Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-3489/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Levaku, te zapisničarki Mateji Marjanović, u upravnom sporu tužitelja HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 54, OIB: 28454963989, uz sudjelovanje zainteresirane osobe IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđivanja povrede prava, nakon zaključene javne i usmene rasprave dana 9. svibnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja, opunomoćenika tuženika i zainteresirane osobe, dana 23. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-009-01/24-06/33, URBROJ: 567-04- 01/07-24-1 od 22. svibnja 2024. godine, te za odbijanje zahtjeva IK iz [adresa] za utvrđivanje prava kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 6. kolovoza 2024. godine protiv rješenja Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, KLASA: UP/I- 009-01/24-06/33, URBROJ: 567-04-01/07-24-1 od 22. svibnja 2024. godine, kojim je točkom 1. izreke zahtjev IK iz [adresa] za utvrđivanje povrede prava osnovan, dok se točkom 2. izreke utvrđuje da je HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] postavio videonadzornu kameru na vanjski zid stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa] iznad prozora stana u prizemlju, a koja svojim zahvatom zahvaća dvorište stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa], što je protivno članku 26. stavku 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Točkom 3. izreke zabranjuje se HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] obrada osobnih podataka putem videonadzornog sustava postavljenog na adresi [adresa] u [adresa], dok se točkom 4. izreke nalaže HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da na siguran način izvrši brisanje (uništavanje) snimaka učinjenih predmetnim video nadzornim sustavom.

2. Tužitelj u tužbi ističe, kako i nadalje nepokolebljivo i odlučno ustraje na svojem iznesenom obrazloženju i navodima činjeničnog stanja, razlozima i zahtjevu, u pismenom obliku danim tužiteljevim izjavama od 1. ožujka 2024. i od 18. srpnja 2024., a upućenim na adresu sjedišta tuženiku, kako e-poštom, tako i preporučeno pismovnim pošiljkama putem HP-a. Protiv napadanog rješenja tuženika tužitelj podiže tužbu s obrazloženjem i argumentiranom zakonskom osnovanosti iz razloga nezakonitosti napadanog rješenja tuženika (članak 117. stavak 1. ZUS-a), i to: 1. kako su u postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, 2. kako se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje stvari, 3. kako je izreka pobijanog rješenja nejasna ili je u proturječnosti s obrazloženjem, 4. kako je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojega se rješava stvar. Napadanim rješenjem tuženika počinjena je pogrešna primjena materijalnog prava uz pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ali i mimoilaženje utvrđenja odlučnih činjenica, kao i kada i iz kojega je zakonom opravdanog razloga (članak 26., stavak 1. ZPOUZP/18.) tužitelj uspostavio (uglavio, montirao) predmetni videonadzor, ali i senzorno svjetlo (tzv. panik osvjetljenje) na dan 7. travnja 2018. iznad okvira prozora u izvanjsku fasadu spavaće sobe, nekretnine u vlasništvu tužitelja. Do momenta pisanja ove tužbe niti jedan od susjeda - suvlasnika predmetnog „dvorišta“ (parkirališta motornih vozila i odmorišta) nije nikada prigovorio tužitelju o egzistiranju uspostavljenog videonadzora i senzornog - panik osvjetljenja, izuzev osobe prijavitelja (ispitanika) IK, koji je na dana 2. veljače 2024. činom podnošenja prijave tuženiku iznio predmetni „problem“ uspostavljenog videonadzora od strane tužitelja. Dakle, nakon gotovo punih 6 (šest) godina od momenta nedvojbenog uočavanja uspostavljenog - montiranog predmetnog sustava videonadzora. Postavlja se logično pitanje, zašto nije ranije reagirao i podnio zahtjev za zaštitu svojih interesa i prava opisanih u članku 26. stavku 1. ZPOUZP/18. Nastavno, u spornom je rješenju tuženik neopravdano i nepropisno ispustio (mimoilazi, zanemaruje) komentirati odlučnu činjenicu već počinjene imovinske štete tužitelju (vrijednosti cca. 150,00 eura) i to počinjeno od strane N.N. (lat.: Nomen nescio) izvršenjem kaznenog djela krađe sušila za rublje u vremenskom periodu od 23. ožujka 2018. na dan 24. ožujka 2018. (dakle, prije stupanja na snagu ZPOUZP/18.), koji počinitelj/počinitelji kaznenog djela nikada (do momenta pisanja ove tužbe) nisu identificirani i „privedeni pravdi“. Ujedno, predmetni video nadzor, ali i senzorno svjetlo (tzv. panik osvjetljenje) montirani na dan 7. travnja 2018. neizbježno predstavlja neophodan - nužan i opravdan upozoravajući faktor (dakle, u svrhu koja je nužna i opravdana za zaštitu osoba i imovine - usp. članak 26. stavak 1. ZPOUZP/18.) životno - logičnim i iskustvenim očekivanjem egzistiranjem činjenice možebitnim (visok stupanj izvjesnosti, alt: visoka vjerojatnost) budućim počiniteljima kaznenih djela. Za sve već doživljene radnje počinjenja gore navedene kaznene, prekršajne radnje, i nezakonito imovinsko pravnog postupanja na štetu tužitelja, zakonsko i prirodno pravo tužitelja je u obrani i zaštiti zakonom opravdanog interesa ( članak 26. stavak 1. ZPOUZP), ali i životnih interesa članova njegovog kućanstva, i to u nezahvalno spletom životnih okolnosti uvjetovanoj lošim zdravstvenim, ekonomskim, materijalnim i financijskim nepovoljnim situacijama, prilikama i stanju osobe tužitelja, u realnom i životno - logičnom i opravdano očekivanim budućim s visokom izvjesnošću ( alt.: vjerojatnošću ) predvidljivim učinima kaznenog djela krađe (članak 228. KZ-a) ili teške krađe (članak 229. KZ-a), te budućim izvjesnim (alt.: vrlo vjerojatnim) inim kriminalcima i prekršiteljima g.n. Zakona u nedvojbeno pristupačno idealnoj prilici s velikom vjerojatnošću počinjenju budućih kaznenih, ali i drugih protuzakonitih i protupropisnih djela. Stoga proizlazi nepobitna činjenica kako sustav videonadzora je bespomoćno nadzorno, zaštitno i sprečavajuće sredstvo, ali i nedostatan dokaz u otkrivanju počinitelja g.n. kaznenih djela. Naime, taj i na takav način montiran videonadzor mogao bi isključivo prikazati tjeme/tjemena glave/glava počinitelja, ali ne i identificirati osobu/osobe počinitelja. Usput, uzgred (fr: en passant) protiv prijavitelja (ispitanika) IK do momenta pisanja ove tužbe tužitelj nije namjeravao, a niti zahtijevao sudsku zaštitu kršenju u ispitanikovom (IK) kontinuiranom (čak i do momenta pisanja ove tužbe) samovoljnom i arogantnom nepoštivanju pravomoćne i ovršne presude RH, Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Poslovni broj: XVIII P-4383/08 od 30. listopada 2009., te rješenja o ovrsi istog suda od 5. veljače 2014. na osnovi g.n. presude (dakle, radi se o ispitanikovom besprimjernom nepoštivanju g.n. presude, a, koja je „zakon“ daljnjeg postupanja, ponašanja, činjenja i nečinjenja, tj. trpljenja prijavitelja - ispitanika u zabrani i suzdržavanju od radnji uznemiravanja u odnosu na tužitelja - voditelja obrade). Usprkos svemu g.n. osoba tužitelja (tj. moja osoba i ličnost) nikada poslije 6. lipnja 2008. (dan kada je tužitelj podigao tužbu za zaštitom od uznemiravanja prava vlasništva – članak 167. ZVSP) pred RH, Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, te prijedloga za ovrhu predmetne presude) nije zatražio sudsku građansko, prekršajno kaznenu zaštitu protiv ispitanika IK, a sve u cilju (namjeri) održavanja kako - takvih „mirnih i trpeljivih - tolerantnih susjedskih“ odnosa.

3. Slijedom iznesenog tužitelj predlaže da sud poništi rješenje Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-009-01/24-06/33, URBROJ: 567-04-01/07-24-1 od 22. svibnja 2024. godine, te odbije zahtjev IK iz [adresa] za utvrđivanje prava kao neosnovan, s time da tuženik u cijelosti snosi troškove spora.

4. U svom odgovoru na tužbu tuženik ostaje kod razloga i navoda iznijetih u obrazloženju pobijanog rješenja, te predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev. Naime, tuženik je u navedenoj upravnoj stvari postupao sukladno odredbama članka 57. stavka 1. i članka 58. stavka 1. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) SLEU LI 19, članka 34. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“, broj: 42/18.), kojima se, prije svega, štite osobni podaci fizičkih osoba, tj. nadzire prikupljanje, obrada i korištenje osobnih podataka, te je na temelju prikupljenih i dostavljenih dokaza i utvrđenih činjenica pravilno primijenio procesno i materijalno pravo i donio osporavano rješenje. U odnosu na navode tužitelja odnosne na činjenicu da nitko do suvlasnika predmetne zgrade, osim podnositelja zahtjeva, nije prigovorio tužitelju vezano za uspostavu videonadzornog sustava tuženik ističe kako za utvrđenje kršenja članka 26. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka nije preduvjet da svi suvlasnici predmetne stambene zgrade čije je dvorište obuhvaćeno videonadzornim sustavom podnesu prijavu. Također, tuženik ističe kako niti Općom uredbom o zaštiti podataka niti Zakonom o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka nije propisan rok u kojem ispitanik mora podnijeti zahtjev za utvrđivanje povrede prava, slijedom navedenog navodi tužitelja su irelevantni za odlučivanje u ovoj upravnoj stvari. U konkretnom slučaju je utvrđeno kršenje članka 26. Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka iz razloga što se uporaba videonadzora u svrhu zaštite objekata može smatrati nužnom samo unutar granica posjeda, a kako je u obrazloženju osporavanog rješenja navedeno. Ustaljena praksa tuženika je da je uporaba videonadzora u svrhu zaštite objekata može se smatrati nužnom samo unutar granica posjeda, a kako je i navedeno u osporavanom rješenju. Također, isto proizlazi i iz tumačenja prethodno navedene odredbe članka 26. stavka 2. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Zaključno, tuženik ističe da je u ovoj upravnoj stvari postupao nepristrano i objektivno, te je donio odluku uzimajući u obzir sve činjenice i dokaze koje je cijenio kao relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je primjenjivao pravila upravnog postupka i propise zaštite osobnih podataka.

5. U svom odgovoru na tužbu zainteresirana osoba protivi se tužbi kao neosnovanoj, te je u cijelosti suglasan sa rješenjem Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske od 22. svibnja 2024. godine, kojim je Agencija zabranila tužitelju obradu osobnih podataka putem postavljenog videonadzora. Naime, označenim videonadzorom tužitelj narušava prava na privatnost stanara koji žive na adresi [adresa], te zadire u njihov privatan posjed, a s obzirom da je videonadzor postavljen da snima isključivo njihova dvorišta na kojima se parkiraju i gdje se igraju djeca stanara. Dakle, nekretnina na adresi [adresa], ima postavljen videonadzor kojim se nadzire isključivo posjed u okviru nekretnina stanara, tj. njihovih dvorišta. Navedenim videonadzorom se nadzire njihov privatan posjed, gdje se njihova djeca redovito igraju, a stanari parkiraju svoja vozila i koriste svoja dvorišta, jer se radi o dvorištu i parkiralištu na česticama kojih su stanari suvlasnici. Na taj način HK grubo krši njihova prava na privatnost, a pored navedenog, ne vide nikakav smisao ni svrhu postavljenog videonadzora, osim zadiranja u njihov privatan posjed.

6. Tužbeni zahtjev nije osnovan, a prema slobodnom uvjerenju suda, te na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, shodno članku 114. stavku 3. Zakona o upravnim sporovima.

7. Tijekom postupka izvršen je uvid u cjelokupni spis predmeta, te spis tuženika, a posebice u rješenje Agencije za zaštitu osobnih podataka Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-009-01/24-06/33, URBROJ: 567-04-01/07-24-1 od 22. svibnja 2024. godine (stranica 7-10 spisa), prijedlog za ovrhu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu od 23. siječnja 2014. godine, pravomoćnu presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Poslovni broj: Gž-947/10-2 od 3. rujna 2013. godine, ugovor za izvođenje videonadzornog sustava tehničke zaštite za naručitelja, ovdje tužitelja od 6. travnja 2018. godine, potvrdu i zapisnik BRADA d.o.o. od 7. travnja 2017. godine, podnesak zainteresirane osobe o nezakonito postavljenoj kameri od 2. veljače 2024. godine, te dopunu podneska zainteresirane osobe od 5. veljače 2024. godine.

8. Kod donošenja odluke u ovom predmetu sud je polazio od sadržaja pobijanog rješenja od 22. svibnja 2024. godine, kojim je točkom 1. izreke zahtjev IK iz [adresa] za utvrđivanje povrede prava osnovan, dok se točkom 2. izreke utvrđuje da je HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] postavio videonadzornu kameru na vanjski zid stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa] iznad prozora stana u prizemlju, a koja svojim zahvatom zahvaća dvorište stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa], što je protivno članku 26. stavku 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Točkom 3. izreke zabranjuje se HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] obrada osobnih podataka putem videonadzornog sustava postavljenog na adresi [adresa] u [adresa], dok se točkom 4. izreke nalaže HK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da na siguran način izvrši brisanje (uništavanje) snimaka učinjenih predmetnim video nadzornim sustavom. Naime, Agencija za zaštitu osobnih podataka (dalje: Agencija) zaprimila je dana 2. veljače 2024. podnesak IK (dalje: podnositelj zahtjeva) u kojem se u bitnom navodi kako je na adresi [adresa] u [adresa] postavljen videonadzorni sustav, kojim je zahvaćeno dvorište stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa]. Obzirom da predmetni podnesak nije sadržavao sve potrebno za daljnje nadzorno postupanje Agencije, zatražena je dopuna od podnositelja zahtjeva. Dopuna podneska zaprimljena je 5. veljače 2024., te se u istoj navodi kako je HK na adresi [adresa] u [adresa] postavio videonadzorni sustav. Postupajući po zaprimljenom zahtjevu za utvrđivanje povrede, a sukladno svojim zakonskim ovlastima, Agencija je 19. veljače 2024. od HK zatražila dostavu očitovanja uključivo i relevantne dokumentacije odnosne na videonadzorni sustav postavljen na adresi [adresa] u [adresa]. Dana 4. ožujka 2024. Agencija je zaprimila očitovanje HK u kojem se u bitnom navodi kako je 7. travnja 2018., po njegovom nalogu, a od strane društva Brada d.o.o. postavljena videonadzorna kamera na vanjskom zidu stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa], iznad prozora stana u prizemlju, a koji je u njegovom vlasništvu. Svrha obrade osobnih podataka putem predmetnog videonadzornog sustava je zaštita osoba i imovine, pri čemu se posebno ističe nepoštivanje pravomoćne i ovršne presude Republike Hrvatske, Općinskog suda u Zagrebu, Poslovni broj: XVIII-P- 4383/08 od 30. listopada 2009., kojom je, ovdje podnositelju zahtjeva, zabranjeno uznemiravanje HK i njegovog prava vlasništva trosobnog stana u prizemlju na adresi [adresa] u [adresa], a posebno ne zaustavljati i parkirati osobna vozila na udaljenost manjoj od 15 metara od prozora spavaće sobe na južnoj strani nekretnine. Nadalje, navodi se kako pisana suglasnost suvlasnika za postavljanje videonadzornog sustava ne postoji, odnosno da nije ni zatražena zbog narušenih dobro susjedskih odnosa. U odnosu na pravni temelj za obradu osobnih podataka putem videonadzora HK navodi članak 26. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Uvidom u zahvat predmetne videonadzorne kamere utvrđeno je kako ista svojim zahvatom obuhvaća dvorište stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa], te ulaze u pomoćne objekte, a koje nekretnine nisu u vlasništvu HK. Nastavno na navedeno, ističemo kako se od 25. svibnja 2018., u svim državama članicama Europske unije, pa tako i u Republici Hrvatskoj, izravno i obvezujuće primjenjuje Opća uredba o zaštiti podataka, kao i da je istog dana stupio na snagu Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. Tuženik ističe kako je odredbom članka 26. stavka 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka propisano kako se obrada osobnih podataka putem videonadzora može provoditi samo u svrhu koja je nužna i opravdana za zaštitu osoba i imovine, ako ne prevladavaju interesi ispitanika koji su u suprotnosti s obradom podataka putem videonadzora. U ovom upravnom postupku utvrđeno je kako je videonadzorna kamera postavljena od strane HK na vanjskom zidu stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa], iznad prozora stana u prizemlju koja svojim zahvatom zahvaća dvorište stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa]. Naime, HK je 7. travnja 2018. uspostavio videonadzorni sustav na adresi [adresa] u [adresa] putem kojeg, u svrhu zaštite osoba i imovine, prikuplja i pohranjuje osobne podatke svih osoba koje se kreću dvorištem stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa]. Isti neopravdano smatra kako njegov interes da zaštiti sebe i svoje pravo vlasništva od uznemiravanja podnositelja zahtjeva (parkiranje vozila ispred prozora), preteže nad interesima podnositelja zahtjeva i drugih suvlasnika stambene zgrade i dvorišta na adresi [adresa] u [adresa] da zaštite svoje vlasništvo od uznemiravanja u vidu prikupljanja osobnih podataka putem videonadzornog sustava, a čime su narušena prava na privatnost kako podnositelja zahtjeva tako i svih drugih suvlasnika predmetnog dvorišta da svoj osobni (privatni), obiteljski i kućni život vode zasebno i nezavisno od drugih, ograđujući se od tuđeg neovlaštenog zadiranja. Naime, uporaba videonadzora u svrhu zaštite objekata može se smatrati nužnom samo unutar granica posjeda. Mjerama videonadzora treba pribjeći samo ako se svrha obrade ne može na zadovoljavajući način postići drugim sredstvima kojima se u manjoj mjeri zadire u temeljna prava i slobode ispitanika.

9. Sud smatra da je pobijana odluka zasnovana na zakonu, te je prihvatio stajalište tuženika da treba zabraniti obradu putem predmetnog videonadzornog sustava obzirom da obrada osobnih podataka putem istog nije nužna za ostvarivanje svrhe predmetne obrade, te da interes HK da zaštiti svoju imovinu ne prevladava nad interesom podnositelja zahtjeva, te drugih suvlasnika dvorišta na adresi [adresa] u [adresa] u vidu prava na privatnost koje jamči podnositelju zahtjeva kao i svim drugim suvlasnicima predmetnog dvorišta da svoj osobni (privatni), obiteljski i kućni život vode zasebno i nezavisno od drugih. Tako je u ovom upravnom postupku utvrđeno kako je videonadzorna kamera postavljena od strane HK na vanjskom zidu stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa], iznad prozora stana u prizemlju koja svojim zahvatom zahvaća dvorište stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa], tj. videonadzorna kamera postavljena je protivno članku 26. stavku 2. Zakona o provedbi opće uredbe o zaštiti podataka, jer se ista ne odnosi na vanjsku površinu objekta – kuća popisni broj 4176 na Radničkom Dolu br. 40, sada br. 22. Nadalje, videonadzorna kamera postavljena je protivno članku 31. stavku 1. i 2. Zakona o provedbi opće uredbe o zaštiti podataka, budući da je za uspostavu videonadzora u stambenim zgradama potrebna suglasnost suvlasnika koji čine najmanje 2/3 suvlasničkih dijelova, te se videonadzorom može obuhvatiti samo pristup ulascima i izlascima iz stambenih zgrada, te zajedničke prostorije u stambenim zgradama. U konkretnom slučaju radi se o zgradi sa pet stanova, kao posebnih dijelova zgrade vlasnici kojih imaju suvlasničke dijelove cijele nekretnine s neodređenim omjerom (vlasniku posebnog dijela zgrade pripada odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine umjesto njegovog prijašnjeg sudjelovanja u zajedničkom nedjeljivom vlasništvu zajedničkih dijelova višestambene zgrade s pravom trajnog korištenja zemljišta). Dakle, tužitelj nije uspostavio predmetni videonadzor na nekretnini u vlasništvu tužitelja, već je kamera nezakonito postavljena na zajedničkom dijelu zgrade, tj. na nosivom zidu i obujmici zgrade – fasadi, i to bez oznake shodno članku 27. Zakona o provedbi opće uredbe o zaštiti podataka, te preko međne crte između kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

10. Uslijed iznijetog, a na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 23. svibnja 2025. godine

Sudac:

Ivan Levak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Dna:

1. HK, [adresa]

2. Agencija za zaštitu osobnih podataka, [adresa] Zagreb, Ulica grada Vukovara 54

3. IK, [adresa]

4. U spis