Poslovni broj: Us I-1808/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu te Vesni Maslov, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja JE, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po opunomoćeniku Milanu Jurčeviću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1, OIB: 66486182714, zastupanog po opunomoćeniku ŠE (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi priznavanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 25. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Klasa: UP/II 560-01/24-01/224, Urbroj: 512-25-24-2 od 26. lipnja 2024.

II. Poništava se rješenje Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP I 560-01/24-01/123, Urbroj: 512M2-6510-24-2 od 13. svibnja 2024. i predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojem je prvostupanjsko tijelo dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama izraženim u obrazloženju presude.

i

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke isplatiti tužitelju iznos od 2.000,00 eura na ime naknade troškova upravnog spora zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od dana izvršnosti odluke o troškovima (prvi dan poslije isteka roka za dobrovoljno ispunjenje) do isplate.

Obrazloženje

1. U pravodobnoj tužbi tužitelj pobija zakonitost rješenja tuženika Klasa: UP/II 560-01/24-01/224, Urbroj: 512-25-24-2 od 26. lipnja 2024. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP I 560-01/24-01/123, Urbroj: 512M2-6510-24-2 od 13. svibnja 2024. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Drugostupanjskim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, a kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 26. kolovoza 1991. do 15. prosinca 1991. temeljem pripadnosti ONZ MZ Lećevica.

3. U tužbi kojom pobija zakonitost osporenih rješenja iz svih zakonom predviđenih razloga tužitelj navodi da se činjenično stanje u konkretnom slučaju temelji isključivo na navodnom iskazu svjedoka GE sa zapisnika prvostupanjskog tijela od 22. travnja 2024., a kojem tužitelj prigovara kao netočnom, manjkavom i nedovoljno detaljnom. Navedeni zapisnik da predstavlja isključivo nevjerodostojan sažetak izjave svjedoka GE koji je sastavila i oblikovala službena osoba te kao takav ne može predstavljati dokaz na kojem bi se temeljilo bilo kakvo upravno rješenje, koje bi bilo negativno po interese tužitelja. Manjkavost predmetne izjave vidljiva je iz činjenice da u istoj nije sadržan niz činjenica koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom upravnom postupku. Točno je utvrđenje da je tužitelj zajedno sa izjaviteljem GE pristupio u ONZ MZ Lećevica 26.08.1991. i ostao do 15.12.1991., kada je pristupio 141.br. HV Split. Točno je utvrđeno da je tužitelj u tom periodu imao i zaduženo naoružanje. Iz predmetne izjave je vidljivo da su izjavitelj GE i JE od početka Domovinskog rata imali identičan ratni put. Međutim prvostupanjsko tijelo, a potom i drugostupanjsko tijelo propustili su utvrditi odlučnu činjenicu, a to je slijedeća činjenica koju se može izraziti slijedećim pitanjem. Je li Izjavitelj GE ima priznat status Hrvatskog branitelja iz Domovinskog Rata temeljem pripadnosti ONZ MZ Lećevica u razdoblju od 26.08.1991. do 15.12.1991. Tužitelju je poznato da njegov suborac GE ima priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog Rata temeljem pripadnosti ONZ MZ Lećevica u razdoblju od 26.08.1991. do 15.12.1991. Stoga se postavlja opravdano pitanje po kojoj logici upravna tijela odbijaju zahtjev tužitelja u situaciji kad ne samo GE, nego i svi njegovi ostali suborci za ovaj period imaju priznati status hrvatskog branitelja iz Domovinskog Rata. Ovakvim postupanjem ne samo da je tuženik propustio utvrditi odlučnu činjenicu, nego je tužitelja stavio u nejednak položaj u donosu na sve njegove suborce iz ONZ MZ Lećevica, kojima je za ovo razdoblje priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Slijedom navedenog, predmetno prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje je protivno čl. 14. st. 2. Ustava RH, jer se tužitelja stavilo u nejednak položaj u odnosu na sve njegove suborce. Nadalje prvostupanjsko tijelo pa tako i tuženik iz konteksta predmetne Izjave koju je samo sastavilo prvostupanjsko upravno tijelo, vade jednu rečenicu, a koja glasi: “U vrijeme aktivnosti odreda nije bilo oružanog otpora neprijatelju.“ Ova rečenica sama po sebi bez daljnjeg konteksta i objašnjenja samog Izjavitelja GE ne predstavlja nikakav dokaz, niti se na temelju iste može utvrditi odlučna činjenica sudjelovanja u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske. Naprosto je netočno da u tom periodu nije bilo oružanog otpora neprijatelju jer su pripadnici ONZ MZ Lećevica upravo u to vrijeme bili u Čvrljevu na prvoj crti, a što bi prvostupanjsko tijelo utvrdilo da je pravilno i potpuno ispitalo saznanja GE. Sve i kada bi bila istina da u tom periodu nije bilo oružanog otpora neprijatelju, ta činjenica sama po sebi nije dovoljna za utvrđenje da tužitelj nije u tom periodu sudjelovao u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske. U upravnim postupcima nije moguće samo na temelju jedne činjenice (i to pogrešno utvrđene) utvrditi materijalnu istinu jer je sukladno čl. 8. Zakona o općem upravnom postupku potrebno utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari. Prvostupanjsko tijelo jednako kao i sam tuženik su tako propustili utvrditi čitavi niz činjenica vezanih uz konkretni ratni angažman tužitelja, a između ostalog i činjenicu da je tužitelj upravo u tom periodu dužio naoružanje. Stoga se postavlja pitanje, ako tužitelj nije organizirano sudjelovalo u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske po kojem kriteriju je istome dano pravo na nošenje oružja i čemu mu je služilo to oružje ako ne obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske. Nije logično, životno, a ni vjerojatno da je netko 1991.godine po odobrenju institucija RH držao i javno nosio oružje, a da pri tome nije bio sudionik u obrani neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti RH. U tom smislu dostavlja se Potvrda Općine Kaštela, Štab teritorijalne obrane od 02.10.1991., kojom se upravo u spornom periodu tužitelja ovlašćuje za nošenje vatrenog oružja. Nadalje predlaže se u daljnjem postupku na okolnost utvrđenja odlučnih činjenica ponovno saslušati GE i ŽE, suborce tužitelja koji imaju neposredna saznanja o pružanju oružanog otpora neprijatelju u spornom razdoblju i ratnom putu tužitelja u tom razdoblju. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje da je imalo za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime pogrešno je utvrđena činjenica postojanja/nepostojanja oružanog otpora. Međutim sve i da nije bilo oružanog otpora (a bilo je), nije zakonito samo na temelju te činjenice utvrditi je li tužitelj organizirano sudjelovao u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske (čl.3. st.1. Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji). Nesporno je za utvrditi da je tužitelj nakon završetka predmetnog angažmana kroz odred Narodne zaštite, sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske jer je odbor Narodne Zaštite prerastao u 141. brigadu HV- a. Pri čemu se između 15.12. 1991., dok je tužitelj još bio pripadnik Odbora Narodne zaštite i 16.12.1991., kada je isti postao pripadnik 141. brigade HV u kvalitativnom smislu njegova borbenog angažmana nije dogodilo ništa novoga ili različitog da bi se moglo reći da isti petnaestog nije sudjelovao u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske, a šesnaestog jest. U ratnom vihoru 1991. radilo se tek o pukoj formi, a tužitelj je i prije 16.12.1991. sudjelovao u borbama sa neprijateljem i pružao oružani otpor istome, pa upravo zato mu je “država“ dala oružje. Nadalje prvostupanjsko tijelo i sam tuženik zakonske odredbe tumače vrlo restriktivno te u cijelosti zanemaruju značaj i važnost čl. 3. st. 2. ZHBDR-a. Sve i da je točno utvrđenje upravnih tijela da tužitelj nije sudjelovao u oružanom otporu agresoru (što nije točno), inzistiranje samo na ovom utvrđenju bi bilo restriktivno tumačenje predmetne odredbe. Članak 3. st. 2. ZHBDR-a detaljno definira što se sve smatra sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske i pri tome osim oružanog otpora, podrazumijeva i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom, odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuku i pripremu za odlazak na bojište. Nema spora da je tužitelj osim što je uistinu pružao oružani otpor agresoru, a što je prvostupanjsko tijelo propustilo utvrditi, pored toga nosio oružje, sudjelovao u vježbama, podizao barikade na prometnicama, stražario, vršio izviđačke poslove i sl. Sve navedeno je jasno navedeno i precizirano u Zahtjevu tužitelja kojim je pokrenut upravni postupak u kojem se Zahtjevu izričito navodi da je isti prikupljao oružje, uvježbavao se za oružani otpor, zaprječivao prometnice, čuvao skladišta oružja, pratio kretanje vojnih formacija JNA itd. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se poništava osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, te naloži tuženiku da tužitelju naknadi troška upravnog spora zajedno sa zateznom kamatom.

4. U odgovoru na tužbu tuženik ponavlja navode iz osporavanog rješenja i citira mjerodavne zakonske odredbe te zaključuje da tužitelj ne udovoljava uvjetima iz članka 3. stavka 1. i 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/17., 98/19. i 84/21., dalje: ZOHBDR), jer osim što se ne nalazi na popisu pripadnika odreda Narodne zaštite MZ Lećevica, prema izjavama tužitelja i svjedoka nije obavljao aktivnosti koje se mogu smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj svezi s tim otporom. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. U sporu je održana rasprava 25. travnja 2025., a čime je strankama, kao i dostavom navedenih podnesaka, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na kojoj je opunomoćenik tužitelja naveo kako tijekom upravnog postupka tužitelj uopće nije saslušan. Svjedok GE daje izjavu pred upravnim tijelom, ali bez prisutnosti tužitelja tužitelju nije omogućeno da postavlja pitanja GE. Radi se o ključnim pitanjima, odnosno činjeničnim utvrđenjima: jesu li GE i tužitelj bili zajedno u ONZ? I drugo pitanje je li GE ima priznat status za predmetno razdoblje dok je bio u ONZ? Prema navodima tužitelja njegovi suborci GE, LE, BE i drugi koji su cijeli taj period bili s njim imaju priznati status za predmetno razdoblje za razliku od tužitelja. U dokazne svrhe dostavlja se potvrda za ŽE od 3. siječnja 2007. iz koje je vidljivo da isti ima priznat status za predmetno razdoblje. Stoga se u odnosu na tužitelja povrjeđuje njegovo ustavno pravo na jednakost budući da ga se stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na sve suborce s kojima je u tom periodu dijelio dobro i zlo. Posebno se ističe da je tužitelj bio zamjenik zapovjednika GE u tom periodu. Dakle činjenično stanje uopće nije utvrđeno te je povrijeđen čl. 8. ZUP-a. Stoga se sudu predlaže da u dokazne svrhe sasluša ovdje tužitelja kao i svjedoke GE, ŽE i BE na okolnosti njihova sudjelovanja u ONZ te ratnih djelovanja u koja su bili volvirani. Naime, u 9. mjesecu 1991. svi oni zajedno s tužiteljem su se nalazi pod minobacačkom vatrom, a što isti svojim iskazima ovom sudu mogu potvrditi. Svakako se predlaže u dokazne svrhe saslušati ovdje prisutnog tužitelja, a kako bi se otklonili uočeni nedostatci u upravnom postupku. Naime, u tom postupku je izostala kontradiktornost jer tužitelj nije dobio mogućnosti sudjelovati u postupku odnosno ispitati svjedoke, očitovati se na zapisnike o izjavama tih svjedoka čime su povrijeđeni članka 30. ZUP-,a 47. ZUP-a, čl. 9. ZUP-a i niz drugih odredbi ZUP-a kao i prethodno navedena ustavna prava tužitelja. Stoga se sudu dostavlja presuda Upravnog suda u Osijeku, broj Us I- 1027/2023 od 21. veljače 2024. kojom presudom je Upravni sud u Osijeku upravo iz navedenih razloga i povreda ZUP-a poništio rješenje Ministarstva obrane.

5.1. Opunomoćenik tuženika je na ročištu za raspravu naveo da se protivi prijedlogu za saslušanjem imenovanih te time ustraje u svim navodima iz odgovora na tužbu uz zahtjev da ovaj sud odbije tužitelja i njegov zahtjev u cijelosti.

6. U dokaznom postupku sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnoga spora, kao i cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog tijela koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

7. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja i saslušanjem svjedoka GE, LE i BE, kao suvišno i nepotrebno, držeći da se pravilna i zakonita odluka može donijeti na temelju podataka spisa predmeta, ocjenom dokaza sadržanih u istom.

7.1. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

8. Nakon razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja u smislu odredbe članka 114. stavka 3. ZUS-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

10. Odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/17, 98/19 i 84/21, dalje: ZHBDR) propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao: a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga), b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana, c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro, ranjen ili ozlijeđen u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991., e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

11. Stavkom 2. istog članka propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: obrana suvereniteta Republike Hrvatske), u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

12. Odredbom čl. 179. točke a) ZHBDR propisano je da status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata utvrđuje ministarstvo nadležno za obranu odnosno ministarstvo nadležno za unutarnje poslove po zahtjevu stranke nakon provedenoga upravnog postupka ili po službenoj dužnosti na temelju činjenica o kojima vodi službenu evidenciju.

13. Iz podataka spisa proizlazi da je predmetni postupak pokrenut na temelju zahtjeva tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata za razdoblje od 26. kolovoza 1991. do 15. prosinca 1991. temeljem pripadnosti ONZ MZ Lećevica.

14. Prvostupanjsko tijelo je povodom zahtjeva tužitelja provelo postupak, izvršilo uvid u službene evidencije te je utvrdilo da je tužitelj evidentiran kao hrvatski branitelj u Domovinskom ratu od 16. prosinca 1991. do 31. srpnja 1992., od 9. ožujka 1993. do 4. listopada 1993. i od 8. siječnja 1994. do 28. ožujka 1994. sve u 141. br. HV – Split, nema priznati status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, da je regulirao vojnu obvezu i bio obveznik pričuvnog sastava, ali da nije evidentiran na popisima naoružanih odreda Narodne zaštite MZ Lećevica.

15. Nadalje, iz podataka spis predmeta je razvidno da je u postupku saslušan tužitelj, te da je saslušan svjedok GE (zapisnici o uzimanju izjave prileže spisu predmeta), ali bez prisutnosti tužitelja, niti je tužitelju omogućeno očitovanje na iskaz navedenog svjedoka.

17. Osim što tužitelj nije bio prisutan pri ispitivanju svjedoka te mu nije bilo omogućeno postavljati pitanja, iz podataka spisa predmeta nije vidljivo niti da je izjava svjedoka bile dostavljena tužitelju na očitovanje. Stoga je na taj način u upravnom postupku izostala kontradiktornost jer mu je onemogućeno sudjelovanje u postupku, odnosno onemogućeno mu je sudjelovanje u izvođenju dokaza, postavljanje pitanja svjedocima, upoznavanje s rezultatom izvođenja dokaza i izjašnjavanje o tim rezultatima, a na što osnovano prigovara tužitelj.

18. Nadalje, odredbom članka 8. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine broj 47/09, 110/21; dalje: ZUP) propisano je da u postupku treba utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari.

19. Člankom 9. stavkom 1. ZUP-a propisano je da službena osoba u javnopravnome tijelu samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti u postupku te na temelju utvrđenih činjenica i okolnosti rješava upravnu stvar, a stavkom 2. istog članka propisano je da koje će činjenice i okolnosti uzeti za dokazane, utvrđuje službena osoba slobodnom ocjenom, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

20. Odredbom članka 47. stavka 1. ZUP-a propisano je da službena osoba utvrđuje sve činjenice i okolnosti bitne za rješavanje o upravnoj stvari, dok je odredbom članka 58. stavka 1. ZUP-a propisano da službena osoba u postupku utvrđuje činjenično stanje svim sredstvima prikladnim za dokazivanje te u tu svrhu može pribaviti isprave, saslušati svjedoke, pribaviti nalaz i mišljenje vještaka i obaviti očevid.

21. Naime, javnopravna tijela su u obvezi provesti ispitni postupak te utvrditi pravo stanje stvari i u tu se svrhu moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su bitne za zakonito i pravilno rješavanje upravne stvari, svim sredstvima prikladnim za dokazivanje u tu svrhu: i ispravama i saslušavanjem stranke i svjedoka.

22. Konkretno, javnopravna tijela su u ovoj upravnoj stvari trebala utvrditi sve činjenice i okolnosti o sudjelovanju tužitelja u Domovinskom ratu u predmetnom razdoblju, odnosno je li bio pripadnik organiziranih oblika obrane te kao takav pripadnik pružao oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj vezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj, povratak te obuka i priprema za odlazak na bojišnicu) te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, odlučiti o predmetnom zahtjevu tužitelja.

23. Sukladno navedenom u postupku koji je vodilo prvostupanjsko tijelo je trebalo kod uzimanja izjava od tužitelja i svjedoka, utvrditi sve bitne činjenice vezano za tužiteljevo sudjelovanje u Domovinskom ratu u navedenom razdoblju, temeljem kojih bi se jasno utvrdilo na kakav je način tužitelj sudjelovao, na kojim lokacijama i s kojim zadacima i ciljevima, u kojem vremenu, da li se je radilo o organiziranom sudjelovanju, kako je tužitelj bio naoružan i da li je i na koji način sudjelovao u borbenim aktivnostima.

23.1. U tom smislu službena osoba je trebala se brinuti da izjave koje tužitelj i svjedoci daju ne budu na štetu prava koja bi mogao ostvariti, te u tom smislu je bilo potrebno da se tužitelj i svjedoci u vezi načina njegove angažiranosti u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske, postavljaju jasna i precizna pitanja po kojima bi tužitelj i svjedoci mogli dati konkretan odgovor o načinu angažiranosti tužitelja u Domovinskom ratu, a ne postupiti kao u konkretnom slučaju, a na što opetovano s pravom prigovora tužitelj.

24. Slijedom iznesenoga, ovaj Sud utvrđuje da javnopravna tijela, na štetu tužitelja, nisu u cijelosti postupila u skladu s dužnostima koje imaju prema članku 8., članku 9., članku 47. stavku 1. te članku 98. stavku 5. ZUP-a jer je tužitelju onemogućeno sudjelovanje u upravnom postupku, a niti je propuste s tim u vezi otklonio tuženik u žalbenom postupku.

25. S obzirom na utvrđene propuste, koje je potrebno otkloniti u ponovnom postupku, Sud je odbio provesti predložene dokaze u ovom sporu te saslušati predložene svjedoke, već će utvrđeni nedostatak otkloniti prvostupanjsko tijelo u ponovnom postupku.

26. U izloženom ovaj Sud je osporavao drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje poništio i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, kako je to odlučeno u izreci presude pod točkom I. i II., u skladu s člankom 117. stavkom 1. ZUS-a.

27. U ponovnom postupku prvostupanjsko tijelo će pravilno i potpuno utvrditi relevantno činjenično stanje svim raspoloživim dokaznim sredstvima, osobito pri tome je dužan saslušati sve predložene svjedoke, a po potrebi saslušati i druge svjedoke, omogući tužitelju aktivno sudjelovanje u postupku odnosno izjašnjavanje o svim relevantnim činjenicama i okolnostima, te nakon tako provedenog dokaznog postupka, pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, donijeti novo rješenje, pridržavajući se pritom izloženih pravnih shvaćanja i primjedaba ovog Suda, u skladu s odredbom članka s odredbom članka 151. stavka 2. ZUS-a.

28. S obzirom na uspjeh tužitelja u ovom sporu valjalo je pozivom na odredbu članka 144. stavka 1. u svezi članka 147. stavka 1. ZUS-a priznati zatraženi i popisani trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku i to trošak sastava tužbe i troška zastupanja na ročištu od 25. travnja 2025., svaka radnja po 500 bodova, odnosno ukupno 2.000,00 eura (Tbr. 27. toč. 1. u svezi i Tbr. 54.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 138/23) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama u skladu s odredbom članka 144. stavka 3. ZUS-a, a kako je i riješeno u izreci rješenja.

U Splitu 23. svibnja 2025.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude žalba nije dopuštena (članak 127. stavak 1. ZUS-a). Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 148. stavak 5. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju, po opunomoćeniku

- tuženiku, uz povrat spisa upravnog tijela,

- u spis.