REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5569/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 15. travnja 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika ZV, odvjetničke vježbenice, dana 23. svibnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici IV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti 32.573,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose:
- 3,04 EUR od 16.8.2007.
- 3,00 EUR od 16.9.2007.
- 4,63 EUR od 16.11.2007.
- 12,44 EUR od 19.1.2008.
- 8,04 EUR od 16.2.2008.
- 21,34 EUR od 16.3.2008.
- 18,57 EUR od 16.4.2008.
- 2,90 EUR od 16.5.2008.
- 8,81 EUR od 16.6.2008.
- 4,58 EUR od 15.7.2008.
- 3,20 EUR od 16.8.2008.
- 6,47 EUR od 17.9.2008.
- 44,70 EUR od 1.11.2008.
- 31,64 EUR od 18.11.2008.
- 57,97 EUR od 17.1.2009.
- 57,97 EUR od 17.1.2009.
- 62,67 EUR od 28.2.2009.
- 39,00 EUR od 10.10.2009.
- 39,00 EUR od 10.10.2009.
- 39,00 EUR od 10.10.2009.
- 39,00 EUR od 10.10.2009.
- 37,83 EUR od 25.10.2009.
- 39,41 EUR od 25.10.2009.
- 39,41 EUR od 25.10.2009.
- 39,41 EUR od 25.10.2009.
- 84,81 EUR od 20.5.2010.
- 93,45 EUR od 22.6.2010.
- 99,12 EUR od 21.7.2010.
- 185,27 EUR od 24.11.2011.
- 185,27 EUR od 24.11.2011.
- 203,12 EUR od 14.1.2012.
- 204,32 EUR od 17.1.2012.
- 204,32 EUR od 17.1.2012.
- 207,12 EUR od 21.1.2012.
- 207,12 EUR od 21.1.2012.
- 209,58 EUR od 16.2.2012.
- 209,58 EUR od 16.2.2012.
- 203,85 EUR od 16.3.2012.
- 203,85 EUR od 16.3.2012.
- 202,37 EUR od 14.4.2012.
- 198,52 EUR od 11.4.2012.
- 201,97 EUR od 16.5.2012.
- 201,97 EUR od 16.5.2012.
- 208,53 EUR od 9.6.2012.
- 4,33 EUR od 24.11.2011.
- 6,40 EUR od 9.6.2012.
- 105,39 EUR od 15.6.2012.
- 13,56 EUR od 14.7.2012.
- 103,42 EUR od 14.7.2012.
- 13,55 EUR od 15.8.2012.
- 103,35 EUR od 15.8.2012.
- 100,88 EUR od 15.9.2012.
- 12,72 EUR od 18.9.2012.
- 9,67 EUR od 19.9.2012.
- 27.922,05 EUR od 17.12.2014.
do 31. prosinca 2007.u visini određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da joj nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 9.300,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 13. svibnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.
II Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 11.770,08 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos, kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 18. lipnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu br. 3209972384/07 temeljem kojeg joj je tuženik, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 114.700,14 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Sukladno članku 1., 2. i 7. tog Ugovora, tužiteljica se obvezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan plaćanja. Prilikom sklapanja Ugovora tužiteljici nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, ponuđen joj je kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora u kojem je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojoj je, među ostalim, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Stoga, budući da je plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, to ustaje s tužbom radi isplate preplaćenog iznosa i tužbenim zahtjevom uređenim u podnesku od 2. travnja 2025. (stranica 301-304 spisa) traži isplatu zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF u visini 32.573,49 EUR, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu troška postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, status potrošača tužiteljice, te ističe prigovor zastare. Ističe da je banka prilikom sklapanja ugovora pružila tužiteljici sve potrebne informacije. Navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja nepoštenosti jer je ista odraz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, kao i da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Osporava tijek zateznih kamata. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. travnja 2025. protivi se djelomičnom povlačenju tužbe. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.
3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o namjenskom kreditu od 18. lipnja 2007. (stranica 10-18 spisa), zahtjev za dostavom dokumentacije (stranica 19-20 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (stranica 26 spisa), otplatna tablica (stranica 46-80 spisa), potvrda o naplaćenoj naknadi za obradu zahtjeva (stranica 82 spisa), izračun tečajne razlike za kredit Zagrebačke banke d.d. (stranica 84-91 spisa), promet po kreditu (stranica 142-150 spisa), financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku (stranica 199-213 spisa), pisanim očitovanjem vještaka (stranica 291-299 spisa i saslušanjem tužiteljice (stranica 307- 308 spisa).
4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.
5. Među strankama nije prijeporno:
- da su sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209972384/07 18. lipnja 2007. za iznos 114.700,14 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita s rokom otplate 276 mjeseci,
- da je ugovorena redovna kamatna stopu od 4,90% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,
- da se tečaj valute CHF u razdoblju trajanja Ugovora stranaka mijenjao u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate kredita,
- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.
6. Prijeporno je:
- je li tužiteljica potrošač,
- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu koje valutnu klauzulu (CHF) ništetne,
- pa posljedično tomu,
- je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,
- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,
- zastara tražbine tužiteljice.
7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.
8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je trebala kredit za stan 2007. i došla je u svoju banku, ovdje tuženika, raspitati se o uvjetima kreditiranja, te joj je rečeno od strane službenika tuženika i preporučeno da uzme kredit u valuti CHF budući da je on najpovoljniji za nju. Bila je umirovljenica i s obzirom na njezine prihode mogla je podnijeti mjesečni anuitet. Tom prilikom je službenik banke nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Ugovor je pročitala. Kupila je stan koji joj je služio za stanovanja i započela otplatu, no međutim, nakon nekog vremena tečaj ugovorene valute je rastao i u konačnici 2015. je bila prisiljena prodati stan i zatvoriti kredit jer više nije mogla podnijeti njegovu otplatu. U vrijeme ugovaranja kredita nije bila vlasnica trgovačkog društva ili obrta.
9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. kupnju stana, a tuženik je bio dužan dokazati suprotno, što nije učinio. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljicu što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe.
10. Vrhovni sud Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu VSRH, u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Rev-2221/2018, glede valutne klauzule, je prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, dalje u tekstu: VTSRH, poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik, pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu. Po utvrđenju ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužiteljicu o svim rizicima koje ona prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam odlučiti o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.
11. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike, pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga su ugovorne odredba (valutna klauzula u čl. 1. st. 2., čl. 2. st. 1. i čl. 7. st.1. Ugovora) ništetne, jer tužiteljica nije ni mogla znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom odredbe čl. 319. st. 2. i čl. 320. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO, ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovorenog prava.
12. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. C ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan.
13. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. gdje je VSRH svojom presudom poslovni broj Rev- 221/2018 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je kredit po ugovoru otplaćen, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je VTSRH donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017., to nije osnovan prigovor zastare budući je tužba u ovom predmetu podnijeta 7. lipnja 2023., jer u odnosu na isplatu razlike temeljem valutne klauzule zastara nastupa 14. lipnja 2023., slijedom čega je razvidno da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina. (čl. 241. i čl. 225. ZOO-a).
14. Ono što tužiteljica potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute, te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
15. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj stvarno plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku financijske struke.
16. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 4.651,52 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 7,77 EUR. Budući da tuženik nije prikazao jesu li uplatama podmirivane zatezne kamate ili glavnica kredita u razdoblju do 16. prosinca 2014. daje dvije varijante na način da je prikazao varijantu nakon prijenosa na sporno potraživanje gdje se uplatom podmiruje glavnica i nakon prijenosa na sporno potraživanje gdje se uplatom podmiruje zatezna kamata. U slučaju da se uplatama zatvara prvo glavnica ukupna razlika s osnove valutne za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 32.404,55 EUR, a za slučaj da se uplatama zatvaraju zatezne kamate ukupna razlika s osnove valutne za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 32.573,49 EUR.
17. U svom pisanom očitovanju na prigovore stranaka vještak iste argumentirano otklanja i ostaje kod danog nalaza i mišljenja. Ističe da je dopisom od tuženika i tužiteljice (11. ožujka 2025.) zatražio specifikaciju svih uplata na dan 16. prosinca 2014. prema Ugovoru o kreditu br. 3209972384/07 koje je izvršila tužiteljica po kreditu, te na što se odnose navedene uplate, a sve u iznosima CHF i HRK. Tuženik je dana 12. ožujka 2025. naveo da tražbina po kreditu br. partije 7103709294 nije otplaćena u cijelosti i 16. prosinca 2014. regulirana je kreditom za refinanciranje (partija 7106751676) uz otpis dijela tražbine (otpis proveden 27. kolovoza 2015.), 16. prosinca 2014. uplatom iz kredita za refinanciranje podmiren je dio duga, a ostatku proveden otpis, priložena je specifikacija uplata prema kojoj je razvidno da se iznos 31.189,85 CHF odnosi na zatezne kamate. Razlika u iznosu 32.404,55 EUR (1. varijanta) /32.573,49 EUR (2. varijanta), se odnosi na zatezne kamate, a ne na glavnicu. Naime, u nalazu od 6. studenog 2024. vještak je u točci 2.3. prikazao Otplatni plan prema obračunu banke prema kojem je utvrđeno da sveukupna otplata kredita iznosi 145.696,24 CHF (118.514,26 CHF glavnica i 27.181,98 CHF kamata). U obje varijante je uzeo u obzir sve uplate tužiteljice koje se odnose na otplatu kredita u cijelosti što je razvidno prema točci 4. Nalaza, odnosno prema stupcu Anuitet u CHF prema obračunu banke u kojem je navedena otplata u iznosu 145.696,24 CHF koliko iznosi i ukupna otplata kredita, u obje varijante. Iznos koji tužiteljica navodi u podnesku 31.189,85 CHF se na zatezne kamate i nije ga moguće uvrstiti u otplatu anuiteta, ali ako se primijeni početni tečaja na dan isplate kredita na navedeni iznos zateznih kamata to bi odgovaralo iznosu 137.752,94 kn. Razlika između iznosa zatezne kamate po tečaju na dan uplate i tečaju na dan isplate kredita iznosi 8.151,69 EUR.
18. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije.
19. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđen traženi iznos od 32.573,49 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.
20. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici je, uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).
21. Budući da je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem na iznos 32.573,49 (u podnesku od 17. kolovoza 2023. je tražen tužbenim zahtjevom iznos od 44.343,57 EUR), te kako se tuženik protivio sniženju tužbenog zahtjeva djelomičnim povlačenjem tužbe za iznos 11.770,08 EUR sud je odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu i odbio tužbeni zahtjev za iznos 11.770,08 EUR, zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos (toč. II izreke), tako i VSRH u pravnom shvaćanju br. Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.
22. Glede navoda tuženika vezano uz negativne tečajne razlike iz ZZP ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 96. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužiteljica plaćala manju kamatu i tečaj nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužiteljice u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Naime, kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istakla protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO, što je konkretno izostalo. Stoga nema mjesta umanjivati potraživanje tužiteljice na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja (tako i VSRH u Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).
23. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (44.343,57 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).
24. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 250 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 7.10.2024., 15.4.2025. i 23.5.2025. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 550 bodova), sastava podneska od 4.8.2023., 2.5.2024. 5.12.2024. i 2.4.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 1.000 bodova), odnosno ukupno 3.600 bodova ili 7.200,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 1.800,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 300,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 9.300,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.
25. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 2. siječnja 2025. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
U Zagrebu, 23. svibnja 2025.
Sutkinja
Jadranka Liović Merkaš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana objave ove presude.
Dna:
- pun. tužiteljice
- pun. tuženika
