REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-180/2024-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužiteljice HL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Aleksandar Duduković, odvjetnik u Zagrebu protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, radi utvrđenja, nakon zaključene glavne i javne rasprave 9. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice, odvjetnika Aleksandra Dudukovića i punomoćnika tužene, zamjenika Općinske državne odvjetnice u Novom Zagrebu Marina Trinajstića, 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica HL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] dosjelošću stekla pravo vlasništva na odgovarajućem suvlasničkom dijelu kat. čest. [katastarska čestica] - [adresa] ukupne površine 3422 m2 od toga dvorište površine 1628 m2, Stambena zgrada, [adresa],21,23,25,27,29,31,33,35,37,39,41 površine 1794 m2, a koji je odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi neodvojivo povezan sa vlasništvom 15. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom Etažno vlasništvo (E-14) - garaža površine 15,06 m2, [adresa], upisano u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k.o. 335444 k. o. [katastarska općina].

Tužena Republika Hrvatska (oib:52634238587) dužna je trpiti uknjižbu prava vlasništva LEVNAIĆ VERE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] na odgovarajućem suvlasničkom dijelu kat. čest. [katastarska čestica] - [adresa] ukupne površine 3422 m2 od toga dvorište površine 1628 m2, Stambena zgrada, [adresa],21,23,25,27,29,31,33,35,37,39,41 - površine 1794 m2, a koji je odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi neodvojivo povezan sa vlasništvom 15. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom Etažno vlasništvo (E-14) - garaža površine 15,06 m2, [adresa], upisano u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k.o. 335444 k. o. [katastarska općina].

Tužena Republika Hrvatska (OIB 52634238587) dužna je tužiteljici HL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] naknaditi prouzrokovani parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena."

II. Nalaže se tužiteljici HL naknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj trošak parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR (dvijetisuće eura), u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužbu su ovom sudu 29. veljače 2024. podnijele HL i DL protiv Republike Hrvatske u kojoj su navele da su u posjedu garaže površine 15,06 m2 na adresi u [adresa], da taj njihov posjed nesmetano traje od 2001. godine, da je posjed ove garaže od 1975. godine do svoje smrti 2001. godine imao ČL, suprug DL i otac HL, a da su ga one od njega naslijedile, da ova garaža čini neodvojivu građevinsku cjelinu sa stanom na istoj adresi, a da je ČL 1975. godine taj stan dobio na korištenje Ugovorom o korištenju stana br. 194-243 od 20. ožujka 1975. godine sklopljenim sa tadašnjom Direkcijom za upravljanje i gazdovanje vojnim stambenim fondom dok je sufinancirao izgradnju ove garaže Ugovorom o učešću za stambenu izgradnju br. 322-222/73 od 14. svibnja 1974. sklopljenim sa investitorom Brodarskim institutom te da je Ugovorom o kupoprodaji ovog stana br. 371-07/95-04/11308 od 28. rujna 1995. te sukladno odredbi čl. 1 st. 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stekao pravo vlasništva istog pa da smatraju da je stekao i pravo vlasništva navedene garaže kao sa ovim stanom neodvojive građevinske cjeline. Još su navele da je u zemljišnim knjigama kao vlasnica ove garaže u postupku povezivanja zemljišne knjige i knjige položenih ugovora upisana Republika Hrvatska, a da one smatraju da do tog upisa nije trebalo doći jer su one kao nasljednice ČL stekle samostalan, zakonit, istinit, pošten i nesmetan posjed ove garaže te on zajedno sa posjedom ČL traje od 1975. godine pa smatraju da su tako dosjelošću stekle i pravo vlasništva ove garaže prema odredbama čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Navele su i da su se Republici Hrvatskoj 21. studenog 2023. obratile radi mirnog rješenja ovog spora, no da odgovor nisu dobile pa su slijedom svega navedenog predložile da sud presudom utvrdi da su u jednakim dijelovima dosjelošću stekle pravo vlasništva navedene garaže, pobliže opisane u izreci ove presude i da je tužena dužna trpjeti upis njihovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Predložile su i da sud tuženoj naloži da im naknadi trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tužena Republika Hrvatska je podnijela odgovor na tužbu u kojem je navela da se tužbi i tužbenom zahtjevu protivi, da je ČL kao prednik tužiteljica kupio stan na ovdje predmetnoj adresi i to kao nositelj stanarskog prava na njemu, a sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, no da nije kupio i ovdje predmetnu garažu, da je ta garaža prema odredbama navedenog zakona zaseban predmet prodaje, da je u zemljišnom knjigama upisana odvojeno od navedenog stana te da tužiteljici HL od 1. rujna 2023. ispostavlja račun za naknadu za bespravno korištenje ove garaže. Još je navela da ČL, iako je učestvovao u izgradnji ove garaže, nikada nije stekao vlasništvo iste i da je ugovorio da to pravo vlasništva ne stječe pa da stoga smatra da niti dosjelošću nije mogao steći to pravo vlasništva niti ga dosjelošću mogu steći tužiteljice. Navela je i da tužiteljice znaju da ovu garažu koriste bez pravne osnove i da stoga njihov posjed iste nije pošten. Predložila je tužbeni zahtjev odbiti, a tužiteljicama naložiti da joj naknade trošak ovog parničnog postupka.

3. Tužiteljica DL preminula je tijekom postupka pa je isti u odnosu na nju prekinut te je potom pravomoćnom odlukom ovog suda nastavljen u odnosu na njenu zakonsku nasljednicu HL, sada jedinu tužiteljicu.

4. Tužiteljica HL u nastavku je postupka predložila da sud presudom utvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva predmetne garaže, pobliže opisane u izreci ove presude i da je tužena dužna trpjeti upis njenog prava vlasništva u zemljišnim knjigama kao i da naloži tuženoj da joj naknadi trošak ovog parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u preslike zahtjeva (list 7 do 10, 86 spisa), preslike povratnice i potvrde (list 11 spisa), preslike rješenja (list 12 do 21 te 30 i 31 spisa), preslike ugovora (list 22 do 28, 67 do 70 spisa), preslike zapisnika (list 29, 66, 76 spisa), preslike izvadaka (list 32 do 60 spisa), preslike računa (list 61 do 64, 78 do 81 spisa), presliku izračuna (list 65 spisa), presliku dopisa (list 75 spisa), preslike fotografija (list 77 spisa) i spis ovog suda poslovni broj Z-47/16, proveo je uviđaj predmetne garaže (list 106 i 111 spisa) te vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ing. građ. ĐL (list 114 do 181 spisa) i saslušao je svjedoka RL (list 214 spisa) te tužiteljicu HL (list 215 i 216 spisa).

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

7. Tužiteljica HL predlaže sudu utvrditi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva utužene nekretnine (garaže) time što ju je zakonom propisani niz godina posjedovala te ju i danas posjeduje, a posjedovali su ju i njeni pravni prednici dok slijedom navoda tužene Republike Hrvatske sud nalazi da je ovaj posjed tužiteljice i njenih pravnih prednika nesporan dok su sporne njegove karakteristike i njegova kakvoća, koje su zakonom propisane kao pretpostavka stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

8. Odredbama čl. 159. st. 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15.; u daljnjem tekstu: ZV) je propisano da samostalni posjednik nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom četrdeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Kako je među ovdje strankama nesporno da je predmetna garaža sada upisana u zemljišne knjige kao vlasništvo Republike Hrvatske dok iz također među strankama nespornog sadržaja spisa ovog suda poslovni broj Z-47/16, koji je sud pročitao na prijedlog tužiteljice, proizlazi da je pravo vlasništva iste u zemljišnim knjigama prije Republike Hrvatske bilo upisano za Brodarski institut kao ustanovu u državnom vlasništvu, stav je ovog suda da je na tužiteljici HL u ovom postupku bio teret dokazati da je do trenutka podnošenja ove tužbe (29. veljače 2024.) ovdje predmetnu garažu neprekidno samostalno posjedovala četrdeset godina. Kako je, pak, odredbama čl. 18. st. 3. i 5. ZV-a propisano da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, a i da se posjed smatra poštenim osim ako se dokaže suprotno, stav je ovog suda da je na tuženoj Republici Hrvatskoj, pak, u ovom postupku bio teret dokazati da je tužiteljica HL u razdoblju od četrdeset godina samostalnog neprekidnog posjedovanja predmetne garaže znala odnosno da je obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati da joj pravo na taj posjed ne pripada.

9. Tužiteljica HL je već u tužbi navela da posjed predmetne garaže, kao i njena majka DL, ima od 2001. godine kada ga je naslijedila od svog oca ČL koji ga je, pak, imao od 1975. godine. Saslušana, pak, kao stranka tužiteljica je, međutim, iskazala da je njen otac ČL kao zaposlenik Brodarskog instituta ovu garažu dobio na korištenje zajedno sa stanom na istoj adresi 1974. godine i da su te godine u prosincu njeni roditelji i ona, tada u dobi od 12 godina, uselili u ovaj stan i počeli koristiti ovu garažu za obiteljske potrebe, da su ju njeni roditelji koristili neprekidno do svoje smrti, a ona ju koristi i danas. Sud je ovaj iskaz tužiteljice ocijenio jasnim, logičnim, životnim i stoga uvjerljivim pa je na temelju istog, a uvažavajući i da iz ostalih izvedenih dokaza ne proizlazi suprotno, nedvojbeno utvrdio da je tužiteljica svakako od 2001., kako to u tužbi navodi, no i ranije, sve od 1974. godine i tako svoje dječje dobi pa potom kroz razdoblje malodobnosti sa svojim roditeljima, a kasnije kroz svoju punoljetnost i sve do dana kada je podnijela tužbu u ovom postupku, neprekidno posjedovala ovdje predmetnu garažu, a i da su ju od 1974. godine do njihove smrti neprekidno posjedovali i njeni roditelji ČL i DL.

10. Odredbama čl. 11. st. 1. i 2. ZV-a je propisano da je samostalni posjednik onaj tko stvar ili pravo posjeduje kao da je njezin vlasnik odnosno kao da je nositelj toga prava te da se posjed smatra samostalnim ako se ne dokaže suprotno pa je stav ovog suda i da je na tuženoj u ovom postupku bio teret dokazati da tužiteljičin posjed i posjed njenih roditelja predmetne garaže nije bio samostalan već u smislu odredbe čl. 11. st. 1. ZV-a nesamostalan odnosno da su ovu garažu posjedovali priznajući višu vlast posrednog posjednika.

11. No kako već iz prethodno opisanog iskaza tužiteljice prema ocjeni suda jasno proizlazi da su i njeni roditelji i ona predmetnu garažu od poslodavca njenog oca (Brodarski institut) dobili na korištenje pa tako i u posjed, no ne i u vlasništvo, a da je tome tako proizlazi i iz sadržaja isprava koje je ovom sudu dostavila i predložila čitati sama tužiteljica (list 21 do 28 spisa) i koji je također među strankama nesporan pri čemu osobito čl. 3. st. 1. Ugovora o učešću za stambenu izgradnju (list 22 spisa) iz kojeg jasno proizlazi da je otac tužiteljice svom poslodavcu izrazio suglasnost da niti davanjem učešća za sufinanciranje izgradnje predmetne garaže nije stekao pravo vlasništva, suvlasništva ili neko drugo pravo na istoj, ovaj sud nalazi nedvojbeno utvrđenom činjenicu da ovaj posjed roditelja tužiteljice i tužiteljice 1974. godine kada je, kako je utvrđeno, stečen, nije bio samostalan obzirom je bio izveden iz više vlasti treće osobe i to vlasnika predmetne garaže koji je kao takav bio posredni posjednik iste.

12. Iz navoda stranaka, a i sadržaja daljnje isprave koju mu je predložila čitati i dostavila tužiteljica (list 86 spisa), a čiji je sadržaj među strankama nesporan, proizlazi da je među strankama nesporna i činjenica da je otac tužiteljice 1995. godine u skladu sa odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo od nadležnog državnog tijela zahtijevao kupnju predmetne garaže. Sud je, pak, uvidom u sadržaj daljnje isprave koju mu je predložila čitati i dostavila tužiteljica (list 67 do 70 spisa) utvrdio da nadležno državno tijelo ovom zahtjevu oca tužiteljice nije udovoljilo već da je udovoljilo samo zahtjevu koji je istovremeno podnio, a za kupnju stana na istoj adresi. Naime, riječ je o ugovoru o kupoprodaji u kojem je izričito navedeno da je predmet ugovora stan šifre 55101252032 te je isti precizno opisan kao stan na prvom katu, površine 101,70 m2 koji se sastoji od 3 sobe, a i u prethodno navedenom zahtjevu za kupnju ovaj je stan opisan istom šifrom te također kao stan na prvom katu koji se sastoji od tri sobe. Ovdje, pak, predmetna garaža u tom je zahtjevu bila posebno istaknuta kao dio ukupne površine stana od 110,73 m2 i tako veće od površine naznačene u ugovoru o kupnji tog stana što prema stavu ovog suda nedvojbeno predstavlja bitnu razliku u sadržaju spomenutog zahtjeva za kupnju i sklopljenog ugovora o kupnji pa tako sadržaj ovog ugovora o kupnji ne predstavlja dokaz da je otac tužiteljice istim kupio i predmetnu garažu kako to zaključuje tužiteljica. Pri tome valja reći i da je ovaj sud uvidom u sadržaj isprava koje mu je dostavila tužiteljica (list 21 do 28 spisa) kao i na temelju rezultata vještačenja koje je proveo na prijedlog tužiteljice - nalaza i mišljenja sudskog vještaka Daria Šerera od 23. listopada 2024. (list 114 do 182 spisa) koji je ocijenio jasno, logično i uvjerljivo obrazloženim i stoga vjerodostojnim te kojem stranke nisu niti prigovarale, nedvojbeno utvrdio da ovdje predmetna garaža sa stanom na istoj adresi predstavlja jednu građevinsku cjelinu, no i da ta činjenica prema stavu ovog suda ne predstavlja dokaz ovdje sporne činjenice da je predmetna garaža bila predmet Ugovora o kupoprodaji koji je otac tužiteljice ČL sklopio sa nadležnim državnim tijelom 1995. godine (list 67 do 70 spisa).

13. Niti iz ostalih dokaza izvedenih na prijedlog stranaka ne proizlazi da je zahtjevu oca tužiteljice da kupi ovdje predmetnu garažu ikada udovoljeno dok prema stavu ovog suda da je ovaj zahtjev odbijen odnosno da otac tužiteljice nikada nije postao vlasnikom predmetne garaže proizlazi iz sadržaja daljnje isprave koju mu je tužiteljica dostavila i predložila čitati - rješenja o nasljeđivanju njenog oca ČL (list 30 i 31 spisa) obzirom se u istom kao njegova ostavinska imovina u trenutku njegove smrti 2001. godine ne navodi predmetna garaža (već samo stan na istoj adresi i to izričito opisan kao stan na prvom katu, ponovno kao i u ugovoru o kupoprodaji naznačene površine 101,70 m2), a sud je iskaz tužiteljice na pitanje tužene zašto u tom rješenju kao imovina njenog oca nije navedena predmetna garaža, da o tome tada nije brinula već da je brinula njena majka i da nije sigurna jesu li tada bile povezane zemljišne knjige i knjige položenih ugovora ocijenio nejasnim, nelogičnim, neživotnim i stoga neuvjerljivim obzirom je tužiteljica tada bila u odrasloj dobi od 39 godina i stoga svakako i kao laik sposobna shvatiti značenje pojma ostavinske imovine osobito obzirom je istu u polovini i naslijedila te obzirom činjenica nepovezanosti podataka iz zemljišne knjige i knjige položenih ugovora za neku nekretninu nije ni od kakvog utjecaja na utvrđenje da ona predstavlja nečiju ostavinsku imovinu pri čemu to niti laiku, koji pojam i posljedice ove povezanosti i ne treba poznavati, ne predstavlja razlog za sumnju je li neka nekretnina ostavinska imovina ili ne. Ovakav iskaz, stoga, prema ocijeni suda predstavlja nastojanje tužiteljice da izbjegne jasan i istinit odgovor na pitanje o ovdje spornom vlasništvu predmetne garaže. Sud je tako na temelju izvedenih dokaza nedvojbeno utvrdio i da posjed predmetne garaže koji su roditelji tužiteljice i tužiteljica stekli kao nesamostalan od poslodavca oca tužiteljice nikada nije postao samostalan u smislu odredaba čl. 11. st. 2. ZV-a odnosno da isti ovu garažu nikada nisu posjedovali kao njeni vlasnici već priznajući višu vlast poslodavca oca tužiteljice kao njenog vlasnika i posrednog posjednika.

14. Na temelju ove činjenice, a obzirom je odredbama čl. 159. st. 3. i 4. ZV-a izričito propisano da posjed onoga koji stječe vlasništvo nekretnine dosjelošću svakako mora biti samostalan, sud je zahtjev tužiteljice da presudom utvrdi da je dosjelošću stekla pravo vlasništva ovdje predmetne garaže ocijenio neosnovanim, a ovom presudom nije utvrđivao daljnju među strankama spornu kakvoću njenog posjeda iste i posjeda njenih pravnih prednika, propisanu odredbama čl. 159. st. 3. i 4. te čl. 18. st. 3. ZV-a (poštenje posjeda) niti cijenio dokaze izvedene radi utvrđenja istih poput iskaza tužiteljice i svjedoka RL o saznanju tužiteljice za svojatanje ovdje tužene vlasništva predmetne garaže i sadržaja isprava koje su mu stranke predložile čitati koji govori o tom saznanju.

15. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude.

16. Odluka o troškovima ovog parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Zahtjev tužiteljice za naknadom ovih troškova ocijenjen je neosnovanim jer ista u ovom sporu nije uspjela. Tuženoj je, pak, obzirom je u ovom sporu uspjela, priznat kao potreban trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to trošak sastava odgovora na tužbu od 250 bodova (tbr. 7/1) i zastupanja na ročištima i uviđaju 2.7.2024., 2.10.2024. i 9.4.2025. od po 250 bodova za svako (tbr. 9/1) odnosno ukupno 1000 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR iznosi 2.000,00 EUR. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

U Zagrebu, 23. svibnja 2025.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužiteljici HL po punomoćniku

2. Tuženoj Republici Hrvatskoj po punomoćniku