Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-253/2024-11.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sucu toga suda Lovorki Grahek, u pravnoj stvari tužiteljice MB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 16. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim članak 5. Ugovora o kreditu broj 33-034-02256-4 od 12.2.2007. sklopljenog između tužiteljice MB kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao banke i glasi „Korisnik kredita dužan je platiti jednokratnu naknadu u visini od 2,50 % (slovima: dvacijelapedesetposto) od traženog iznosa kredita, a koja se obračunava i naplaćuje prije ili istovremeno sa plasmanom kredita, u kunama.“

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici MB iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita od 132,72 EUR, s pripadajućim zateznim kamatama od 12. veljače 2007. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog

- 2

dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. naknaditi tužiteljici MB troškove postupka u iznosu od 245,29 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj je navela da je da su ona i tuženik sklopili 12. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj 33-034-02256-4 kojim je ugovoreno da će joj tuženik staviti na raspolaganje iznos od 40.000,00 HRK te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 9,09 % godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika. Navela je da se radi o tipskom ugovoru o kreditu te da je u tom ugovoru ugovorena odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita, a koja odredba je nepoštena i ništetna. U pogledu pravne osnove svog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovorene naknade za obradu kredita pozvala se na presude Suda Europske Unije u predmetu C-84/29 i u predmetu C-224/19 u kojima je odlučeno kako je i pod kojim okolnostima nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. Navela je da joj u ovom konkretnom slučaju tuženik nije iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste morala nadoknaditi, da joj nije niti objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži te da u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Pozvala se na odredbu članka 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača sukladno kojoj je odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je specificirana naknada za obradu kredita nepoštena i ništetna. Predložila je utvrditi ništetnim članak 5. predmetnog ugovora o kreditu kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 132,72 EUR s osnove ništene naknade za obradu kredita zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 108/2024-4 od 26. travnja 2024. ovaj sud je određen kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu te je spis ustupljen ovom sudu na daljnje postupanje.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije jer je predmetni ugovor o kreditu sa tužiteljicom sklopila sa Međimurska banka, a ne tuženik. Naveo da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu

- 3

kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je tužiteljici iznos tzv. ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu te da iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Naveo je da predmetnu ugovorenu naknadu ima pravo naplaćivati na temelju svih relevantnih propisa te da ista naknada nema kompenzacijski karakter niti predstavlja naknadu štete ili ugovornu kaznu, već isključivo cijenu koju je tuženik naplatio tužitelju za pruženu uslugu. Uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kredita, nepostojanje ikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te da su tužiteljici pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, smatra da je očito da navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Istaknuo je i prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 132,72 EUR te je predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

4. Sud je u postupku izvršio uvid u obračun (str. 6 spisa), Ugovor o nenamjenskom kunskom kreditu broj 33-034-02256-4 od 12. veljače 2007. – dalje Ugovor (str. 7-9 spisa), potvrdu o promjeni kamatne stope (str. 10 spisa), listu prometa partije kredita (str. 11-28 spisa), plan otplate (str. 29-32 spisa), ugovor o trajnom nalogu (str.33-34 spisa) te je proveo saslušanje tužiteljice.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora kojom je ugovorena obveza tužiteljice kao korisnice kredita na plaćanje jednokratne naknade u visini od 2,50% od traženog iznosa kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 132,72 EUR s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Čitanjem predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da su isti sklopili Međimurska banka d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnica kredita, da je njime ugovoren nenamjenski kredit u iznosu od 40.000,00 kuna (članak 1. ugovora) te da je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratne naknade u visini od 2,50 % od traženog iznosa kredita, a koja se obračunava i naplaćuje prije ili istovremeno sa plasmanom kredita, u kunama (članak 5. ugovora).

8. Među strankama je sporna pasivna legitimacija te je sporno da li je odredba članka 5. predmetnog ugovora o kreditu ništetna i da li je tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnoj odredbi ugovora primio na ime naknade za obradu kredita, kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

9. Uvidom u mrežne stranice Sudskog registra utvrđeno je da je Međimurska banka pripojena tuženiku Ugovorom o pripajanju od 22. veljače 2012. pa stoga nije osnovan tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije.

10. Na pravni odnos stranaka koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje: ZZP/03). Odredbama članka 87. stavak 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi

- 4

unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. stavak 1. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

11. Na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora i davanja bitnih informacija vezanih za spornu odredbu iz tog ugovora te samog svojstva potrošača u postupku provedeno je saslušanje tužiteljice koja je u iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopila sa Međimurskom bankom, da se radilo o nenamjenskom kreditu za obnovu kuće u kojoj živi, odnosno obiteljske kuće bez poslovnih prostora te da nikada nije bila vlasnik obrta niti firme. Navela je da je u banci dobila na potpis ugovor, da joj ništa nisu govorili da bi trebala platiti nekakvu naknadu, da nije mogla pregovarati o odredbama ugovora o kreditu te da nije plaćala nikakvu naknadu, nego joj se ista oduzela od iznosa kredita.

12. Iz iskaza tužiteljice koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu i planom otplate), a tuženik nije dokazao suprotno, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. ZZP/03 jer je ugovor o kreditu sklopila radi obnove obiteljske kuće u kojoj živi i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužiteljice dokazana), dok je tuženik, odnosno njegov prednik trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/03 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.

13. Iz navoda tužiteljice da je u banci dobila na potpis ugovor, da nije mogla pregovarati o odredbama ugovora o kreditu te da joj ništa nisu rekli da bi trebala platiti nekakvu naknadu, proizlazi da tužiteljica nije mogla pregovarati o odredbama ugovora te da nije bila od strane tuženika informirana o visini naknade vezane uz sklapanje ugovora niti na što se ta naknada točno odnosi, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

14. Sud je utvrdio da je stavljanjem ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita tuženik, odnosno njegov prednik koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj jer nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o odredbi o naknadi iz članka 5. ugovora, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi”. Prednik tuženika tužiteljici nije prezentirao koje ona to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi tužiteljica iste morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova

- 5

i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (2,50 % od iznosa kredita).

15. U odnosu na navode tuženika da je odredba Ugovora koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, valja navesti da niti u Ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji naknada iz članka 5. Ugovora i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, odredba članka 5. Ugovora, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasne i lako razumljive odredbe.

16. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade nije unaprijed pregovaralo, da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika te da tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita (članak 5. ugovora) nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

17. Odredbama članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

18. S obzirom da visina tužbenog zahtjeva u postupku nije bila sporna, tužiteljici dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 132,72 EUR (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine", broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana koji slijedu danu naplate naknade, odnosno od 17. siječnja 2007. do isplate primjenom odredbe članka 1115. ZOO kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda tuženik, odnosno njegov prednik bio je nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice) te da je time ta odredba ugovora i ništetna zbog čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

19. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena

- 6

ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju u odnosu na spornu odredbu o naknadi za obradu kredita donošenjem ove presude.

20. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP i odredbi članka 155. ZPP-a te je tužiteljici na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao troškove i to (VPS:132,72 EUR): za sastav tužbe 25 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 19. ožujka 2025. i 6. svibnja 2025. 25 bodova za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife) i za pristup na ročište za objavu 12,5 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), odnosno ukupno 87,5 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR iznosi 175,00 EUR, koji iznos uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 218,75 EUR. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 245,29 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude koja je tužitelju priznata sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP.

U Kutini 23. svibnja 2025.

S u d a c:

Lovorka Grahek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 3. ZPP.

DNA:

1. Tužiteljica po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku