Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1563/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je sastavila viša sudska savjetnica-specijalist KĆ, u pravnoj stvari tužiteljice KĆR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Volić, Ružička i Cabadaj Cafuta iz Garešnice, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, koga zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba , radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini broj P-474/21-28 od 27. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 22. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Virovitici, Stalna služba u Slatini broj P-474/21-28 od 27. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 3.785,18 eur /28.519,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to određeno pod toč. I. izreke prvostupanjske presude. Također, prvostupanjskim rješenjem pod toč. I. izreke odbijen je kao neosnovan prigovor radi prijeboja kojim tuženik predlaže utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužiteljici u iznosu 85,38 eur /643,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose s pripadajućim kamatama te je naloženo tuženiku da tužiteljici platiti parnični trošak u iznosu od 2.307,62 eur /17.386,76 kn ( toč. II. izreke).

2. Protiv citirane presude i rješenja žali se tuženik, pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući ovom sudu pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim razlozima.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice spram tuženika za isplatu iznosa od 3.785,18 eur /28.519,44 kn sa pripadajućim kamatama na ime pretplaćenih iznosa kredita sklopljenog uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

6. U postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv - ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja. Neosnovano tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354.st.2. toč.6. ZPP-a paušalno navodeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

7. U provedenom postupku nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje temeljem odredbe članka 354.st.2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. U odnosu na okolnosti radi kojih je tuženik u žalbi podnio zahtjev za eventualno izuzeće suda, ističe se kako ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće kako ga označava sam tuženik navodeći: "…ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od okolnosti opisanih pod a) i b) u toč. II. ove žalbe, ovaj dio žalbe treba se smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu odredbe članka 73. ZPP-a u vezi odredbe članka 71. stavka 7. ZPP-a, podredno tuženik predlaže da u tom slučaju sukladno odredbi članka 72. stavka 2. ZPP-a taj sudac o tim okolnostima obavijesti predsjednika suda, koji će odlučiti o njegovom izuzeću". U zahtjevu tuženik ne konkretizira ni osobu uređujućeg suca niti opisuje situaciju u kojoj se sudac (članovi vijeća) ili njemu bliska osoba nalazi, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka, pa da bi time prema tvrdnjama tuženika bila uvjetovana njihova pristranost, zbog čega prijedlog tuženika ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće i po njemu nije potrebno postupiti.

9. Nesporno je da su stranke 29. siječnja 2007. zaključile Ugovor o kreditu broj [broj kredita]-1031262160/51400607-5103380235 kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 26.230,00 CHF te da je ugovorena obveza povrata iznosa kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

10. Sporna je osnovanost utvrđenja ništetnosti valutne klauzule, visina potraživanja, te zastara potraživanja.

11. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužiteljica radi ugovorene valutne klauzule u CHF u utuženom razdoblju sveukupno više platila ime otplate kredita iznos 3.785,18 eur /28.519,44 kn,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je dijelom potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, a prema kojima je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima ništene i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezna glavnica CHF, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kredita nisu bili u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima vezanima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- da je odredbom članka 81.st.2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo jer je ista unaprijed formulirana od strane trgovca, te potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

- da tuženik nije tužitelja upozorio na na ekonomske posljedice i rizike koji proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je odredba o valutnoj klauzuli CHF podložna testu nepoštenosti u skladu s člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača jer nije bila razumljiva budući tužitelj nije bio upozoren na posljedice ugovaranja valutne klauzule CHF,

- da je primjena valutne klauzule CHF uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, jer nije bila ugovorena mogućnost promjene valute ili druga mogućnost zaštite od rizika, snažnog jačanja valute CHF pa su sve posljedice svaljene na tužitelja, dok je banka dobivala veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute koja je imala istu kupovnu moć kao i u vrijeme ugovaranja kredita.

12. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, te je obvezao tuženika isplatiti tužiteljici preplaćene iznose s osnova tih ništetnih odredaba, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka u ukupnom iznosu od 3.785,18 eur /28.519,44 kn.

13. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

14. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

15. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

16. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

18. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

19. Prema odredbi članka 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje:ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

20. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku iznos od 3.785,18 eur /28.519,44 kn, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznom kamatom.

21. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 31. siječnja 2022. zastara evidentno nije nastupila.

22. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

23. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

24. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen prema odredbi članka 326. stavka 2. ZOO-a, također je neosnovano jer nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnice kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika – da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja – pa je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti ugovornih odredbi opstojno.

25. Pravilno je pobijanim rješenjem odbijen prigovor tuženika u svezi prijeboja. U konkretnom slučaju, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

26. Svojim žalbenim navodima tuženik osporava dosuđeni parnični trošak. Navodi da bi bilo ispravno, sukladno vrijednosti predmeta spora i Tbr. 7. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022), za priznate radnje punomoćniku tužiteljice dosuditi trošak u visini od 100 bodova, a ne visini od 125 bodova, odnosno 248,75 eura. Iako bi pravilno trebalo pisati da za svaku popisanu radnju tužiteljici pripada 100 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda i pridodanim PDVom iznosi upravo 248,75 eura, nije riješeno na štetu tuženika jer se u konačnici radi o istom iznosu pa je i u tom dijelu žalba odbijena.

27. S obzirom na navedeno, valjalo je, na temelju odredbi članka 368. stavka 1. i članka 380. toč. 2. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Splitu 22. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ankica Matić