Poslovni broj: 163 P-1528/2024
Republika Hrvatska
Općinski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru po sutkinji toga suda Jadranki Nižić - Peroš, u pravnoj stvari tužitelja DG OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 112. Brigade 1, zastupanog po punomoćniku Zlatku Jurlini, odvjetniku u Zadru protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene 20. svibnja 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja PG i zamjenice punomoćnika tuženika RG, te objave 23. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, da tužitelju DG, 112 Brigade 1, Zadar, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 158.825,76kn/21.079,81 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
Eur
na iznos od[3,24/0,43]
od dana 01.08.2006. godine do isplate, 65,84/8,74 Eur
na iznos od
od dana 01.09.2006. godine do isplate, 45,41/6,03 Eur
na iznos od
od dana 01.10.2006. godine do isplate, 48,98kn/6,50 Eur
na iznos od
od dana 01.11.2006. godine do isplate, 19,95/2,65 Eur
na iznos od
od dana 01.12.2006. godine do isplate,
-62,68kn/-8,32Eur
na iznos od
od dana 01.01.2007. godine do isplate,
-118,22kn/-15,69Eu
na iznos od
od dana 01.02.2007. godine do isplate,
-92,44kn/-12,27Eur
na iznos od
od dana 01.03.2007. godine do isplate,
-107,49kn/14,27Eur
na iznos od
od dana 01.04.2007. godine do isplate,
-248,12kn/-32,93Eur
na iznos od
od dana 01.05.2007. godine do isplate,
-282,66kn/-37,52Eur
na iznos od
od dana 01.06.2007. godine do isplate,
-328,24kn/-43,57Eur
na iznos od
od dana 01.07.2007. godine do isplate,
-327,91kn/-43,52Eur
na iznos od
od dana 01.08.2007. godine do isplate,
-265,47kn/-35,23Eur
na iznos od
od dana 01.09.2007. godine do isplate, na iznos od -358,39kn/-47,57Eur
od dana 01.10.2007. godine do isplate,
-360,67kn/-47,87Eur
na iznos od
od dana 01.11.2007. godine do isplate, na iznos od -295,47kn/-39,22Eur
od dana 01.12.2007. godine do isplate, na iznos od -302,61kn/-40,16Eur
od dana 01.01.2008. godine do isplate, na iznos od -169,98kn/-22,56Eur
od dana 01.02.2008. godine do isplate, na iznos od
od dana 01.03.2008. godine do isplate,
-73,40kn/-9,74Eur
na iznos od
od dana 01.04.2008. godine do isplate,
21,99kn/2,92Eur
-201,78kn/-26,78Eur
na iznos od
od dana 01.05.2008. godine do isplate,
-263,91kn/-35,03Eur
na iznos od
od dana 01.06.2008. godine do isplate,
-196,03kn/-26,02Eur
na iznos od
od dana 01.07.2008 godine do isplate,
-331,33kn/-43,98Eur
na iznos od
od dana 01.08.2008. godine do isplate,
-300,91kn/-39,94Eur
na iznos od
od dana 01.09.2008. godine do isplate,
-167,27kn/-22,20Eur
na iznos od
od dana 01.10.2008. godine do isplate,
465,45kn/61,78Eur
na iznos od
od dana 01.11.2008. godine do isplate,
-15,88kn/-2,11Eur
na iznos od
od dana 01.12.2008 godine do isplate,
554,08kn/73,54Eur
na iznos od
od dana 01.01.2009. godine do isplate,
590,17kn/78,33Eur
na iznos od
od dana 01.02.2009. godine do isplate,
626,66kn/83,17Eur
na iznos od
od dana 01.03.2009. godine do isplate,
517,89kn/68,74Eur
na iznos od
od dana 01.04.2009. godine do isplate,
510,44kn/67,75Eur
na iznos od
od dana 01.05.2009. godine do isplate,
391,54kn/51,97Eur
na iznos od
od dana 01.06.2009. godine do isplate,
252,18kn/33,47Eur
na iznos od
od dana 01.07.2009. godine do isplate,
na iznos od 309,51kn/41,08Eur
od dana 01.08.2009. godine do isplate,
410,49kn/54,48Eur
na iznos od
od dana 01.09.2009. godine do isplate,
na iznos od 312,22kn/41,44Eur
od dana 01.10.2009. godine do isplate,
302,60kn/40,16Eur
na iznos od
od dana 01.11.2009. godine do isplate,
na iznos od 419,45kn/55,67Eur
od dana 01.12.2009. godine do isplate,
na iznos od 513,15kn/68,11Eur
od dana 01.01.2010. godine do isplate,
na iznos od 635,69kn/84,37Eur
od dana 01.02.2010. godine do isplate,
na iznos od
od dana 01.03.2010. godine do isplate,
606,09kn/80,44Eur
na iznos od 816,91kn/108,42Eu
od dana 01.04.2010. godine do isplate,
na iznos od
od dana 01.05.2010. godine do isplate,
771,25kn/102,36Eu
na iznos od
od dana 01.06.2010. godine do isplate,
821,31kn/109,01Eu
na iznos od
od dana 01.07.2010. godine do isplate,
1.382,32kn/183,47Eur
na iznos od
od dana 01.08.2010. godine do isplate,
1.258,19kn/166,99Eur
na iznos od
od dana 01.09.2010. godine do isplate,
1.714,84kn/227,60Eur
na iznos od
od dana 01.10.2010. godine do isplate,
1.488,37kn/197,54Eur
na iznos od
od dana 01.11.2010. godine do isplate,
1.293,01kn/171,61Eur
na iznos od
od dana 01.12.2010. godine do isplate,
1.876,70kn/249,08Eur
na iznos od
od dana 01.01.2011. godine do isplate,
2.174,37kn/288,59Eur
na iznos od
od dana 01.02.2011. godine do isplate,
1.951,63kn/259,03Eur
na iznos od
od dana 01.03.2011. godine do isplate,
1.738,12kn/230,69Eur
na iznos od
od dana 01.04.2011. godine do isplate,
1.577,62kn/209,39Eur
na iznos od
od dana 01.05.2011. godine do isplate,
1.595,45kn/211,75Eur
na iznos od
od dana 01.06.2011. godine do isplate,
2.104,37kn/279,30Eur
na iznos od
od dana 01.07.2011. godine do isplate,
2.188,62kn/290,48Eur
na iznos od
od dana 01.08.2011. godine do isplate,
2.768,24kn/367,41Eur
na iznos od
od dana 01.09.2011. godine do isplate,
2.686,26kn/356,53Eur
na iznos od
od dana 01.10.2011. godine do isplate,
2.231,25kn/296,14Eur
na iznos od
od dana 01.11.2011. godine do isplate,
2.205,29kn/292,69Eur
na iznos od
od dana 01.12.2011. godine do isplate,
2.173,64kn/288,49Eur
na iznos od
od dana 01.01.2012. godine do isplate,
2.290,59kn/304,01Eur
na iznos od
od dana 01.02.2012. godine do isplate,
2.421,21kn/321,35Eur
na iznos od
od dana 01.03.2012. godine do isplate,
2.424,25kn/321,75Eur
na iznos od
od dana 01.04.2012. godine do isplate,
2.342,65kn/310,92Eur
na iznos od
od dana 01.05.2012. godine do isplate,
2.369,47kn/314,48Eur
na iznos od
od dana 01.06.2012. godine do isplate,
2.419,77kn/321,16Eur
na iznos od
od dana 01.07.2012. godine do isplate,
2.371,96kn/314,81Eur
na iznos od
od dana 01.08.2012. godine do isplate,
2.375,54kn/315,29Eur
na iznos od
od dana 01.09.2012. godine do isplate,
2.329,58kn/309,19Eur
na iznos od
od dana 01.10.2012. godine do isplate,
2.238,61kn/297,11Eur
na iznos od
od dana 01.11.2012. godine do isplate,
2.343,31kn/311,01Eur
2.373,23kn/314,98Eur
na iznos od
od dana 01.12.2012. godine do isplate,
2.375,54kn/315,29Eur
na iznos od
od dana 01.01.2013. godine do isplate,
2.223,94kn/295,17Eur
na iznos od
od dana 01.02.2013. godine do isplate,
2.321,49kn/308,11Eur
na iznos od
od dana 01.03.2013. godine do isplate,
2.347,89kn/311,62Eur
na iznos od
od dana 01.04.2013. godine do isplate,
2.289,40kn/303,86Eur
na iznos od
od dana 01.05.2013. godine do isplate,
2.125,08kn/282,05Eur
na iznos od
od dana 01.06.2013 godine do isplate,
2.060,24kn/273,44Eur
na iznos od
od dana 01.07.2013. godine do isplate,
2.141,07kn/284,17Eur
na iznos od
od dana 01.08.2013. godine do isplate,
2.196,78kn/291,56Eur
na iznos od
od dana 01.09.2013. godine do isplate,
2.338,98kn/310,44Eur
na iznos od
od dana 01.10.2013. godine do isplate,
2.260,69kn/300,04Eur
na iznos od
od dana 01.11.2013. godine do isplate,
2.295,72kn/304,69Eur
na iznos od
od dana 01.12.2013. godine do isplate,
na iznos od 2.324,40kn/308,50Eur
od dana 01.01.2014. godine do isplate,
2.197,76kn/291,69Eur
na iznos od
od dana 01.02.2014. godine do isplate,
na iznos od 2.250,69kn/298,72Eur
od dana 01.03.2014. godine do isplate,
na iznos od 2.223,51kn/295,11Eur
od dana 01.04.2014. godine do isplate,
na iznos od 2.170,68kn/288,10Eur
od dana 01.05.2014. godine do isplate,
na iznos od 2.146,81kn/284,93Eur
od dana 01.06.2014. godine do isplate,
na iznos od 2.157,29kn/286,32Eur
od dana 01.07.2014. godine do isplate,
na iznos od 2.223,78kn/295,15Eur
od dana 01.08.2014. godine do isplate,
na iznos od
od dana 01.09.2014. godine do isplate,
2.291,71kn/304,16Eur
na iznos od
od dana 01.10.2014. godine do isplate,
2.285,68kn/303,36Eur
na iznos od
od dana 01.11.2014. godine do isplate,
2.319,80kn/307,89Eur
na iznos od
od dana 01.12.2014. godine do isplate,
2.368,80kn/314,39Eur
na iznos od
od dana 01.01.2015. godine do isplate,
2.348,85kn/311,75Eur
na iznos od
od dana 01.02.2015. godine do isplate,
2.376,59kn/315,43Eur
na iznos od
od dana 01.03.2015. godine do isplate,
2.376,59kn/315,43Eur
na iznos od
od dana 01.04.2015. godine do isplate,
2.376,59kn/315,43Eur
na iznos od
od dana 01.05.2015. godine do isplate,
2.376,59kn/315,43Eur
na iznos od
od dana 01.06.2015. godine do isplate,
2.376,59kn/315,43Eur
na iznos od
od dana 01.07.2015. godine do isplate,
2.376,59kn/315,43Eur
na iznos od
od dana 01.08.2015. godine do isplate,
2.376,59kn/315,43Eur
na iznos od
od dana 01.09.2015. godine do isplate,
2.376,59kn/315,43Eur
i to do 31.12.2007. po kamatnoj stopi od 15 % godišnje, od 01.01.2008 do 30.06.2011. godine po kamatnoj stopi od 14 % godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015 po kamatnoj stopi od 12 % godišnje, a od 01.08.2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.532,20 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, tekućom od
dana donošenja odluke, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 31. kolovoza 2020. navodi da su tužitelj i tuženik 23.6.2006. sklopili ugovor o kreditu, potvrđen od javnog bilježnika Vere Marčina, kojim je tužitelju odobren iznos kredita od 218.000 CHF s rokom otplate od 120 mjeseci. Stranke da su 3.2.2016. zaključili Anex broj 1. kojim je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. U ugovoru da je ugovorena valutna klauzula te je navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Navedene odredbe iz kojih proizlazi da je glavnica vezana uz valutu švicarski franak da su ništetne te da je tuženik temeljem ništetnih odredbi, bez osnove stekao određene novačen iznose koje tužitelj potražuje ovom tužbom. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu vezanom uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/18-11 od 3.9.2019. kojom je utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije kao trgovac, potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i za posljedicu ima neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj se poziva i na direktivu Vijeća EU 93/13/EEZ od 5.4.1993., te na presudu Europskog suda pravde br. C-26/13 od 30.4.2014. te na Zakon o zaštiti potrošača pa predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 21.726,28 EUR ( 163.696,62 HRK) jer je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, bez osnove tužitelju obračunavao veće iznose anuiteta. Tužitelj je dana 19. svibnja 2025. uredio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev na način da je isti umanjio za iznos potplaćenih i povlaštenih anuiteta (iznos od 646,47 EUR), u odnosu na koji iznos je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prebijanja. Stoga je ovaj sud istaknuti prigovor radi prebivanja svoje tražbine s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 646,47 EUR našao neosnovanim.
2. U odgovoru na tužbu (l.s. 36-42) tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe prigovor zastare, te ističe da je odlučna činjenica da su tužitelj i tuženik 3.2.2016. izvršili konverziju osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Poziva se na pravna stajališta VSRH br. Gos 1/2019, te ističe da je tužitelj prihvatom konverzije pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, pa da se isti ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora koji se odnosio samo na CHF korisnike kredita. Poziva se i na odluku Suda EU u predmet C-81/19 od 9.7.2020. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Nadalje navodi kako nije ostvario ekstra profil na tečajnim razlikama, jer da je i tuženik zadužen u CHF, te tako trpi isti tečajni rizik. Slijedom svega navedenog predlaže odbaciti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu i to: ugovor o kreditu s prilozima (l.s. 5-12), pregled prometa po kreditu (l.s. 13- 20, 24), Anex broj 1. ugovora o kreditu (l.s. 21-23), otplatni plan za kredit (l.s. 25-26), informacije, obavijesti i leci tuženika (l.s.64-90, 100-106), izvadak iz sudskog registra za tuženika (l.s. 123-129 i 134-162), pisani nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petra Bajla (l.s. 230-237), dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 2.12.2024 (l.s.562- 566), saslušana je svjedokinja DGK (l.s.219-220) i tužitelj kao stranka (l.s. 220-221).
4. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale (l.s. 384).
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku da mu na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene tečaja švicarskog franka isplati iznos od 21.079,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate.
6. Između stranaka nije sporna činjenica da su stranke 23. lipnja 2006. zaključile predmetni ugovor o stambenom kreditu, kako je navedeno u čl. 3. ugovora. Nije sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 218.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Naime, iz preslike predmetnog ugovora o kreditu (l.s. 5-8) proizlazi da je 23. lipnja 2006. zaključen ugovor o namjenskom kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103036960, između Erste & Steiermärkische Banke Rijeka d.d. (dalje u tekstu Erste banka) i tužitelja, kao korisnika kredita i UG kao sudužnika, te Gortan-Zadar d.o.o. za poslove u građevinarstvu kao založnog dužnika, da je kredit odobren na iznos od 218.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Erste banke na dan puštanja kredita u tečaj. Rok otplate kredita je ugovoren na 120 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama, s tim što je prvi iznos anuiteta ugovoren od 1.621,70 CHF, te je ugovorena valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz ovog ugovora obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke.
7. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
8. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
9. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
10. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
11. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
12. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
13. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07- dalje ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
14. Navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 s tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj.
15. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.
16. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani govor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
17. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao mjesečne anuitete temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a takva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.
18. Tuženik je na okolnost pregovaranja o sadržaju kredita, te je li tužitelj bio obaviješten o rizicima fluktuacije tečaja CHF predložio saslušanje osobnog bankara DGK. Ova svjedokinja je u bitnome iskazala kako tužitelja poznaje kao klijenta, te da pretpostavlja da je osobno sklapala ugovor o kreditu s tužiteljem, jer je vidjela da je na ugovoru njezin potpis. Pojašnjava da se radi o stambenom kreditu tužitelja u CHF, ali se ne sjeća točne godine kada je ugovor sklopljen i ne sjeća se ovog konkretnog kredita, ne sjeća se razgovora s tužiteljem iz tog vremena. Ugovori o kreditima da su izlazili iz sistema banke, a oni da bi ukucali matične podatke stranke, iznos kredita i kamatu. Kamatna stopa koja se unosila u ugovor da je bila napisana u letku koji su davali klijentima. Eventualno VIP klijenti, kao što je bio tužitelj, da su imali neke povoljnije uvjete, ali da osobno nije u tome sudjelovala i o tome nema saznanja. U vrijeme kada je realiziran konkretni kredit, isti da je bio povoljniji u CHF od kredita u EUR, ali da nije dovoljno stručna da bi mogla objasniti zašto je to tako. Navodi da bi objasnila klijentima koji su rizici dizanja kredita u CHF, ali da se o visini tečaja nije moglo pregovarati.
19. Ocjenjujući iskaz svjedokinje DGK ovaj sud nalazi da je ista iskazivala općenito o praksi postupanja djelatnika tuženika prilikom odobravanja kredita, ali da nema saznanja o postupanju u konkretnom slučaju tužitelja, jer se tog kredita, kako sama iskazuje, ne sjeća, kao niti razgovora s tužiteljem iz tog vremena.
20. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je ovdje slučaj.
21. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužiteljica ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 D protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
21.1. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate, sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka. Stranke nisu prigovarale valjanosti sporazuma o konverziji.
22. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja, u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
23. Napominje se da je u postupku bilo nesporno da se između istih stranaka vodi još jedan parnični postupak pred ovim sudom, Stalna služba u Benkovcu, pod posl. br. P- 1805/19, predmet kojeg je isplata neosnovano stečenog od strane tuženika zbog promijenjenih kamatnih stopa po istom ugovoru o kreditu, a u kojem postupku je tuženik istaknuo prigovor prijeboja u kojem je istaknuo upravo svoje potraživanje s osnova iznosa konverzije, utvrđenog aneksom ugovora od 3.2.2016.
24. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se radi o stambenom kreditu za kupnju nekretnine, što proizlazi i iz iskaza djelatnice tuženika, ali i iskaza tužitelja koji sud ocjenjuje uvjerljivim i životnim, te mu vjeruje, tuženik tijekom postupka suprotno nije dokazao, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim.
25. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petru Bajlu. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti izrađen na temelju cjelokupne financijske dokumentacije u spisu, te je isti dao mišljenje da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu 23. lipnja 2006. kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 218.000,00 CHF s ugovorenim rokom otplate od 10 godina i početnom promjenjivom kamatnom stopom koja je iznosila 4,05 % godišnje, te da je prema otplatnoj tablici ugovoreni početni iznos anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.621,70 CHF. Tužitelj i tuženik da su dogovorili konvertiranje predmetnog kredita iz valute CHF u EUR, te je obračun konverzije napravljen zaključno s danom 30.9.2015., aneksom od 3.2.2016. te je utvrđena preplata tužitelja u iznosu 743,13 EUR, koju je tužitelj iskoristio za plaćanje naknadnih obveza po konvertiranom kreditu.
26. Vještak je izračunao da razlika između terećenja za ukupan iznos anuiteta izvršen od strane banke, u odnosu na terećenja kakva su trebala biti bez promjene tečaja za CHF i uz primijenjenu promjenjivu kamatnu stopu, računajući samo preplaćene iznose anuiteta, od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR, iznosi 21.726,28 EUR (tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 HRK). Iznos negativnih razlika anuiteta s osnove tečaja u razdobljima kada je tečaj CHF prema HRK bio niži od početno ugovorenog iznosi 4.870,86 HRK, što odgovara iznosu od 646,47 EUR (tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 HRK). Nadalje vještak je izračunao da novčana razlika, kao posljedica provedene konverzije kredita, uzimajući u obzir sve priznate iznose tužitelju od strane tuženika iznosi 743,13 EUR, koji iznos je iskorišten za plaćanje naknadnih obveza tužitelja po konvertiranom kreditu.
27. Tužitelj nije imao prigovora ni primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik istaknuo da nema prigovor na matematičku točnost financijskog vještačenja, već su prigovori koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka materijalno pravne prirode, dakle o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud, a ne financijski vještak.
28. Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Petra Bajla sa dopunom ističe se da je sud isti prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.
29. Neosnovan je prigovor tuženika i tužitelja glede zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“
30. Tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivost valutne klauzule.
31. Odlukom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je odlučeno da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, pa zastarni rok od 5 godina počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena sudu 31.8.2020., a tuženik je prigovor prijeboja istaknuo u odgovoru na tužbu podnesenom 2.10.2020. slijedom čega su isti podneseni unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 371. ZOO.
32. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.
33. Zaključno, slijedom svega navedenog, kako je dakle ovaj sud vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
34. Međutim, ništetnost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. U konkretnom slučaju, tužitelj je u svakom slučaju, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu 23. lipnja 2006. nastupao u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ni njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
35. Slijedom navedenog, pri čemu je visina tužbenog zahtjeva utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Petra Bajla, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.
36. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. ZOO.
37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5., čl. 155. st. 1. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 250 bodova po Tbr. 7. toč. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 8.10.2020., 20.10. i 11.11. 2021. u iznosu od po 250 bodova po Tbr. 8. toč. 1. Tarife, te za zastupanje na ročištima 5.9., 18.10., 15. 2022., 18.9.2024. i 20.5.2025. u iznosu od po 250 bodova po Tbr. 9. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 5.482,5 EUR, a uz PDV od 25 % u iznosu od 1.120,63 EUR, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 265,45 EUR i na presudu u iznosu od 265,45 EUR, iznosi ukupno 6.532,20 EUR.
U Zadru, 23. svibnja 2025.
Sutkinja
Jadranka Nižić – Peroš, univ.spec.iur.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.
DNA :
1. Tužiteljici po punomoćniku,
2. Tuženiku po punomoćniku.
