. Stoga, bez obzira što u vrijeme kad je bio sklopljen ugovor koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, to je ovdje slučaj.
22. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
23. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.
24. Tako i prosječnog potrošača i pojedinačnog potrošača izravno navodi na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za potrošača, posebno rizičnom valutnom klauzulom.
25. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
26. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.
27. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti.
28. Nema nikakve sumnje da je tužena kao banka svjesna svog položaja vezano za svoje stručno znanje i da mora biti svjesna da prosječni potrošač nema stručna znanja o onome što oni sami znaju, i to ne samo na temelju definicija iz zakona, nego i iz svog iskustva. Svrha ugovora o kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Svaki trgovac obavlja profesionalnu djelatnost radi ostvarenja profita. U ovom slučaju banka, čija je (između ostalog) poslovna aktivnost sklapati ugovore o kreditu s potrošačima radi ostvarenja profita, ima financijska znanja koja potrošač nema. To znaju i potrošači i banke. Prosječni potrošač, budući da zna da nema stručnih znanja, a banka ih ima i potrošač je toga svjestan, svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da potrošač dobije novac za rješavanje potreba, mora biti obzirna prema potrošačima i njihovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ih o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Konačno, ako na temelju pojedinih odredaba ugovora koje potrošač nije razumio dođe do situacije da potrošač ne može izvršavati svoju obvezu vraćanja kredita, može doći do prodaje nekretnine u ovršnom postupku, što je suprotno svrsi zbog koje je potrošač sklopio ugovor.
29. Uzimajući u obzir socijalne i kulturne čimbenike u Republici Hrvatskoj u vrijeme oglašavanja mogućnosti za sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (od 2005.-2008. godine) i određeno vrijeme prije toga (mnogi građani su dobili i otplaćivali kredite s valutnom klauzulom u DEM), prosječni potrošač u RH je načelno bio upoznat s pojmom valutne klauzule, ali, kako je uglavnom bila u opticaju valutna klauzula u DEM, nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu.
30. Logično je da su potrošači, polazeći od načela povjerenja prema bankama, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.
31. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 30 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a potrošač ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.
32. Navedeni rizik mogao bi biti prihvatljiv kad bi ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana bila uspostavljena na način, odnosno da je potrošač na temelju ugovora u zamjenu za prihvaćanje opisanog rizika dobio odgovarajuća prava koja bi mu to kompenzirala.
33. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi potrošačima bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta.
34. Tome u prilog govori iskaz saslušanog tužitelja (listovi 273, 274 spisa), u dijelu gdje navodi da mu je u banci predočen ugovor o kreditu kojega je pročitao.
34.1. Predloženo mu je pritom u banci da podigne kredit u švicarskim francima, jer da je taj kredit povoljan, da neće doći do promjene kamate po tom kreditu.
35. Prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 56/23), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.
36. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se o posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.
36.1. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
36.2. Slijedom toga je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi.
37. Na temelju navedenih činjenica ovaj sud smatra da su odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula, kako je navedeno pod točkom I. tužbenog zahtjeva i to članka 2. i članka 7. ugovora o kreditu, nepoštene, prema tome ništetne, slijedom čega je valjalo usvojiti tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. i 7., odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke.
38. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 1. lipnja 2022. godine.
39. S obzirom na izloženo, očito je da utuženo potraživanje nije zastarjelo.
39.1. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima; Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZOO).
39.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
40. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P – 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je utvrđena ništetnost odredbi u pogledu ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu švicarskog franka, postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.
41. Tome dosljedno, u međuvremenu nije protekao petogodišnji zastarni rok za utuženo potraživanje tužitelja.
42. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).
43. Tužitelj je, prema izloženom, tijekom postupka dokazao da mu je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazao odgovornost tuženika za to.
44. Visina nastale štete dokazana je i specificirana priloženim izračunom (listovi 8 i 9 spisa), prema kojem je preciziran tužbeni zahtjev.
45. Na dosuđene iznose tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dospijeća do isplate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).
46. Valjalo je prema tome, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev.
47. Radi toga je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke.
48. Tuženik protutužitelj nema pravni interes za deklaratorni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje postojanja tražbine u iznosu od 271,98 EUR, sa zateznim kamatama, s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog tečaja) (čl. 187. ZPP).
49. Radi toga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.
50. Nadalje, neosnovan je prijedlog tuženika za izvršenje prijeboja navedene protutražbine tuženika sa utuženom tražbinom tužitelja.
50.1. To iz razloga što priloženim izračunom (listovi 8 i 9 spisa), u odnosu na koji tuženik protutužitelj nije imao primjedbi, nije utvrđena navedena protutražbina potonjega.
51. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici.
52. Temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, u vezi sa odredbom čl. 155. ZPP, tužitelju je, na ime naknade popisanog parničnog troška (list 278 spisa), priznato slijedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 7. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 31. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 11. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 2. siječnja 2025. godine u iznosu od 50,00 EUR ( Tbr. 8. toč. 4. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 14. siječnja 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 27. veljače 2025. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. O.T.), odnosno ukupno iznos od 1.150,00 EUR
52.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 287,50 EUR na ime PDV-a, iznos od 38,87 EUR na ime troška sudske pristojbe tužbe.
52.2. Tako se dobije ukupni iznos od 1.476,37 EUR.
53. Na dosuđeni iznos naknade parničnog troška tužitelju pripada pravo na zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od dana presuđenja, tj. od 23. svibnja 2025. godine do isplate (čl. 29. st. 1. i 2. ZOO).
54. Radi toga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.
U Splitu, dana 23. svibnja 2025. god.
SUDAC
Željko Borić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti: tužitelju, po punomoćniku; tuženiku, po punomoćniku;
