REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Karlovcu

Karlovac

P-409/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Renati Vrđuka, u pravnoj stvari tužitelja DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po OD Metelko, Knežević& partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 29. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, po objavi od 23. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju DĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 1.0440,86 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi:

- 1,94 EUR od 04.03.2008. pa do isplate

- 1,92 EUR od 02.04.2008. pa do isplate

- 7,95 EUR od 04.11.2008. pa do isplate

- 3,52 EUR od 02.12.2008. pa do isplate

- 9,63 EUR od 07.01.2009. pa do isplate

- 11,67 EUR od 06.02.2009. pa do isplate

- 12,23 EUR od 02.03.2009. pa do isplate

- 10,8 EUR od 01.04.2009. pa do isplate

- 9,76 EUR od 06.05.2009. pa do isplate

- 8,07 EUR od 04.06.2009. pa do isplate

- 7,47 EUR od 07.07.2009. pa do isplate

- 7,11 EUR od 06.08.2009. pa do isplate

- 8,42 EUR od 05.09.2009. pa do isplate

- 7,41 EUR od 06.10.2009. pa do isplate

- 7,34 EUR od 09.11.2009. pa do isplate

- 7,98 EUR od 08.12.2009. pa do isplate,

- 10,3 EUR od 07.01.2010. pa do isplate

- 12,2 EUR od 05.02.2010. pa do isplate

- 12,02 EUR od 02.03.2010. pa do isplate

- 15,03 EUR od 01.04.2010. pa do isplate

- 14,73 EUR od 06.05.2010. pa do isplate

- 16,46 EUR od 04.06.2010. pa do isplate

- 24 EUR od 06.07.2010. pa do isplate

- 22,68 EUR od 02.08.2010. pa do isplate

- 28,7 EUR od 07.09.2010. pa do isplate

- 25,93 EUR od 06.10.2010. pa do isplate

- 24,77 EUR od 06.11.2010. pa do isplate

- 31,46 EUR od 07.12.2010. pa do isplate

- 36,97 EUR od 07.01.2011. pa do isplate

- 33,47 EUR od 05.02.2011. pa do isplate

- 34,27 EUR od 02.03.2011. pa do isplate

- 29,97 EUR od 07.04.2011. pa do isplate

- 34,52 EUR od 06.05.2011. pa do isplate

- 42,89 EUR od 07.06.2011. pa do isplate

- 42,15 EUR od 06.07.2011. pa do isplate

- 61,54 EUR od 06.08.2011. pa do isplate

- 47,1 EUR od 07.09.2011. pa do isplate

- 42,47 EUR od 10.10.2011. pa do isplate

- 42,66 EUR od 08.11.2011. pa do isplate

- 42,14 EUR od 08.12.2011. pa do isplate

- 46,01 EUR od 09.01.2012. pa do isplate

- 47,97 EUR od 09.02.2012. pa do isplate

- 48,29 EUR od 12.03.2012. pa do isplate

- 46,94 EUR od 12.04.2012. pa do isplate,

u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II S viškom tužbenog zahtjeva od ukupno 109,14 eura tužitelj se odbija. III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb da tužitelju DĐ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.418,75 eura uz zateznu kamatu tekuću od 23. svibnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

Prigovor mjesne nenadležnosti se odbija.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 02. travnja 2007., s tuženom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 7103584753, kojim ugovorom je tužitelj podignuo kredit u iznosu od 11.109,34 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te sa kamatnom stopom koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene. Predmetni kredit tužitelj je u cijelosti otplatio.

1.1.U prethodno navedeni Ugovor o kreditu, tužena je ugradila odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, koja je ugovorena na način da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, 46/2007., 79/2007., dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 87. st. 1. ZZP-a).

1.2.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., donijetom u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, koja je u odnosu na ugovorenu valutu u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., presuđeno je da je između ostalih banaka i ovdje tužena „u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.“

1.3. Navedenim je presudama odlučeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15, 14/19) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe.

Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Dakle, prethodno citirana pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je sud proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, pravno je obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora pa tako i za predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tužene.

1.4. Tužitelj je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF preplatila svoju obvezu, slijedom čega tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženoj za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate.

1.5. U konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (podnesak od 28. kolovoza 2024. na str. 213-214 spisa) tužitelj potražuje da mu na ime preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK isplati ukupni iznos od 1.040,86 eura uz pripadajuću zz kamatu koja teče od dana plaćanja svakog mjesečnog iznosa, pa do konačne isplate.

1.6. Tužitelj potražuje i naknadu parničnih troškova.

2.U odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti uz isticanje prigovora mjesne nenadležnosti OS Karlovac za odlučivanje u ovome postupku te prigovora zastare.

2.1. Tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari ističe prigovor mjesne nenadležnosti te skreće pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208787423 od 2. travnja 2007. godine. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke što bi u konkretnom slučaju bio Općinski građanski sud u Zagrebu.

2.2. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare. uz obrazloženje da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.

Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a, pa s obzirom je tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12. lipnja 2023. godine nastupila zastara.

2.3. U odnosu na tužiteljevo pozivanje na činjenicu da je sklapanjem predmetnog ugovora stekao status potrošača, tuženik kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, a zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

2.4. U odnosu na nedopuštenu i nepoštenu primjenu valutne klauzule izražene u CHF tuženik navodi da je 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Tuženik smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a.

Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

2.5. O pitanju informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora, tuženik upućuje da je Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka).

Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina.

Iz Ugovora o kreditu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

2.6. Zbog svega naprijed obrazloženog tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti te potražuje naknadu parničnih troškova.

3. Radi utvrđennja činjeničnog stanja su je proveo dokazni postupak tijekom kojega je pročitao dokumentaciju na str 6-21, odgovor na tužbu na str. 24-32, podnesak tužitelja na str. 119-124, 213-215, podnesak tuženika na str. 125-133, 216-217, nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka na str. 204-209 te proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

4.Prvenstveno je u postupku valjalo odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti ovoga suda te prigovoru zastare.

5. Kako sud nije tijekom postupka odlučio o prigovoru mjesne nenadležnosti to je rješenjem koje je sastavni dio ove presude naznačeni prigovor odbio.

5.1. Iz sadržaja spisa proizlazi:

-da tužitelj ima prebivalište u [adresa],

-da je tužbu u ovom predmetu podnio Općinskom sudu u Karlovcu,

-da su stranke istim ugovorom (čl.16. ) u slučaju spora suda ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Banke,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu zaključio i potpisao u auto kući u [adresa] s obzirom se radilo o kreditu za kupnju osobnog automobila dok u poslovnicu tuženika ili sjedište tuženika nije uopće išao jer sve što je bilo potrebno dočekao ga je u auto kući

5.2.U konkretnom slučaju, a vezano uz mjesnu nadležnost za odlučivanje u ovome postupku, treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15. – dalje: ZZP/2014), odnosno raniji Zakoni o potrošačima koji su bili ranije na snazi, a u vrijeme zaključenja ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača NN 96/2003-dalje ZZP/2003 ( a nakon toga još i Zakon o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. – dalje ZZP/2007).

5.3. Člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5.4. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

5.5.U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

5.6. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), pa su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive. Člankom 49. ZZP/2014, dat je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Identično je propisano bilo i čl. 81. st.1. i 2. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 96. st.1.i 2. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr. Nadalje, članak 50. ZZP/14 navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

Identično je propisano bilo i čl. 82. t. 19.. Zakonom o zaštiti potrošača NN 96/2003, te čl. 97. t. 19. Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i dr.

Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP/14 kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (kao i čl. 87. st.1. ZZP/2003 i čl. 102. st.1. ZZP/2007.

5.7. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6. Ovaj sud je stajališta, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP/14 pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP/14, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 50. ZZP/14 (a kao što je rečeno identične odredbe sadrže raniji ZZP/2003 i ZZP/2007), takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika (to je i [adresa] u kojem tuženik ima poslovnu jedinicu iako je Ugovor sklopljen u auto kući, a što je utvrđeno temeljem iskaza tužitelja), a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužitelja.

6.1.Također se ističe i da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj: Gr1-143 od 11. prosinca 2019. zauzeo stav prema kojem je za sporove u svezi Ugovora o krediti u smislu odredbe čl. 19. st.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15, 52/16) mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

6.2.Također se ukazuje da je na sastanku predsjednika Građanskog odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH od 5. studenog 2020. usvojen Zaključak (broj. Su- IV-308/2020), pa je tako na postavljeno pitanje: "Smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14, 110/15, 14/9) ?", zauzet stav tj. donijet Zaključak kako slijedi:

Prorogacijska klauzula ( mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

Odredba čl. 14. Ugovora o kreditu sklopljenim među strankama nije bila posebno pregovarana, formulirana je od strane trgovca pa potrošač (tužitelj) nije imao utjecaj na njezin sadržaj i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, a imajući u konkretnom slučaju u vidu vrijednost predmeta spora, troškove koje tužitelj sada ima u postupku, te da bi nedvojbeno tužitelj koji ima prebivalište u [adresa] radi ostvarenja svojih prava morao putovati u Zagreb, što bi iziskivalo dodatne financijske troškove tj. dodatni trošak putovanja u Zagreb i natrag, dodatne troškove u vidu odvjetničkih troškova zbog odlaska odvjetnika na rasprave u Zagreb, dodatno vrijeme, uzimanje godišnjeg na poslu, itd.

Upućuje se na odluke Upućuje se na odluke ŽS Rijeka, broj: Gž-2066/2017, ŽS Split broj Gž-429/2022 od 30. 3. 2022., ŽS Dubrovnik broj: Gž-367/2022 od 25. 2. 2022, Gž- 367/2022, ŽS Zagreb broj Gž-2438/2022 od 3. 5. 2022., ŽS Zadar broj: Gž-858/2021, ŽS Vukovar broj: Gž-69/2022 od 7. 2. 2022.

7.Nadalje, a što se tiče prigovora zastare sud ga također cijeni neosnovanim.

7.2. U postupku je utvrđeno i nesporno je:

-da je individualnu tužbu u ovom predmetu tužitelj je podnio 12. lipnja 2023..,

-da je prema tužbi tj. specificiranom tužbenom zahtjevu utuženi period za povrat preplaćenog iznosa s osnova valute sa dospijećem 4. ožujka 2008. do zaključno sa 12. travnjem 2012.

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta je 4. travnja 2012.,

-da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.

Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Nadalje podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

O tome je pravno shvaćanje zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kmate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe 4. travnja 2012., utužena tražbina, a imajući u vidu utuženi period kako je naprijed obrazloženo, nije bila u zastari, podnošenjem kolektivne tužbe došlo je do prekida zastare, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a zastara je za individualne tužbe (pa tako i ovu predmetnu) počela ponovno teći 14. lipnja 2018.

7.3. Kako je dakle, ovdje tužba podnesena 12. lipnj 2023., a Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. godine., 14. lipnja 2018. postala je pravomoćna u odnosu na valutu to proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena u zastarnom roku pa istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne CHF (promjene tečaja), te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

8.1. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

8.2. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke tj. tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 2. travnja 2007. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 11.109,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a namjena kredita je bila kupnja vozila,

- da se tužitelj obvezao platiti kredit kroz 60 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja,

- da je ugovorena kamatna stopa od 5,20 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora

8.3. Nesporno je da se tijekom vremena otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

8.4. Nadalje je nesporno da je:

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

8.5. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

8.6.Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.7. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

8.8. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.9. S obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

8.10. U tom pravcu neodlučni su navodi tuženika u odgovoru na tužbu da su tužitelju prilikom sklapanja ugovora pružila korisniku kredita sve potrebne informacije.

9. U svojem stranačkom iskazu tužitelj obrazlaže da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao stari automobil kojega je vozio na servis, pa mu je u auto kući sugerirano da se procijeni vrijednost starog automobila, ponuđena mu je kupovina novog čija cijena bi tada bila umanjena za procijenjenu vrijednost starog auta time da mu je rečeno, ukoliko se za tako nešto odluči, da je dovoljno doći u auto kuću sa osobnom iskaznicom, a sve ostalo će vezano uz kredit i dobivanje kredita srediti auto kuća. Kada je saznao da se radi o Zagrebačkoj banci htio je kredit dignuti u svojoj banci u kojoj ima otvoren račun, ali preko te auto kuće dolazila je u obzir samo Zagrebačka banka i to kredit u CHF koji je tada bio stabilna valuta i nije se niti očekivao tako drastičan rast tečaja u odnosu na kunu. U konačnici je pristao na zaključenje ugovora, o valuti više nije bilo razgovora, ali nakon nekih tri godine, kada je dolazio u banku uplatiti kreditni anuitet, svaki puta mi je trebalo sve više novaca. S obzirom je došlo do porasta vrijednosti CHF u odnosu na kunu, od strane banke nešto je o tome na kućnu adresu dobio, ali svaki puta kada bi uplaćivao obrok kredita trebalo je sve više i više novaca i u konačnici je kreditni anuitet bio sve veći u odnosu na početni. Kada se i probao informirati postoji li neka mogućnost da se riješi tog kredita eventualno dizanjem nekog drugog radi zatvaranja postojećeg koji je postao nepovoljan, ništa mu od strane tuženika nije nuđeno.

Financijski i ekonomski nije obrazovana osoba tako da se ne razumije u financijska, a pogotovo ne u bankarska poslovanja, ono što zna je da je u konačnici kredit vraćao u puno većem iznosu nego je to bilo u početku.

U auto kući ga djelatnica s kojom je kontaktirao nije upozoravala da bi se s tečajem nešto moglo dogoditi što bi negativno moglo utjecati na visine anuiteta, a kako je auto ostavio u auto kući, za par dana na njemu je već pisalo da je prodan, a tužitelja su dočekali spremni svi papiri radi potpisa te je imao jedino mogućnost potpisati sve što je bilo pripremljeno da bi na taj način došao do novog auta.

U trenutku potpisivanja spornog ugovora i dizanja spornog kredita nije bio svjestan da svoju obvezu vraćanja veže uz stranu valutu za koju postoji mogućnost da će se promijeniti tečaj u odnosu na kunu jer CHF je tada bio dugo vremena stabilna valuta. Ugovor, koliko se tužitelj sjeća, je sklopljen na vrijeme od pet ili sedam godina i da mu je u vrijeme njegova sklapanja netko rekao da će na ime povrata kredita godišnje platiti 200,00 EUR-a više u odnosu na ono kako je to izgledalo u početku, ne bi ga podigao nego bi se i nadalje vozio u starom automobilu.

10. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po sudskim vještacima tvrtke D&S Karlovac, a zadatak vještaka je bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, sve u mjesečnim iznosima i ukupno.

10.1. Vještak obrazlaže da je prilikom vršenja izračuna imao na raspolaganju početni otplatni plan (str. 10 spisa), promet po kreditu (list 14 spisa) te obavijest o promjeni kamatne stope (str. 20-21 spisa).

10.2. U tablici koja je prilog nalazu vještak prikazuje u stupcu 18 (tečajne razlike) razlike koje su nastale zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je važio kod isplate kredita.

10.3. Iz nalaza vještaka proizlazi da je korisnik kredita kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) odnosno na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa kojega je platila zbog rasta tečaja CHF preplatio ukupno iznos od 7.842,19 kuna, što je sad iznos od 1.040,86 eura time da su pojedinačni mjesečni iznosi prikazani u stupcu 19 tablice koja je prilog nalazu i nalazi se na str. 208 spisa pod nazivom stupca "tečajna razlika eur".

11. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, a tuženik ga nije osporio u pogledu matematičkog izračuna visine nego i nadalje ostaje kod navoda istaknutih u odgovoru na tužbu.

12.Tužitelj je kao što je naprijed navedeno u skladu s nalazom vještaka specificirao tužbeni zahtjev u pogledu njegove visine na iznos od 1.040,86 eura na koje iznose traži zateznu kamatu na svaki pojedini iznos počam od plaćanja pa do isplate, a kako mu kamata i pripada u smislu odredbe čl. 1115. st.1. ZOO tj. tuženik je kao nepošteni stjecatelj dužan je zz kamate platiti od dana stjecanja.

12.Slijedom svega navedenog, a nalazeći osnovanim zahtjev tužitelja, valjalo je zahtjevu tužitelja udovoljiti i donijeti presudu kao u izreci.

13. Kako je tužitelj, a nakon izračuna knjig. vještaka, konačno u skladu s istim postavio tužbeni zahtjev na ukupni iznos od 1.040,86 eura dok u tužbi potražuje ukupni iznos o 1.150,00 eura, dakle u konačno postavljeno zahtjevu potražuje manje, a što se karakterizira djelomičnim povlačenjem tužbe, kojoj se tuženik protivi tako da je sud odlučivao o visini koja tužitelju pripada u skladu s nalazom vještaka ( kako je tužitelj konačno potraživao) u odnosu na tužbeni zahtjev kako je postavljen u tužbi. Iz navedenog razloga, s viškom zahtjeva od ukupno 109,14 eura tužitelj se odbija.

14 temeljem čl. 154 ZPP tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška i to prema tome u kojem omjeru je tužitelj uspio u postupku uzimajući u obzir visinu koja je tužitelju dosuđena u odnosu na njegovo potraživanje pri čemu valja uzeti u obzir i uspjeh s osnovom zahtjeva.

14.1. U konkretnom slučaju tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom zahtjeva, u odnosu na visinu (zbog protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju odlučivano je u odnosu na visinu postavljenu tužbenim zahtjevom u tužbi) tužitelj je uspio u pretežitom dijelu, pa se cijeni da tužitelju pripada naknada cjelokupnog parničnog troška.

14.2. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku i u skladu je s Odvjetničkom tarifom, 25% PDV na trošak zastupanja, te troška knjigovodstvenog vještačenja.

14.3. Trošak zastupanja tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe, podneska od 11. listopada 2023., zastupanja na ročištu 2. travnja 2024., za svako po 200,00 eura, sastava podneska od 28. kolovoza 2024., zastupanja n ročištu 29. travnja 2025., za svaku radnju po 150,00 eura te zastupanja na ročištu za objavu presude od 75,00 eura što je ukupno 975,00 eura uvećano za PDV od 243,75 eura i trošak vještačenja od 200,00 eura tako da je ukupni parnični trošak tužitelja iznos od 1.418,75 eura, a platež se nalaže tuženiku.

14. Slijedom iznijetog presuđeno je i riješeno kao u izreci.

U Karlovcu 23. svibnja 2025.

Sudac: Renata Vrđuka

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP). Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvj. iz Klc.

2. OD Metelko, Knežević& partneri iz Zgb.