REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Trogiru

Poslovni broj: P-2724/2024-14

Obala bana Berislavića 1

21220 Trogir

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu- Stalna služba u Trogiru, po sutkinji ovog suda Daniri Vujević, u pravnoj stvari tužitelja ŠZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], 21 223, Okrug Gornji, Okrug Gornji, Kralja Zvonimira 65, zastupan po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB:23057039320, 51000 Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupana po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz odvjetničkog društva "Metelko, Knežević & Partneri" d.o.o.,Lopašićeva 6, Zagreb, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 29. travnja 2025.g. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 23. svibnja 2025., na ročištu za objavu odluke,

p r e s u d i o  j e:

I. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike u iznosima kamata isplatiti tužitelju ukupan iznos od 1.327,60 CHF u protuvrijednosti EUR-a / kuna (fiksni tečaj konverzije: 1 EUR=7,53450 kuna) po srednjem tečaju tužene koji vrijedi na dan anuitetnih plaćanja, i to sa kamatama na pojedine mjesečne iznose od po:

- 21,71 CHF koja teče od dana 01.05.08

- 21,64 CHF koja teče od dana 01.06.08

- 21,57 CHF koja teče od dana 01.07.08

- 21,49 CHF koja teče od dana 01.08.08

- 21,42 CHF koja teče od dana 01.09.08

- 21,34 CHF koja teče od dana 01.10.08

- 21,27 CHF koja teče od dana 01.11.08

- 21,19 CHF koja teče od dana 01.12.08

- 21,11 CHF koja teče od dana 01.01.09

- 21,04 CHF koja teče od dana 01.02.09

- 20,95 CHF koja teče od dana 01.03.09

- 20,88 CHF koja teče od dana 01.04.09

- 49,30 CHF koja teče od dana 01.05.09

- 49,11 CHF koja teče od dana 01.06.09

- 48,92 CHF koja teče od dana 01.07.09

- 48,73 CHF koja teče od dana 01.08.09

- 48,53 CHF koja teče od dana 01.09.09

- 48,33 CHF koja teče od dana 01.10.09

- 48,14 CHF koja teče od dana 01.11.09

- 47,93 CHF koja teče od dana 01.12.09

- 47,73 CHF koja teče od dana 01.01.10

- 47,53 CHF koja teče od dana 01.02.10

- 47,31 CHF koja teče od dana 01.03.10

- 47,10 CHF koja teče od dana 01.04.10

- 46,89 CHF koja teče od dana 01.05.10

- 46,67 CHF koja teče od dana 01.06.10

- 46,45 CHF koja teče od dana 01.07.10

- 46,23 CHF koja teče od dana 01.08.10

- 46,01 CHF koja teče od dana 01.09.10

- 45,79 CHF koja teče od dana 01.10.10

- 27,32 CHF koja teče od dana 01.11.10

- 27,18 CHF koja teče od dana 01.12.10

- 27,04 CHF koja teče od dana 01.01.11

- 26,89 CHF koja teče od dana 01.02.11

- 26,74 CHF koja teče od dana 01.03.11

- 26,59 CHF koja teče od dana 01.04.11

- 26,45 CHF koja teče od dana 01.05.11

- 5,48 CHF koja teče od dana 01.06.11

- 5,45 CHF koja teče od dana 01.07.11

- 5,42 CHF koja teče od dana 01.08.11

- 5,38 CHF koja teče od dana 01.09.11

- 5,35 CHF koja teče od dana 01.10.11. do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena;

II. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa odnosno za povećanje anuiteta isplatiti tužitelju ukupan iznos od 456,84 CHF u protuvrijednosti EUR-a/ kuna (fiksni tečaj konverzije: 1 EUR=7,53450 kuna) po srednjem tečaju tužene, koji vrijedi na dan anuitetnih plaćanja, i to sa kamatama na pojedine mjesečne iznose od po

- 0,16 CHF koja teče od dana 01.04.08

- 8,51 CHF koja teče od dana 01.05.08

- 8,44 CHF koja teče od dana 01.06.08

- 8,37 CHF koja teče od dana 01.07.08

- 8,29 CHF koja teče od dana 01.08.08

- 8,22 CHF koja teče od dana 01.09.08

- 8,14 CHF koja teče od dana 01.10.08

- 8,07 CHF koja teče od dana 01.11.08

- 7,99 CHF koja teče od dana 01.12.08

- 7,91 CHF koja teče od dana 01.01.09

- 7,84 CHF koja teče od dana 01.02.09

- 7,75 CHF koja teče od dana 01.03.09

- 7,73 CHF koja teče od dana 01.04.09

- 18,85 CHF koja teče od dana 01.05.09

- 18,66 CHF koja teče od dana 01.06.09

- 18,47 CHF koja teče od dana 01.07.09

- 18,28 CHF koja teče od dana 01.08.09

- 18,08 CHF koja teče od dana 01.09.09

- 17,88 CHF koja teče od dana 01.10.09

- 17,69 CHF koja teče od dana 01.11.09

- 17,48 CHF koja teče od dana 01.12.09

- 17,28 CHF koja teče od dana 01.01.10

- 17,08 CHF koja teče od dana 01.02.10

- 16,86 CHF koja teče od dana 01.03.10

- 16,65 CHF koja teče od dana 01.04.10

- 16,44 CHF koja teče od dana 01.05.10

- 16,22 CHF koja teče od dana 01.06.10

- 16,00 CHF koja teče od dana 01.07.10

- 15,78 CHF koja teče od dana 01.08.10

- 15,56 CHF koja teče od dana 01.09.10

- 15,45 CHF koja teče od dana 01.10.10

- 7,67 CHF koja teče od dana 01.11.10

- 7,53 CHF koja teče od dana 01.12.10

- 7,39 CHF koja teče od dana 01.01.11

- 7,24 CHF koja teče od dana 01.02.11

- 7,09 CHF koja teče od dana 01.03.11

- 6,94 CHF koja teče od dana 01.04.11

- 6,85 CHF koja teče od dana 01.05.11 do isplate, koja se zakonska zatezna kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu s odredbom čl. 29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena;

III. Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja kojim se predlaže prebiti tražbinu tuženika koja iznosi 1.946,95 EUR sa tražbinom tužitelja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- EUR 14,70 od 02.11.2011. pa do isplate,

- EUR 14,56 od 02.12.2011. pa do isplate,

- EUR 14,65 od 02.01.2012. pa do isplate,

- EUR 14,77 od 02.02.2012. pa do isplate,

- EUR 14,68 od 02.03.2012. pa do isplate,

- EUR 14,46 od 02.04.2012. pa do isplate,

- EUR 14,40 od 02.05.2012. pa do isplate,

- EUR 14,38 od 02.06.2012. pa do isplate,

- EUR 14,21 od 02.07.2012. pa do isplate,

- EUR 14,11 od 02.08.2012. pa do isplate,

- EUR 13,95 od 02.09.2012. pa do isplate,

- EUR 13,70 od 02.10.2012. pa do isplate,

- EUR 13,76 od 02.11.2012. pa do isplate,

- EUR 13,71 od 02.12.2012. pa do isplate,

- EUR 13,60 od 02.01.2013. pa do isplate,

- EUR 13,27 od 02.02.2013. pa do isplate,

- EUR 13,32 od 02.03.2013. pa do isplate,

- EUR 13,24 od 02.04.2013. pa do isplate,

- EUR 13,05 od 02.05.2013. pa do isplate,

- EUR 12,71 od 02.06.2013. pa do isplate,

- EUR 12,50 od 02.07.2013. pa do isplate,

- EUR 12,49 od 02.08.2013. pa do isplate,

- EUR 12,47 od 02.09.2013. pa do isplate,

- EUR 12,54 od 02.10.2013. pa do isplate,

- EUR 12,34 od 02.11.2013. pa do isplate,

- EUR 12,27 od 02.12.2013. pa do isplate,

- EUR 12,18 od 02.01.2014. pa do isplate,

- EUR 87,41 od 02.02.2014. pa do isplate,

- EUR 86,85 od 02.03.2014. pa do isplate,

- EUR 85,66 od 02.04.2014. pa do isplate,

- EUR 84,24 od 02.05.2014. pa do isplate,

- EUR 83,07 od 02.06.2014. pa do isplate,

- EUR 82,32 od 02.07.2014. pa do isplate,

- EUR 81,90 od 02.08.2014. pa do isplate,

- EUR 81,61 od 02.09.2014. pa do isplate,

- EUR 80,73 od 02.10.2014. pa do isplate,

- EUR 79,96 od 02.11.2014. pa do isplate,

- EUR 79,33 od 02.12.2014. pa do isplate,

- EUR 78,39 od 02.01.2015. pa do isplate,

- EUR 77,36 od 02.02.2015. pa do isplate,

- EUR 76,33 od 02.03.2015. pa do isplate,

- EUR 75,28 od 02.04.2015. pa do isplate,

- EUR 74,23 od 02.05.2015. pa do isplate,

- EUR 73,17 od 02.06.2015. pa do isplate,

- EUR 72,11 od 02.07.2015. pa do isplate,

- EUR 71,04 od 02.08.2015. pa do isplate,

- EUR 69,94 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

IV. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.332,17 EUR sa kamatom koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, a koja teče od presuđenja (23.05.2025.g.) do isplate.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu dana 15. svibnja 2019. godine protiv tužene radi isplate iznosa od 5.576,63 CHF iskazano u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća sa zateznom kamatom od dana 1. travnja 2007. godine do 1.01. 2008. a od 1.0.1 2008 do 31.07. 2015. sa zakonskom zeteznom kamatom prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem razdoblju uvećanoj za 5% poena, a od 1.08. 2015. godine do isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem procječne kamatne stope na stanje kredita odorenih za razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.Tužitelj u tužbi tvrdi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102112838, 12.11.2004.godine koji je solemniziran dana 18. studenog 2004. godine pred javnim bilježnikom Vesnom Pučar u Zagrebu. Tužena da je odobrila tužitelju stambeni kredit u iznosu od 128.682,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Da je ugovorena kamatna stopa od 5,49% godišnje. Bez posebnog ugovaranja i pregovora da je tužena jednostrano za sebe pridržala pravo za vrijeme trajanja ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s jednostranim internim odlukama banke. Protivno ugovoru i otplatnom planu, temeljem jednostranih odluka tužene, tužitelju su povećani anuiteti uslijed protupravnog povećanja kamate, te je tužena naplatila veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da su ništetne te da su iznosi naplaćeni temeljem tih odredbi uslijed povećanja kamatne stope naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla. Povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe da je uzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tužene.

1.1.Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu da je zapravo naknada koju korisnik kredita plaća za korištenje odobrenih novčanih sredstava tijekom ugovorenog vremena. Prema tome da kao takva mora biti određena ili barem odrediva kako to nalaže čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, te članak 87. Zakona o pravima potrošača, te Direktiva 93/13 EEZ, koja da u članku 3. govori o kreditima s promijenjivom kamatnom stopom, na način da određuje da je nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili posebni, pojedinačni pregovori, ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na šetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora.

1.2. Tužitelj i tuženik da su u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tužena da je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita, odnosno tužitelja, o sadržaju i značenju ovakvih ugovornih odredbi. Tužena da je napravila suprotno, jednostrano je odredila obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene.

1.3. U tužbi se tužitelj poziva na presudu Europskog suda u predmetu C- 186/16 ŠZT i dr. i ĐZT. Sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Da je obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze. Potrošač da može samo na temelju točnih i razumljivih kriterija procjeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

1.4. Nadalje se navodi da je na nacionalnom sudu da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih može ocijeniti ukupan trošak svog kredita.

1.5. Europski sud da je pojasnio da financijske institucije zajmoprimicima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih oduka. Te informacije da se moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita.

1.6. Zajmoprimac da mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovoro kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrjednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane banka mora izložiti moguće promjene tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoporimac ne ostvaruje dohodak u stranoj valuti.

1.7. U tužbi se dalje navodi da Europski sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja da se očituje tijekom izvršenja ugovora. Da praksa Europskog suda predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, da je njena izreka obvezujuća, da je njeno pojašnjenje obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, da djeluje kao pravna norma, pa da je sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH.

1.8. Korisnici kredita kao potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temljem čl. 131.st.1. u vezi čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesu u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer da ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi zaštite individualnih prava.

1.9. Konverzija odnosno Dodatak ugovora o kreditu nije predstavljala obeštećenje korisniku kredita niti da su na taj način konvalidirale ništetne ugovorne odredbe iz prvotnog ugovora u CHF. Da su stranke dužne vratiti ono što su temeljem ništetnog pravnog posla primile, a ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana da je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani.

1.10. U postupku kolektivne zaštite te u presudi Europskog suda, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91, odnosno odredbi članka 1115. ZOO-a/96.

1.11. Prema Ugovoru o kreditu stranke da su ugovorile mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan plaćanja. Temeljem jednostrane odluke tužene tužitelj da je bio prisiljen plaćati u razdoblju od travnja 2007. godine do 1. siječnja 2014. godine bitno veće iznose od ugovorenih, te je iz te osnove oštećen za iznos od 5.576,63 CHF na dan 1. siječnja 2014.godine.

1.12. Tužitelj u tužbi u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu potraživa iznos na ime razlike u iznosima kamata i to u iznosu od 4.376,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene koji vrijedni na dan plaćanja, i to sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose kako je precizirano u točki I. tužbe, dok u točki II. tužbe potražuje na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa odnosno za povećanje anuiteta isplatiti iznos od 1.200,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene koji vrijedi na dan plaćanja i to sa kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je precizirano u tužbi.

2. U odgovoru na tužbu koji je podnesen dana 9. rujna 2019. godine, tuženik je istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, osporio je tužbu u cijelosti i to osnovanost tužbenog zahtjeva i visinu tužbenog zahtjeva, istaknut je prigovor zastare i prigovor radi prijeboja.

2.1. U odgovoru na tužbu navodi se da u konkretnom postupku treba primijeniti trogodišnji rok zastare imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima, i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te u vezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Zakonodavac da je jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima naknade štete, pa da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

2.2. Nadalje tuženik je istaknuo svoj stav u pogledu pitanja Konverzije kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/15, sve obzirom da su parnične stranke sklopile dana 18. veljače 2016. godine Aneks 3 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita CHF u EUR. Aneksom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime da je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Prilikom konverzije kredita da su uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te da su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19..c. stavak 1. točki 3. ZIDZKP/15, pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita CHF-EUR i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

2.3. Tuženik da je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZKP/15 početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta osnosno da je nesporno da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Upravo da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra tužbeni zahtjev neosnovanim. Tuženik se poziva na recentnu sudsku praksu i pravnu teoriju da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora okreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno pretplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju, na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR.

2.4. Tuženi na temu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno važećim pozitivnim propisima, da je već od 1.05.2011. godine kamatna stopa u odnosu na Ugovor o kreditu 5102112838 bila snižena ispod početno ugovorene kamatne stope, pa je tako snižena na 5,35 %, a od 1.10.2011. na 5% (početno ugovorena 5,49%) te je kao takva vrijedila sve do zakonskog fiksiranja kamatne stope na visinu od 3,23 %, a sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, pa čak i da sud utvrdi da je odredba čl. 8. ugovora nerazumljiva tužitelju, a time i nepoštena, ističu da to nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

2.5. Nadalje u odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužitelju pružena pravna zaštita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 2.12.2013., a stupila je na snagu 01.01.2014.g (ZIDZPK NN 143/13). Sukladno toj noveli tuženik da je kao banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatne stope na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, pa da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, pa da tužitelj nema pravo tražiti od suda dodatnu zaštitu.

2.6. Nadalje se navodi da nije moguće ni pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, da su parnične stranke jasno očitovale svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, pa da je time daklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa.

2.7. Tuženik nadalje spori da bi na strani tužitelja nastupila šeta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju, a sve da je i na strani tužitelja nastala šteta, tužiteljev doprinos da je više nego očigledan, te da Zakon o zaštiti potrošača jasno definira pravi osnov tužbenih zahtjeva u pojedinačnim postupcima potrošača s osnove presude donesene u kolektivnom sporu,a to da je naknada štete.

2.8. Tuženik je ujedno u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prijeboja i to za iznos od 2.932,78 CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose navedene u odgovoru na tužbu, koji prigovor prijeboja je preciziran podneskom tuženika od dana 7.04.2025. na iznos od 1.946,95 EUR.

3. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev u skladu s financijsko-knjigovodstvenim vještvom Darke Cecić podneskom od dana 22. rujna 2021.godine, s tim da je tuženik podneskom od dana 8. listopada 2021. godine naveo da se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva na koje se primjenjuju odredbe iz čl. 193. ZPP-a o djelomičnom povlačenju tužbe za koji povučeni dio je iskazao svoj pristanak i ujedno popisao parnični trošak.

4. Tužitelj je podneskom od dana 16.ožujka 2023. godine konačno uredio i precizirao tužbeni zahtjev, kako glavni tako i podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja (glavni) je osnovan.

6. Tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan.

7. U tijeku postupka sud je izveo dokaze pregledom dokumentacije priložene uz tužbu i odgovor na tužbu tuženika i to: Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102112838, 12.11.2004.godine koji je solemniziran dana 18. studenog 2004. godine pred javnim bilježnikom Vesnom Pučar u Zagrebu, br. OU-1409/04-1, Obavijest o promjeni kamatne stope od 12.10.2010., Obavijest o promjeni uvjeta po kreditu od 16.04.2008., Obavijest o promjeni uvjeta po kreditu od 16.04.2008., Obavijest o promjeni kamatne stope od 6.10.2011., isprava pregled prometa po partiji kredita 5102112838 za razdoblje od 13.12.2004 do 29.09.2015., Aneks broj 3 Ugovora o kreditu broj 5102112838, od dana 18.veljače 2016. godine, ovjeren od javnog bilježnika Darja Bošnjak, pod brojem OU-1549/16 od dana 18.02.2016., Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita sa valutnom kaluzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, Obavijest o izračunu konverzije kredita, Izračun konverzije kredita broj 5102112838 (dalje: CHF Kredit) na dan 30.09.2015. (str 72-78 spisa), Obavijest o kreditu od 15.01.2014., otplatni plan, od 15.01.2014., Obavijest o promjeni kamatne stope od 3.05.2011., Otplatni plan od 3.05.2011., Obavijest o promjeni kamatne stope od 6.10.2011., Otplatni plan od 6.10.2011., izveden je dokaz saslušanjem tužitelja, izveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku sa liste Županijskog suda u Splitu Darki Cecić, gdje je izvješće o vještačenju zaprimljeno na sud dana 6.08.202, a vještvo ujedno sadržava početni otplatni plan, Aneks br. 1. Ugovora o kreditu i Aneks br. 2, Ugovora o kreditu, te Promet po računu nakon konverzije kredita, koji su pribavljeni od strane tuženika, te tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu iz arhive banke, od mjeseca dospijeća prvog anuiteta 1.02.2005. do dana konverzije kredita 1.09.2015. U nastavklu postupka nakon ukidne odluke drugostupanjksog suda sud je izveo dokaz i dopunskim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Darke Cecić od dana 19. veljače 2024. godine.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa stečenog bez osnove, a sve temeljem ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZPK/15) i Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 –dalje u tekstu ZZP/14).

10. U ovom postupku je donesena presuda i rješenja suda pod brojem P- 2127/2019- 32 koja presuda je ukinuta odlukom drugostupanjskog Županijskog suda u Splitu broj Gž-1702/2023-2 od dana 12. lipnja 2024, dok izreka rješenja pod brojem P- 2127/2019-32 od dana 1. lipnja 2023. kojom je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, obzirom da ista nije pobijana žalbom parničnih stranaka jest pravomoćna.

11. Među parničnim strankama utvrđene su slijedeće nesporne činjenice:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102112838, dana 12. studenog 2004.godine koji je solemniziran dana 18. studenog 2004. godine pred javnim bilježnikom Vesnom Pučar u Zagrebu, prema kojem je tužena odobrila tužitelju stambeni kredit u iznosu od 128.682, 17 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja;

- da je ugovorena promijenjiva kamatna stopa od 5,49% godišnje, a kamate se obračunavaju direktnom metodom, mjesečno i uključene su u anuitete koji dospijevaju na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu;

- da je ugovoren rok otplate u 72 jednaka mjesečna anuiteta u iznosu od 2.101,79 CHF koji se podmiruju po srednjem tečaju banke za Chf na dan plaćanja,

- da je prvi anuitet dospio 1. veljače 2005;

- da su stranke sklopile Aneks 1 Ugovora o kreditu dana 21.lipnja 2005.godine, kojom je izmijenjen rok otplate kredita i to produljen na 180 mjeseci nakon puštanja kredita u tečaj (od početka otplate) te je ugovorena nova kamatna stopa od 5,30% godišnje. Prvi izmijenjeni anuitet je dospio na naplatu 1.srpnja 2005.

-da su stranke sklopile Aneks 2 Ugovora o kreditu dana 27.studenog 2014. koji se ticao samo mijenjanja ostalih uvjeta iz čl. 12. u dijelu koji se odnosi na policu životnog osiguranja;

-da su stranke sklopile Aneks 3 Ugovora o kreditu dana 18. veljače 2016. godine solemniziran dana 18.veljače 2016. godine pod brojem OV- 1549/16, prema kojem je sukladno izmjenama ZPK-a koje su stupile na dan 30.09.2015., izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da su navedenom konverzijom stranke, odnosno tužitelj prihvatio izračun konverzije;

- da je po provedbi konverzije omogućene korisniku kredita (tužitelju) utvrđeno da postoji više uplaćenih iznos (pretplata) iz čl. 1. ZID ZPK u iznosu od 16.892,00 HRK čije korištenje odnosno isplata će se regulirati Sporazumom iz čl. 7. Aneksa ugovora.

12. U odnosu na meritum postupka valja kazati da je dana 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena tužba udruge potrošača protiv 8 banaka (među kojima je i tuženik u ovom predmetu) te je 4.srpnja 2013. donesena presuda br. P-1401/12 kojom je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača u svezi kreditiranja u CHF, a ta presuda je dijelom (u pogledu promjenjivih kamatnih stopa) postala pravomoćna donošenjem drugostupanjske odluke 15.srpnja 2014. Stranke te parnice su dalje nastavile koristiti izvanredni pravni lijek reviziju (predmeti Revt-249/14 i Revt-575/16), podnositi ustavnu tužbu (predmet U- III2521/2015) te se o valutnoj klauzuli pravomoćno presudilo 14.lipnja 2018. (predmet Pž-6632/17).

12.1. Otprilike u vrijeme prve djelomične pravomoćnosti te presude (2014.g.) potrošači su započeli podnositi pojedinačne tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate preplaćenih iznosa. Republika Hrvatska je zatim 18. rujna 2015. donijela ZPK/15 kojim je omogućila građanima s kreditima u CHF da urede svoj odnos s bankama na način koji će im biti manje otegotan. Tako je ustanovljena obveza banaka da ponude građanima konverziju kredita u CHF u kredit u EUR. Za naglasiti je da je u obrazloženju konačnog prijedloga ZPK/15 (dostupan na mrežnoj stranici Hrvatskog sabora) navedeno: "…vodeći računa o ravnopravnom položaju dužnika u CHF u odnosu na dužnike u drugim valutama, ovim Zakonom se provodi konverzija kredita s ugovorenim zaštitnim mehanizmom u CHF u kredit sa ugovorenim zaštitnim mehanizmom u EUR...", "Također, konverzijom se predviđa raspodjela troška konverzije između vjerovnika i dužnika na način da svaka strana snosi određeni trošak sukladno svojim mogućnostima…" te "Potrošač ima mogućnost izbora konvertirati kredit u EUR ili nastaviti s otplatom vezanom uz CHF…". Potrošači su, dakle, imali na raspolaganju dvije opcije - odbiti ponuđeno te tužiti banku radi isplate preplaćenog ili prihvatiti ponudu te konvertirati ugovor. Odnosno, može se reći da država potrošačima nije nametnula nikakvu obvezu te su oni slobodnom voljom odlučili pristupiti konverziji.

13. S obzirom na to da su sve do 15. svibnja 2019. postojali sudski postupci u svezi valjanosti odredbi ugovora o kreditu koje su banke davale u spornom razdoblju (kad je i tužitelj podignuo kredit), može se reći da je postojala neizvjesnost o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika. Utoliko se sklapanje Aneksa može ocijeniti da je između stranaka ove parnice sklopljena nagodba u pogledu preplaćenog iznosa kojom su stranke određenim popuštanjima otklonile neizvjesnost te odredile svoja prava i obveze (čl.150.st.1.ZOO). Da je bila riječ o popuštanjima obiju stranaka tj. o nagodbi, upućuje i to da je smisao konverzije bio (kako se navodi u citatu iz konačnog prijedloga ZPK/15) da svaka strana snosi određeni trošak, a stranke su upravo temeljem tog propisa pristupile sklapanju Aneksa. Za naglasiti je da ova nagodba (Aneks) u pogledu preplaćenog iznosa ne bi bila ništetna samo zato jer su ništetne pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Naime, ništetnošću tih odredbi ugovora o kreditu nastalo je potraživanje tužitelja prema tuženiku po odredbama ZOO o stjecanju bez osnove (čl.323.ZOO). Stranke između kojih postoji odnos vjerovnika i dužnika temeljem stjecanja bez osnove zbog ništetnog pravnog posla (ili ništetnosti pojedine odredbe ugovora) imaju pravo nagoditi se o valjanom i zakonitom potraživanju koje se temelji na stjecanju bez osnove.

14. Stoga, može se zaključiti da je potpisivanjem Aneksa 3 Ugovora tužitelj pristao na to da njegovo potraživanje po osnovi preplate iznosi onoliko koliko je navedeno, taj Aneks 3 ga obvezuje (čl.154.st.1.ZOO) i kako je izvršen (bilo vraćanjem preplate bilo uračunavanjem iste u otplatu kredita). U konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su u točki 7. Aneksa 3 ugovora odredili da će se dio više uplaćenog iznosa (pretplate) a koji ne prelazi 50% (pedeset posto) iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015., uzimajući u obzir sve izmjene u prijelaznom razdoblju, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta/obroka u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po nihovom dospijeću, sve dok se iznos te pretplate ne iskoristi u cijelosti.

15. Prema čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08 , 123/08 , 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 7/19, 80/22, 114/22, 155/23- nastavno ZPP-a,) sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (VSRH, Rev- 3142/2018).

16. Što se tiče ništetnosti ugovornih odredbi u pogledu promjenjivih kamatnih stopa, valja reći sljedeće: Prema članku 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (12. travnja 2024.), smatra se da je ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 81.st.2).

17. Odredbom čl. 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

19. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

20. Neosnovan je i navod tuženika da je na tužitelju teret dokaza o statusu potrošača. Prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku je teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o odredbama Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, a predmetni ugovor stilom pisanja odaje dojam da je riječ o tako sastavljenom ugovoru.

21. Također, prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Ni ZZP/03 ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4.ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do promjene dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.

22. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl.81.st.1.ZZP/03 u svezi odredbi iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1.ZOO-a, a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora. Zaključno, ovaj sud drži da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

23. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja kazati da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teči ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe (13.lipnja 2014.g.) u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, a zastarni rok iznosi 5 godina po čl. 225.ZOO-a (zastara nastupa 13.lipnja 2019.), a prema pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. godine, građanskog odjela Vrhovnog suda RH proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241.ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teči ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Zastarni rok u slučaju ustanovljene ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju,a povodom individualnih parnica u kojoj se potrošači pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Obzirom na datum podnošenja tužbe u ovom postupku (15. svibnja 2019.) može se reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja.

24. Stoga može se zaključiti da je temeljem odredbe 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača- ZZP/14, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, sud vezan za utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, odnosno da je ništetna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate. Također ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u u odnosu na istovrsni ugovor (Rev—3142/2018 od 19.ožujka 2019.) Također se zaključuje ta test poštenosti predmetnih ugovornih odredbi proveden je već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači- korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze.

25. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja,a inače od dana podnošenja zahtjeva,a kako je tuženik uz kolektivnog spora nepošten, jer je znao na nepoštenost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje predstavljaju cijenu kredita (bitan element ugovora o kreditu), tuženik je obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka.

26. Tužitelj u pogledu visine potraživanja u ovom postupku traži na ime razlike u iznosima kamata iznos od 1.327,60 CHF u protuvrijednosti EUR-a/kuna sa kamatama na pojedinačne iznose, te na ime razlike smanjenja otplate glavnog duga uslijed povećanja kamatnih stopa odnosno za povećanje anuiteta iznos od 456,84 CHF u protuvrijednosti EUR-a/kuna, sa kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, te se podredni tužbeni zahtjev (eventualna kumulacija) odnosi na isti iznos samo preračunat prema konverziji u valutu EUR, uz iskazivanje iznosa i u kunama.

27. Kako je glavni tužbeni zahtjev osnovan, o podrednom tužbenom zahtjevu se u procesnom smislu nema što odlučivati.

28. U ovom postupku se provelo financijsko-knjigovodstveno vještačenje na okolnosti kako je to određeno rješenjem suda od dana 12. svibnja 2021. godine, koje je dostavljeno u spis dana 6.08.2021., po sudskoj vještakinji Darki Cecić dipl. oec. iz Forum revizije d.o.o., a koje je predložio tužitelj. Iz navedenog vještva proizlazi sljedeće:

- da je tuženik u obračunskom razdoblju od 1. veljače 2005. godine do 1. siječnja 2014. godine mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu;

- da je u utuženom razdoblju tuženik primjenom promjenjive kamatne stope obračunao, a tužitelj platio, ukupno 1.327,60 CHF odnosno 6.712,93 HRK kamata više nego da se primjenjivala ugovorena kamatna stopa u visini 5,49%, odnosno 5,30% temeljem Aneksa 1 Ugovora o kreditu.

- da zbog povećanja kamatnih stopa koje su utjecale na povećanje anuiteta je došlo do smanjenja otplate glavnice kredita, jer da je kamata ostala na razini početno ugovorene tužitelj bi na dan 1. siječnja 2014.godine otplatio 456,84 CHF odnosno 2.293,69 HRK više na ime glavnice kredita;

- da utužene pretplate tužitelja po kreditu nisu vraćene od strane tuženika jer se priznati iznos preplate glavnice utvrđen u konverziji na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 13.298,51 kuna, odnosno 16.892 kuna na dan potpisivanja Aneksa 3 Ugovora o kreditu, odnosi na valutnu razliku između tečaja CHF na dan plaćanja i usporednog kredita u EUR izračunato po osnovi otplaćenih anuiteta;

- da razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početna kamatna stopa od 5,49%, odnosno 5,30% i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz točke V prigovora radi prijeboja iz odgovora na tužbu iznosi ukupno 2.299,43 CHF, odnosno 13.683,60 HRK;

- da iz dokumentacije u spisu kao i naknadno dostavljenih kartica prometa po kreditu nakon konverzije nije vidljivo da je iznos utvrđen u konverziji doista i vraćen klijentu na njegov račun niti da su po osnovi te pretplate umanjivana plaćanja budućih anuiteta konvertiranog kredita u EUR.

29. U dopunskom nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Darke Cecić dipl. oec. koji je sačinjen i dostavljen u nastavku postupka dana 19. veljače 2024. godine, nakon ukidne odluke, proizlazi sljedeće:

- da konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR napravljena je u skladu s čl. 19.c st. 1.-3. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15);

- da konverzijom je uspostavljeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u EUR, ali ne i ekonomska ravnoteža između tužene kao banke i tužitelja- korisnika kredita kao potrošača jer je priznati iznos preplate glavnice utvrđen u konverziji na dan 30.09.2015. godine u iznosu od 1.742,45 EUR odnosno 13.298,51 HRK nastao iz valutne razlike između tečaja CHF na dan plaćanja i usporednog kredita u EUR izračunato po osnovi otplaćenih anuiteta;

- da u utuženom razdoblju od 1. veljače 2005. do 1. siječnja 2014. tužena je primjenom promjenjive kamatne stope obračunala, a tužitelj preplatio, ukupno 895,34 EUR (1.327,60 CHF odnosno 6.712,93 HRK) kamata više nego da se primjenjivala ugovorena kamatna stopa u visini od 5,49%, odnosno 5,30% temeljem Aneksa 1 Ugovora o kreditu;

- da zbog povećanja kamatnih stopa koje su utjecale na povećanje anuiteta došlo je do smanjenja otplate glavnice kredita, jer da je kamata ostala na razini početno ugovorene tužitelj bi do 1. siječnja 2014.g. otplatio 304,41 EUR ( 456,84 CHF odnosno 2.293,69 HRK) više na ime glavnice kredita;

- da razlika između kamata koje bi tužitelj platio da se u razdoblju od 1. studenog 2011. do 30. rujna 2015. primjenjivala početna kamatna stopa od 5,49%, odnosno 5,30% i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama iznosi ukupno - 1.946,95 EUR (-2.326,51 CHF, odnosno -13.683,60 HRK).

30.Sudska vještakinja je zaključno navela da sve navedene primjedbe tužene nisu bile od utjecaja da bi nalaz i mišljenje koje je dala 3. kolovoza 2021. godine bilo drugačije izračunato, pri čemu je tužbeni zahtjev obuhvaćao samo pozitivne razlike do 1. siječnja 2014. dok da je odluka o uzimanju u obzir negativnih razlika na zahtjev tužene do 30. rujna 2015. godine u nadležnosti suda.

30.1. Stoga je sud ocijenio osnovni nalaz i mišljenje, kao i dopunu nalaza i mišljenja kao logičnu, vjerodostojnu, potkrepljenu jasnim i nedvosmislenim obrazloženjem ničim proturječnim u spisu, a kao na isto nije bilo daljnjih primjedbi, sud vještvu u cijelosti poklanja povjerenje.

30.2. Sudska vještakinja u svom osnovnom vještvu i svojoj dopuni jasno i arumentirano obrazložila sve zahtjeve koji su od nje traženi u ovom postupku, te istaknula da je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom kaluzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom kaluzulom u EUR napravljena u skladu sa čl. 19.c.st.1. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), da konverzijom nije uspostavljena ekonomska ravnoteža između tužene kao banke i tužitelja kao korisnika kredita jer da je priznati iznos pretplate glavnice utvrđen u konverziji na dan 30.09. 2015. u iznosu od 1.742,45 EUR odnosno 13.298,51 HRK nastao iz valutne kauzule između tečaja CHF na dan plaćanja i usporednog kredita u EUR izračunato po osnovi otplaćenih anuiteta, a da je u ovom postupku jasno utvrđeno koliko je kamata u utuženom razdoblju tužitelj više pretplatio, čime je posljedično došlo do smanjenja otplate glavnice kredita. Posebno u osnovnom nalazu i mišljenju vještakinja navodi da nakon konverzije pregledom dostavljenih kartica nije vidljivo da je iznos utvrđen u konverziji doista i vraćen klijentu na njegov račun, niti da su po osnovi te pretplate umanjivana plaćanja budućih anuiteta konvertiranog kredita u EUR.

31. Uvažavajući sve prednje utvrđeno od strane sudske vještakinje sud na osnovi utvrđenih činjenica donosi zaključak da pretplata koja je izračunata temeljem konverzije nesporno postoji, ali ne predstavlja više plaćeno temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno da osnov ove tužbe čija je visina jasno utvrđena vještačenjem, predstavlja različitu pravnu i financijsku kategoriju od iznosa koji je utvrđen u konverziji.

32. Stoga za zaključiti je da je tužitelj u pravu kada traži temeljem instituta stjecanja bez osnove da mu se vrati sve ono što je tuženik neosnovano temeljem ništetnih ugovornih odredbi primio. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

33. Obzirom na različita pravna stajališta drugostupanjskih sudova, vezano za pravne učinke sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, kao i prigovora tuženika o nepostojanju pravnog interesa da se utvrde ništetnim pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, Vrhovni sud se o postojanju takvog interesa već oglasio u svom rješenju Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g, kada se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti prava koja im pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Navedeno mišljenje potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos1/2019-36 od 4. ožujka 2020.godine, kada se dao odgovor na postavljeno pravno pitanje, a koji odgovor je:" Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Jedan od zaključaka iz navedene odluke je da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa- sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom zakonu, te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora. Također se u navedenom mišljenju navodi da osnovanost pojedinih kondemnatornih zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja.

34. Sukladno svemu utvrđenom i navedenom, a obzirom na postojanje pravnog okvira koje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom prethodno navedenom mišljenju, uvažavajući da je u ovom konkretnom slučaju provedeno financijsko vještačenje koje dokazuje da je tužitelj platio više (pretplatio) iznose anuiteta od dana sklapanja kredita do dana izvršene konverzije, zbog povećanja kamatne stope, uvažavajući da vještak nije ničim doveo u pitanje da je izračun konverzije kredita izvršen na način kako to propisuje odredba članka 19.c. Zakona o izmjenama o dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine " 102/15, dalje ZID ZPK), to je ovaj sud stava da unatoč izvršenoj konverziji, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je po mišljenju ovog suda tuženik stekao bez valjane osnove, a čija visina je točno utvrđena.

35. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju namjena kredita je bila namjenska – kupnja stana (stambeni krediti što je i navedeno u samom ugovoru) dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelj ima smatrati potrošačem.

36. Što se tiče tuženikovog istaknutog prigovora radi prijeboja koji je istaknut već u odgovoru na tužbu i preciziran podneskom od dana 7.travnja 2025. (nakon nalaza i mišljenja vještaka), razvidno je da je isti postavljen prije zaključenja pripremnog postupka, te da je isti postavljen s osnove razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u razdoblju od 1. studenog do 30. rujna 2015. godine primjenjivala početna kamatna stopa od 5,49 %, odnosno 5.30 % i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama. Pravna osnova prigovora radi prijeboja je dakle ista u uređenom zahtjevu i početnom zahtjevu iz odgovora na tužbu (ne radi se o dva različita prigovora prijeboja kako je to tužitelj naveo na ročištu od dana 29. travnja 2025.). Međutim, u pravu je tužitelj kada se poziva na zastaru tuženikovog potraživanja s osnove negativnih razlika za kamatnu stopu. Naime, tuženik se ne može pozivati na učinke presude u kolektivnom sporu (ŽS Split, Gž- 755/2021) budući da taj spor tuženik nije ni pokrenuo (arg. ex. čl. 502.c ZPP-a). Od dana plaćanja svih iznosa koje je tužitelj manje platio (zbog sniženih kamatnih stopa), pa do dana podnošenja prigovora radi prijeboja prošlo je više od 5 godina. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Dakle zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti, a kako tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača i za iznose koji ne bi bili u zastari ne postoji obveza tužitelja da isti vrati tuženiku, pa je valjalo odbiti tuženikov prigovor radi prijeboja kao neosnovan i odlučiti kao u točki III. izreke presude.

37. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i st.2., čl. 155. i čl. 158. odredbi ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23)., dalje OT), Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/2018; 51/23 dalje ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 53/19, 92/2021, 37/23) i priloženom popisu parničnog troška, imajući u vidu vrijednost predmeta spora. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i visine zahtjeva.

37.1. Tužitelj je dva puta postavljao tužbeni zahtjev nakon podnesene tužbe, prvo podneskom od dana 22. rujna 2021. (smanjio tužbeni zahtjev), a zatim još precizirao zahtjev podneskom od 16.ožujka 2023.godine. Tužitelj je do 22. rujna 2021. godine potraživao iznos od 5.576,63 CHF, a nakon toga svekupno 1.784,44 CHF. U ovom postupku bila je sporna osnova i visina. Smanjene tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193.ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik uspustio u raspravljanje o glavnoj stvari uvijek potreban pristanak tuženika (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 26.04.2021.) Razrješenje „sukoba“ između odredbi čl. 154.st.2. i čl. 158.st.1. ZPP-a, tumačenje i odgovarajuću „formulu“ za računanje troškova postupka dao je Županijski sud u Rijeci u svojoj odluci br. Gž- 1334/2017.

37.2. Najprije treba izračunati trošak tuženika zastupanog po kvalificiranom punomoćniku prema vrijednosti spora iz tužbe za radoblje do smanjenja tužbenog zahjtjeva. U konkretnom slučaju riječ je o sljedećem trošku (popisanom prema troškovniku tuženika od 8. listopada 2021.g.): za sastav odgovora na tužbu 100 bodova (T.br.8. u vezi T.br.7.), za zastupanje na ročištima 10.12.2019., 10.09.2020 i 9.12.2020. po 100 bodova (T.br.9.), dok za sastav popisanih podnesaka trošak nije dosuđen, obzirom da nisu bili potrebni za vođenje parnice, tako da je ukupan trošak 400 bodova, što zbrojeno i pretvorene u eure daje iznos 800, 00 EUR i uvećano za PDV od 25% daje iznos od 1.000,00 EUR. Od tako ukupno utvrđenog troška tuženiku pripada dio u postotku koji predstavlja razmjer između povučenog dijela zahtjeva u iznosu od 3.792,19 CHF u odnosu na dotadašnji ukupni tužbeni zahtjev od 5.576,63 CHF, što je u postotku 68%, pa je tužitelj u obvezi naknaditi dio tog troška u iznosu od 680,00 EUR, temeljem odredbe čl. 158.st.1. ZPP-a.

37.3. Nakon toga treba izračunati trošak tužitelja zastupanog po kvalificiranom punomoćniku prema vrijednosti spora od 1.784,44 CHF u protuvrijednosti EUR, kako slijedi: za sastav tužbe po 100 bodova (T.br.7. toč.1), zastupanje na ročištima 10.12.2019., 10.09.2020., 9.12.2020., 18.04.2023., 7.10.2024., 29.04.2025., sve po 100 bodova. (T.br.9.toč.1), za sastav podneska od 20.09.2021., podneska 16.03.2023., za sastav žalbe 125 bodova, daje ukupno 1025 bodova, pretvoreno u eure daje iznos od 2.050,00 EUR, što uvećano za PDV od 25% daje iznos od 2.562,50 EUR kojem iznosu treba pridodati iznos da popisanu pristojbu tužbe od 94,63 EUR, pristojbu žalbe od 94,57 EUR, pristojbu presudu P- 2127/2019 od 94,57 EUR i trošak vještačenja od 165,90 EUR, daje iznos od 3.012,17 EUR. Sud nije priznao tužitelju troškove za sastav ostalih podnesaka obzirom da nisu bili potrebni za vođenje postupka i za dva pristupa na objavu presude, jer na iste punomoćnik nije ni pristupio, pa je u tom dijelu trošak tužitelju odbijen kao neosnovan.

37.4. Kako je uspjeh tužitelja nakon smanjenja tužbenog zahtjeva 100% u osnovi i visini, tuženik mora nadoknaditi tužitelju cjelokupni trošak utvrđen na iznos od 3.012,17 EUR.

37.5. Kad se prebiju troškovi dosuđeni tužitelju (3.012,17 EUR) i tuženiku (680,00 EUR) dobije se iznos od 2.332,17 EUR koliko tuženik treba naknaditi tužitelju, zbog čega je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

38. Nadalje, valja kazati da Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) od dana 20.05. 2023. je uvedeno oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi za tužitelje u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, s tim da taj propis prema prijelaznim odredbama ne djeluje retroaktivno već samo za pristojbene obveze nastale nakon stupanja na snagu istog, pa tužitelj nije u obvezi plaćanja pristojbe na ovu presudu u ponovljenom postupku.

39. Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl. 151. st.3. ZPP-a, prema stopi zatezne kamate sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,/41/08,125/11,78/15.,29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23, ZOO).

U Trogiru, 23. svibnja 2025.

Sutkinja

DaniraVujević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u pisanom obliku u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- pun.tužitelja

- pun. tuženika

- spis, ovdje