Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-11/2024-14

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja GV, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saja Oulovski i Neven Oulovski iz Pakraca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, nakon zaključene glavne i javne rasprave 16. travnja 2025., održane u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Tatjane Denisov, odvjetnice iz Slatine, te zamjenika punomoćnika tuženika Siniše Prodanovića, odvjetnika iz Virovitice, 23. svibnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju DV, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 261,44 eur /1.969,84 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14 % godišnje tekućom od 31.01.2008. godine do 30. 06.2011. godine, a po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena tekuću od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom određenom za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznos od:

- 0,35 eur/2,67 kuna od 31.01.2008. godine do godine isplate,

- 0,72 eur/5,39 kuna od 29.02.2008. godine do godine isplate,

- 1,33 eur/10,04 kuna od 31.03.2008. godine do godine isplate,

- 0,40 eur/3,05 kuna od 30.04.2008. godine do godine isplate,

- 0,04 eur/0,29 kuna od 31.05.2008. godine do godine isplate,

- 0,50 eur/3,78 kuna od 30.06.2008. godine do godine isplate,

- 0,26 eur/1,94 kuna od 30.09.2008. godine do godine isplate,

- 3,31 eur/24,93 kuna od 31.10.2008. godine do godine isplate,

- 1,27 eur/9,53 kuna od 30.11.2008. godine do godine isplate,

- 3,86 eur/29,11 kuna od 31.12.2008. godine do godine isplate,

- 4,26 eur/32,12 kuna od 31.01.2009. godine do godine isplate,

- 4,44 eurl33,48 kuna od 28.02.2009. godine do godine isplate,

- 3,97 eur/29,89 kuna od 31.03.2009. godine do godine isplate,

- 4,06 eur/30,61 kuna od 30.04.2009. godine do godine isplate,

- 3,30 eur/24,84 kuna od 31.05.2009. godine do godine isplate,

- 2,73 eur/20,60 kuna od 30.06.2009. godine do godine isplate,

- 2,88 eur/21,73 kuna od 31.07.2009. godine do godine isplate,

- 3,18 eur/23,97 kuna od 31.08.2009. godine do godine isplate,

- 3,16 eur/23,77 kuna od 30.09.2009. godine do godine isplate,

- 2,86 err/21,51 kuna od 31.10.2009. godine do godine isplate,

- 3,42 eur/25,7 5 kuna od 30.11.2009. godine do godine isplate,

- 3,87 eur/29,15 kuna od 31.12.2009. godine do godine isplate,

- 4,51 eur/33,99 kuna od 31.01.2010. godine do godine isplate,

- 4,36 eur/32,88 kuna od 28.02.2010. godine do godine isplate,

- 5,24 eur/39,45 kuna od 31.03.2010. godine do godine isplate,

- 5,07 eur/38,20 kuna od 30.04.2010. godine do godine isplate,

- 5,39 eur/40,63 kuna od 31.05.2010. godine do godine isplate,

- 8,18 eur/61,64 kuna od 30.06.2010. godine do godine isplate,

- 7,67 eur/57,3l kuna od 31.07.2010. godine do godine isplate,

- 9,36 eur/70,52 kuna od 31.08.2010. godine do godine isplate,

- 8,75 eur/65,96 kuna od 30.09.2010. godine do godine isplate,

- 7,78 eur/58,62 kuna od 31.10.2010. godine do godine isplate,

- 9,84 eur/74,11 kuna od 30.11.2010. godine do godine isplate,

- 12,45 eur/93,82 kuna od 3112.2010. godine do godine isplate,

- 10,60 eur/79,86 kuna od 31.01.2011. godine do godine isplate,

- 11,25 eur/84,75 kuna od 28.02.2011. godine do godine isplate,

- 10,42 eur/78,53 kuna od 31.03.2011. godine do godine isplate,

- 0,57 eur/79,65 kuna od 30.04.2011. godine do godine isplate,

- 14,08 eur/106,07 kuna od 31.05.2011. godine do godine isplate,

- 14,42 eur/108,64 kuna od 30.06.2011. godine do godine isplate,

- 17 ,35 eur/3O,72 kuna od 31.07 .2011. godine do godine isplate,

- 15,84 eur/119,38 kuna od 31.08.2011. godine do godine isplate,

- 14,20 eur/106,96 kuna od 30.09.2011. godine do godine isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 319,14 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženika, kao kreditorom, sklopilo Ugovor o kreditu broj 718-504374479 od 12. rujna 2007. Pravna osnova tužiteljevog zahtjeva je naknada štete koja se manifestirala kao umanjenje imovine tužitelja (obična šteta) i sprječavanje povećanja njegove imovine (izmakla korist), sve sukladno čl. 1046. i čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu bi iznos preplaćene kamate unutar anuiteta bio umanjenje imovine tužitelja, a zakonska zatezna kamata na taj iznos bila bi izmakla korist. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje CHF), koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom. Naime, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. PŽ- 6632/17 od 14. lipnja 2018., odbijena, između ostalog, i žalba tuženika te potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4 srpnja 2013., u dijelu toč. 1.,2.,3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac, nije korisnike kreditnih usluga, kao potrošače, informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 222112o18-11 od 3. rujna 2019. O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u odluci br. U lll- 2521/2015 i dr., kao i u rješenju br. U-l-3685/2015 i dr., a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i navedena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. Čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom za zaštitu kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125107 i 79/09, dalje ZZP/07), koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Predmetnim ugovorom tuženik je, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 2.624,25 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 48 mjeseci. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu "Franak", odnosno utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest da se u konkretnom slučaju ima primijeniti promjenjivati kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje). S obzirom na navedeno tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratit drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Naime, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245117 od 20. ožujka 2018. određeno je da je kolektivnom tužbom nastupio prekid zastare i zastara potraživanja počinje teći ispočetka od dana pravomoćnosti kolektivne presude, tj. u konkretnom slučaju od 14. lipnja 2018. za preplaćenu valutu. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe medu strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve sto je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Tuženik je tijekom ugovornog razdoblja kredita obračunavao mjesečni anuitet u valuti CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju banke i naplaćivao mjesečne anuitete u višem iznosu. Na opisani način tuženik je u razdoblju od 31. siječnja 2008. do 30. rujna 2011. na temelju ništetnih odredbi Ugovora od tužitelja naplatio iznos od 261,44 eur/ 1.969,84 kn više nego bi to iznosilo da je mjesečni anuitet kredita obračunavan bez valutne klauzule, tj. koliko je bilo početno ugovoreno. Stoga je tuženik obvezan platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa anuiteta zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora u smislu čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj napominje da je konačni tužbeni zahtjev postavljen na način da su uzeti u obzir i iznosi kada nije bilo preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tj. kada je preplata bila negativna i konačni iznos je umanjen za negativne iznose, na način da su zatvarani iznosi preplate najstarijih dospijeća s negativnim iznosima i za navedeno razdoblje se ne potražuje ni kamata. Slijedom svega navedenog, tužitelj je predložio da sud donese presudu, kojom će naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 261,44 eru/1.969,84 kn, sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos preplate od dospjelosti do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od donošenja presuda do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je, prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, navodeći da Zakon o parničnom postupku propisuje mogućnost da stranke da ugovore mjesnu nadležnost te je u čl. 12. Ugovora o kreditu ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora. Iz zaključka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.11.2020.g. Su IV – 380/2020 proizlazi da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke ništetna tek uvjetno i to ako uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača i ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Mjesna nadležnost propisana je čl. 46., a u vezi s čl. 48. Zakona o parničnom postupku kojim je propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika. Budući da je registrirano sjedište tuženika u Zagrebu, sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku, mjesno je nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili predmetni Ugovor o kreditu broj 718-50-4374479 od 12. rujna 2007., kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 2.624,25 CHF kunske protuvrijednosti, da je ugovorena redovna kamata 5,95 % godišnja, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Ugovor je sklopljen sukladno čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule tužitelj je također preuzeo valutni rizik, s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03), da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti te se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove, jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnova njegove tužbe dokazana samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju da mu naknadi trošak parničnog postupka, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Rješenjem posl. br. P-11/2024-8 od 28. siječnja 2025. (list 54-56) pravomoćno je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

4. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem preslike Ugovora o kreditu br. 718-50- 4374479 od 12. rujna 2007., preslike ponude za kupnju motornog vozila br. 75 od 10. rujna 2007., otplatnog plana za kredit, preslika zahtjeva za kredit te saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke. Sud je odbio prijedlog tužitelja za provođenjem knjigovodstveno - financijskog vještačenja kao nepotreban i suvišan, budući da je tuženik, iako je u odgovoru na tužbu osporavao i činjenične navode i pravnu osnovu tužbe, već i visinu tužbenog zahtjeva, na pripremnom ročištu naveo da visina tužbenog zahtjeva za tuženika više nije sporna i da stoga nije potrebno izvoditi dokaz knjigovodstveno - financijskim vještačenjem.

5. Nije sporno, a što je razvidno iz preslike ponude za kupnju motornog vozila br. 75 od 10. rujna 2007., otplatnog plana za kredit i preslika zahtjeva za kredit, da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 718-50-4374479 od 12. rujna 2007., kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznos 2.624,25 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (banke) na dan korištenja kredita za kupnju skutera, s rokom vraćanja kredita od 48 mjeseci i uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,95 % godišnje, s tim da je u čl. 2. Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a u čl. 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

6. Sporno je da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, ništetne, da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utuženi novčani iznos, i ako je po kojem pravnom osnovu, te da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

7. Iako u postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj nije zahtijevao da sud presudom utvrdi ništenost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, cijeneći da se u činjeničnim navodima tužbe tužitelj pozvao na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te da sud, sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO, na ništetnost ugovora pazi po službenoj dužnosti, o ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula, sud je odlučio kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP, budući da o rješenju tog pitanja ovisi odluka o glavnoj stvari.

8. Na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja utvrđeno je da su ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF. Radi se konkretno o odredbi čl. 7. Ugovora, u dijelu u gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

9. Kada je riječ o ugovaranju valutne klauzule potrebno je istaknuti da je odredbom čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u domaćoj valuti izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute u odnosu prema stranoj valuti. Nadalje, rješenjem Ustavnog suda RH, broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., utvrđeno je da je citirana zakonska odredba suglasna sa Ustavom RH, a da je prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH, izraženog u presudi i rješenju br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015., navedena zakonska odredba u skladu sa prisilnim propisima.

9.1. Unatoč tome, utvrđeno je da je čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za CHF, nepoštena, a time i ništetna, jer se o toj odredbi između ugovornih strana prije zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

9.2. Da o navedenoj ugovornoj odredbi prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj, kao korisnik kredita – potrošač, i tuženik, kao trgovac, nisu pojedinačno pregovarali, niti je tuženik tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, proizlazi iz iskaza tužitelja. Naime, tužitelj je iskazao da se radilo o kreditu kojeg je podigao radi kupnje motora-skutera marke "Zip", koja kupnja je izvršena posredstvom jedne tvrtke u [adresa] koja se bavila prodajom motora. U toj tvrtki su mu rekli da za kupnju navedenog skutera može ostvariti kredit kod Raiffeisenbanke, a da će navedena tvrtka s bankom sve riješiti što se tiče samog ugovora o kreditu, primjerak kojeg ugovora ga je dočekao kada je došao u tvrtku preuzeti skuter. U navedenoj tvrtki mu je bilo rečeno da će se raditi o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i da će rata kredita ovisiti o kretnju tečaja CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja mjesečne rate. Pojam valutna klauzula mu je poznat i zna što to znači, međutim, s bankom kao kreditorom osobno nije vodio nikakve prethodne razgovore niti pregovore o uvjetima kreditiranja, budući da je sve što se tiče samog ugovora realizirano između tvrtke u kojoj je kupio skuter i banke. Navedeni kredit je u cijelosti otplatio u rokovima i prema uvjetima koji su naznačeni u ugovoru. Mjesečni anuiteti za otplatu kredita su stalno rasli, tako da je od početnoga anuiteta od oko 120,00 kn, mjesečni anuitet narastao na oko 416,00 kn, koliko je iznosila zadnja rata kredita. U slučaju da je znao da će mjesečna rata kredita toliko narasti, zasigurno ne bi zaključio ovakav ugovor. U vrijeme zaključenja ugovora bio mu je poznat pojam promjenjiva kamatna stopa i što znači srednji tečaj banke za CHF. Isto tako bio je svjestan da će se mjesečni anuiteti mijenjati tijekom otplate kredita u odnosu na kretanje tečaja CHF, ali nije znao niti je mogao predvidjeti da će mjesečna rata toliko narasti. S obzirom da prije zaključenja ugovora nisu vođeni nikakvi pregovori o uvjetima kreditiranja između njega i banke, nije niti bio u mogućnosti utjecati na sadržaj pojedinih odredbi ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu.

9.3. Iz ovako danog iskaza tužitelja utvrđeno je da prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik nije obavijestio tužitelja, a niti ga je uopće informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Naime, predmetni Ugovoru o kreditu tuženika je samostalno sastavio, radi se o ugovoru koji je unaprijed napisan kao uniformirani obrazac. U ugovorima napisanim na uniformiranim obrascima pregovorima se nisu mogli mijenjati uvjeti kreditiranja koje je određivala banka, mijenjala su se samo imena korisnika kredita, iznosi kredita i rokovi otplate, te stoga nema nikakve sumnje da tužitelj kao korisnik kredita nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzulu, a kojom mu je kao potrošaču nametnuta obveza koju u vrijeme zaključenja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu. Ugovaranje takve odredbe suprotno je temeljnim načelima ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrane zlouporabe prava. Ovakav stav suda sukladan je zaključku Vrhovnog suda RH izražen u odluci posl. broj Revt-249/14-2, prema kojem su banke, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

9.4. Tuženik je u konkretnom slučaju postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja izraženom u tada važećem Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03). Naime, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi st. 2. istog članka ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

9.5. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. i protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., odbijene su revizije banaka te potvrđena navedena presuda Visokog trgovačkog RH posl. broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.

9.6. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 12. rujna 2007., dakle tijekom razdoblja od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. za koje razdoblje je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF te polazeći od toga da je navedena presuda donesena u kolektivnom sporu, ista je u smislu odredbe čl. 502. c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je stoga, u ovom konkretnom predmetu, sud vezan za utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora i dužan ih je primijeniti.

9.7. Istovjetno pravno stajalište izraženo je u presudi Vrhovnog suda RH br. Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojemu u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/07, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Utvrdivši da je ništetna odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, obveza tuženika da tužitelju vrati preplaćeni iznos kredita temelji se na odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO određeno je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Slijedom toga, tuženik je kao stjecatelj novčanog iznosa koji je tužitelj preplatio po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, dužan taj iznos vratiti tužitelju kao ovlašteniku prava na povrat stečenog bez osnove.

11. S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da je odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, ništetna, te cijeneći da visina utuženog iznosa između stranaka nije sporna, sud je temeljem odredbi 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio te presudio kao u izreci.

12. Na dosuđeni iznos tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate, tekuće od dana dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate kredita do isplate, s obzirom da je utvrđeni iznos preplate posljedica primjene ništetne ugovorne odredbe koju je u predmetni Ugovor o kreditu unio tuženika kao trgovac, a na što tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Tuženik se stoga u pogledu primljenog preplaćenog iznosa ima smatrati nesavjesnim stjecateljem te je stoga dužan na svaki mjesečni iznos preplate tužitelju platiti zakonske zatezne kamate. Identično pravno shvaćanje izneseno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

13. Tuženikov prigovor zastare utužene tražbine nije osnovan. Naime, pokretanjem parničnog postupka pri Trgovačkom sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12, u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pokrenut tužbom u tom predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv banaka, između ostalih i protiv ovdje tuženika, došlo je do prekida zastare utuženog potraživanja u smislu odredbe čl. 242. ZOO. Naime, citiranom zakonskom odredbom određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Ovakav pravni stav izražen je i u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.

13.1. Istovjetni pravni stav izražen je u presudi Vrhovnog suda RH broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje ponovno teći tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe.

13.2. Budući da je navedena presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, u dijelu gdje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017-10, kojom je u tom dijelu potvrđena citirana prvostupanjska presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, utvrđeno je da nije nastupila zastara utužene tražbine, jer od pravomoćnosti citirane prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu (14. lipnja 2018.), u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, pa do podnošenja predmetne tužbe 12. svibnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

14. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 319,14 eur, i to 50,00 eur na ime nagrade punomoćnika za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 150,00 eur za zastupanje na ročištima od 28. siječnja, 25. ožujka i 16. travnja 2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), 50,00 eur za sastav obrazloženog podneska od 19. rujna 2023. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), 62,50 eur na ime PDV-a od 25 % (Tbvbr. 46. Tarife) te 6,64 eur za sudsku pristojbu na tužbu. Na dosuđeni iznos troškova tuženik je dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate, po stopi čija visina je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, počevši od dana donošenje presude 23. svibnja 2025. pa do isplate.

U Slatini, 23. svibnja 2025.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. ZOU Saja Oulovski i Neven Oulovski iz Pakraca - punomoćnik tužitelja.

2. OD Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb - punomoćnik tuženika.