REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-580/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Nevenu Kucelj, u parničnom predmetu tužiteljice ZŠ iz [adresa] (OIB [osobni identifikacijski broj]) koju zastupa punomoćnik Žarko Adamek, odvjetnik iz Samobora, Gajeva 4a, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB:53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui, Zelinska 4, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 9. travnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika te punomoćnice tuženika odvjetnice Barbare Knežević, na ročištu za objavu presude dana 23. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se kako su ništetne odredbe Ugovora o kreditu br. 038-50-3157381 sklopljenog dana 23. studenog 2005. godine između tužiteljice ZŠ iz [adresa] (OIB [osobni identifikacijski broj]) i tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69 (OIB 53056966535) i to u dijelu koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 68.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora Raiffeisenbank Austrija d.d. važećem na dan korištenja kredita,...“, te u dijelu koji glasi: „... obračunatih po srednjem tečaju za CHF kreditora Raiffeisenbank Austrija d.d. na dan dospijeća, odnosno na dna plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća““.

II Odbija se tužiteljica sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrija d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69 (OIB 53056966535) da isplati tužiteljici ZŠ iz [adresa] (OIB [osobni identifikacijski broj]) iznos od 1.327,36 € zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. god. po stopi od 15%, a od 01.08.2008. god. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve to u roku od 15 dana." III Svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da su stranke dana 23. studenog 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu br. 038- 50-3157381 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Predmetnim Ugovorom tužiteljici je odobren stambeni kredit u ukupnom iznosu kredita od 68.000,00 CHF prema srednjem tečaju za švicarski franak tuženika važećem na dan korištenja kredita, koji je ugovoreni iznos kredita, uvećan za interkalarnu kamatu i troškove obrade kredita, isplaćen izravno na račun tužiteljice.

Otplata kredita ugovorena je kroz 30 godina odnosno na 360 mjesečnih anuiteta, po kunskoj protuvrijednosti od 381,62 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF na dan dospijeća. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, tečaj CHF je iznosio 4,78 kn.

Prilikom potpisa Ugovora, tužiteljici niti jedna odredba Ugovora nije bila posebno objašnjavana.

Tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o uvjetima kredita u nekoj drugoj valuti niti joj je isti bio nuđen. Nitko od predmetnih aktera nije tužiteljici objasnio sadržaj samog ugovora kao i činjenicu da može doći do promjene tečaja te na koji način to nju obvezuje obzirom na sadržaj potpisanog ugovora, koje su njezine mogućnosti ili koliko će joj mjesečni anuitet u tom slučaju narasti posebno uzimajući u obzir kako tužiteljica nije ekonomske struke.

Tužiteljica je od tuženika zatražila dostavu cjelokupne dokumentacije potrebne za vođenje ovog postupka, ali je tuženik odbio iste predati, štoviše, tuženik je odbio preuzeti zahtjev za dostavu dokumentacije koji je podnio suprug tužiteljice (tužiteljica se nalazi na privremenom radu u inozemstvu) pa stoga tužiteljica ne raspolaže cjelokupnom dokumentacijom. Predlaže prvenstveno od tuženika zatražiti cjelokupnu dokumentaciju kredita. Nakon dostave tražene dokumentacije tužiteljica bi uredila tužbu.

Tužiteljica je izračunala kako bi, uz navedenu kamatnu stopu i ugovoreni iznos tečaja, ukupno dugovanje tužiteljice prema tuženiku iznosilo 334.122,00 kn a mjesečna rata je trebala iznositi 1.824,14 kn kroz 360 mjeseca. Međutim, početno ugovoreni anuiteti su se tokom trajanja ugovora o kreditu povećavali te tužiteljica više nije bila u mogućnosti redovno plaćati rate kredita. S danom 16.11.2012. godine tuženik je otkazao kredit i u Izjavi kojom je otkazao kredit naveo je kako bi njegova tražbina iznosila 426.597,33 kn. Dakle, nakon što je tužiteljica više godina otplaćivala kredit njeno dugovanje bilo je veće nego kada je kredit ugovorila.

Ističe da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 01. listopada 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

Obzirom da je pravomoćnom presudom VTS utvrđena ništetnost ugovornih odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. listopada 2004. godine - 31. prosinca 2008. godine to je tuženik, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

Kako tužiteljica kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavila točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavila tek okvirno, a nakon provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužiteljici, tužiteljica će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi čl.186.b st. 3. ZPP-a, uvažavajući i poštujući načelo „ravnopravnosti oružja“, odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka. Zaključno pojašnjava da ako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnim tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužiteljica bila dužna platiti banci, a razlika koju je platila je preplata tečajne razlike te joj je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Slijedom navedenog tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev kao u točkama I i II izreke ove presude.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 23. studenog 2005. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 038-50-3157381 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 68.000,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva.

Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, a da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, te kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužiteljicu upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten.

Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrala valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu).

Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica je također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

Tvrdi da nisu osnovani navodi tužiteljice da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti.

Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove.

Tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala.

Smatra da se tužiteljica ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

Napominje da tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. S obzirom na prijedlog tužiteljice iz tužbe, sud je na pripremnom ročištu dana 27. ožujka 2024. naložio tuženiku da dostavi tužiteljici dokumentaciju koja je vezana uz predmetni ugovorni odnos, a tužiteljicu je pozvao da nakon toga u roku od 30 dana postavi točno određeni zahtjev za isplatu.

4. Unatoč dostavljenoj dokumentaciji tužiteljica je dana 17. rujna 2024. dostavila u spis podnesak kojim je ostala kod prijedloga za provođenje financijskog vještačenja, ali je istovremeno promijenila tužbeni zahtjev pod točkom II, te je zatražila da sud utvrdi da je novčana tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 24.849,72 € neosnovana.

To je obrazložila činjenicom da tuženik protiv nje pokrenuo ovrhu pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu koji se vodi pod poslovnim brojem Ovr- 17878/22, s naslova povrata kredita, radi naplate novčane tražbine u ukupnom iznosu od 736.657,75 HRK, od čega se iznos od 396.537,34 HRK odnosi na glavnicu, a da iz dokumentacije dostavljene po tuženika proizlazi da je tužiteljica vraćajući kreditu uplatila iznos od 132.295,08 HRK odnosno 18.222,19 €, tako da je ostala dužna iznos od 187.230,22 HRK glavnice, odnosno 24.849,72 €, iz čega slijedi da tuženik od tužiteljice potražuje neosnovani iznos.

Zbog toga je ona podnijela žalbu protiv rješenja o ovrsi i prijedlog za odgodu ovrhe.

5. Tuženik se protivio ovoj preinaci tužbe, pa sud rješenjem donesenim temeljem odredbe članka 190. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023), tu preinaku nije dopustio, budući da se u stvari radi o novom deklaratornom zahtjevu koji pretpostavlja da ovrha koju je tuženik protiv tužiteljice pokrenuo zbog dugovanja koje potječe iz istog ugovornog odnosa nije dopuštena preko navedenog iznosa od 24.849,72 €.

Za podnošenje ovakve tužbe tužiteljica mora dokazati pravni interes, tj. mora biti od strane ovršnog suda upućena na pokretanje parnice radi utvrđenja da ovrha nije dopuštena, a što ovdje nije slučaj, odnosno ovu činjenicu tužiteljica nije ničim dokazala.

6. Nakon toga tužiteljica je izjavila da povlači dio tužbenog zahtjeva za isplatu pod točkom II, ali tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, koji pristanak je prema članku 193. stavak 3. ZPP-a, nužan, budući da se prethodno tuženik u odgovoru na tužbu upustio u raspravljanje o glavnoj stvari.

7. Zbog naprijed navedenog sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu kako je isti postavljen u tužbi.

8. Tijekom postupka pročitan je ugovor i kreditu broj 038-50-3157381 kojeg su stranke sklopile dana 23. studenog 2005. godine, prijepis knjigovodstvene kartice, otplati plan, izjava tuženika o otkazu kredita od 16. studenog 2012., izvadak iz poslovnih knjiga tuženika od 16. studenog 2012. godine i 26. listopada, izvadak iz poslovnih knjiga, prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave od 17. studenog 2022. godine, rješenje o ovrsi Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr- 1768/2022-2 od 3. veljače 2023. godine, žalba protiv tog rješenja koju je podnijela ovdje tužiteljica kao ovršenica, te je saslušana tužiteljica.

9. Od provođenja dokaza financijskim vještačenjem tužiteljica je odustala na pripremnom ročištu dana 15. siječnja 2025. godine, kada je povukla tužbeni zahtjev za isplatu.

10. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

11. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj 038-50-3157381 dana 23. studenog 2005. godine, , temeljem kojeg ugovora je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita od 68.000 CHF u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1.).

Člankom 7. ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a rok otplate prema članku 4. iznosio je 360 mjeseci.

12. Nije sporno, a što proizlazi iz izjave od 26. studenog 2012. godine, da je tuženik zbog neurednosti u otplati kredita, odnosno neispunjavanja obveza preuzetih ugovorom, tužiteljici otkazao predmetni ugovor o kreditu.

U toj izjavi ista je upozorena da je danom otkazivanja ugovora dospjela na naplatu cjelokupna tražbina tuženika u iznosu od 426.597,33 HRK te je tužiteljica pozvana da tu tražbinu odmah podmiri.

13. Isto tako nesporna je činjenica da tuženik dana 17. studenog 2022. godine, podnio protiv tužiteljice prijedlog za ovrhu temeljem ovršne isprave – predmetnog ugovora o kreditu (kojeg je solemnizirao javni bilježnik Gordana Frković iz Samobora pod brojem OU-1609/2005-1 dana 25. studenog 2005.), i to radi naplate novčane tražbine od ukupno 736.657,75 HRK te je Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru pod poslovnim brojem Ovr-1778/20922-2 dana 3. veljače 2023. godine, odredio predloženu ovrhu na nekretnini tužiteljice koje se sastoje od k. č. br. [katastarska čestica] Gubčeva ulica, kuća br. 20E površine 130 m2, dvorište površine 920 m2, ukupno 1050 m2, upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

14. Nije sporno da je protiv tog rješenja tužiteljica kao ovršenica dana 5. rujna 2023. podnijela žalbu i prijedlog za odgodu ovrhe.

15. Sporno je da li su odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF, ništetne, odnosno da li je u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i koliko.

16. Ovaj prvostupanjski sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. kojom je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključivo i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

Prema tome Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

17. Ovakva odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi nakade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

Konačno, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 ; kraće ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužiteljica predmetni ugovor zaključila u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba članka 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007), a nepobitno je da je tužiteljica kao fizička osoba s tuženikom sklopila predmeti ugovor radi dovršetka izgradnje obiteljske kuće, time da je u ugovoru kao namjena navodi "Stambeni kredit za ostalo bez počeka".

Tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužiteljice kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao te joj objasnio značaj i pravne posljedice valutne klauzule. Ugovor je sastavljen prema standardnom obrascu tuženika i to nitko ne spori. Njegove tvrdnje o tome da je tužiteljicu informirao na valjan način i objasnio joj posljedice i doseg ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane.

19. Iz logičnog i životno uvjerljivog iskaza tužiteljice proizlazi da joj je kredit trebao da bi završila kuću u koju se obitelj uselila, a ta kuća nije bila u cijelosti uređena za stanovanje.

Obratila se tuženiku u njegovoj poslovnici u Samoboru budući da je već od ranije bila klijent tuženika te imala otvoren tekući račun.

S službenicom banke kojoj sam rekla zašto mi novac treba, razgovarala je o tome koji iznos kredita bi mogla dobiti, ona je tražila od nje određenu dokumentaciju da vidi koje uvjete kreditiranja ja mogu zadovoljiti pa joj rekla kako je najpovoljniji kredit je onaj koji se veže uz valutu švicarski franak te da je to hit i da puno ljudi, odnosno klijenata ugovara upravo takve kredite jer su trenutno najpovoljniji. S obzirom na to, ona se nije interesirala o mogućnosti dobivanja kredita koji bi bio vezan npr. uz euro ili pak kunskog kredita zato jer je imala povjerenje u službenicu banke, a osim toga, nije ekonomske struke da bi razumjela u tu materiju. Službenica joj ništa posebno nije objašnjavala kakve su, odnosno kakve bi mogle biti posljedice ugovaranja kredita koji je vezan u tečaj švicarskog franka. Pretpostavljala je da će, s obzirom na visinu mjesečne rate, kredit moći normalno otplaćivati.

Sredstva kredita utrošila je u uređenje obiteljske kuće koja je korištena isključivo za stanovanje, a u kojoj i danas živi sa svojom djecom, a u toj kući nije obavljala nikakvu poslovnu djelatnost.

Zbog obiteljskih problema, činjenice da je ostala sama s troje male djece koje je morala uzdržavati, a naročito zbog toga da je rata otplate kredita enormno narasla, jednostavno financijski više nije bila u mogućnosti uredno taj kredit otplaćivati unatoč tome što su joj kod toga pomagali članovi šire obitelji.

Uslijed toga ugovor o kreditu joj je otkazan.

Tužiteljica je izjavila da u vrijeme sklapanja ugovora nije znala što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, te nije znala da će se rata kredita tijekom otplate mijenjati.

Priznala je kako je ugovor prije potpisivanja pročitala, međutim, sadržaj tog ugovora, a s obzirom da nije ekonomske struke, nije u potpunosti razumjela, a niti je tražila da se bilo što mijenja u sadržaju samog ugovora.

20. Prema tome, ostaje utvrđenje iz naprijed citirane presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača da banke, dakle i ovdje tuženik, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

Sklapanje predmetnog tipskog ugovora s tužiteljicom nije nikakav izuzetak.

21. Slijedom toga sud nedvojbeno je da su sporne odredbe ugovora ništetne, a suprotna tumačenja odredbi ugovora i pravna argumentacija tuženika za ovaj sud nije prihvatljiva.

22. Zato je usvojen dio tužbenog zahtjev pod točkom I izreke, pri čemu sud smatra da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, s obzirom na činjenicu da tuženik protiv nje vodi ovršni postupak upravo temeljem predmetnog ugovora o kreditu kao ovršne isprave.

23. Što se tiče preostalog dijela tužbenog zahtjeva, tužiteljica nije dokazala njegovu visinu, a i sama je odustala od izvođenja dokaza na tu okolnost budući da je u tom dijelu povukla tužbu, na što tuženik nije pristao, kako je to već ranije navedeno.

24. Uslijed toga ovaj dio tužbenog zahtjeva valjalo je odbiti, kao to stoji u točki II izreke presude.

25. Posljedično tome prigovor zastare potraživanja tužiteljice koji je istaknuo tuženik postao je bespredmetan.

26. Rješenje o troškovima postupka iz točke III, temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a.

Stranke su po stavu ovog suda uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, a obje su bile zastupane po odvjetniku, te osim tih troškova drugih troškova u ovom postupku nije bilo.

U Zlataru, dana 23. svibnja 2025.

S u d a c

Neven Kucelj

Uputa o pravnom lijeku!

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dn-a:

1. punomoćnik tužiteljice

2. punomoćnik tuženika