REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-132/2025-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sutkinji toga suda Mariji Orošić Kranjčec kao sutkinji pojedinki, u pravnoj stvari tužiteljice MČ (prije GČ) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633877, kojeg zastupaju punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon zaključene glavne i javne rasprave 9. travnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, odvjetnice Ive Fejzagić i zamjenika punomoćnika tuženika, odvjetnika Karla Golubića, 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 016-1218/2006, sklopljen između tužiteljice GČ i tuženika Addiko Bank d.d. 17. svibnja 2006., potvrđen 18. svibnja 2006. po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem: OU-1070/06 ništetan u cijelosti te da ne proizvodi nikakve pravne učinke."

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 016- 1218/2006 sklopljenog između tužiteljice MČ (tada GČ) i tuženika Addiko Bank d.d. 17. svibnja 2006., potvrđenog 18. svibnja 2006. po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem: OU-1070/06 i to:

- odredba čl. 4. st. 3. u dijelu koji glasi: "…obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe-ADRIA-Bank d.d. na dan plaćanja.",

- odredba čl. 6. 2t. 3. u dijelu koji glasi: "…ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke." i - odredba čl. 6. st. 4. u dijelu koji glasi: "Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu sa promijenjenom kamatnom stopom."

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužiteljici MČ trošak parničnog postupka u iznosu od 9.497,22 EUR (devettisuća četiristo devedesetsedam eura i dvadesetdva eurocenta) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troška parničnog postupka, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica MČ (prije GČ) podnijela je tužbu u kojoj je navela da je sa tuženikom Addiko Bank d.d. sklopila Ugovor o kreditu 17. svibnja 2006., da joj je tuženik Addiko Bank d.d. odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 113.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika Addiko Bank d.d. na dan isplate kredite te da su ugovorili rok otplate kredita od 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uz ugovorenu godišnju kamatnu stopu od 3,88 % kao i tzv. zaštitnu klauzulu prema kojoj je glavnica kredita izražena u kunama vezana za promjenu tečaja CHF. Tužiteljica je još navela navodi da joj tuženik Addiko Bank d.d. nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF pa da smatra da je takva ugovorna odredba ništetna. Navodi i da ovaj ugovor sadrži i odredbu o promjeni kamatne stope u skladu sa internom odlukom tuženika Addiko Bank d.d., a da i tu odredbu smatra ništetnom obzirom se kamatna stopa mijenja bez njoj jasnih parametara, bez posebnog pregovaranja i bez mogućnosti da ista na tu promjenu utječe. Dalje je navela da tečaj CHF izravno utječe na visinu glavnice, a visina kamate predstavlja cijenu kredita te da smatra da su to bitni elementi ovog ugovora o kreditu, a da su joj kao inferiornoj strani u ugovornom odnosu tokom otplate kredita bili nepoznanica te da nisu bili niti "makar odredivi". Tužiteljica je još navela da je pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 14. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik Addiko Bank d.d. u razdoblju sklapanja predmetnog ugovora o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ovakve ugovore odnosno koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF uz koju je vezana glavnica te o promjeni kamatne stope u skladu sa njegovom jednostranom odlukom i to jer potrošače nije u cijelosti informirao o svim parametrima potrebnim za donošenje odluke o sklapanju takvog ugovora zbog čega su prava ugovornih strana bila neuravnotežena te jer o promjeni kamatne stope sa ugovornom stranom nije pojedinačno pregovarao. Tužiteljica je konačno navela i da zbog kumulativnog porasta kamatne stope i tečaja CHF nije bila u mogućnosti uredno izvršavati obveze po predmetnom kreditu zbog čega je tuženik Addiko Bank d.d. isti otkazao pa je njegova tražbina po tom ugovoru u cijelosti dospjela na naplatu te ju tuženik Addiko Bank d.d. pokušava prisilno naplatiti ovrhom na njenoj nekretnini u ovršnom postupku koji se kod ovog suda vodi pod poslovnim brojem Ovr-4824/15. Slijedom svega navedenog tužiteljica je predložila da sud presudom utvrdi da je Ugovor o kreditu od 17. svibnja 2006. ništetan i bez pravnog učinka te da naloži tuženiku Addiko bank d.d. da joj naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate. Predložila je i da sud, ukoliko ne usvoji navedeni tužbeni zahtjev, presudom utvrdi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 17. svibnja 2006. iz čl. 4. st. 3. te čl. 6. st. 3. i 4. istog (o obračunu glavnice kredita te promjeni kamatne stope) te također tuženiku Addiko bank d.d. naloži da joj naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik Addiko bank d.d. podnio je odgovor na tužbu u kojem je naveo da spori osnovu tužbenog zahtjeva, da tužbeni zahtjev smatra nedopuštenim, da smatra da je nastupila zastara istog, da je predmetni ugovorni odnos raskinut pa da se isti više ne može utvrditi ništetnim pa da tužiteljica za to nema pravni interes, da spori da su odredbe ovog ugovora ništetne, da to ne proizlazi iz sudskih odluka koje je u tužbi navela tužiteljica te da se iste ne odnose na predmetni ugovor o kreditu jer u vrijeme njegovog sklapanja nije postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača. Još navodi da je ugovaranje valutne klauzule dozvoljeno te da je ova klauzula u predmetnom ugovoru uočljiva, jasna i razumljiva, da je tužiteljici morao biti razumljiv smisao i učinak valutne klauzule iz ovog ugovora, da ju je javni bilježnik koji je solemnizirao ovaj ugovor upoznao sa svim detaljima i pravnim posljedicama tog pravnog posla, da ju je sa tim upoznao i zaposlenik tuženika Addiko Bank d.d. prilikom sklapanja ovog ugovora, da prosječan hrvatski građanin notorno ima povećanu svijest o izražavanju obveze u stranoj valuti i primjeni valutne klauzule, da ju je detaljno upoznao sa potencijalnim rizicima promjene tečaja, da je objavom članaka i dijeljenjem letaka provodio aktivnu kampanju podizanja javne svijesti o pitanjima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, da je to radila i Hrvatska narodna banka te da ugovorena valutna klauzula nije nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj pojedinačno pregovaralo, jer ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača i jer on nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik je u odgovoru na tužbu još naveo da nije ništetna niti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, da ista nije premašila najvišu dopuštenu stopu, da je i ova ugovorna odredba uočljiva, jasna i razumljiva, da se o njoj pojedinačno raspravljalo, da ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da je kamatnu stopu mijenjao sukladno zakonu rukovodeći se tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima, a da je do promjene te stope došlo isključivo zbog promjena u faktorima koji na tu promjenu utječu poput indeksa troškova sredstava i indeksa troškova regulacije. Tuženik je još naveo da je tužiteljica pristala na ugovaranje promjenjive kamatne stope, a slijedom svega navedenog je predložio tužbeni zahtjev odbaciti odnosno odbiti te tužiteljici naložiti da mu naknadi parnični trošak.

3. Tužiteljica je u nastavku postupka još navela da ima pravni interes za predmetni tužbeni zahtjev jer bi u slučaju usvajanja istog ovrha na njenoj nekretnini koja se provodi temeljem predmetnog ugovora bila obustavljena.

4. Tuženik je u nastavku postupka još naveo da je tužiteljica po struci ekonomist te da je shvatila značenje predmetni ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a i da je imala mogućnost ugovoriti fiksnu kamatnu stopu i drugu valutu kredita, a i odabrati drugu banku za ugovaranje. Naveo je i da bi utvrđenje suda da su svi ugovori sa promjenjivom kamatnom stopom ništetni dovelo do apsolutne pravne nesigurnosti u pravnom prometu pa da smatra da sud mora odlučiti uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja. Također je naveo da ima tražbinu prema tužiteljici u visini zbroja neotplaćenog iznosa glavnice predmetnog kredita u iznosu od 107.793,46 CHF, zateznih kamata u iznosu od 89.340,39 CHF, redovnih kamata u iznosu od 11.296,47 CHF, troškova u iznosu od 3.355,57 kn i zateznih kamata na troškove u iznosu od 2.267,36 kn, a sve uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od 22. siječnja 2021. do isplate pa je predložio da sud, ukoliko tužbeni zahtjev ocijeni osnovanim, utvrdi ovu njegovu tražbinu kao istovrsnu tužiteljičinoj i dospjelu te da izvrši prijeboj iste sa utuženom tražbinom tužiteljice kao i da tužiteljici naloži da mu naknadi parnični trošak.

5. Tužiteljica je u nastavku postupka još navela kako smatra da je tuženikov prigovor radi prebijanja neosnovan te da visina njenog eventualnog osnovnog duga koja je proizašla iz raskida predmetnog ugovora nije vjerodostojna jer u njoj nisu anulirane posljedice ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ovog postupka.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu (list 4 do 7 te 262 do 266 spisa), presliku dopisa od 9.8.2011. (list 8 i 309 spisa), presliku prijedloga za ovrhu (list 8 do 10 spisa), presliku sudske prakse i stručnih članaka (list 51 do 102, 106 do 145, 174 do 217, 224 do 236, 270 do 278, 287 do 303 spisa), presliku mišljenja Vlade RH (list 103 do 105 spisa), presliku glasila i letka (list 146 do 154 spisa), presliku Biltena o bankama (list 155 do 164 spisa), preslike novinskih članaka (list 166 do 173 spisa), presliku Općih uvjeta poslovanja Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d. (list 218 do 223 spisa), presliku Metodologije promjene kamatnih stopa (list 237 do 261 spisa), presliku osnovnih podataka (list 286 spisa), presliku dopisa od 26.2.2011. (list 311 spisa), preslike povratnica (list 310 do 316 spisa), presliku Izvatka iz poslovnih knjiga (list 317 i 318 spisa), presliku obavijesti od 4.12.2008. (list 329 spisa) te je saslušao svjedokinju BČ (list 343 do 345 spisa) i tužiteljicu MČ (tada GČ) (list 345 do 347 spisa). Primjenom odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a sud nije izveo dokaze uvidom u spise ovog suda poslovni broj Ovr-4824/15 i Ovr-1507/18 i financijskim vještačenjem obzirom je uvažavajući navode stranaka ocijenio da mu isti za donošenje odluke o osnovanosti prvog tužbenog zahtjeva nisu bili potrebni.

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je prvopostavljeni tužbeni zahtjev neosnovan, a podredno postavljen tužbeni zahtjev osnovan.

8. Slijedom navoda stranaka tijekom postupka sud nalazi da je među istima nesporno da su 17. svibnja 2006. sklopili ugovor kojim je tuženik Addiko Bank d.d. odobrio tužiteljici stambeni kredit u kojem je glavnica kredita vezana za švicarski franak odredbom o valutnoj klauzuli te je određeno da je tuženik Addiko Bank d.d. ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope, a da tužiteljica pristaje da u slučaju te promjene tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta i obavezuje se takav anuitet platiti. Među strankama je sporno jesu li ove odredbe predmetnog ugovora o kreditu uslijed sudskim presudama utvrđene povrede tuženika Addiko Bank d.d. propisa zaštite potrošača u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 125/07, 79/09, 89/09; dalje ZZP), ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; u daljnjem tekstu: ZOO) te je li stoga i cijeli navedeni ugovor ništetan.

9. Ovaj sud je stava da su predmetne ugovorne odredbe o ovlasti tuženika da izvrši promjenu kamatne stope jasne i lako uočljive, no ne i razumljive. Naime, istima je nedvojbeno određeno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika Addiko Bank d.d., no ne i koje će kriterije tuženik Addiko Bank d.d. pri donošenju ove odluke primijeniti, a obzirom je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora koji ovako ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika Addiko Bank d.d., bez precizno određenih uvjeta za koju se veže promjena kamatne stope, ova odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice jer dovodi do situacije da tuženik Addiko Bank d.d. kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu tužiteljice kao dužnika koja promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih jasnih kriterija. Tuženik Addiko Bank d.d. je ovakvim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamatu) što je prema stavu ovog suda suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu 269. st. 2. ZOO- a kojom je propisano da ovaj bitan sastojak ugovora istim mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada se ista određuje isključivo prema odluci tuženika Addiko Bank d.d. pa tako jednostrano i bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, sud nalazi i da je ovakva odredba nedvojbeno protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 4. ZOO-a (ovako i VTSRH u presudi i rješenju posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine).

10. Valja pri tome reći da nepostojanje propisa koji bi nalagao tuženiku Addiko Bank d.d. da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi uvjete promjenjivosti kamatne stope u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tuženiku Addiko Bank d.d. ne daje ovlaštenje kamatnu stopu, a time i visinu obveze tužiteljice, mijenjati jednostrano i po svom nahođenju već ukazuje na to da je tuženik Addiko Bank d.d. upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, kao banka tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ju je stavila u neravnopravan položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

11. Valja reći i da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao za kojeg vrijede i ostala temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe i načelo zabrane zlouporabe prava, a da je predmetna sporna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi suprotna i navedenim načelima obveznog prava jer je njome tužiteljica kao korisnik kredita dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca obzirom je na temelju iste jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no ne i procijeniti kolika će kamata bili u budućem kreditnom razdoblju, a tuženik Addiko Bank d.d. tijekom postupka nije niti naveo niti ičim dokazao da je tužiteljici objasnio način utvrđivanja kamatne stope odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja na temelju kojih bi tužiteljica mogla predvidjeti učinke koji će za nju nastupiti u budućnosti obzirom je saslušana na prijedlog tuženika kao svjedokinja BČ iskazala prema ocjeni suda jasno i uvjerljivo sasvim suprotno, da tuženik klijentima nije posebno objašnjavao parametre po kojima mijenjala kamatna stopa dok i iz iskaza tužiteljice kao stranke da joj bankar kod kojeg je sklapala ovaj ugovor nije pojašnjavao koji parametri utječu na promjenu kamatne stope, a koji je sud ocijenio logičnim, životnim i uvjerljivim, jasno proizlazi da navedeno nije učinio pri čemu još valja reći i da je tužiteljica iskazala da je po zanimanju referent platnog prometa, no da obzirom na to zanimanje prije sklapanja predmetnog ugovora nije imala iskustva sa ugovaranjima uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da nije vršila plaćanja u stranoj valuti niti imala deviznu štednju te da je predmetni ugovor pročitala i analizirala kao laik, koji je iskaz sud također ocijenio jasnim, logičnim i životnim te na temelju istoga utvrdio i da tužiteljica niti obzirom na vlastita stručna znanja, a neovisno o postupanju tuženika, nije mogla predvidjeti učinke predmetnog ugovaranja koji će za nju nastupiti u budućnosti.

12. Konačno valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

13. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope, a ta je presuda Trgovačkog suda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. dok je presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrdila je nepoštenim i ništetnim i odredbe ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03.09.2019., pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim. Predmetni je ugovor čije utvrđenje ništetnosti traži tužiteljica zaključen upravo u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u spisu broj P- 1401/2012, a kojom presudom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe ugovora kojima je valuta glavnice vezana za protuvrijednost švicarskog franka, a takva presuda veže sve sudove u Republici Hrvatskoj.

14. Slijedom svega navedenog sud je nedvojbeno utvrdio da su u smislu odredbi čl. 270. st. 1., čl. 272. st. 1. i konačno čl. 322. st. 1. ZOO-a odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana za švicarski franak odredbom o valutnoj klauzuli te je određeno da je tuženik Addiko Bank d.d. ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope, ništetne.

15. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen dok će prema odredbi čl. 324. st. 2. istog zakona ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a). Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO-a). Odredbom čl. 22. ZOO-a dopušteno je sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, dakle, dopuštena je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

16. Unatoč prethodno utvrđenoj ništetnosti, načelno dopuštenih, ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope, ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji iznos primljenog (neovisno o iznosu kamata) je korisnik kredita dužan vratiti, egzistiraju. Ništetnost prethodno navedenih odredaba ovog ugovora, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi se na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi i da bi vrijedio bez njih. Stoga je stav ovog suda da predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je primjenom odredaba čl. 21. i 22., a u vezi sa odredbama čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 2. ZOO-a, prvopostavljen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora ocijenjen neosnovanim pri čemu još valja reći i da je sud stava da ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredaba čl. 6. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima jer upravo te odredbe žele ponovo uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe (tako je našao i Sud EU u svojoj presudi poslovni broj C-118/17 od 14. ožujka 2019., toč. 51.) dok je i u konkretnom slučaju i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužiteljica kao potrošač nalazila da nepoštene odredbe ugovora nisu postojale.

17. Slijedom svega navedenog osnovanim je ocijenjen podredno postavljen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a te je izrekom ove presude utvrđeno da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 17. svibnja 2006. i ovjerenog kod javnog bilježnika pod poslovnim brojem: OU-1070/06 kojima je glavnica kredita vezana za švicarski franak odredbom o valutnoj klauzuli te je određeno da je tuženik Addiko Bank d.d. ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope.

18. Valja još reći da je među strankama sporno i ima li tužiteljica pravni interes za tužbeni zahtjev obuhvaćen izrekom ove presude obzirom je predmetni ugovorni odnos nesporno prestao. Da tužiteljica ima pravni interes za predmetni tužbeni zahtjev prema stavu ovog suda nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 326. st. 1. ZOO kojom je propisano da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla te da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane kao i iz među strankama nesporne činjenice da se radi naplate tražbine tuženika Addiko Bank d.d. iz predmetnog ugovora o kreditu vodi ovršni postupak obzirom bi zatraženim utvrđenjem ništetnosti predmetnog ugovora otpala osnova tuženika Addiko Bank d.d. za taj ovršni postupak, a za tužiteljicu prestala opasnost naplate temeljene na istoj što jasno potvrđuje postojanje pravnog interesa tužiteljice za predmetno utvrđenje.

19. Ovdje valja reći i da ništetno ugovaranje, makar i pojedinih odredaba ugovora, predstavlja najtežu povredu javnih interesa dok je visoka razina zaštite javnih interesa izražena kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje da utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Stoga je neosnovan i prigovor tuženika Addiko Bank d.d. da je predmetni tužbeni zahtjev zastario, a i zahtjev istoga da se isti prebije sa novčanim potraživanjem tuženika Addiko Bank d.d. prema tužiteljici u visini zbroja neotplaćenog iznosa glavnice i kamata predmetnog kredita obzirom se ova dva zahtjeva sukladno odredbama čl. 195. ZOO-a ne mogu prebijati.

20. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom ovog troška ocijenjen je neosnovanim jer isti u ovom sporu nije uspio. Tužiteljici MČ je, obzirom je u ovom sporu uspjela, priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; u daljnjem tekstu: OT) i to za sastav tužbe 529 bodova (tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 20.12.2019. i 18.4.2021. od po 529 bodova za svaki (tbr. 8/1), za zastupanje na ročištima 21.5.2021., 19.10.2021. i 9.4.2025. od po 529 bodova za svako (tbr. 9/1) te zastupanje na ročištima za objavu presude 1.12.2021. i 23.5.2025. od po zatraženih 100 bodova za svako (tbr. 9/3) odnosno ukupno 3374 boda što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR i uvećano za PDV, a sve sukladno važećoj OT iznosi 8.435,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 EUR, a kako je zatražila naknadu ukupno nižeg iznosa to joj je sveukupno dosuđen parnični trošak u zatraženom iznosu od 9.497,22 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a te čl. 3. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15), a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

21. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 23. svibnja 2025.

Sutkinja:

Marija Orošić Kranjčec

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u 4 (četiri) istovjetna primjerka u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. Tužiteljici MČ po punomoćniku

2. Tuženiku Addiko bank d.d. po punomoćniku