REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Karlovcu
Karlovac
P-423/2023
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu po sucu Renati Vrđuka, u pravnoj stvari tužitelja DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Damiru Sajku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Banka d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po OD Metelko, Knežević& partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave dovršene 29. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi od 23. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužitelj DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:
" Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu od 03.06.2005. broj 2402006-1031262160 / 51400607-510245067848406/06 sklopljen između tužitelja DC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3 A, 51000 Rijeka, solemniziran po javnom bilježniku Blanka Žaja u Karlovcu u predmetu broj ovjere OU-358/05 u dijelovima koji glase:
Dio članka 2:
„111.500,00 CHF (stojedanaesttisućapetstoCHF);
dio odredbe članka 7 stavak 2 koji glasi:
„735,23 CHF (sedamstotridesetpetCHFidvadesettri/100)
dio odredbe članka 7 stavak 3 koji glasi:
„po srednjem tečaju Banke za CHF“"
II Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu od 03.06.2005. broj 2402006-1031262160 / 51400607-510245067848406/06 sklopljen između tužitelja DC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3 A, 51000 Rijeka, solemniziran po javnom bilježniku Blanka Žaja u Karlovcu u predmetu broj ovjere OU-358/05 i to čl.10 koji glasi:
" Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade za iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.“
i čl. 14 koji glasi:
„U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke".
III Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3 A, 51000 Rijeka da tužitelju DC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] plati iznos od 20.663,45 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2007., za vremensko razdoblje od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, za vremensko razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za vremensko razdoblje od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, za vremensko razdoblje od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje kamate teku na iznose od:
1,99 EUR od 07.11.2005. pa do isplate
0,85 EUR od 07.11.2005. pa do isplate
0,03 EUR od 06.11.2008. pa do isplate
0,03 EUR od 06.11.2008. pa do isplate
10,92 EUR od 06.01.2009. pa do isplate
5,98 EUR od 06.01.2009. pa do isplate
15,62 EUR od 06.02.2009. pa do isplate
5,48 EUR od 06.02.2009. pa do isplate
20,39 EUR od 06.03.2009. pa do isplate
3,67 EUR od 06.03.2009. pa do isplate
11,58 EUR od 07.04.2009. pa do isplate
0,60 EUR od 07.04.2009. pa do isplate
13,22 EUR od 07.05.2009. pa do isplate
0,77 EUR od 07.05.2009. pa do isplate
8,07 EUR od 08.06.2009. pa do isplate
0,66 EUR od 08.06.2009. pa do isplate
7,06 EUR od 07.07.2009. pa do isplate
0,78 EUR od 07.07.2009. pa do isplate
5,43 EUR od 06.08.2009. pa do isplate
0,78 EUR od 06.08.2009. pa do isplate
7,79 EUR od 08.09.2009. pa do isplate
1,34 EUR od 08.09.2009. pa do isplate
4,57 EUR od 07.10.2009. pa do isplate
0,96 EUR od 07.10.2009. pa do isplate
5,27 EUR od 06.11.2009. pa do isplate
1,32 EUR od 06.11.2009. pa do isplate
6,13 EUR od 08.12.2009. pa do isplate
1,77 EUR od 08.12.2009. pa do isplate
12,93 EUR od 08.01.2010. pa do isplate
3,92 EUR od 08.01.2010. pa do isplate
18,16 EUR od 05.02.2010. pa do isplate
5,30 EUR od 05.02.2010. pa do isplate
17,68 EUR od 05.03.2010. pa do isplate
4,91 EUR od 05.03.2010. pa do isplate
27,28 EUR od 01.04.2010. pa do isplate
6,39 EUR od 01.04.2010. pa do isplate
26,47 EUR od 06.05.2010. pa do isplate
5,07 EUR od 06.05.2010. pa do isplate
39,04 EUR od 07.06.2010. pa do isplate
4,75 EUR od 07.06.2010. pa do isplate
56,09 EUR od 07.07.2010. pa do isplate
1,22 EUR od 07.07.2010. pa do isplate
45,09 EUR od 09.08.2010. pa do isplate
2,96 EUR od 06.09.2010. pa do isplate
67,62 EUR od 06.09.2010. pa do isplate
10,70 EUR od 07.10.2010. pa do isplate
54,83 EUR od 07.10.2010. pa do isplate
13,80 EUR od 04.11.2010. pa do isplate
44,68 EUR od 04.11.2010. pa do isplate
20,69 EUR od 06.12.2010. pa do isplate
62,46 EUR od 26.12.2010. pa do isplate
33,21 EUR od 04.01.2011. pa do isplate
70,63 EUR od 04.01.2011. pa do isplate
38,36 EUR od 08.02.2011. pa do isplate
53,75 EUR od 08.02.2011. pa do isplate
43,78 EUR od 07.03.2011. pa do isplate
45,38 EUR od 07.03.2011. pa do isplate
46,08 EUR od 07.04.2011. pa do isplate
37,10 EUR od 07.04.2011. pa do isplate
60,60 EUR od 06.05.2011. pa do isplate
36,42 EUR od 06.05.2011. pa do isplate
86,73 EUR od 07.06.2011. pa do isplate
31,75 EUR od 07.06.2011. pa do isplate
97,36 EUR od 06.07.2011. pa do isplate
17,67 EUR od 06.07.2011. pa do isplate
166,05 EUR od 09.08.2011. pa do isplate
13,27 EUR od 22.08.2011. pa do isplate
126,96 EUR od 07.09.2011. pa do isplate
17,81 EUR od 21.09.2011. pa do isplate
17,18 EUR od 26.09.2011. pa do isplate
113,93 EUR od 07.10.2011. pa do isplate
2,93 EUR od 07.10.2011. pa do isplate
125,95 EUR od 04.11.2011. pa do isplate
9,96 EUR od 21.11.2011. pa do isplate
119,10 EUR od 07.12.2011. pa do isplate
11,37 EUR od 16.12.2011. pa do isplate
142,18 EUR od 05.01.2012. pa do isplate
148,97 EUR od 10.02.2012. pa do isplate
148,45 EUR od 07.03.2012. pa do isplate
1,74 EUR od 21.03.2012. pa do isplate
145,11 EUR od 05.04.2012. pa do isplate
146,76 EUR od 07.05.2012. pa do isplate
150,08 EUR od 08.06.2012. pa do isplate
2,33 EUR od 15.06.2012. pa do isplate
146,37 EUR od 06.07.2012. pa do isplate
148,68 EUR od 06.08.2012. pa do isplate
140,96 EUR od 07.09.2012. pa do isplate
140,15 EUR od 05.10.2012. pa do isplate
147,54 EUR od 08.11.2012. pa do isplate
143,06 EUR od 06.12.2012. pa do isplate
148,17 EUR od 03.01.2013. pa do isplate
138,00 EUR od 07.02.2013. pa do isplate
141,73 EUR od 06.03.2013. pa do isplate
1,47 EUR od 06.03.2013. pa do isplate
147,10 EUR od 08.04.2013. pa do isplate
139,51 EUR od 07.05.2013. pa do isplate
130,42 EUR od 07.06.2013. pa do isplate
3,66 EUR od 07.06.2013. pa do isplate
127,47 EUR od 05.07.2013. pa do isplate
6,29 EUR od 05.07.2013. pa do isplate
127,05 EUR od 07.08.2013. pa do isplate
8,54 EUR od 07.08.2013. pa do isplate
126,25 EUR od 06.09.2013. pa do isplate
10,46 EUR od 06.09.2013. pa do isplate
132,53 EUR od 04.10.2013. pa do isplate
10,98 EUR od 04.10.2013. pa do isplate
130,33 EUR od 07.11.2013. pa do isplate
11,22 EUR od 07.11.2013. pa do isplate
133,88 EUR od 06.12.2013. pa do isplate
10,97 EUR od 06.12.2013. pa do isplate
132,41 EUR od 07.01.2014. pa do isplate
10,85 EUR od 07.01.2014. pa do isplate
125,13 EUR od 07.02.2014. pa do isplate
23,29 EUR od 07.02.2014. pa do isplate
114,67 EUR od 07.03.2014 pa do isplate
35,33 EUR od 07.03.2014. pa do isplate
100,85 EUR od 07.04.2014. pa do isplate
15.267,59 EUR od 30.04.2014. pa do isplate ,
a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
IV Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3 A, 51000 Rijeka da tužitelju DC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] plati iznos od 703,68 EUR spripadajućim zateznim kamatama tekućim od 04.06.2005. pa do isplate po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2007., za vremensko razdoblje od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, za vremensko razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za vremensko razdoblje od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, za vremensko razdoblje od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
V Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3 A, 51000 Rijeka da tužitelju DC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.255,80 eura uz zz kamatu tekuću od 23. svibnja 2025 do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
VI Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 703,51 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
6,57 eur od 02.08.2005. pa do isplate,
1,84 EUR od 02.09.2005. pa do isplate,
1,84 EUR od 02.10.2005. pa do isplate,
1,84 EUR od 02.11.2005. pa do isplate,
1,11 EUR od 02.02.2006. pa do isplate,
3,25 EUR od 02.03.2006. pa do isplate,
9,40 EUR od 02.04.2006. pa do isplate,
9,76 EUR od 02.05.2006. pa do isplate,
9,45 EUR od 02.06.2006. pa do isplate,
11,72 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,
12,43 EUR od 02.08.2006. pa do isplate,
10,96 EUR od 02.09.2006. pa do isplate,
10,29 EUR od 02.10.2006. pa do isplate,
11,90 EUR od 02.11.2006. pa do isplate,
12,22 EUR od 02.12.2006. pa do isplate,
13,50 EUR od 02.01.2007. pa do isplate,
16,64 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,
15,62 EUR od 02.03.2007. pa do isplate,
17,78 EUR od 02.04.2007. pa do isplate,
22,23 EUR od 02.05.2007. pa do isplate,
28,27 EUR od 02.06.2007. pa do isplate,
27,98 EUR od 02.07.2007. pa do isplate,
34,10 EUR od 02.08.2007. pa do isplate,
31,24 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,
29,04 EUR od 02.10.2007. pa do isplate,
32,50 EUR od 02.11.2007. pa do isplate,
32,17 EUR od 02.12.2007. pa do isplate,
32,04 EUR od 02.01.2008. pa do isplate,
26,26 EUR od 02.02.2008. pa do isplate,
22,32 EUR od 02.03.2008. pa do isplate,
16,61 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,
21,55 EUR od 02.05.2008. pa do isplate,
16,12 EUR od 02.06.2008. pa do isplate,
27,10 EUR od 02.07.2008. pa do isplate,
25,85 EUR od 02.08.2008. pa do isplate,
27,35 EUR od 02.09.2008. pa do isplate,
27,24 EUR od 02.10.2008. pa do isplate,
19,36 EUR od 02.11.2008. pa do isplate,
7,01 EUR od 02.12.2008. pa do isplate,
3,93 EUR od 02.01.2009. pa do isplate,
2,82 EUR od 02.02.2009. pa do isplate,
po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007., za vremensko razdoblje od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, za vremensko razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za vremensko razdoblje od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, za vremensko razdoblje od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 03.06.2005. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102450678 radi kupnje stana na adresi [adresa] u [adresa], sagrađenog na katastarskoj čestici broj [katastarska čestica], u zemljišnim knjigama zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Jastrebarskom upisanog u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška] [broj poduloška] KO [katastarska općina], u naravi posebni dio nekretnine 30 ETAŽA 2/100 stan broj 24 na III katu površine 101,21 m2, u nacrtu označen zeleno.
1.1.Sukladno odredbama članka 2 stavak 1 navedenog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102450678 tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos od 111.500,00 CHF koji se isplatio po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj s ugovorenim rokom otplate od 240 mjeseci odnosno 20 godina od puštanja kredita u tečaj, najkasnije 30.06.2025. godine.
1.2.Tužitelj je sukladno odredbama članka 7 stavak 2 navedenog Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102450678 kredit otplaćivao u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 735,23 CHF po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan ispunjenja obveze odnosno na dan plaćanja pojedinog anuiteta.
1.3. Tuženik je tužitelju sukladno odredbama članka 10. navedenog Ugovora o kreditu naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 5.301,94 Kn odnosno prema fiksnom tečaju Kune za EUR zbog uvođenja EUR kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznos od 703,68 EUR.
1.4. Tužitelj je 30.04.2014. godine otplatio navedeni Ugovor o kreditu, a tužitelj i tuženik nisu sklapali bilo kakav Aneks i/ili Dodatak navedenog Ugovora te stoga nikada nije rađena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR ili Kn.
1.5.Tuženik je opisanim postupanjem u ugovoru o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, što nije u skladu s odredbama članka 3 ZOO-a koji definira da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. Neravnopravnost stranaka dovela je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja a što nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja iz članka 4 ZOO-a koji definira da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
Kako je navedeno ugovaranje valutne klauzule i posljedično povećanje cijene tuženik učinio jednostrano i nepošteno budući da kao trgovac potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; to je tuženik prema tužitelju postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12.
Visoki trgovački sud RH je u predmetu poslovni broj Pž-6632/2017-10 odlučujući o žalbi tuženika presudom od 14.06.2018. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 kojom se utvrđuje da je ovdje tuženik (u postupku pred Trgovačkim sudom 3.-tuženik) u razdoblju od 01.04.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) i kojom je ugovoreno pravo tuženika da obračuna i tužitelju naplati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.6. S o bzirom na navedeno, tužitelj smatra da je ništetan i bez pravnog učinka između stranaka dio Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102450678 od 03.06.2005. godine koji glase:
-dio članka 2:
„111.500,00 CHF (stojedanaesttisućapetstoCHF);
-dio odredbe članka 7 stavak 2 koji glasi:
„735,23 CHF (sedamstotridesetpetCHFidvadesettri/100)
-dio odredbe članka 7 stavak 3 koji glasi:
„po srednjem tečaju Banke za CHF“;
-članak 10 koji glasi:
„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade za iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.“
i članak 14 stavak 1 koji glasi:
„U slučaju spora, nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke“.
1.7. Nadalje, tužitelj, pozivajući se na odredbe čl. 1111 i 1115 ZOO-a kojima je regulirano vraćanje stečenog bez osnove, potražuje isplatu ukupnog iznosa od 20.663,45 eura zajedno sa pripadajućim kamatama budući je tuženik kao stjecatelj bio nepošten od dana stjecanja, potražuje vraćanje iznosa razlike koje je tuženiku platio zbog nekontroliranog povećanja tečaja valute CHF u odnosu na Kunu koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bila važeća valuta u RH kao i iznosa od 703,68 uz pripadajuću zz kamatu tekuću od dana plaćanja pa do isplate, a koji iznos je tužitelj, također temeljem ništetne odredbe čl. 10 Ugovor platio na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita tzv. ulazna naknada.
1.9. Tužitelj je, što se tiče visine potraživanje po osnovi nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi konačno postavio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka.
1.10.Tužitelji potražuju i naknadu parničnih troškova.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda jer je u ugovoru o kreditu u čl. 12. ugovoreno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora a što je u konkretnom slučaju Općinski sud u Rijeci.
2.1.U odnosu na navode tužitelja u pogledu mjesne nadležnosti tuženik ističe da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka donijeti odluku o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka.
2.2. Stoga tuženik predlaže da sud ponajprije donese odluku kojom će se oglasiti mjesno nenadležnim za postupanje u ovome predmetu te po pravomoćnosti rješenja predmet ustupi na rješavanje OS u Rijeci.
3. O statusu tužitelja kao potrošača tuženik navodi da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju.
4. Što se tiče nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule tuženik te potraživanja preplaćnih iznosa s obzirom na promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO).
Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
5. U odnosu na nedopuštenu i nepoštenu primjenu valutne klauzule izražene u CHF tuženik navodi da je 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
Tuženik smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a.
Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.
5.1. O pitanju informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora, tuženik upućuje da je Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka).
Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.
Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.
Iz Ugovora o kreditu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja.
6. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potpaćenih i povlaštenih anuiteta u vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od početnog time da ga, što se visine tiče konačno postavlja nakon izvođenja dokaza knjigovodstvenim vještačenjem te konačno potražuje iznos od ukupno 703,51 eur uz pripadajuću zz kamatu.
7. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, predlaže tužitelja u cijelosti odbiti s istim te potražuje naknadu parničnih troškova.
8. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokazni postupka tijekom kojega je pročitao dokumentaciju uz tužbu na str 15-50, odgovor na tužbu na str. 54- 76, podneske tužitelja na str. 249-261, 462-463, 508-513, podneske tuženika na str. 371-385, 504-507, dokumentaciju n str. 77-246, iskaz svjedokinje LC, iskaz tužitelja, nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka na str 492-500.
9. O prigovoru mjesne nenadležnosti
9.1. Iz sadržaja spisa proizlazi:
-da je u vrijeme zaključenja Ugovora tužitelj imao prebivalište u [adresa],
-da je tužbu u ovom predmetu podnio Općinskom sudu u Karlovcu,
-da na osnovnom ugovoru o kreditu na kraju ugovora kod potpisa je štambilj banke "Ersteseiermarkische bank d.d. Rijeka",
-da su stranke istim ugovorom (čl.14. ) u slučaju spora suda ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Kreditora,
-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu zaključio i potpisao u poslovnici Erste banke u [adresa] gdje se i informirao o zaključenja Ugovora sa svjedokinjom D koja je tada bila zaposlena u istoj poslovnici kao financijski savjetnik, a kako proizlazi iz njenog iskaza
9.2.Sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku (čl. 301. st. 2. ZPP-a).
9.3.U konkretnom slučaju treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno raniji Zakoni o potrošačima koji su bili ranije na snazi, a u vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača NN 96/2003-dalje ZZP/2003 ( a nakon toga još i Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. – dalje ZZP/2007).
Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama,mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
9.4.U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.
Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj.
9.5.Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive. Člankom 49. ZZP/2014, dat je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
Identično je propisano bilo i čl. 81. st.1. i 2. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 96. st.1.i 2. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.
9.6.Nadalje, članak 50. ZZP/14 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.
Identično je propisano bilo i čl. 82. t. 19.. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 97. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.
9.7. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (kao i čl. 87. st.1.
ZZP/2003 i čl. 102. st.1. ZZP/2007.
9.8. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9.9. Ovaj sud je stajališta, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP/14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 50. ZZP/14 (a kao što je rečeno identične odredbe sadrže raniji ZZP/2003 i ZZP/2007), takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.
9.10. Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika (to je dakle [adresa] u kojoj poslovnoj jedinici je ugovor sklopljen, a što je utvrđeno temeljem iskaza tužitelja), a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.
9.11.Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.
9.12.Također se ukazuje da je na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. usvojen Zaključak (broj. Su-IV-308/2020), pa je tako na postavljeno pitanje: "Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, 110/15, 14/9) ?", zauzet stav tj. donijet Zaključak kako slijedi:
Prorogacijska klauzula ( mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
9.13.Odredba čl. 14. Ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nije bila posebno pregovarana, formulirana je od strane trgovca pa potrošač (tužitelj) nije imao utjecaj na njezin sadržaj i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a imajući u konkretnom slučaju u vidu vrijednost predmeta spora, troškove koje tužitelj sada ima u postupku, te da bi nedvojbeno tužitelj radi ostvarenja svojih prava morao putovati u Rijeku, što bi iziskivalo dodatne financijske troškove tj. dodatni trošak putovanja u Rijeku i natrag, dodatne troškove u vidu odvjetničkih troškova zbog odlaska odvjetnika na rasprave u Rijeku, dodatno vrijeme, uzimanje godišnjeg na poslu, itd.
Upućuje se na odluke Upućuje se na odluke ŽS Rijeka, broj: Gž-2066/2017, ŽS Split broj Gž-429/2022 od 30. 3. 2022., ŽS Dubrovnik broj: Gž-367/2022 od 25. 2. 2022, Gž- 367/2022, ŽS Zagreb broj Gž-2438/2022 od 3. 5. 2022., ŽS Zadar broj: Gž-858/2021, ŽS Vukovar broj: Gž-69/2022 od 7. 2. 2022.
9.14.I konačno, kao što je rečeno, ovaj sud je raspravnim rješenjem na ročištu odbio istaknuti prigovor tuženika mjesne nenadležnosti ovoga suda, i nastavio odmah raspravljanje o glavnoj stvari a koju mogućnost izričito dopušta odredba čl. 301. st.2. ZPP-a.
Naime prema odredbi čl. 301. ZPP-a ako stranka prigovori da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost, da sud nije stvarno ili mjesno nadležan, da o istom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, ili da je o predmetu spora sklopljena sudska nagodba, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom (st.1.). Protiv rješenja kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari (st.2.). Dakle, kada prvostupanjski sud odbije prigovor mjesne nenadležnosti i odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari, tada protiv tog rješenja o odbijanju prigovora nije dopuštena posebna žalba (što je u raspravnom rješenju o odbijanju prigovora i navedeno) i u takvoj situaciji sud nije dužan donositi posebno obrazloženo rješenje, o razlozima odbijanja prigovora obrazlaže u konačnoj odluci.
9.15. Tužitelj je u tužbenom zahtjevu, između ostaloga, tražio utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 14 Ugovora, a koji je upravo ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora, dakle Općinskog suda u Rijeci te je sud tome dijelu tužbenog zahtjeva udovoljio cijeneći, jednako kao i što je ocijenio kod obrazlaganja odbijanja prigovora mjesne nenadležnosti od strane tuženika, da se radi o odrdbi o kojoj s enije posebno pregovaralo, koja tužitelja kao potrošača iz predmetnog Ugovora stavlja u nepovoljni položaj u odnosu na tuženika, a slijedom čega se navedena odredba ukazuje nepoštenom te time i ništetnom.
10. O prigovoru zastare
10.1.Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.
Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
10.2. Prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju zbog preplaćenog tečaja nije protekao jer je tužba podnesena 12. lipnja 2023. , a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to proizlazi da zastara nije nastupila.
10.3. Kako je tužitelj nakon knjig. vještačenja postavio potraživanje u skladu s izračunom vještaka, a što je dovelo do povišenja tužbenog zahtjeva kojemu se tuženik usprotivio, kao preinaci, podredno istaknuo prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio, sud je preinaku tužbe dopustio cijeneći da je svrsishodna za rješavanje odnosa među strankama iako se radi o tzv. nepravoj preinaci jer je tužitelj, iz iste činjenične i pravne osnove, povisio potraživanje usklađujući ga sa nalazom vještaka. Ujedno valja napomenuti da je nalaz sačinjen po proteku vremena od dana primitka tužbe i poduzimanja ostalih parničnih radnji prije određivanja dokaza knjig. vještačenjem, to bi, kada bi ovakav prigovor zastare bio osnovan, značilo da postoji rizik od toga da tužitelj trpi štetu zbog dugotrajnosti postupka, dugotrajnosti izvođenja dokaza knjig. vještačenjem i sl.
11. O predmetu spora
11.1. Ništetnost odredaba dijela čl. 2, čl. 7 st 2, čl. 7 st 3 Ugovora o kreditu
Tužitelj traži da se utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 2 Ugovora koji glasi "111.500,00 CHF (stojedanaesttisućapetstoCHF).
Sud je ovaj dio zahtjeva tužitelja odbio jer se radi o novčanom iznosu kojega je tužitelj podigao na ime kredita, bez obzira što se radi o stranoj valuti, volja tužitelja je bila želi li takav kredit ili ne, a iznos koji se podiže (ne ulazeći sada u nepoštenost odredbe o valutnoj klauzuli) je bitan sastojak ugovora o kreditu koji bez određenog iznosa ne može opstati.
Nadalje, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 7 st 2 Ugovra koji glasi "735,23 CHF (sedamstotridesetpetCHFidvadesettri/100). Uvidom u tužiteljev ugovr vidljivo je da se radi o iznosu anuiteta kojega je tužitelj dužan vraćati kroz vrijem na koje je kredit podignut.
Jednako kao i kod čl. 2 Ugovora, sud je odbio utvrđenje ništetnosti ove odredbe ne nalazeći u istoj niti jedan od elemenata ništetnosti bilo iz domaćeg ili zakonodavstva EU jer u ugovor o kreditu, kao bitan sastojak, mora biti ugrađena odredba o načinu vraćanja i visini kreditne rate ili anuiteta, a u konkretnom slučaju, kako je tužitelj dobio CHF, tada je i vraćanje kredita ugovoreno u CHF u visini koja je odgovarala tadašnjem tečaju i kamati.
I konačno, sud je odbio utvrditi ništetnost odredbe čl. 7 st 3 u dijelu koji glasi "po srednjem tečaju banke za CHF" jer se u tome dijelu nigdje ne spominje da se radi o srednjem tečaju Banke na dan plaćanja, pa u ovakvoj odredbi sud ne nalazi elemenata nepoštenja koji bi za posljedicu imali ništetnost ovakve odredbe ugovora.
11.2. Nadalje, osim zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora, u kojem dijelu je sud odbio tužbeni zahtjev, a kao je obrazloženo pod toč. 11.1. obrazloženja ove presude, predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja).
11.3. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.), a kako ga obrazlaže i tužitelj, a osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva proizlazi iz utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, a koja se odnosi i na ovdje tuženu.
11.4. U postupku je utvrđeno:
- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopili ugovor o kreditu 3. lipnja 2005. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 111.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (točka 1. ugovora), a radilo se o stambenom kreditu,
- da se tužitelj obvezao platiti kredit kroz 240 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan odobrenja žiro-računa Banke, time da anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu,
- da je ugovorena kamatna stopa od 4,99 % godišnje, s time da je ona promjenjiva
11.5. Nesporno je da se tijekom trajanja vremena otplate kredita mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.
11.6. Što se tiče načina i informiranosti tužitelja o svim rizicima korištenja kredita u stranoj valuti, konkretno CHF, iz iskaza svjedokinje LC, tadašnjeg financijskog savjetnika, zaposlene kod tuženika, slijedi kako se sjeća da je tužitelj dizao kredit za kupnju stana, u to vrijeme postojalo je više varijanti kredita: u CHF, eur, što znači da se tužitelj odlučio za kredit u CHF koji je tada bio povoljniji od ostalih, a o mogućnosti promjene tečajai promjenjivoj kamatnoj stopi svjedokinja navodi da se sve klijentima predočavalo, a rast tečaja se nije mogao predvidjeti, nije upozorila tužitellja da HNB nema utjecaja na tečaj CHF. Što se tiče ulazne naknade navodi da je upozorila tužitelja na postotak koji treba platiti po toj osnovi, takva naknada se obavezno plaćala i tužitelj na to nije mogao utjecati.
11.7. Tužitelj u svojem iskazu navodi da se, zbog proteka vremena, više ne može točno sjetiti zbog čega se odlučio za kredit u CHF, ali koliko mu se čini zbog povoljne kamate, navodi da mu sigurno nije rečeno da bi zbog rsta tečaja mjesečni anuitet mogao drastično rasti u odnosu na početni. Što se njegova financijskog znanja tiče, navodi da ni sada ne zna što znači valutna klauzula, a Ugovor je pročitao ali "kao da i nije s obzirom koliko je mogao razumjeti".
11.8. Među strankama je nesporno da je:
- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:
Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,
-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,
-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u govorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
11.9. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:
da je ovdje tužena u utuženom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine,
te da je ovdje tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
11.10. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
11.11. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
11.12. S obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
12. O visini zahtjeva stranaka
12.1. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po tvrtki D&S iz [adresa], sudskom vještaku Dariju Jankoviću iz navedene tvrtke, a zadatak vještaka je bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF sve u mjesečnim iznosima i ukupno, izračunati visinu naknade koju je tužitelj platio temeljem čl. 10 Ugovora o kreditu te izračunati razliku između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao u razdobljima kada je tečaj CHF bio niži od početnog.
12.2. Vještak je imao na raspolaganju početni otplatni plan , pregled prometa po kreditu te obračun naknade za bankarske usluge.
12.3. U konačnom mišljenju vještak utvrđuje da razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja iznosi ukupno 20.663,45 eura time da pozitivne razlike u korist tužitelja iznose 21.366,96 eura, a negativne razlike u korist tužene iznose 703,51 eur. Sve pojedinačne razlike (pozitivne i negativne) vještak prikazuje u tablici koja je prilog nalazu i to po mjesecima u stupcu
20 pod nazivom "ukupna razlika eur"
12.4. Nadalje vještak utvrđuje da naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koja je obračunata 3. lipnja 2005. te naplaćena 10. lipnja 2005. iznosi 703,69 eur.
12.5. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka te u skladu s njim specificirao tužbeni zahtjev na način da od pozitivne razlike koja mu je u korist (iznos od 21.366,96 eur) odbija negativnu razliku koja je u korist tužene (iznos od 703,51 eur) te konačno potražuje iznos od 20.663,45 eur uz pripadajuću zz kamatu.
12.6. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, međutim odbijen je prijedlog tuženika da se nalaz vještaka dopuni upravo na okolnost negativnih razlika jer ih je vještak izračunao u osnovnom nalazu, a tužitelj odbio od iznosa koji bi mu u cijelosti pripao.
13. O ulaznoj naknadi
13.1. Što se tiče ulazne naknade koja je ugovorena čl. 10 Ugovora, u konkretnom ugovornom odnosu tužitelj je bio potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu: ZZP), a što proizlazi iz samog ugovora o kreditu koji je podignut za kupnju automobila za vlastite potrebe te je i tužitelj u svom iskazu potvrdio da se radilo o privatnoj svrsi tj. da je novčani iznos kredita podigao za kupnju stana.
13.2. Prema odredbi čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
13.3. Dakle, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.
13.4. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
13.5. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.
13.6.. Cijeneći provedene dokaze ovaj sud nalazi da se u konkretnom slučaju, kao i nizu istovjetnih, radi o tipskom, unaprijed pripremljenom sadržaju ugovora, tužena banka unaprijed je imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita i ta je odredba bila unaprijed formulirana i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, o kojoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužitelj mogao utjecati na njenu visinu i plaćanje. U opisanoj situaciji odlučno je što je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tužene banke i tužitelj nije mogao imati i nije imao utjecaja na njezin sadržaj.
13.7. Dakle, ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a spornom odredbom ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini kako je to određeno ugovorom.
13.8. S obzirom tijekom postupka nije utvrđeno, a niti je tuženik dokazao, da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno ista odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).
13.9. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
13.10. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
13.11. O ugovornim odredbama, pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.
13.12. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.
13.13. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.
13.14. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.
13.15. S obzirom na navedeno sud nalazi osnovanim potraživanje tužitelja po osnovi ništetne odredbe o ulaznoj naknadi u iznosu kojega je tužitelj konačno postavio nakon izračuna po knjig. vještaku.
14. O prigovoru radi prebijanja
14.1. Tužitelj je u odgovoru na tužbu itaknuo prigovor radi prebijanja obrazlažući da je u vremenu za koje od tužitelja potražuje naknadu određenih iznosa, tužitelj bio u povoljnijem položaju jer je tečaj CHF u odnosu na HRK bio povoljniji za tužitelja nego u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.
14.2. S obzirom je utvrđena ništetnost dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, a tuženik tražbinu istaknutu radi prebijanja traži s osnova razlike koja je nastala u periodima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, s time da se tuženik nije izričito izjasnio da li tražbinu istaknutu radi prebijanja temelji na stjecanju bez osnove ili na naknadi štete, ali dakle u svakom slučaju iz činjeničnih navoda tuženika u odgovoru na tužbu i postupku proizlazi i zaključuje se da tražbinu tj. prigovor radi prebijanja temelji na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.
14.3.. Radi se o djelomičnoj ništetnosti odredaba ugovora (čl. 324. Zakona o obveznim odnosima NN 96/06 i dr. – dalje: ZOO), time da u smislu čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora ( ovdje djelomične ništetnosti) svaka ugovora strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora.
14.4. U konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početnog ugovorenog, tužitelj nije ništa primio niti je stekao bez osnove u smislu odredbe iz čl. 1111. st.1. u svezi st. 3. ZOO-a, jer je uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji ni obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time ne postoji niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora.
14.5. Nadalje ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete.
14.6. Naime, čl. 323. st.2. ZOO-a je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti.
14.7. U konkretnoj situaciji tuženik je taj koji je kriv za sklapanje ugovora jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Krivnja za ništetnost ugovorne odredbe je na strani tuženika, a nije kriv tužitelj pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, te tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu, a u smislu citirane odredbe.
14.8. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju.
15. U postupku su obje stranke potraživale naknadu parničnih troškova koji se kod obje stranke sastoje od zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i u skladu su s Odvjetničkom tarifom, 25% PDV na trošak zastupanja, kod tužitelja i od troška knjig. vještačenja te sudske pristojbe na tužbu i presudu, a kod tuženika također i od troška knjig. vještačenja.
16. Tužitelj je, iako je odbijen s dijelovima tužbenog zahtjeva koji se odnose na utvrđenje pojedinih ugovornih odredbi ipak u cijelosti uspio s osnovom zahtjeva, a temeljem utvrđenja iz kolektivne tužbe te u cijelosti s visinom konačno postavljenog tužbenog zahtjeva dok je kod tuženika utvrđena neosnovanost prigovora radi prebijanja što znači da tuženik u postupku nije uspio.
16.1. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe, podneska od 24. studenog 2023., zastupanja na ročištima 11. lipnja 2024., 18. srpnja 2024., sastava podneska od 11. ožujka 2025. te zastupanja na ročištu 29. travnja 2025., za svaku radnju po 500,00 eura što je ukupno 3.000,00 eura uvećano za PDV od 750,00 eura i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, za svako po 127,90 eura tako da je ukupni parnični trošak tužitelja iznos od 4.255,50 eura, a platež e nalaže tuženiku temeljem čl. 154 ZPP.
17. Slijedom iznijetog presuđeno je kao u izreci.
U Karlovcu 23. svibnja 2025.
Sudac: Renata Vrđuka
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).
Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.
Dostavljeno:
l. Damir Sajko, odvj. iz Zgb
2. OD L, Špatneri, Zgb
