Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 2

Poslovni broj: P-362/2024-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Darku Novačiću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Radomir Borotić i Darko Novačić, odvjetnici iz Virovitice, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 15. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te objave presude dana 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju ŽĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 5.585,09 eura (slovima: pet tisuća petsto osamdeset pet eura i devet centi) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznos od:

– 0,42 eura od 1. siječnja 2005.

– 1,80 eura od 1. veljače 2009.

– 3,71 eura od 1. ožujka 2009.

– 4,22 eura od 1. veljače 2010.

– 2,66 eura od 1. ožujka 2010.

– 13,78 eura od 1. travnja 2010.

– 11,37 eura od 1. svibnja 2010.

– 14,02 eura od 1. lipnja 2010.

– 43,63 eura od 1. srpnja 2010.

– 37,07 eura od 1. kolovoza 2010.

– 61,18 eura od 1. rujna 2010.

– 49,22 eura od 1. listopada 2010.

– 38,72 eura od 1. studenog 2010.

– 69,37 eura od 1. prosinca 2010.

– 85,00 eura od 1. siječnja 2011.

– 73,30 eura od 1. veljače 2011.

– 76,91 eura od 1. ožujka 2011.

– 67,11 eura od 1. travnja 2011.

– 68,20 eura od 1. svibnja 2011.

– 98,74 eura od 1. lipnja 2011.

– 103,86 eura od 1. srpnja 2011.

– 139,05 eura od 1. kolovoza 2011.

– 134,07 eura od 1. rujna 2011.

– 106,31 eura od 1. listopada 2011.

– 105,20 eura od 1. studenog 2011.

– 103,28 eura od 1. prosinca 2011.

– 110,39 eura od 1. siječnja 2012.

– 118,33 eura od 1. veljače 20212.

– 118,51 eura od 1. ožujka 2012.

– 113,55 eura od 1. travnja 2012.

– 115,18 eura od 1. svibnja 2012.

– 118,24 eura od 1. lipnja 2012.

– 115,33 eura od 1. srpnja 2012.

– 115,55 eura od 1. kolovoza 2012.

– 112,76 eura od 1. rujna 2012.

– 107,23 eura od 1. listopada 2012.

– 113,59 eura od 1. studenog 2012.

– 115,41 eura od 1. prosinca 2012.

– 115,55 eura od 1. siječnja 2013.

– 106,34 eura od 1. veljače 2013.

– 112,26 eura od 1. ožujka 2013.

– 113,87 eura od 1. travnja 2013.

– 110,32 eura od 1. svibnja 2013.

– 100,32 eura od 1. lipnja 2013.

– 96,38 eura od 1. srpnja 2013.

– 101,30 eura od 1. kolovoza 2013.

– 104,68 eura od 1. rujna 2013.

– 113,33 eura od 1. listopada 2013.

– 108,57 eura od 1. studenog 2013.

– 110,70 eura od 1. prosinca 2013.

– 112,44 eura od 1. siječnja 2014.

– 115,23 eura od 1. veljače 2014.,

– 117,58 eura od 1. ožujka 2014.

– 116,45 eura od 1. travnja 2014.

– 112,79 eura od 1. svibnja 2014.

– 111,43 eura od 1. lipnja 2014.

– 112,12 eura od 1. srpnja 2014.

– 116,45 eura od 1. kolovoza 2014.

– 120,89 eura od 1. rujna 2014.

– 120,49 eura od 1. listopada 2014.

– 123,24 eura od 1. studenog 2014.

– 125,92 eura od 1. prosinca 2014., u roku 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika, istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 1.502,67 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

– 9,28 eura od 2. veljače 2005. do isplate

– 6,20 eura od 2. ožujka 2005. do isplate

– 16,09 eura od 2. travnja 2005. do isplate

– 15,09 eura od 2. svibnja 2005. do isplate

– 16,16 eura od 2. lipnja 2005. do isplate

– 23,10 eura od 2. srpnja 2005. do isplate

– 24,79 eura od 2. kolovoza 2005. do isplate

– 14,67 eura od 2. rujna 2005. do isplate

– 16,50 eura od 2. listopada 2005. do isplate

– 17,13 eura od 2. studenog 2005. do isplate

– 17,52 eura od 2. prosinca 2005. do isplate

– 17,17 eura od 2. siječnja 2006. do isplate

– 20,31 eura od 2. veljače 2006. do isplate

– 25,60 eura od 2. ožujka 2006. do isplate

– 28,27 eura od 2. travnja 2006. do isplate

– 27,26 eura od 2. svibnja 2006. do isplate

– 26,28 eura od 2. lipnja 2006. do isplate

– 28,22 eura od 2. srpnja 2006. do isplate

– 28,82 eura od 2. kolovoza 2006. do isplate

– 25,42 eura od 2. rujna 2006. do isplate

– 26,53 eura od 2. listopada 2006. do isplate

– 26,33 eura od 2. studenog 2006. do isplate

– 27,91 eura od 2. prosinca 2006. do isplate

– 32,41 eura od 2. siječnja 2007. do isplate

– 35,43 eura od 2. veljače 2007. do isplate

– 34,03 eura od 2. ožujka 2007. do isplate

– 34,85 eura od 2. travnja 2007. do isplate

– 42,50 eura od 2. svibnja 2007. do isplate

– 44,38 eura od 2. lipnja 2007. do isplate

– 46,86 eura od 2. srpnja 2007. do isplate

– 46,85 eura od 2. kolovoza 2007. do isplate

– 43,45 eura od 2. rujna 2007. do isplate

– 48,50 eura od 2. listopada 2007. do isplate

– 48,63 eura od 2. studenog 2007. do isplate

– 45,08 eura od 2 prosinca 2007. do isplate

– 45,47 eura od 2. siječnja 2008. do isplate

– 37,94 eura od 2. veljače 2008. do isplate

– 32,90 eura od 2. ožujka 2008. do isplate

– 27,91 eura od 2. travnja 2008. do isplate

– 39,61 eura od 2. svibnja 2008. do isplate

– 42,86 eura od 2. lipnja 2008. do isplate

– 39,31 eura od 2. srpnja 2008. do isplate

– 46,38 eura od 2. kolovoza 2008. do isplate

– 44,79 eura od 2. rujna 2008. do isplate

– 37,80 eura od 2. listopada 2008. do isplate

– 4,70 eura od 2. studenog 2008. do isplate

– 29,89 eura od 2. prosinca 2008. do isplate

– 0,09 eura od 2. siječnja 2009. do isplate

– 1,98 eura od 2. travnja 2009. do isplate

– 2,39 eura od 2. svibnja 2009. do isplate

– 8,67 eura od 2. lipnja 2009. do isplate

– 16,02 eura od 2. srpnja 2009. do isplate

– 13,00 eura od 2. kolovoza 2009. do isplate

– 7,67 eura od 2. rujna 2009. do isplate

– 12,85 eura od 2. listopada 2009. do isplate

– 13,36 eura od 2. studenog 2009. do isplate

– 7,19 eura od 2. prosinca 2009. do isplate

– 2,25 eura od 2. siječnja 2010. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju ŽĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 1.901,54 eura (slovima: tisuću devetsto jedan euro i pedeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 26. srpnja 2022. podnio Općinskom sudu u Virovitici tužbu radi isplate, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d.

1.1. Tužitelj navodi kako je s tuženikom 30. studenog 2004. zaključio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102133486 na iznos kunske protuvrijednosti za 61.300,00 CHF. Ugovoren je rok vraćanja kredita od 120 mjeseci, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema važećem tečaju za CHF na dan plaćanja. Tužitelj je kredit tuženiku isplatio u cijelosti 2014.

1.2. Ističe kako je predmetni Ugovor zaključen s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a koja odredba je nepoštena i ništetna jer prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu.

1.3. Tužitelj upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U- III-2521/2015, kao i u rješenje, poslovni broj: U-I-3685/2015 te se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018., poslovni broj: Pž- 6632/2017-10, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., poslovni broj P-1401/12 te na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 03. rujna 2019., poslovni broj: Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena revizija banaka kao neosnovana čime su sva sporna pitanja u vezi kredita u CHF konačno riješena. Ističe kako je navedenom presudom i rješenjem Vrhovnog suda potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te je potvrđeno da su banke kršile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita u određenim razdobljima sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći nepravedne i ništetne ugovorne odredbe - ugovaranjem valute u kojoj je glavnica denominirana u švicarskom franku (valutna klauzula) bez pojedinačnog pregovora. Prava klijenata banke su povrijedile zato što nisu svojim korisnicima dostatno objasnile što vezanje glavnice kredita za tečaj švicarskog franka može značiti. Na taj način banke su prekršile Zakon o zaštiti potrošača te su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. Citirana presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske je pravomoćna i obvezujuća za sve sudove. Također navodi da je Ustavni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj 3. veljače 2021. donio, između ostalih, odluku odnosno rješenja kojim je odbio i odbacio ustavne tužbe sedam hrvatskih banaka podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu koji je pokrenula Udruga Potrošač zbog nepoštenih ugovornih odredbi vezanih uz švicarski franak. Takvom odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske banke u Republici Hrvatskoj definitivno su izgubile sudski proces protiv klijenata koji su kolektivnom tužbom dokazivali da valutna klauzula u švicarskim francima predstavlja nepoštenu praksu. S obzirom na to da je tužitelj vratio cjelokupni kredit, obračunavajući anuitete prema valuti CHF, smatra da je tuženik od tužitelja primio znatno veći iznos od onog na koji je imao pravo, uvažavajući okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

1.4. Tužitelj je u tužbi tvrdio da ne raspolaže potpunom dokumentacijom niti potrebnim stručnim znanjima da bi bez korištenja usluga vještaka financijsko- knjigovodstvene struke sam mogao precizno izračunati ukupan iznos koji je tuženik neosnovano primio, uvažavajući pri tome okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi vezanih za plaćanje anuiteta vezanih za tečaj CHF, a taj se iznos u svakom slučaju ne može obračunati bez prethodne dostave cjelokupne dokumentacije što uključuje evidencije svih izvršenih uplata u kunama na ime predmetne partije kredita te je podnio tzv. stupnjevitu tužbu iz članka 186.b Zakona o parničnom postupku i predložio da sud rješenjem naloži tuženiku da u roku od 15 dana dostavi u sudski spis cjelokupnu dokumentaciju vezanu uz predmetni kredit dakle, sve otplatne planove, knjigovodstvenu karticu te evidenciju svih izvršenih uplata na ime predmetne partije kredita, kao i privremeno nespecificirani kondemnatorni zahtjev. Uz navedeno, tužitelj u tužbi predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.585,09 eura / 42.080,84 kuna[1] sa zakonskom zateznom kamatom, kao i trošak ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ponajprije ističe prigovor mjesne nenadležnosti pozivajući se na odredbu Ugovora o kreditu kojom je propisano da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan sud prema mjestu sjedišta Banke odnosno u ovom slučaju Općinski sud u Rijeci.

3. Općinski sud u Virovitici je rješenjem broj P-299/2022-6 od 15. studenog 2022. odbio prigovor mjesne nenadležnosti da bi nakon što je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Koprivnici broj Gž-1749/2022-2 od 19. travnja 2023. navedeno rješenje ukinuto, donio rješenje broj P-299/2022-12 od 20. rujna 2023. kojim se proglašava mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari te je odlučeno da će predmet biti ustupljen ovom sudu kao mjesno nadležnom. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici broj Gž-1127/2023-2 od 19. rujna 2024. te je Općinski sud u Virovitici spis dostavio na odlučivanje ovom sudu.

4. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani.

4.1. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, po mišljenju tuženika, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što osporava u cijelosti. Dodatno tuženik ističe da je HĆ sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno s tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga tvrdi da uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Tuženik ističe prigovor zastare te osporava tužitelju status potrošača. U kontekstu navedenog, tuženik dodatno ističe da je tužitelj sredstvima iz predmetnog Ugovora o kreditu kupio stan na adresi [adresa], dok je u trenutku odobravanja ovog kredita imao prijavljeno prebivalište u [adresa], a i danas ima prijavljeno prebivalište na adresi različitoj od stana koji je kupljen sredstvima ovog kredita na adresi [adresa].

4.2. Tuženik prije svega ističe da smatra da su odluke na koje se poziva tužitelj nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik zaključuje kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

4.3. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama te da su potencijalni korisnici kredita dobili brošure s prikazom kretanja tečaja pojedine valute u višegodišnjem razdoblju, a iz čega da proizlazi kako su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Osim toga, tuženik uz odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. NĆ (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir.

4.4. Tuženik također ističe kako tuženik niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Smatra da je tužitelj bio svjestan kretanja tečaja kroz razdoblje prije sklapanja ugovora kreditu te obzirom da je kao razuman i pažljiv potrošač mogao pretpostaviti da mu obveza u kunskoj protuvrijednosti s osnove tečaja CHF može oscilirati i to barem do razine povijesnog maksimuma gledajući period prikazan na letku, to tuženik ističe da se navedeni učinci moraju primijeniti i prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja u ovom postupku. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva tužitelju te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe.

4.5. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Upućuje na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima i mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijeto na sjednici 5. ožujka 2004., te navodi ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim.

4.6. Naposljetku, tuženik ističe prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.502,67 eura / 11.321,99 kuna (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) te predlaže sudu presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 1.502,67 eura zajedno sa zateznim kamatama.

4.7. Predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.

5. Tužitelj je tijekom postupka odustao od postavljenog manifestacijskog zahtjeva navodeći da je tuženik dostavio svu dokumentaciju na temelju koje je tužitelj postavio određeni tužbeni zahtjev te predložio da sud o istom odluči.

6. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju tužitelja dostavljenu uz tužbu (stranica 8-17 spisa), dokumentaciju tuženika dostavljenu uz odgovor na tužbu (stranica 41-64, 82-118, 143-146 spisa), sudsku praksu dostavljenu uz odgovor na tužbu te podneske tuženika (žalbu) od 2. prosinca 2022. i 26. rujna 2023. (stranica 65-81, 119-142 i 147-182, 197-246, 270-325 spisa), proveo je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja (stranica 346 spisa). Sud nije proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem jer su stranke odustale od navedenog dokaznog prijedloga, a visina tražbine u konačnici između stranaka nije bila sporna. Sud nije proveo niti dokaz saslušanjem svjedoka DĆ, zaposlenika tuženika jer je tuženik odustao od navedenog dokaznog prijedloga. Sud nije proveo niti dokaz kojim bi se utvrdila namjena stana u [adresa] na adresi [adresa], a koji stan je tužitelj kupio sredstvima dobivenim kreditom jer je isti nepotreban.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), u vezi sa člankom 221.a ZPP, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

8. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102133486 te da je isti otplaćen. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.300,00 CHF, uz valutnu klauzulu. U konačnici nije bila sporna niti visina tražbine.

9. Među strankama je sporna aktivna legitimacija tužitelja, svojstvo potrošača na strani tužitelja, jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke iz kolektivnog spora na koje se tužitelj poziva, jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF nepoštene i ništetne, te je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara tužiteljeve tražbine. Dakle, sporna je osnova tužiteljeve tražbine.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je novčana sredstva koja su mu bila potrebna, a koja je ostvario sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu koristio za kupnju prve nekretnine, stana u [adresa] na adresi [adresa]. U razdoblju od 2004. do 2010. bio je zaposlen u Zagrebačkim transportima, a kasnije u Gavranović trgovini, obje sa sjedištem u [adresa]. Nadalje proizlazi kako je u navedenom stanu živio od 2004. do 2010. te je u razdoblju od 8. prosinca 2004. do 10. prosinca 2010. imao prijavljeno prebivalište na navedenoj adresi u [adresa]. Stan kupljen sredstvima dobivenim kreditom iznajmljuje unatrag godinu dana. Tijekom 2004. bio je klijent tuženika te se obratio u poslovnicu tuženika u [adresa] radi sklapanja ugovora o kreditu. Djelatnik banke ponudio mu je ugovor o kreditu u valuti CHF. Ugovor je bio unaprijed formuliran od strane banke i nije imao mogućnost pregovora o bilo kojoj odredbi ugovora pa tako niti o odredbi o valutnoj klauzuli. Pročitao je ugovor u dijelu u kojem je naveden iznos i rok u kojem je isti u obvezi otplatiti te visinu mjesečne rate, a ostatak ugovora nije čitao jer ga ionako ne bi razumio jer po struci nije ekonomist niti pravnik. U vrijeme sklapanja ugovora nije bio svjestan da se tečaj CHF može promijeniti, posebice ne u tolikoj mjeri kako se dogodilo niti ga djelatnik tuženika na to upozorio. U početku je rata kredita iznosila oko 2.500,00 kuna, da bi u konačnici dosegla iznos od 4.000,00 kuna. Kredit je u cijelosti otplaćen 2014. Odgovarajući na pitanja svog punomoćnika, tužitelj navodi kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta, obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva niti društva s ograničenom odgovornošću, zatim da ga djelatnik tuženika prilikom pregovora o sklapanju ugovora o kreditu nije upozorio da Hrvatska narodna banka ne štiti kredite u valuti CHF već samo kredite u eurima te da ga tuženik nije kontaktirao nakon što su rate kredita počele rasti kako bi mu objasnio razlog rasta i eventualno ponudio mogućnost lakše otplate.

11. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

12. Ponajprije se spornim ukazuje osnovanost prigovora nedostatka aktivne legitimacije, odnosno sporno je pitanje je li korisnik kredita ovlašten zahtijevati stečeno bez osnove i za one uplate koje je izvršavala supruga tužitelja HĆ, a koja je sudužnik po predmetnom kreditu. Naime, tuženik je isticao prigovor nedostatka aktivne legitimacije korisnika kredita da zahtijeva povrat stečenog bez osnove jer korisnik kredita nije osobno plaćao pojedine anuitete kredita pa nije došlo do umanjenja njegove imovine u smislu članka 210. Zakona o obveznim odnosima.

12.1. Odredbom članka 210. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91) propisano je kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Nadalje, stavkom 2. istog članka propisano je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Naposljetku, stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

12.2. Nadalje odredbom članka 296. stavka 1. ZOO/91 propisano je da obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, stavkom 2. da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od svake osobe koja ima neki pravni interes da obveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju, a stavkom 3. da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze ovu treba ispuniti dužnik osobno. Stavkom 4. i 5. istog članka propisano je da vjerovnik može primiti ispunjenje od treće osobe bez dužnikova znanja, pa i u slučaju kad ga je dužnik obavijestio da ne pristaje da treći ispuni njegovu obvezu, ali ako mu je dužnik ponudio da sam ispuni odmah svoju obvezu, vjerovnik ne može primiti ispunjenje od treće osobe.

13. Dakle, iz navedenih zakonskih odredbi jasno proizlazi da time što su treće osobe, različite od korisnika kredita, otplaćivale neke anuitete (kao što su članovi obitelji, bračni drugovi, sudužnici i dr.), korisnici kredita nisu izgubili aktivnu legitimaciju u smislu članka 210. ZOO/91 zahtijevati povrat stečenog bez osnove jer su te treće osobe, u skladu sa člankom 296. ZOO/91 platile dug u ime i za račun korisnika kredita, što je tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita. Time nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita, te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženika ne oslobađa od (ne umanjuje njegovu obvezu) utvrđenu presudama u kolektivnom sporu, odnosno ovdje osporenim presudama (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III/5101/2021 od 7. lipnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-153/2024-2 od 29. svibnja 2024.). Slijedom navedenog, tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan.

14. Nadalje, sud je utvrđivao činjenicu je li tužitelj sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

14.1. Prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, „potrošač“ je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Ž, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

14.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi kupnje prve nekretnine, stana u [adresa] u kojem je nekoliko godina i živio, a tek ga unatrag godinu dana iznajmljuje. Tužitelj nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imao otvoren obrt ni trgovačko društvo niti je bio nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Tuženik je predložio da sud od nadležne Porezne uprave Zagreb pribavi podatak o namjeni stana, međutim, imajući na umu iskaz tužitelja i činjenicu da za tužiteljev status potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije od značaja u koju svrhu se danas koristi stan kupljen sredstvima dobivenim kreditom odnosno njegova namjena, sud navedeni dokaz nije proveo jer je isti ocijenio nepotrebnim za donošenje zakonite i pravilne odluke.

14.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Analizirajući iskaz tužitelja te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za valutnu klauzulu. S obzirom na gore navedeno nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i formirane odluke, te s tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

16. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., protivno članku 81., 82. i 90. („Narodne novine“ broj 96/03.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to članku 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

18. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., na koju se tužitelj poziva tijekom postupka, a kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

19. Odredbom članka 81. stavka 1., 2. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

20. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnom, pa ovaj sud nije bio niti dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naime, prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na tu presudu i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju. Sukladno članku 502.c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli.

21. Temeljem odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

22. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 30. studenog 2004., dakle, unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 1. siječnja 2004. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao. Tuženik je tijekom postupka predložio saslušanje djelatnice tuženika DĆ za koju je tvrdio da je ugovarala predmetni ugovor o kreditu s tužiteljem, međutim, u konačnici je odustao od navedenog dokaznog prijedloga. U pogledu ovjerenog pisanog iskaza GĆ, djelatnice tuženika koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu radila kao v.d. direktora Direkcije podrške prodaji i bila nadležna za upravljanje proizvodima, valja reći da iz navedenog iskaza ne proizlazi da bi ista osobno pregovarala s tužiteljem o predmetnom ugovoru o kreditu već samo općenit način postupanja djelatnika tijekom sklapanja ugovora o kreditu te stoga isti ne predstavlja dokaz o tome da je tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o pojedinoj odredbi ugovora odnosno u ovom slučaju o odredbi ugovora o o valutnoj klauzuli.

23. Nastavno na navedeno proizlazi da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

24. Naime, prema članku 104. stavku 1. ZOO/91 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 210. ZOO/91. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema prodajnom tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan dospijeća, tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetne odredbe.

25. Na okolnost visine tražbine sud nije provodio dokaze jer u konačnici visina tražbine između stranaka nije bila sporna.

26. Po stavu ovog suda neosnovani je prigovor zastare jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, u konkretnom slučaju u odnosu na ovdje tuženika od 14. lipnja 2018. Predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO/91, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena dana 26. srpnja 2022. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to ovdje od 14. lipnja 2018.

27. Prigovor tuženika radi prebijanja tražbine tužitelja s tzv. negativnom razlikom po osnovi tečaja ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Ponajprije iz razloga što tuženik, u konkretnom slučaju, tu razliku potražuje s osnove ništavosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga ne može u predmetnoj parnici ostvariti korist u kojoj je utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Osim toga, plaćanjem (manjih) anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika. U odnosu na negativnu razliku, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio trenutku isplate kredita, posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Tuženik dakle, u konkretnom slučaju nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika. Nadalje, uzimajući u obzir da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti, tj. pravila vraćanja, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, odnosno isplatiti tuženiku. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike u ukupnom iznosu od 1.502,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom, a kako je tuženik to potraživao u odgovoru na tužbu od 10. listopada 2022., te je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

28. Sud je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 5.585,09 eura sa zatraženim zateznim kamatama, ocijenio osnovanim, s obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF te je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Slijedom navedenoga valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke presude. Dakle, slijedom svega navedenoga sud je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu ocijenio osnovanim, primjenom odredbe članka 104. stavka 1. ZOO/91, u vezi sa člankom 210. ZOO/91, sa zatraženim zateznim kamatama koje teku do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje sukladno Zakonu o kamatama („Narodne novine“ broj 94/04. i 35/05.) i Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 153/04.) te od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/05) s obzirom da je odredbom članka 214. ZOO/91 propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenoga, valjalo je odlučiti kao pod toč. I. izreke presude.

29. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 250,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč.1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., dalje: Tarifa), sastav podneska od 10. ožujka 2025. u iznosu od 250,00 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife te za sastav podneska od 7. ožujka 2025. kojim tužitelj precizira tužbeni zahtjev, iznos od 62,50 eura, sukladno Tbr. 8. toč. 4. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. S obzirom na to da podnesak tužitelja od 7. ožujka 2025. nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, tužitelju za sastav tog podneska pripada naknada uz primjenu Tbr. 8. toč. 4. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 20. rujna 2023., 30. siječnja 2025., 25. veljače 2025. i 15. travnja 2025. tužitelju je priznat trošak u iznosima od po 250,00 eura, za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 125,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 3. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 1.875,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu koju je tužitelj platio prilikom podnošenja tužbe u iznosu od 26,54 eura, sukladno Tar. br. 1. toč. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19. i 92/21.) i članku 7. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18.). Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.901,54 eura, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO/05.

29.1. Tužitelju nije priznat trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na ročišta 30. siječnja 2025., 25. veljače 2025., 15. travnja 2025. u iznosima od po 125,00 eura niti trošak korištenja osobnog automobila radi pristupa ročištima 30. siječnja 2025., 25. veljače 2025., 15. travnja 2025. i 23. svibnja 2025. u iznosima od po 52,11 eura jer se ne radi o troškovima potrebnim za vođenje parnice. Sud smatra da putni troškovi punomoćnika, te cestarine, troškovi poštarine i troškovi izbivanja punomoćnika iz ureda, padaju na teret stranke koja je odvjetnika angažirala, a sve iz razloga što je tužitelj mogao za zastupanje opunomoćiti odvjetnika sa sjedištem pisarnice na području suda koji vodi postupak. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u više odluka (Rev-652/2023 i Rev-145/2024), u pravilu, trošak zastupnika, odvjetnika, čije sjedište je izvan područja suda pred kojim se vodi parnica, može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle, ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja.

29.2. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u toč. III. izreke.

Đurđevac, 23. svibnja 2025.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. punomoćnik tužitelja Darko Novačić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Radomir Borotić i Darko Novačić, odvjetnici iz Virovitice

2. punomoćnik tuženika Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko,

Knežević & partneri d.o.o. Zagreb