REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5579/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja ET (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 22. travnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika stranka, dana 23. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e:

I Odredba članka 2./ KAMATE I NAKNADE, Ugovora o kreditu broj 3212554829 od 4. ožujka 2008. godine zaključenog između tužitelja ET (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB 92963223473), kao kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II Odredba članka 23./ OSTALE ODREDBE Ugovora o kreditu broj 3212554829 od 4. ožujka 2008. godine zaključenog između tužitelja ET (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB 92963223473), kao kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od:

-484,80 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.3.2008. godine do isplate;

-1.398,03 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27.5.2010. godine do isplate;

-naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 632,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (23.5.25.) do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 4.3.2008. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 113.340,00 CHF. Nadalje, tužitelj tvrda da mu je temeljem tog ugovora i to čl. 2. tuženik naplatio naknadu u iznosu od 484,80 eura dana 27.3.2008. godine, a dana 27.5.2010. godine tuženik mu je temeljem čl. 23. naplatio naknadu zbog prijevremene otplate kredita u iznosu od 1.398,03 eura.

1.1. Tužitelj ističe ga je tuženik temeljem čl. 2. ugovora obvezao na plaćanje naknade bez da je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Ističe da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Smatra da je tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelj u neravnopravan položaj u kojem ne može utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da posljedično tome, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane.

1.2. U odnosu na naplatu zbog prijevremene otplate kredita tužitelj nastavno navodi da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelju ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nadalje, gornjom odredbom ugovora tuženik je odredio uvjete za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema vlastitoj samovoljnoj odluci pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe Ističe da je temeljem gornje odredbe Ugovora o kreditu prouzročena neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih strana, pa je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je potrošač na bilo koji način bio upoznat s općim aktima Kreditora, koje mu tuženik nikada nije prezentirao niti predao.

1.3. Temeljem svega iznesenog tužitelj traži da sud utvrdit ništetnost obje odredbe vezane uz naknade, jer su nepoštene i zbog toga i ništetne i da se tuženika obveže na povrat onog što je od tužitelja naplatio po naknadama, uz kamatu od dana kada je tužitelj iste platio i naknadu naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

2. Tuženik ne osporava zaključenje ugovora, ali osporava sve navode tužitelja i smatra da su naknade valjano ugovorene i da ih je imao pravo naplatiti. Tuženi visinu zahtjeva tužitelja ne osporava, ali ističe i prigovor zastare, predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, potvrdu, saslušan je tužitelja, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Zaključenje ugovora među strankama nije sporno, kao što i nije sporna visina i datum naplate obje naknade. Sud posebno ističe da tuženik i nije prigovarao visini zahtjeva tužitelja već osporava osnov njegovog zahtjeva.

4.1. Nije sporno da sporna odredba ugovora glasi:

"Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“;

„Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate“.

4.2. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknada sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da mu je novac trebao za kupovanje stana u kojem se nije obavljala poslovna djelatnosti već je rješavao stambeno pitanje. Tužitelj se sjeća ugovornih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi i pitao je zašto se to treba platiti i na što se to odnosi, međutim rečeno mi je da je to poslovna politika banke, bez da su mu objasnili od kakvih se troškova te naknade sastoje, da ugovor može samo prihvatiti takav ili odustati, da nema mogućnosti mijenjanja ugovornih odredbi, jer da je to standardni ugovor tuženika.

4.3. Sud prihvaća iskaz tužitelja, kao životan i logičan pa se nastavno utvrđuje da je tužitelj potrošač, da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da su u njemu bila određene naknade o kojima se nije uopće pregovaralo. Na takav iskaz tuženik nije imao primjedbi niti prigovora već je tuženik istaknuo da je tužitelj bio upoznat sa ugovornim odredbama o ulaznim i izlaznim naknadama. Zbog toga se nastavno prihvaća tvrdnja tužitelja da o naknadi nije bilo moguće pregovarati, niti je bio informirana na što konkretno se ta naknada odnosi, odnosno koliko će po visini iznositi. Takvo utvrđenje ne umanjuje navod tuženika da je tužitelj "vidio" ugovorne odredbe o naknadama.

5. Čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

5.1. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

5.2. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, jer je tužitelj imao samo mogućnost prihvatiti takav ugovor, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci sve naknade i troškove, koji nisu naznačeni niti u visini (npr. u postotku od iznosa kredita) niti je navedeno na što se naknada i troškovi odnose.

5.2. Prema čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

6. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu sud nastavno utvrđuje:

6.1. Prema mišljenju suda predmetna odredba čl. 2.ugovora nije čak niti transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer nije omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali čak i da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

6.2. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

6.3. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 2. ugovora nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

6.4. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

8. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da niti sama ugovorna odredba članka 2. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj prista na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

8.1. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

8.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelj čl.2. ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u naplaćenoj visini) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

8.3. Nadalje, prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

8.4. Sljedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

9. Budući da iz predmetnog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju čl. 2. ugovora naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 2. ugovora, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

9.1. Zbog svega utvrđenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 2. ugovora u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja naknada i troškova sukladno odluci tuženika (točka I izreke presude).

10. U odnosu na dio ugovora koji se odnosi na obvezu tužitelja platiti tuženiku tzv. izlaznu naknadu kod prijevremene otplate kredita, sud nastavno utvrđuje.

10.1. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

10.2. Prema čl. 1024. ZOO-a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.), kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.), u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

10.3. Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO-a postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO- a prema kojoj odredbi dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Iz čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a proizlazi dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

11. Tuženik tijekom postupka, uz pozivanje na pravo naplate naknade za prijevremenu otplatu, ističe da se troškovi prijevremene otplate sastoje od administrativnih troškova i troškova financiranja.

11.1. Međutim sud smatra da naknadu troškova kako ih je gore prezentirao isti ne može potraživati u ovom predmetu jer se radi o troškovima koje je teško odrediti i povezati s točno određenom aktivnošću te su indirektno obuhvaćeni maržom koja je sadržana u redovnoj kamati, a naplaćuje se od korisnika kredita putem otplate.

11.2. Sud primjenom odredbe čl. čl. 219. i 221a. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) smatra da tuženik, na kojem je teret dokaza, prvenstveno nije dokazao visinu štete koju potencijalno trpi zbog prijevremene otplate, niti strukturu te štete, a u konačnici tu štetu nije niti utužio u ovom predmetu.

12. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti navoda tuženika, sud ukazuje i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9.3.2022. godine u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje odluke o naknadama za usluge banke ili opće akte kojima su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo doli nadoknađivanje dijela kamata koje je banka prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. VS RH pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome VS RH naglašava da je, iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu, kao i u ovom konkretnom predmetu, sklopljen je prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

13. Stoga, vezano uz odredbu sadržanu u čl. 23. ugovora u kojoj je navedeno da je u slučaju prijevremene konačne otplate banka ovlaštena zaračunati naknadu uz uvjete koje odredi tuženik, ovaj sud smatra da je navedena ugovorna odredba nepoštena iz razloga što tuženik nije tužitelju prije zaključenja ugovora, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenog troška tj. od čega se isti sastoji i u kojem je iznosu određena naknada, a niti je u samom ugovoru igdje navedeno koja je struktura tih jednokratnih troškova. Nadalje sud smatra i da je na taj način tuženik doveo tužitelja u neravnopravan položaj bez mogućnosti utjecanja na sadržaj unaprijed, po tuženiku, pripremljenog ugovora odnosno na sadržaj navedene odredbe, obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

13.1. Stoga navedena odredba predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 96. ZZP/07, a posljedično tome i ništetnu ugovornu odredbu pa je sud odlučio kao pod točkom II izreke ove presude.

14. Kako su obje naknade utvrđene ništeten, odnosno utvrđeni su ništetni dijelovi ugovora, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredba. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja su utvrđene ništetnima.

14.1. Kako je visina naplaćenih naknada među strankama nesporna, to je odlučeno kao pod točkom III izreke presude, pri čemu tužitelju pripada i pravo na kamatu od dana dana plaćanja, a po stopi propisanoj Uredbom o visini kamatne stope (NN 153/04) i čl. 29 ZOO-a.

14.2. Naime, tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o naknadama na način kako ih stavljalo u ugovore ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.

15. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare, valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, VS RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10.10.2019. godine promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ništetno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

16. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155 ZPP- a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.

16.1. Trošak, koji je bio potreban i nužan za vođenje ovog spora, odnosi se na trošak sastava tužbe i pristup na jedno ročište po 200,00 eura, što je uvećano za 100,00 eura PDV-a i po 66,36 eura sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

16.2. Ukupan troška iznosi 632,72 eura, na koji, temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a kamata teče od dana donošenja ove presude.

16.3. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 12.2.2025. godine, jer smatra da isti uopće nije bio potreban za vođenje ovog spora. U istome tužitelj ponavlja već iznesene navode i tvrdnje i dostavlja sudsku praksu koju sud priznaje. Osim toga sud je u pripremanju pripremnog ročišta rješenjem odlučio da daljnja očitovanja nisu potrebna (čl. 299a st. 2 ZPP-a).

U Zagrebu, 23. svibnja 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.