REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

P- 403/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu po sucu Renati Vrđuka, u pravnoj stvari tužitelja JG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tamari Mušnjak Špišić, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po OD Mađarić & Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave dovršene 29. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi od 23. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. III Ugovora o kreditu, broj 148-50-38933, sklopljenog 25. siječnja 2007. između tužitelja JG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika i Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 u dijelu u kojem ista glasi: „Naknada 3,30% (trizareztridesetposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II. Tužena Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, dužna je tužitelju JG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 424,41 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26.siječnja 2007. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Tužena je dužna tužitelju, naknaditi parnične troškove u iznosu od 437,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 25. siječnja 2007. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu br. 148-50-3893397, kojim ugovorom je tužitelj podigao kredit u iznosu od 21.205,21 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene.

1.1. Odredbom čl. III prethodno citiranog ugovora, određeno je da se “Naknada 3,30% (trizareztridesetposto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela" bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, a što je protivno čl. 96. i čl. 97 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14- dalje u tekstu ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora između stranaka kao i za vrijeme njegova izvršavanja, pa je sukladno čl. 102 st 1 ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužitelja naplatila iznos od tada 3.197,71 kn na ime troškova „naknade za obradu kredita“, što je vidljivo iz potvrde tužene od 9. srpnja 2024.

1.2. Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

1.3. Sporna ugovorna odredba čl.III predmetnog ugovora o kreditu unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.

Iz potvrde tužene vidljivo je da je tužena naplatila iznos od tadašnjih 3.197,71 kn, međutim tužitelj niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bio dužan snositi tužitelj, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu.

1.4. Tužitelj stoga smatra kako navedena odredba čl. III predmetnog Ugovora o kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi tužitelj i u kojem iznosu, a osim toga, visina naknade vezana je uz Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, a koja je podložna jednostranim promjenama od strane tužene.

Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. III predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužitelj smatra da mu je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja.

1.5. Stoga tužitelj predlaže da sud, po provedenom postupku, donese presudu kao pod točkama I i II izreke presude te nadoknadi tužitelju parnične troškove.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba čl. III Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom.

2.1. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade.

Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika.

Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a s obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. ZZP) - da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

S obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

3. Tuženik ističe prigovor zastare sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj odredbi tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. S obzirom je tužitelj podnio tužbu 15.srpnja 2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela.

4. U svezi sa naprijed navedenim, tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, predlaže tužitelja u cijelosti odbiti s istim te potražuje naknadu parničnih troškova.

5. Radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je proveo dokazni postupak tijekom kojega je pročitao dokumentaciju na str. 7-16, odgovor na tužbu n str. 19-21, podnesak tužitelja na str. 24-25 te proveo dokaz saslušanjem tužitelja čiji iskaz se nalazi na str. 26-27 spisa.

6. Prvotno je valjalo odlučiti i istaknutom prigovoru zastare, a koji prigovor sud cijeni neosnovanim.

6.1.Tuženik ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 2007. godine. Ukoliko bi sud smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

6.2. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.g., zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata, pa kako je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe.

Takav stav je, osim VSRH, zauzela i brojena sudska praksa nakon tog mišljenja. (Gž- 2406/18 ŽSZG).

7. Temeljem provedenog dokaznog postupka, a s obzirom je prigovor zastare ocijenjen neosnovanim, sud cijeni da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan nanačin kako ga postavlja tužitelja.

8. Među strankama u postupku nije sporno da je tužitelj izvršio uplatu kako to u tužbi navodi, a proizlazi i iz dokumentacije koja se nalazi u spisu.

9. Iz njegova stranačkog iskaza slijedi da se radilo o kreditu za kupovinu osob. automobila s time da sve vezano uz potpisivanje ugovora je rađeno u auto kući u kojoj je auto i kupljen, u banku tj. kod tuženika uopće nije išao jer kada se odlučio za kupovinu automobila ugovor ga je čekao pripremljen u auto kući gdje ga je samo trebao potpisati što je i učinio. Ne sjeća se je li novac bio prebačen na njegov račun ili izravno na račun auto kuće, ali zna da mu u auto kući nitko nije govorio da se za obradu kredita plaća bilo kakva naknada, na ime naknade nije nosio novac u banku nego je iznos naknade, koja je bila određena u postotku od iznosa kredita, oduzet od ukupnog iznosa kredita kojeg je podizao. Ugovor je bio tipski obrazac, nije ga detaljno čitao niti nosio kući da bih ga posebno proučio.

Automobil kojega je kupovao trebao mu je za osobne potrebe, a da je i htio ili inzistirao na tome da se pojedine ugovorne odredbe mijenjaju to ne bi bilo moguće, a ukoliko se i nadalje s pojedinim ugovornim odredbama ne bi slagao mogao bi jedino ne potpisati ugovor i ne realizirati kredit.

10.U konkretnom ugovornom odnosu tužitelj je bio potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu: ZZP), a što proizlazi iz samog ugovora o kreditu koji je podignut za kupnju automobila za vlastite potrebe te je i tužitelj u svom iskazu potvrdio da se radilo o privatnoj svrsi tj. da je novčani iznos kredita podigao za kupnju auta.

10.1. Prema odredbi čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

11. Dakle, predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

11.1. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

12.1. Cijeneći iskaz tužitelja ovaj sud nalazi da ga nitko nije informirao o plaćanju ulazne naknade jer je tipski, unaprijed pripremljeni sadržaj ugovora dobio u poslovnici auto kuće, a ne u banci tj. poslovnici tuženika, tužena banka unaprijed je imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita, koji postotak je ovisio o visini kredita, i ta je odredba bila unaprijed formulirana i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, o kojoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužitelj mogao utjecati na njenu visinu i plaćanje. U opisanoj situaciji odlučno je što je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tužene banke i tužitelj nije mogao imati i nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

13. Dakle, ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a spornom odredbom ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini kako je to određeno ugovorom.

14. S obzirom tijekom postupka nije utvrđeno, a niti je tuženik dokazao, da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno ista odnosi, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

14.1. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

14.2. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

14.3. O ugovornim odredbama, pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

14.4. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovor formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

14.5. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

14.6. Takav je stav i prakse Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

15. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

16. S obzirom među strankama nije sporno da je naknada naplaćena u utuženom iznosu, odnosno nije sporna visina, to je tužitelju dosuđen zatraženi iznos ali sada u eurima, sa zateznom kamatom od dana plaćanja, odnosno od 26. siječnja 2007. (kako je tužitelj tražio), pa do isplate.

16.1. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla.

16.2. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kod čega je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj, i dužan je vratiti kamatu od dana stjecanja.

17. Temeljem čl. 154 ZPP, tužena je dužna tužitelju nadoknaditi parnični trošak koji se sastoji od zastupanja po punomoćniku odvjetniku i u skladu je s Odvjetničkom tarifom te 25% PDV na trošak zastupanja.

17.1. Trošak zastupanja tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe, podneska od 7. ožujka 2025., zastupanja na ročištu 29. travnja 2025., za svaku radnju po 100,00 eura, i na ročištu za objavu presude od 50,00 eura što je ukupno 350,00 eura, uvećano za PDV od 87,50 eura tako da je ukupni parnični trošak tužitelja iznos od 437,50 eura, a platež se nalaže tuženoj.

18. Slijedom iznesenoga presuđeno je kao u izreci.

U Karlovcu, 23. svibnjna 2025.

Sudac: Renata Vrđuka

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

l. Tamara Mušnjak Špišić, odvj. iz Klc

2. OD Mađarić&Lui, Zgb