Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Stalna služba u Đurđevcu

Đurđevac, Đure Basaričeka 12

Poslovni broj: P-294/2024-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Koprivnici, Stalna služba u Đurđevcu, po sutkinji Augustini Muršić, u pravnoj stvari tužitelja EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 18. travnja 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, te objave presude dana 23. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 310341 sklopljen između tužitelja EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika- Volksbank d.d. Zagreb dana 27.09.2004. godine na iznos 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita što je iznosilo 223.210,40 kn te se nalaže tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB:87939104217 da tužitelju EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 26.375,32 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.04.2015. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

II. Prihvaća se kao osnovan eventualno kumulirani zahtjev i sudi:

1. Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u točki 4.1., točki 9.7. i točki 9.13. Ugovora o kreditu broj 310341, sklopljen između tužitelja EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb dana 27. rujna 2004. za iznos 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

2. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, da isplati tužitelju EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], novčani iznos od 11.952,91 eura (slovima: jedanaest tisuća devetsto pedeset dva eura i devedeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja teče na iznos od:

– 3,57 eura od 15. studenog 2004.

– 3,57 eura od 15. prosinca 2004.

– 3,57 eura od 15. siječnja 2005.

– 3,57 eura od 15. veljače 2005.

– 3,57 eura od 15. ožujka 2005.

– 3,57 eura od 15. travnja 2005.

– 3,57 eura od 15. svibnja 2005.

– 3,57 eura od 15. lipnja 2005.

– 3,57 eura od 15. srpnja 2005.

– 3,57 eura od 15. kolovoza 2005.

– 3,57 eura od 15. rujna 2005.

– 3,57 eura od 15. listopada 2005.

– 3,57 eura od 15. studenog 2005.

– 3,57 eura od 15. prosinca 2005.

– 3,57 eura od 15. siječnja 2006.

– 3,57 eura od 15. veljače 2006.

– 3,57 eura od 15. ožujka 2006.

– 3,57 eura od 15. travnja 2006.

– 3,57 eura od 15. svibnja 2006.

– 3,57 eura od 15. lipnja 2006.

– 3,57 eura od 15. srpnja 2006.

– 3,57 eura od 15. kolovoza 2006.

– 3,57 eura od 15. rujna 2006.

– 3,57 eura od 15. listopada 2006.

– 3,57 eura od 15. studenog 2006.

– 3,57 eura od 15. prosinca 2006.

– 3,57 eura od 15. siječnja 2007.

– 3,57 eura od 15. veljače 2007.

– 3,57 eura od 15. ožujka 2007.

– 3,57 eura od 15. travnja 2007.

– 3,57 eura od 15. svibnja 2007.

– 3,57 eura od 15. lipnja 2007.

– 3,57 eura od 15. srpnja 2007.

– 3,57 eura od 15. kolovoza 2007.

– 3,57 eura od 15. rujna 2007.

– 3,57 eura od 15. listopada 2007.

– 3,57 eura od 15. studenog 2007.

– 3,57 eura od 15. prosinca 2007.

– 3,57 eura od 15. siječnja 2008.

– 3,57 eura od 15. veljače 2008.

– 3,57 eura od 15. ožujka 2008.

– 3,57 eura od 15. travnja 2008.

– 10,45 eura od 15. svibnja 2008.

– 10,45 eura od 15. lipnja 2008.

– 10,45 eura od 15. srpnja 2008.

– 10,45 eura od 15. kolovoza 2008.

– 10,45 eura od 15. rujna 2008.

– 10,45 eura od 15. listopada 2008.

– 10,45 eura od 15. studenog 2008.

– 10,45 eura od 15. prosinca 2008.

– 19,58 eura od 15. siječnja 2009.

– 19,58 eura od 16. veljače 2009.

– 19,58 eura od 16. ožujka 2009.

– 19,58 eura od 15. travnja 2009.

– 19,58 eura od 15. svibnja 2009.

– 19,58 eura od 15. lipnja 2009.

– 19,58 eura od 15. srpnja 2009.

– 19,58 eura od 17. kolovoza 2009.

– 19,58 eura od 15. rujna 2009.

– 19,58 eura od 15. listopada 2009.

– 19,58 eura od 16. studenog 2009.

– 19,58 eura od 15. prosinca 2009.

– 19,58 eura od 15. siječnja 2010.

– 19,58 eura od 15. veljače 2010.

– 19,58 eura od 15. ožujka 2010.

– 19,58 eura od 15. travnja 2010.

– 19,58 eura od 15. svibnja 2010.

– 19,58 eura od 15. lipnja 2010.

– 19,58 eura od 15. srpnja 2010.

– 19,58 eura od 16. kolovoza 2010.

– 19,58 eura od 15. rujna 2010.

– 19,58 eura od 15. listopada 2010.

– 19,58 eura od 15. studenog 2010.

– 19,58 eura od 15. prosinca 2010.

– 19,58 eura od 15. siječnja 2011.

– 19,58 eura od 15. veljače 2011.

– 19,58 eura od 15. ožujka 2011.

– 19,58 eura od 15. travnja 2011.

– 19,58 eura od 16. svibnja 2011.

– 41,52 eura od 15. lipnja 2011.

– 41,52 eura od 15. srpnja 2011.

– 41,52 eura od 16. kolovoza 2011.

– 41,52 eura od 15. rujna 2011.

– 68,07 eura od 15. listopada 2011.

– 68,07 eura od 15. studenog 2011.

– 174,30 eura od 15. prosinca 2011.

– 68,07 eura od 15. siječnja 2012.

– 87,98 eura od 15. veljače 2012.

– 87,98 eura od 15. ožujka 2012.

– 87,98 eura od 16. travnja 2012.

– 87,98 eura od 15. svibnja 2012.

– 87,98 eura od 15. lipnja 2012.

– 87,98 eura od 16. srpnja 2012.

– 87,98 eura od 16. kolovoza 2012.

– 87,98 eura od 15. rujna 2012.

– 87,98 eura od 15. listopada 2012.

– 87,98 eura od 15. studenog 2012.

– 87,98 eura od 15. prosinca 2012.

– 87,98 eura od 15. siječnja 2013.

– 87,98 eura od 15. veljače 2013.

– 87,98 eura od 15. ožujka 2013.

– 87,98 eura od 15. travnja 2013.

– 87,98 eura od 15. svibnja 2013.

– 87,98 eura od 15. lipnja 2013.

– 87,98 eura od 15. srpnja 2013.

– 87,98 eura od 15. kolovoza 2013.

– 87,98 eura od 15. rujna 2013.

– 87,98 eura od 15. listopada 2013.

– 87,98 eura od 15. studenog 2013.

– 87,98 eura od 15. prosinca 2013.

– 87,98 eura od 16. siječnja 2014.

– 8.495,44 eura od 9. travnja 2015., u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba točke 1. Ugovora o kreditu broj 310341, sklopljen između tužitelja EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb dana 27. rujna 2004. za iznos 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, da naknadi tužitelju EB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnične troškove u iznosu od 2.766,98 eura (slovima: dvije tisuće sedamsto šezdeset šest eura i devedeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena u ostatku zahtjeva za isplatu glavnice u iznosu 445,82 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj EB je 28. siječnja 2019. podnio protiv tuženika Sberbank d.d. Zagreb tužbu Općinskom sudu u Bjelovaru navodeći da u smislu članka 59. Zakona o parničnom postupku tužbu podnosi Općinskom sudu u Bjelovaru jer tuženik ima poslovnu jedinicu na adresi [adresa]. Nadalje, tužitelj da se tuženiku obratio dopisom za dostavu dokumentacije vezanom za Ugovor o kreditu broj 310341 26. studenog 2018., a što je tuženik odbio dostaviti o čemu se očitovao tužitelju dopisom od 29. studenog 2018.

1.1. Navodi kako su tužitelj i pravni prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb sklopili 27. rujna 2004. Ugovor o kreditu broj 310341, solemniziran 1. listopada 2004. na iznos od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita što je iznosilo 223.210,40 kuna.

1.2. Tijekom otplate prema Ugovoru o kreditu tužitelj je do 16. veljače 2015. tuženiku platio iznos od 194.786,01 kuna. Rješenjem broj R1-76/2012-65 Općinskog suda u Virovitici od 20. veljače 2014., u predmetu razvrgnuća suvlasničke zajednice, tuženiku je tijekom 2015. kao založnom vjerovniku iz kupovnine namiren iznos od 218.710,47 kuna. Tijekom 2016. tužitelj je tuženiku naknadno platio i iznos od 8.438,78 kuna na ime dospjelih kamata. Dakle, tužitelj je tuženiku po Ugovoru o kreditu platio ukupno 421.935,26 kuna.

1.3. Ističe kako prilikom sklapanja Ugovora o kreditu s prednikom tuženika, tužitelju nije pružena mogućnost pojedinačnog pregovaranja o klauzuli kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Takvu odredbu prednik tuženika unaprijed je formulirao i tužitelj nije utjecao niti imao mogućnost bilo kakvog utjecaja na tako formuliranu odredbu. Prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu prednik tuženika je svjesno propustio tuženika informirati o svim ključnim parametrima važnim za donošenje odluke o sklapanju Ugovora o kreditu. Prednik tuženika nije upoznao tužitelja s opasnošću vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak na način da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezan za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na valutu euro kao i to da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan. Dakle, prednik tuženika postupio je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezanju glavnice kredita za valutu švicarski franak iz Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna (prema praksi Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017).

1.4. Isto tako tuženik je u Ugovor o kreditu uvrstio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Navodi kako je iz Ugovora o kreditu vidljivo da tuženik pored uvjeta i parametara iz točke 4. Ugovora o kreditu ugovornu kamatnu stopu bez ikakvih ograničenja može promijeniti svojom jednostranom odlukom. Ugovorom o kreditu prividno je stvoren dojam da se kamata može mijenjati prema nekim određenim parametrima u poglavlju 4., točki 4.1. pod naslovom "Kamatna stopa" iz razloga što je tuženik na drugom, najmanje uočljivom mjestu u poglavlju 9. pod naslovom "Ostala tumačenja" takvu odredbu potpuno isključio iz primjene klauzulom o mogućnosti promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke uz navod da je takva odredba bitan sastojak Ugovora o kreditu. Tužitelj smatra kako odredbe kojima se regulira način na koji tuženik može mijenjati kamatnu stopu prema svojoj jednostranoj odluci nisu samo neuočljive i nejasne nego i potpuno nerazumljive budući da se poglavlja 4. i 9. Ugovora o kreditu međusobno prožimaju.

1.5. Navedeno da je imalo za posljedicu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da cijena kredita kao bitan sastojak ugovora (kamate) za tužitelja nije precizno određena niti odrediva, a zbog nedostatka egzaktnih parametara određivanja što takve odredbe čini nepoštenima i nišetnima (prema sudskoj praksi Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017).

1.6. Tužitelj smatra da temeljem iznesenih činjenica o ništetnosti odredbe kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak te činjenica o nišetnosti odredbi kojima tuženik jednostrano može mijenjati visinu ugovorne kamatne stope (potvrđenih presudama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH) proizlazi da ugovorne strane Ugovorom o kreditu nisu postigle suglasnost oko bitnih sastojaka ugovora. Kako se bez suglasnosti stranaka oko bitnih sastojaka ugovora ugovor ne smatra sklopljenim, a to u smislu članka 247. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj smatra da je predmetni Ugovor o kreditu apsolutno ništetan. Posljedično tome, tužitelj smatra da mu pripada pravo na povrat razlike između odobrenog iznosa kredita i ukupno plaćenih iznosa po kreditu, a što iznosi 198.724,86 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

1.7. U slučaju da sud glavni tužbeni zahtjev tužitelja ocijeni neosnovanim, tužitelj u smislu članka 188. stavka 2. Zakona o parničnom postupku predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe sadržane u toč. 1., toč. 4.1., toč. 9.7. i toč. 9.13. predmetnog Ugovora o kreditu, zatim da naloži tuženiku da isplati tužitelju na ime neosnovano plaćenih iznosa novčani iznos koji će postaviti nakon provedbe knjigovodstveno- financijskog vještačenja sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana plaćanja pojedinog novčanog iznosa do isplate, kao i trošak ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovorio mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu i to u članku 10. Ugovora o kreditu broj 310341 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika 27. rujna 2004.

2.1. Općinski sud u Bjelovaru se rješenjem poslovni broj P-69/2019-9 od 26. studenog 2021. proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu te je određeno da će se postupak nastaviti pred stvarno i mjesno nadležnim Općinskim sudom u Koprivnici. Navedeno rješenje postalo je pravomoćno 18. prosinca 2021. te je uz dopis od 27. siječnja 2022. predmet dostavljen ovom sudu kao mjesno nadležnom na daljnje postupanje.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ponajprije ističe prigovor zastare. Smatra da utvrđenja iz parnice "Potrošač" nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve kada bi i bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovoga suda utvrđenjima iz te presude i da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici "Potrošač". Ističe da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. Podneskom od 14. svibnja 2019. tuženik predlaže sudu, u slučaju da predmetni ugovor o kreditu ocijeni u cijelosti ništavim, da utvrdi postojanje tuženikovog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 223.210,40 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 16. listopada 2004. do isplate te da donese konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova potraživanja. Na ročištu održanom 14. rujna 2022. tuženik je tužitelju osporio status potrošača te predložio, u slučaju da sud odredi izvođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, utvrditi negativne razlike.

5. Na poziv suda od 14. lipnja 2023. da dopuni tužbu na način da u toč. 3. postavi određen tužbeni zahtjev (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev) u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, tužitelj podneskom od 27. lipnja 2023. određeno postavlja tužbeni zahtjev u toč. 3. tako da u toč. 3.1. potražuje isplatu neosnovano plaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.707,33 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedini iznos od dospijeća do isplate te u toč. 3.2. zbog promjene tečaja u iznosu od 9.691,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedini iznos od dospijeća do isplate.

6. Do zaključenja glavne rasprave došlo je do statusne promjene tuženika koja glasi Nova hrvatska banka d.d. te u konačnici i pripajanja društva Nova hrvatska banka d.d. Zagreb društvu Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb. Rješenjem broj P- 37/2022-12 od 12. siječnja 2024. određen je prekid ovog postupka, a rješenjem broj P-37/2022-14 od 10. srpnja 2024. i nastavak ovog postupka kojim je pozvan pravni sljedbenik tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb da preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari. Podneskom od 11. srpnja 2024. tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. je preuzeo postupak u ovoj pravnoj stvari. Navedeno rješenje od 10. srpnja 2024. je postalo pravomoćno 7. kolovoza 2024.

7. Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 25. ožujka 2025. (stranica 364-369 spisa), nakon provedenog financijsko - knjigovodstvenog vještačenja, odnosno toč. 1.-3. tužbenog zahtjeva je uskladio s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka na način da je glavnim tužbenim zahtjevom u toč. 1. zatražio da sud utvrdi ništetnim predmetni Ugovor o kreditu te naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 26.375,32 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. travnja 2015. do isplate, zatim u toč. 2. ako sud ocijeni tužbeni zahtjev pod toč. 1. neosnovanim, u smislu članka 188. stavka 2. Zakona o parničnom postupku predlaže da sud usvoji eventualno kumulirani tužbeni zahtjev odnosno da utvrdi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u toč. 1., toč. 4.1., toč. 9.7. i toč. 9.13. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te u toč. 3. da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 11.952,91 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku. Stoga je sud odlučivao upravo o tako postavljenom tužbenom zahtjevu. S obzirom na to da je navedenim podneskom snižen prvotno postavljen tužbeni zahtjev koji je iznosio 12.398,73 eura (stranica 191-195 spisa), a sada iznosi 11.952,91 eura to se smatra da je ustvari došlo do djelomičnog povlačenja tužbe, kojem povlačenju se tuženik nije izričito usprotivio te se stoga sukladno članku 193. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), smatra da je pristao na povlačenje koje povlačenje je utvrđeno u rješenju sadržanom u ovoj odluci.

8. U dokaznom postupku sud je pročitao sudsku praksu i dokumentaciju tužitelja (stranica 4-22, 108-119, 127-159, 196-205, 300-347 i 370-417 spisa), sudsku praksu i dokumentaciju tuženika (stranica 40-103, 122 i 276-291 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika Hrvatsku poštansku banku d.d. (stranica 208-212 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-23/25801-2 od 3. srpnja 2023. (stranica 213-214 spisa), saslušao tužitelja EB kao stranku (stranica 179-180 i 362 spisa) te proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, mag.oec. (stranica 230-248, 262-271 i 351-358 spisa).

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, u vezi sa člankom 221.a ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani glavni tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim, a eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

10. Predmet spora je glavni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj 310341 od 27. rujna 2004. ništetan u cijelosti te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja da su ništetne odredbe sadržane u točki 1., točki 4.1., točki 9.7. i točki 9.13. Ugovora o kreditu broj 310341 u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF i zahtjev tužitelja kojim traži od tuženika povrat stečenog bez osnove na temelju tih odredbi koje tužitelj smatra ništetnima.

11. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su tužitelj i prednik tuženika zaključili predmetni Ugovor o kreditu broj 310341 te da je isti otplaćen. Nije bilo sporno da je prednik tuženika tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.000,00 CHF za ugovorenu namjenu, a to je dovršenje kuće, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,80% godišnje. Naime, iz preslike predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je 27. rujna 2004. zaključen Ugovor o kreditu broj 310341 između prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb i tužitelja EB, kao korisnika kredita i založnog dužnika/protivnika osiguranja te ZB kao založnog dužnika/protivnika osiguranja, da je kredit odobren na iznos od 46.000,00 CHF, odnosno da se prednik tuženika obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 46.000,00 CHF po kupovnom tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Istim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,80% godišnje te koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja i kamatnu maržu prednika tuženika, time da Banka može za vrijeme trajanja Ugovora promijeniti visinu kamatne stope i metodu obračuna kamata. Rok otplate kredita je ugovoren na 23 godine, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u 276 mjesečnih anuiteta, a prvi anuitet iznosi 275,56 CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju Banke važećem na dan dospijeća. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao.

12. Sporan je tužiteljev status potrošača, ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule u CHF sadržanih u Ugovoru te ako se radi o ništetnim odredbama je li ništetan i cijeli Ugovor, a posljedično tome i pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

13. Sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja EB. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao za dovršenje obiteljske kuće u [adresa]. Kredit je podignut 2004. i radilo se o stambenom kreditu. Ugovor o kreditu je sklopljen u Varaždinu gdje je i potvrđen kod javnog bilježnika. Prije sklapanja ugovora o kreditu najavio se u poslovnicu banke. Pri prvom posjetu banci uzeo je informativni materijal i razmijenio kontakt s djelatnicima banke. Pri drugom posjetu djelatnici banke su mu rekli da odobravaju samo stambeni kredit u valuti CHF, ali da kredit ne može dobiti na rok otplate od 20 godina već 23 godine, s obzirom na primanja. U banci su mu, nadalje, rekli da je kredit u CHF najpovoljniji, a njemu je novac trebao za završetak kuće. Kao sredstvo osiguranja banka je upisala hipoteku na nekretninu, morao je imati policu životnog osiguranja, a bivša supruga mu je bila sudužnik. Nakon toga su iz banke došli obići nekretninu u [adresa] i pri trećem odlasku u banku je već bio pripremljen tekst ugovora o kreditu. Podigao je kredit u iznosu od 46.000,00 CHF i mjesečno ga isplaćivao u iznosu od 1.364,00 kune i to na način da mu je s plaće bio obustavljen navedeni iznos, a rata kredita se tijekom 2007. i 2008. povećala na mjesečni iznos od 2.000,00 kuna. Kredit je u cijelosti otplatio. Tijekom 2012. proveden je postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice na nekretnini koju je kupio sredstvima kredita te je nekretnina prodana na dražbi u listopadu 2014. Banka je u siječnju 2014. raskinula ugovor i zadužnica je podnesena na naplatu za dug oko 220.000,00 kuna, ali je banka naknadno povukla zadužnicu s naplate jer je na račun banke prenesen iznos koji je dobiven prodajom nekretnine u ovrsi nakon razvrgnuća suvlasničke zajednice. Banka ga teretila za dug od 8.000,00 kuna do 2016., radilo se o dugu po predmetnom ugovoru, ali je i taj iznos platio iz police životnog osiguranja. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu ugovor je pročitao. Bilo mu je razumljivo da je ugovor podignut u valuti CHF i da je kamatna stopa promjenjiva te je ugovor razumio kao laik. Vjerovao je banci da je ugovor o kreditu u valuti CHF najpovoljniji u Republici Hrvatskoj. Nije mogao pojedinačno pregovarati ni o jednoj odredbi ugovora. U banci nisu ništa rekli u pogledu mogućeg povećanja tečaja CHF, niti se sjeća jesu li mu u banci bilo što rekli o uvjetima koji moraju biti ispunjeni za povećanje kamatne stope. Tekst ugovora sastavila je banka, ugovor mu je pročitan kod javnog bilježnika. Nije mogao utjecati na bilo koju odredbu ugovora. Mjesečne rate su se povećale tijekom 2007. ili 2008. i to abnormalno, te više nije mogao plaćati ugovorene obveze prema banci.

14. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

15. Ponajprije sud je utvrđivao činjenicu je li tužitelj sklopio ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

15.1. Prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, „potrošač“ je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., E, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu članka 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

15.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja utvrđeno je da je on ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi dovršenja obiteljske kuće u [adresa], a ne za obavljanje profesionalne djelatnosti, te nigdje u Ugovoru odnosno priloženoj dokumentaciji nema nikakvih naznaka koje bi upućivale da se ne radi o potrošačkom ugovoru, teret dokaza o suprotnom je na tuženiku, a paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu se prihvatiti.

15.3. U pogledu navoda tuženika da se u kolektivnom sporu radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, ističe se kako pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu članka 3. točke 1. ZZP/03 - svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

15.4. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16. Analizirajući iskaz tužitelja te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. S obzirom na gore navedeno nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ali samo to nije dovoljno da bi se navedene ugovorne odredbe mogle tretirati kao poštene ugovorne odredbe, budući da je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razborite i formirane odluke, te s tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

17. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

18. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Nadalje, u odnosu na ovdje tuženika odnosno prednika tuženika Sberbank d.d. da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

19. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je u bitnom odbio revizije pa tako i reviziju tuženika i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Odredbom članka 81. stavka 1., 2. i 4. ZZP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. stavkom 1. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

21. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14. i 110/15.) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

22. Prema navedenom, citirane odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača. Time se svi prigovori tuženika, a vezani za promjenu kamatne stope i kretanje tj. promjenu tečaja CHF u odnosu na kunu ukazuju neosnovanim. Obzirom je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja iz gore navedene parnice, to se ukazalo nepotrebnim izvoditi dokaze na okolnost utvrđivanja ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi.

23. Temeljem odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

24. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora, a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

25. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

26. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, tj. da je prednik tuženika kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

27. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. , dalje: ZOO/91) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

28. Bitno je istači da je sud utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) nije mogao pregovarati niti o kamatnoj stopi, niti o valutnoj klauzuli, a kasnije prilikom otplate kredita tužitelj je snosio sve rizike i promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, upravo tužitelj je morao sam plaćati te povišene mjesečne rate kredita, a koje su se u konačnici povisile i u značajnom postotku, čak preko 50% više nego su to bile prvotne rate, dok tuženik kao banka iste rizike nije snosio, cjelokupni rizik povećanja je dakle prebačen na korisnika kredita (potrošača, tužitelja).

29. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i to točke 4.1., točke 9.7. i točke 9.13. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te je odlučeno kao pod točkom II. 1. izreke presude.

30. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita u odnosu na onu prvotno ugovorenu jer su promjene stope koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne ranije navedenim zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, te stoga ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

31. Sud nalazi da tužitelj nije u pravu kada tvrdi da je cijeli ugovor ništetan jer su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, u odredbi članka 1065. ZOO/91 propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Nadalje, u odredbi članka 105. stavka 1. ZOO/91 propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Prema stavku 2. istog članka, ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje. Isto tako i u odredbi članka 87. ZZP/03, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

32. Članak 87. stavak 2. ZZP/03 prema kojem „ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe”, ne daje nikakve kriterije koji moraju biti ispunjeni za nastavak ugovora iz kojeg su uklonjene jedna ili više nepoštenih ugovornih odredbi. Stoga su mjerodavne opće odredbe tada važećeg ZOO/91 o djelomičnoj ništetnosti koje kao glavno pravilo (u članku 105.) također propisuju da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Sve odredbe ugovora koje nisu bitni sadržaj ugovora jesu odredbe bez kojih ugovor može nastaviti obvezivati stranke. Ako su nepoštene ugovorne pak odredbe koje su bitni sadržaj ugovora - određuju glavni predmet ugovora, nema pravne mogućnosti da takav ugovor nastavi obvezivati stranke. Prilikom donošenja ocjene o tome definira li nepoštena ugovorna odredba glavni predmet ugovora, sud treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kao i pravni i činjenični kontekst tih odredbi. Imajući na umu navedeno, odredba koja kreditoru omogućuje da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu, prema ocjeni ovog suda ne ulazi u glavni predmet ugovora. Prvo, odredbe koje kreditoru omogućuju da jednostrano izmijeni kamatnu stopu navedene su u alinejama 11. i 13. članka 82. ZZP/03 koji sadrži indikativan i netaksativan popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima. Uključivanje ovakvih odredbi u „sivi popis“ odredbi koje se mogu smatrati nepoštenima ne bi imalo smisla ni učinka kada bi one bile uključene u glavni predmet ugovora jer bi od početka bile isključene iz ocjene eventualne nepoštenosti na temelju članka 84. ZZP/03 koji iz testa nepoštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. Osim toga, da je riječ o odredbi akcesornog značenja proizlazi i iz okolnosti da se ona, s obzirom na to da prije svega sadrži mehanizam prilagodbe koji kreditoru omogućuje da izmijeni odredbu kojom se određuje kamatna stopa, ne može odvojiti od te odredbe koja određuje kamatnu stopu (4,80%). Odredba kojom se određuje kamatna stopa može biti dio glavnog predmeta ugovora, a odredba kojom se određuje mehanizam promjene te stope, zbog svoje akcesornosti, ne. Naposljetku, uzrok nepoštenosti odredbe o mehanizmu izmjene kamatne stope utvrđen u kolektivnom sporu ne leži u neprimjerenosti između visine izmijenjene stope i protučinidbe obavljene za tu izmjenu, već zbog netransparentnosti uvjeta i kriterija koji zajmodavcu omogućuju da izvrši tu izmjenu.

32.1. U tom smislu, zaključak je ovog suda da „predmet ugovora“ ne obuhvaća odredba ugovora o kreditu sadržana u njegovim člancima 4.1. i 9.7., koja kreditoru omogućuje da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu. Proizlazi da ugovor o zajmu u kojem je ništetna odredba o mehanizmu promjene kamatne stope, može nastaviti obvezivati stranke bez te odredbe. Pritom se mora voditi računa o tome da je uklanjanje nepoštene ugovorene odredbe o mehanizmu promjene kamatne stope uz očuvanje ugovora moguće samo zato što su odredbe o redovnoj kamatnoj stopi i o načinu njene izmjene funkcionalno odvojene odredbe - svaka ima svoj sadržaj i funkciju, neovisno o tome što su u predmetnom ugovoru prezentirane kao jedna odredba. Predmetnim je ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje tijekom 23 godine te da se njegova redovna godišnja kamatna stopa određuje u visini od 4,80% godišnje s time da tuženik pridržava pravo izmjene te kamatne stope i metodu obračuna kamata u skladu sa svojom odlukom. Uklanjanjem odredbe koja se odnosi na pridržaj prava na jednostranu izmjenu kamatne stope ugovor može nastaviti obvezivati stranke jer brisanje te odredbe ne utječe na sadržaj ugovorne odredbe kojim je određena tekuća godišnja kamatna stopa od 4,80% godišnje pa ugovor može i dalje obvezivati stranke, s učinkom de facto kao da je redovna kamata stopa ugovorena u trenutku sklapanja ugovora nepromjenjiva za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Zbog toga tužitelj neosnovano tvrdi da ništetnost predmetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utječe na valjanost cijelog ugovora o kreditu jer taj ugovor i nakon uklanjanja nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovora i dalje sadrži cijenu kredita (redovnu kamatu po stopi od 4,80%) kao bitni sastojak tog ugovora.

32.2. Isto tako kada je, kao u ovom predmetu, ništetna ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, njezino uklanjanje koje dovodi do toga da se kredit otplaćuje bez rizika promjene tečaja, ne dovodi do pravne nemogućnosti opstanka tog ugovora koji se otplaćuje po tečaju važećem na dan isplate (korištenja) kredita u skladu s valjanom ugovornom odredbom o isplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

33. Neosnovano se tužitelj poziva na pravna shvaćanja Suda Europske unije izražena u praksi toga Suda i u kojoj je taj Sud tumačio Direktivu 93/13. To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje. Naime, sukladno članku 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. U skladu s tumačenjem u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38., Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

33.1. Osim toga i neovisno o tome, države članice imaju na osnovi članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 obvezu osigurati: da nepoštene odredbe ne obvezuju potrošača, da ugovor ostaje na snazi bez nepoštenih odredbi, ako je to prema nacionalnom pravu moguće i restituciju potrošača. To znači da se mogućnost ostavljanja na snazi ugovora (bez nepoštenih ugovornih odredbi) procjenjuje prema odredbama nacionalnog prava. S obzirom na to da u skladu s člankom 267. UFEU-a Sud Europske unije nije nadležan za tumačenje nacionalnog prava, ocjena mogućnosti ostavljanja na snazi ugovora (bez nepoštenih ugovornih odredbi) u skladu s odredbama nacionalnog prava je isključivo na nacionalnim sudovima. U tom smislu tužitelj ispušta iz vida da je u presudama Suda Europske unije, Sud Europske unije ocjenu održavanja valjanosti ugovora zbog ništetnosti odredbe koja se odnosi na tečajni rizik prepustio nacionalnom sudu (presuda od 14. ožujka 2019., C-118/17, Z, točka 52., presuda od 3. listopada 2019., C-260/18, Č, točka 43.).

34. Dakle iz navedenih odredbi ZOO/91 i ZZP/03 proizlazi i mogućnost opstanka ugovora u slučaju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Bitni sastojci Ugovora o kreditu su iznos koji banka stavlja na raspolaganje korisniku kredita, ugovorena kamata koju se korisnik kredita obvezuje plaćati banci i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novaca. U ovom slučaju, prednik tuženika se obvezao staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Banke važećim na dan isplate, te je prednik tuženika svoju obvezu i ispunio. Točno je da je visina anuiteta ovisila o ugovorenoj valutnoj klauzuli i ugovorenoj kamatnoj stopi. Međutim, utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika i valutnoj klauzuli u CHF, nema učinak nemogućnosti opstanka Ugovora. Ovo stoga što je uklanjanjem tih odredbi ostao na snazi Ugovor o kreditu bez valutne klauzule s početnom kamatnom stopom, te je na taj način postignuta namjeravana stabilnost u pravima i obvezama ugovornih strana.

35. Stoga je sukladno članku 87. stavku 2. ZZP/03 odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora. Pritom je i zahtjev za isplatu 26.375,32 eura koji je tužitelj temeljio na činjeničnim tvrdnjama da je cijeli ugovor ništetan odbijen jer nisu ostvareni uvjeti iz članka 104. stavka 1. ZOO/91.

36. Po stavu ovog suda neosnovani je prigovor zastare jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, u konkretnom slučaju u odnosu na ovdje tuženika od 14. lipnja 2018. Predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO/91, a koji rok nije protekao budući da je tužba podnesena 28. siječnja 2019. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i to ovdje od 14. lipnja 2018.

37. U pogledu tuženikovog prigovora radi prebijanja, sud je imao na umu da je tuženik takav prigovor kojim u prijeboj stavlja cjelokupni iznos isplaćenog kredita, istaknuo samo u slučaju da se prihvati tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se cijeli Ugovor o kreditu utvrdi ništetnim. Izjava o prijeboju dana u parnici je isključivo defenzivna parnična radnja tuženika koja neposredno ne proizvodi nikakav materijalno pravni učinak. Ako se parnica ne okonča meritornom odlukom, prigovor radi prijeboja ostat će bez pravnih posljedica. Prigovor radi prebijanja istaknut u parnici nema karakter izjave o građanskopravnoj kompenzaciji pa i nakon što je on istaknut egzistiraju i dalje kako tužiteljevo potraživanje tako i tuženikovo potraživanje. Potraživanja će prestati tek kad sud donese konstitutivnu presudu o njihovom prijeboju. Kako se o prijeboju, kao procesno pravnom zahtjevu, odlučuje jednako i istovremeno kad i o zahtjevu tužitelja, u slučaju kada sud utvrdi da tužiteljevo potraživanje ne postoji, tada će odbiti tužbeni zahtjev i neće se upuštati u utvrđivanje osnovanosti tuženikovog potraživanja istaknutog radi prebijanja niti će o njemu odlučivati jer do prijeboja ne može doći. Budući da je glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu ovom presudom odbijen, sud nije odlučivao o protupotraživanju tuženika koje je sadržano u prigovoru radi prijeboja jer takav zahtjev i ne postoji.

38. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić sa zadatkom da utvrdi visinu preplaćenog iznosa po Ugovoru o kreditu broj 310341 od 27. rujna 2004., na način da utvrdi visinu preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamate i valutne klauzule, uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu iz članka 4.1. Ugovora o kreditu i kupovni tečaj prednika tuženika za CHF na dan isplate odnosno korištenja kredita.

39. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić od 2. listopada 2024. proizlazi da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja ništetnim dijela ugovornih odredbi iz Ugovora o kreditu broj 310341 koje se odnose na promjenu kamatne stope (promjenjivost kamatne stope) i promjenu tečaja CHF. Posljedično, tužitelj traži od tuženika da mu isplati razliku uplaćenih anuiteta koja je nastala uslijed promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF u razdoblju otplate uvećano za zakonsku zateznu kamatu. Navela je da je Ugovorom o kreditu broj 310341 (dalje: Ugovor) Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Volksbank d.d.) odobrila korisniku kredita EB kredit po sljedećim uvjetima: - iznos kredita:

46.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita; - redovna kamatna stopa: 4,80% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci kreditora; - način otplate: 276 jednakih mjesečnih anuiteta. Nadalje je navela da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata. Za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri: - iznos glavnice koji se mora vratiti, - vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), - broj dospijeća, - kamatna stopa. Nadalje je navela da je uvidom u Prometnu karticu utvrđeno da je kredit isplaćen 15. listopada 2004. po tečaju koji je iznosio 4,852400 za 1 CHF, da je isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio 223.210,40 kuna, da je prvi anuitet dospio na naplatu 15. studenog 2004., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s dospijećem u pravilu 15-tog dana u mjesecu te da je kredit otplaćen. Sve navedeno uz napomenu da je anuitetska otplata po Ugovoru o kreditu obračunavana do dospijeća anuiteta 15. siječnja 2014., a nakon toga je pred Općinskim sudom u Virovitici proveden postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice za nekretninu koja je služila kao osiguranje po kreditu te je 6. veljače 2014. zbog prodaje nekretnine preostali iznos kredita (glavnica) učinjen dospjelim u cijelosti te je rješenjem o namirenju od 20. veljače 2014. određeno da se pravnom predniku tuženika isplati iznos od 218.710,47 kuna, a što je učinjeno 9. travnja 2015., te uz napomenu da je u razdoblju od 7. veljače 2014. do 9. travnja 2015. na iznos dospjele glavnice tuženik obračunavao zateznu kamatu. Nadalje je vještakinja u nalazu navela da se za utvrđivanje razlike između anuiteta obračunatog po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi primijenjenima na kredit i izvršenih uplata protuvrijednosti u kunama koristi slijedeća metodologija: za razdoblje od 15. studenog 2004. do 15. siječnja 2014. - utvrđuju se zaduženja po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi, - utvrđuju se zaduženja po promjenjivoj kamatnoj stopi i po početnom tečaju CHF na dan isplate, - utvrđuju se svi uplaćeni iznosi od strane tužitelja, - utvrđuju se razlike više plaćenog; za razdoblje od 6. veljače 2014 do 9. travnja 2015. izrađuje se otplatni plan po početnim parametrima i utvrđuje stanje glavnice na dan 6. veljače 2014., - na dospjelu glavnicu obračunava se zakonska zatezna kamata za razdoblje od 7. veljače 2014. do 9. travnja 2015., - utvrđuju se svi uplaćeni iznosi od strane tužitelja,

- utvrđuju se razlike više plaćenog te zaključno, specificiraju se pojedinačni iznosi. Izračun razlike anuiteta vještakinja je prikazala za razdoblje od 15. studenog 2004. do 15. siječnja 2014. i to u tabeli 1 pregled promjene kamatnih stopa, a u tabeli 2 izračun razlike anuiteta za razdoblje od 15. studenog 2004. do 15. siječnja 2014. Za razdoblje od 6. veljače 2014. do 9. travnja 2015. vještakinja je u tabeli 3 izradila otplatni plan obračunat po početnim parametrima do 6. veljače 2014., a u tabeli 4 obračun zatezne kamate na glavnicu od 161.281,26 kuna do 9. travnja 2015. dok je u tabeli 5 prikazan izračun razlike više plaćenog te je zaključno navela da je tužitelj tuženiku zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do 15. siječnja 2014. više platio 3.402,42 eura i to iznos od 1.078,30 eura s osnova promjene kamatne stope i iznos od 2.324,12 eura s osnova promjene tečaja CHF, dok je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od 6. veljače 2014. do 9. travnja 2015. više platio 8.495,44 eura, time da je vještakinja radi ekonomičnosti postupka iskazala objedinjenu specifikaciju za oba razdoblja odnosno specifikaciju u pojedinačnim mjesečnim iznosima za ukupno utvrđeni iznos više plaćenog od 11.897,86 eura (3.402,42 eura + 8.495,44 eura).

40. Povodom prigovora tužitelja od 11. studenog 2024., vještakinja je dopunila nalaz i mišljenje na način da je izvršila obračun bez uključivanja tzv. negativnih tečajnih razlika te je za razdoblje od početka otplate do 15. siječnja 2014. tužitelj tuženoj zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio 3.457,47 eura, od čega iznos od 1.078,30 eura zbog promjene kamatne stope, a iznos od 2.379,17 eura zbog promjene tečaja, dok je razdoblje od 6. veljače 2014. do 9. travnja 2015. nepromijenjeno u odnosu na nalaz i mišljenje od 2. listopada 2014. odnosno 8.495,44 eura, time da je vještakinja iskazala objedinjenu specifikaciju za oba razdoblja odnosno specifikaciju u pojedinačnim mjesečnim iznosima za ukupno utvrđeni iznos više plaćenog od 11.952,91 eura (3.457,47 eura + 8.495,44 eura). Budući da je tužitelj prigovorio da vještakinja obračunom nije obuhvatila tužiteljevu uplatu u iznosu od 1.120,02 eura / 8.438,78 kuna od 14. svibnja 2016., vještakinja u dopuni nalaza obrazlaže te u konačnici utvrđuje kako je navedena uplata od 8.438,78 kuna uzeta u obzir kod izračuna u Nalazu.

41. Nadalje, u dopuni nalaza od 21. veljače 2025. vještakinja se očitovala na navode tuženika u podnesku od 24. prosinca 2024. te tužitelja u podnesku od 8. siječnja 2025. U odnosu na navode tužitelja ističe kako je negativni iznos od -98,26 kuna po osnovi promjene kamatne stope rezultat činjenice da je u tom trenutku tuženik primjenjivao zakonsku kamatnu stopu od 3,23%, a koja je bila niža od početno ugovorene te da bez obzira na to, činjenica je da taj iznos u odnosu na ukupnu razliku nije materijalno značajan. U odnosu na navode tuženika ističe kako je Nalaz sačinjen u skladu s nalogom postavljenim od strane suda. U Nalazu od 2. listopada 2024. da je izvršen prijeboj za tzv. negativne razlike, a u očitovanju na prigovor tužitelja od 27. studenog 2024. sačinjen je samo matematički izračun bez prijeboja za negativne tečajne razlike, a odluku o istom donijet će sud.

42. Vještakinja Natalija Jambrečić je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 25. ožujka 2025. te je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 2. listopada 2024., zatim očitovanja od 27. studenog 2024. te dopune nalaza od 21. veljače 2025. Nastavno na iznos koji je iskazan kao više plaćeno na dan 15. siječnja 2014. navodi da on u sebi uključuje negativni iznos koji je nastao kao posljedica činjenice da je od siječnja 2014. kamatna stopa iznosila 3,23% i bila je niža od početno ugovorene. Navedeno umanjenje nije ni u kakvoj vezi s kretanjem tečaja CHF. Potvrđuje stoga da iznos više plaćenog na dan 15. siječnja 2014. iznosi 87,98 eura. Navodi da je dospijeće anuiteta po ugovoru o kreditu u pravilu bilo 15. dana u mjesecu osim na dane kada je 15. padao na nedjelju ili praznik. S obzirom na to da su to bili izuzeci u nalazu je za izračun uzeto da su svi anuiteti dospjeli 15. u mjesecu, te su i sva dospijeća više plaćenog specificirana s 15. danom u mjesecu.

43. Tužitelj u konačnici nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka te je podneskom od 25. ožujka 2025. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s Nalazom i njegovima dopunama, bez uključivanja (prijeboja) tzv. negativnih tečajnih razlika. Nakon očitovanja vještakinje na tuženikov podnesak od 24. prosinca 2024. te nakon što je istom dostavljen zapisnik s ročišta od 25. ožujka 2025. na kojem je vještakinja usmeno obrazložila nalaz i mišljenje, tuženik nije imao konkretnih primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje. U pogledu prijedloga tuženika da vještak utvrdi negativne razlike upućuje se na pravno shvaćanje istaknuto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koje glasi: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.“ U navedenom pravnom shvaćanju Vrhovni sud Republike Hrvatske ustraje i u svojim kasnijim odlukama (Rev-1105/2023-3 od 5. ožujka 2024., Rev-401/2024-2 od 13. ožujka 2024. i dr.).

44. Ocjenjujući nalaz i mišljenje vještakinje Natalije Jambrečić, valja reći da je sud isti prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, čemu je dodati, kako ni parnične stranke u konačnici, nakon dodatnih očitovanja vještakinje, nisu imale konkretnih prigovora ni primjedbi na nalaz i mišljenje.

45. Eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu je u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje te je sud tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 11.952,91 eura sa zatraženim zateznim kamatama, ocijenio osnovanim, s obzirom da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF i promjenjiva kamatna stopa te je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, slijedom svega navedenoga sud je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu ocijenio osnovanim, primjenom odredbe članka 104. stavka 1. ZOO/91, u vezi sa člankom 210. ZOO/91, sa zatraženim zateznim kamatama koje teku do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje sukladno Zakonu o kamatama („Narodne novine“ broj 94/04. i 35/05.) i Uredbi o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 153/04.) te od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO/05) s obzirom da je odredbom članka 214. ZOO/91 propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenoga, valjalo je odlučiti kao pod točkom II. 2. izreke presude.

46. Nadalje, sud je razmatrajući tužbeni zahtjev ocijenio da tužitelj nepotrebno i neosnovano traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 1. predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnosi na dio kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak. U članku 1. Ugovora o kreditu pod naslovom "Iznos kredita" je navedeno: "Banka će isplatiti Korisniku kredita iznos od = 46.000,00 CHF (slovima: četrdesetšesttisućašvicarskihfranaka) u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Banke važećem na dan korištenja kredita". Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je prednik tuženika isplatio tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženika, a ne tužitelja. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi dio članka 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Županijski sud u Varaždinu je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna". Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao pod točkom III. izreke presude.

47. Odluka o naknadi troškova postupka tužitelju temelji se na pravnom shvaćanju ovog suda da je tužitelj koji nije uspio u parnici s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom samo u razmjerno neznatnom dijelu (djelomično sa zahtjevom za utvrđenjem ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu), uspio u sporu. Naime, u pogledu cijelog odbijenog dijela tužbenog zahtjeva (za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu) nisu nastali posebni troškovi u odnosu na prihvaćeni podredni tužbeni zahtjev. U okolnostima ovog predmeta, da bi se došlo do ocjene osnovanosti podrednog tužbenog zahtjeva morale su biti poduzete sve parnične radnje koje su u postupku poduzete radi odluke o glavnom tužbenom zahtjevu, uključivo i vještačenje. Takvo je pravno shvaćanje izraženo i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022. i tamo citiranoj praksi tog Suda. Iako se odbijeni glavni tužbeni zahtjev i djelomično usvojeni podredni tužbeni zahtjev odnose na utvrđenje i na isplatu, nije riječ o zahtjevima iz iste činjenične i pravne osnove. Riječ je (u razlikovanju glavnog i prihvaćenog podrednog zahtjeva) o dva različita tužbena zahtjeva pa se vrijednost predmeta spora određuje u skladu sa člankom 37. stavkom 2. ZPP-a. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio ekvivalent novčanog potraživanja iz glavnog zahtjeva. S obzirom na to da je tužitelj uspio s podrednim zahtjevom, pri određivanju vrijednosti parničnih radnji tužitelja za prihvaćeni podredni dio tužbenog zahtjeva (11.952,91 eura) treba u smislu članka 155. i Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.) primijeniti vrijednosni razred od 1.327,01 eura do 13.272,00 eura.

47.1. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 250,00 eura, sukladno Tbr. 7. toč.1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 14. svibnja 2019. i 11. studenog 2024. u iznosu od 250,00 eura, za svaki, sukladno Tbr. 8. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife te za sastav podnesaka od 27. lipnja 2023. i 25. ožujka 2025. u iznosima od po 62,50 eura za svaki, sukladno Tbr. 8. toč. 4. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 14. rujna 2022., 26. listopada 2022., 25. ožujka 2025., 18. travnja 2025. tužitelju je priznat trošak u iznosima od po 250,00 eura, za svako, sukladno Tbr. 9. toč. 1. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife te za zastupanje na ročištu održanom 15. svibnja 2019. u iznosu od 125,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife. Tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda u iznosu od 125,00 eura, sukladno Tbr. 9. toč. 3. te Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 2.125,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 310,17 eura sukladno Tar. br. 1. točka 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19.) i vrijednosti predmeta spora za tužbu u iznosu od 26.375,32 eura / 198.724,86 kuna te trošak vještačenja u iznosu od 331,81 eura. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.766,98 eura, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a (u primjeni na ovaj postupak sukladno članku 107. stavku 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj 80/22.), u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. i 8. ZOO/05.

47.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 21. siječnja 2020., 3. studenog 2022., 24. lipnja 2024., 8. siječnja 2025. i 10. ožujka 2025. jer sud ocjenjuje da isti nisu potrebni za vođenje parnice. Naime, podnesak od 21. siječnja 2020. nije potreban jer tužitelj ponavlja navode iz tužbe, tumači propise i precizira glavni tužbeni zahtjev, a koji je i kasnije tijekom postupka više puta mijenjao. Nadalje, podnesak od 3. studenog 2022. nije potreban jer zadatak vještaku daje sud, a ne stranka u postupku. Podnesak od 24. lipnja 2024. nije potreban jer sud sukladno članku 215. stavku 1. ZPP-a po službenoj dužnosti poziva pravnog slijednika da preuzme postupak te nije potreban prijedlog stranke. Podnesak od 8. siječnja 2025. nije potreban za vođenje parnice jer je tužiteljev prigovor na nalaz vještaka istaknut u navedenom podnesku u dijelu koji se odnosi na iznos od 87,98 eura (dospijeće 15. siječanj 2014.) neosnovan dok u preostalom dijelu tužitelj ponavlja navode iz ranijih podnesaka te ponovo precizira tužbeni zahtjev koji je u konačnici izmijenio podneskom od 25. ožujka 2025. nakon saslušanja vještakinje. Podnesak od 10. ožujka 2025. nije potreban za vođenje parnice jer tužitelj navedenim podneskom ponovo precizira glavni tužbeni zahtjev, a koji je precizirao i podneskom od 25. ožujka 2025., trošak kojeg je tužitelju priznat. S obzirom na to da podnesak tužitelja od 25. ožujka 2025. kojim tužitelj postavlja konačni zahtjev nije obrazloženi podnesak u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, tužitelju za sastav tog podneska pripada naknada uz primjenu Tbr. 8. toč. 4. Tarife.

47.3. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u toč. IV. izreke.

Đurđevac, 23. svibnja 2025.

Sutkinja

Augustina Muršić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnik tužitelja Jugoslav Puran, odvjetnik iz Bjelovara

2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4