Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-666/2021-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužitelja EE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nikoli Pranjiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate , nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. travnja 2025. godine, godine u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, dana 23. svibnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 10. srpnja 2024. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka 1., članka 7., kao i druge odredbe Ugovora o kreditu od dana 02.04.2007. godine, broj Ugovora 9012382462, potvrđenog dana 20.04.2007. godine po javnom bilježniku Rinu Zujiću iz Rovinja pod brojem OV-3024/07 u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano u valutu švicarski franak po srednjem tečaju na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude isplati tužitelju s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima preplaćeni iznos od 36.604,79 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi od 14% godišnje od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućom od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje od dana 1. srpnja 2019. godine do dana 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% godišnje od dana 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje od dana 1. srpnja 2020 godine do dana 31. prosinca 2020. godine, od dana 1. siječnja 2021. godine pa do dana 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75%, od dana 1. srpnja 2021. godine pa do dana 31. prosinca 2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od dana 01. srpnja 2023. godine pa nadalje po stopi od 7% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:

na iznos od 12,27 EUR od 01.03.2008. godine do isplate

na iznos od 28,39 EUR od 01.04.2008. godine do isplate

na iznos od 1,82 EUR od 01.05.2008. godine do isplate

na iznos od 4,63 EUR od 01.07.2008. godine do isplate

na iznos od 82,83 EUR od 01.11.2008. godine do isplate

na iznos od 26,00 EUR od 01.12.2008. godine do isplate

na iznos od 86,65 EUR od 01.01.2009. godine do isplate

na iznos od 96,42 EUR od 01.02.2009. godine do isplate

na iznos od 100,51 EUR od 01.03.2009. godine do isplate

na iznos od 87,67 EUR od 01.04.2009. godine do isplate

na iznos od 89,71 EUR od 01.05.2009. godine do isplate

na iznos od 72,98 EUR od 01.06.2009. godine do isplate

na iznos od 58,70 EUR od 01.07.2009. godine do isplate

na iznos od 61,90 EUR od 01.08.2009. godine do isplate

na iznos od 70,12 EUR od 01.09.2009. godine do isplate

na iznos od 69,20 EUR od 01.10.2009. godine do isplate

na iznos od 61,35 EUR od 01.11.2009. godine do isplate

na iznos od 76,04 EUR od 01.12.2009. godine do isplate

na iznos od 86,76 EUR od 01.01.2010. godine do isplate

na iznos od 103,99 EUR od 01.02.2010. godine do isplate

na iznos od 99,50 EUR od 01.03.2010. godine do isplate

na iznos od 121,76 EUR od 01.04.2010. godine do isplate

na iznos od 116,89 EUR od 01.05.2010. godine do isplate

na iznos od 127,05 EUR od 01.06.2010. godine do isplate

na iznos od 193,55 EUR od 02.07.2010. godine do isplate

na iznos od 180,03 EUR od 03.08.2010. godine do isplate

na iznos od 218,86 EUR od 01.09.2010. godine do isplate

na iznos od 206,38 EUR od 01.10.2010. godine do isplate

na iznos od 179,93 EUR od 03.11.2010. godine do isplate

na iznos od 223,65 EUR od 02.12.2010. godine do isplate

na iznos od 224,14 EUR od 04.01.2011. godine do isplate

na iznos od 191,20 EUR od 01.02.2011. godine do isplate na iznos od 183,66 EUR od 01.03.2011. godine do isplate na iznos od 187,03 EUR od 01.04.2011. godine do isplate na iznos od 183,37 EUR od 01.05.2011. godine do isplate na iznos od 243,44 EUR od 01.06.2011. godine do isplate na iznos od 239,28 EUR od 01.07.2011. godine do isplate na iznos od 300,74 EUR od 01.08.2011. godine do isplate na iznos od 262,50 EUR od 01.09.2011. godine do isplate na iznos od 227,24 EUR od 01.10.2011. godine do isplate na iznos od 231,41 EUR od 01.11.2011. godine do isplate na iznos od 221,60 EUR od 01.12.2011. godine do isplate na iznos od 30.648,27 EUR od 13.12.2011. godine do isplate na iznos od 134,71 EUR od 01.01.2012. godine do isplate na iznos od 180,66 EUR od 01.02.2012. godine do isplate

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu 9.147,68 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI. U preostalom dijelu u iznosu 2.888,00 eura zahtjev za naknadu troškova postupka tužitelja odbijen je kao n e o s n o v a n .

Obrazloženje

1. Tužitelj podnosi ovome sudu tužbu protiv tužene dana 01. rujna 2021. godine, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu broj 9012382462 od 02. travnja 2007. godine, uz restitucijski zahtjev isplate po osnovi tih ništetnih odredbi.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da su odredbom članka 11. Ugovora o kreditu od dana 02. travnja 2007. godine, broj Ugovora 9012382462, potvrđenog po javnom bilježniku Rinu Zujiću iz [adresa] pod brojem OV-3024/07 od dana 20. travnja 2007. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor) parnične stranke ugovorile mjesnu nadležnost naslovnog suda, prema sjedištu podružnice Banke;

- da je navedenim Ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 256.900,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u roku od 360 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste HNB važeće na dan plaćanja zajedno sa kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci tuženika;

- da je zbog ove dvije međusobno povezane ugovorene odredbe, i to one o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tužene i one o valutnoj klauzuli u CHF, za vrijeme otplate predmetnog kredita došlo je do znatnog povećanja mjesečnih anuiteta;

- da je odredbom članka 1. Ugovora ugovoreno da je švicarski franak valuta uz koju je vezana glavnica odnosno da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima;

- da je tužena u trenutku sklapanja Ugovora tužitelju stavila na raspolaganje iznos u kunama koji je odgovarao protuvrijednosti od 256.900,00 CHF i to po srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita, dok je odredbom članka 7. Ugovora tužena obvezala tužitelja da dobiveni iznos (zajedno sa gore opisanom kamatom) vrati kroz 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan plaćanja;

- da je u početku otplate kredita srednji tečaj CHF u odnosu na koji su se vršile isplate bio relativno stabilan, tijekom 2007. godine naglo krenuo rast tečaja, da bi kasnije dosegao 6,30 kn za 1,00 CHF;

- da je činjenica promjene (povećanja) srednjeg tečaja CHF nesporno rezultirala povećanjem mjesečnog anuiteta;

- da je Visoki Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine prema kojoj je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu na način da je ugovarao da se glavnica veže uz valutu švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima;

- da je obrazlažući presudu, Visoki trgovački sud RH utvrdio da se predmetne odredbe o valutnoj klauzuli ne mogu smatrati razumljivima prosječnom potrošaču jer da banke nisu potrošačima dale odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi temeljem kojih bi isti mogli predvidjeti određene ekonomske posljedice iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, te se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a zbog čega iste odredbe podliježu testu poštenosti;

- da je prilikom ocjene nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzuli Visoki trgovački sud utvrdio da su banke postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja jer potrošače nisu informirale o svim rizicima koje prihvaćaju, te su štoviše, isti rizik prešutjele i za kredit u CHF nudile nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam potrošačima da je takav kredit povoljniji te su isto tako banke uvjeravale potrošače da je CHF sigurna valuta te su im davali pojedinačne procjene da su kreditno sposobni samo za kredit u CHF, zbog čega su banke dovele potrošače u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita koji potrošač ima obvezu vratiti banci kao i u situaciju s neizvjesnim iznosom cijene te glavnice obzirom da je i kamata u valuti CHF te je ugovorena kao promjenjiva kako je gore opisano;

- da je slijedom navedenog drugostupanjski sud utvrdio da sve navedeno predstavlja nesumnjiv uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja a zbog čega iste odredbe nesporno predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, koje su samim time i ništetne;

- da ugovorne odredbe u smislu čl. 1. Ugovora kojom je ugovoreno da se tužitelju isplaćuje na ime kredita glavnica vezana uz valutu švicarski franak prema srednjem tečaju CHF na dan isplate kredita i članka 7. Ugovora kojom je tužena bila obvezna vratiti istu glavnicu uvećanu za kamatu prema tečaju valute CHF na dan plaćanja nesporno predstavljaju ugovorne odredbe koje u sebi ne sadrže objašnjenje samog mehanizma promjene u CHF valutu te ono što je najbitnije, ne sadrže objašnjenje odnosa tog mehanizma spram mehanizma koji se odnosi na isplatu kredita zbog čega tužitelj nesporno nije bio u stanju na temelju razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz navedenih odredbi o valutnoj klauzuli;

- da tužena protivno načelu savjesnosti i poštenja nije tužitelja informirala o svim rizicima, već je isto prešutjela i nudila tužitelju (kao potrošaču-slabijoj ugovornoj strani) nižu kamatnu stopu stvarajući opći dojam o povoljnosti takvog kredita, tužitelj je doveden nesporno u situaciju s neizvjesnim iznosom glavnice kredita kao i neizvjesnim iznosom cijene glavnice obzirom da su i iznos glavnice i iznos kamate u CHF valuti, a čime je tužena navedenim ugovornim odredbama s valutnom klauzulom nedvojbeno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama njega i tužene;

- da je slijedom navedenog razvidno da iste odredbe s valutnom klauzulom nesporno predstavljaju nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe;

- da je obzirom u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takve ništetne odredbe, tužena je dužna vratiti tužitelju sve one iznose koje mu je naplatila u razdoblju od prosinca 2008. godine do siječnja 2012. godine na ime povećanja srednjeg tečaja CHF u odnosu na početni srednji tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita;

- dakle da je ukupno tužena od tužitelja s naslova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima naplatila 245.257,61 kn, a koji iznos je tužena dužna vratiti tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od svakog od dospijeća pa do isplate.

1.2. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu utvrditi ništetnost odredbi iz čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu vezanih za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i naložiti tuženoj platiti iznos utvrđene preplate koji kondemnatorni dio zahtjeva iz tužbe visine od 245.257,61 kuna uz pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa usklađuje sukladno nalazu vještaka podneskom od 10. srpnja 2024. godine (list 167-169) u visini od 36.604,79 eura, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa kao u točki II. izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu od 29. rujna 2021. godine (list 56-65) i uslijeđenom podnesku tužene od 21. ožujka 2022. (list 84-87) tužena se očitovala na navode iz tužbe osporavajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva to istakla prigovor zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da je tužena postupila sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavila tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga, a koji Dodatak tužitelj ne spori;

- da je činjenica prihvata konverzije odnosno potpisa Dodatka ugovoru o kreditu odlučna za nastavak ovog postupka, pa tužena predlaže donijeti odluku kojom se odbacuje, podredno odbija tužbeni zahtjev;

- da je sklapanje Dodatka ugovora o kreditima za tuženu državna prisilna mjera iza koje stoje državni prisilni mehanizmi provedbe te mjere, kao što je to potvrdio i sam Ustavni sud u svom rješenju o prijedlogu za određivanje privremene mjere za obustavu izvršenja pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi predmetnog Zakona te se ne radi o ispunjenju ili priznanju tužbenog zahtjeva na bilo koji način;

- da je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva;

- da jasno proizlazi iz samoga zakona, da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate;

- da je slijedom odredbi Zakona, tužena re-obračunavala kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama;

- da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka;

- da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je u čl. 19.e st.6. propisano slijedeće: „…Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c stavka 1.točke 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima…“;

- da iz citirane odredbe proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati;

- da pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao preplata;

- da se preplata priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice;

- da se preplata može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi;

- da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao;

- da je anuitet definiran kao obrok ili rata otplate kredita koju korisnik kredita otplaćuje po posebnom amortizacijskom planu, anuitet se određuje tako da o dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen, u anuitet su uključeni i dio duga i pripadajuće kamate;

- da se anuitet sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje osnovni dug, uključujući interkalarnu kamatu ako nije prije plaćena) i kamata (dio kojim se plaća naknada za korištenje dobivenih financijskih sredstava);

- da je iz obrazloženja zakona vidljivo kako je predlagatelj zakona utvrdio da je zbog znatne aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa na CHF, te značajno manje aprecijacije tečaja EUR kao i pada kamatnih stopa na kredite u EUR, donesena odluka o ovakvom zakonskom rješenju, a kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili sa korisnicima kredita u EUR;

- da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na presudama VTS-a te Vrhovnog suda iz predmeta „potrošač“ a koje se, kako je to izrijekom naveo Vrhovni sud, odnose samo i isključivo na kredite u CHF, a budući da se ovdje više ne radi o kreditu u CHF, te da je tužitelju već obračunat iznos svih uplaćenih kamata od početka trajanja kredita pa do 30. rujna 2015. godine, to je jasno kako je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan;

- da je već naznačeno i kako jasno proizlazi iz samoga zakona, konverzija nije izvršena „zbog valute“ već su u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i ta plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR;

- da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, a što nesporno proizlazi iz čl. 3. i 4. Dodatka ugovoru o kreditu;

- da nakon ovako izvršene konverzije, usvajanje tužbenog zahtjeva prvostupanjskog suda kako ga je postavio tužitelj zapravo znači dvostruku naplatu budući da je na temelju konverzije tužena priznala i obračunala uplate - „preplatu“;

- da su odredbe o valuti iz osnovnog ugovora izmijenjene Dodatkom osnovnom ugovoru koji je tužitelj prihvatio i potpisao upravo s namjerom da se izvrši konverzija (čl. 1. st. 3. Dodatka) te da je prihvatio izračun konverzije (čl. 2. Dodatka), a za ništetnost odredbi iz Dodatka ugovora o kreditu (konvertirani kredit) valja reći kako ta ugovorna odredba ne podliježe testu poštenosti ako je banka postupala u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju;

- da iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete;

- da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima;

- da kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, te pravno više nije niti na snazi, ukazuje se u cijelosti pravno neutemeljen i potpuno promašen ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja, te bi sud tada imao sve elemente za utvrđenje koliko je to tužitelj nesporno primio po osnovi kredita, odnosno imao bi elemente da sukladno zakonu utvrdi obvezu i iznos vraćanja i tužitelju, a ne samo tuženoj;

- da je sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu (denominiran u CHF, odnosno u kune s valutnom klauzulom u EUR) prestao postojati pa korisnik kredita- tužitelj na temelju tog ugovora (jer ga više nema) ne može osnovano potraživati bilo što od banke-tužene, a ni tužena od tužitelja, uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja (uključujući i preplatu) obuhvaćena novim ugovorom o kreditu;

- da pravna osnova potraživanja može biti samo novi ugovor o kreditu, dok tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti ugovora koji pravno više ne egzistira i ne postoji;

- da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja;

- da nije sporno da su ovopredmetne parnične stranke ugovorile da će tužena staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 256.900,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita;

- da je navedeno postupanje zakonito upućuje odredba čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti;

- da nema govora o tome da bi odredba ugovora kojom je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u valuti CHF bila nezakonita;

- da tužitelj tvrdi kako je predmetna odredba nepoštena jer stranke nisu o njoj pojedinačno pregovarale odnosno da je tužitelju ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji, a da mu nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, koja tvrdnja je u cijelosti netočna jer upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tužena je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i s tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznala tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu;

- da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita;

- da osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj da je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Narodne banke Hrvatske;

- da tužitelju prije svega nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF;

- da je osim navedene općepoznate činjenice, Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF, a navedeno potvrđuje priopćenje HNB-a od 25. kolovoza 2006. godine godine pod naslovom: „Pojašnjenje „analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak“, objavljen u Biltenu o bankama br. 12;

- da je iz navedenog priopćenja vidljivo kako je HNB upoznala javnost na moguće rizike i učinke tečajnih i kamatnih promjena na kreditne obveze te da je napravila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak;

- da se u predmetnoj analizi HNB ukazalo i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja te je utvrđeno moguće povećanje rate kredita iz ožujka 2006. godine u odnosu na ratu kredita iz ožujka 2007. godine za 17,8%;

- da je HNB navedenim priopćenjem ukazao na mogućnost promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu za cca. 20% iz čega proizlazi kako je tužitelj imao saznanja da postoji eventualna mogućnost jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu;

- da je slijedom svega navedenog, u cijelosti neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tužene bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio;

- da sada tužitelj ne može tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne, a također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog gospodarstvenika te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali;

- da valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša;

- da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu, a osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tužene u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis - zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika;

- da se u ugovoru o kreditu, osobito u članku 7., ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama;

- da u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora;

- da je otplatna tablica uvezana uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF;

- da kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja;

- da sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu;

- da je po naravi stvari razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita;

- da nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita;

- da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima;

- da je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO;

- da ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati;

- da je jedna od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“;

- da odluko Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. godine navodi da se Zakonodavac opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine, a navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24. ZOO);

- da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule;

- da u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve;

- da ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule;

- da je jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, a s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti;

- da tužena ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta;

- da je obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora neosnovan;

- da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo, a tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara;

- da se iz takvog ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora;

- da ako tužitelj smatra da ga je tužena trebala „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, da je očito da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja;

- da bi u takvom slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta;

- da se takvo što zacijelo ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa;

- da banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio;

- da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer to obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna;

- da iz tog razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima;

- da je potrošač/korisnik kredita poslovno sposobna osoba koja je, od tuženice prije zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdila potpisom ugovora;

- da je taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije;

- da iz odredbi Ugovora o kreditu, konkretno čl. 12.9. proizlazi da je tužena upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja;

- da u odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje;

- da uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tužena zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena;

- da se tužena, nadalje protivi i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena;

- da ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem;

- da podredno, ukoliko sud odredi provođenje financijskog vještačenja da je potrebno da vještak izvještači da li su konverzijom u obračun su uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate;

- da je zakonodavac kogentnim propisom - Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) detaljno definirao na koji se način utvrđuje preplata konvertiranih kredita, ne ostavljajući niti strankama mogućnost da prilikom konverzije postupe protivno tom prisilnom propisu, niti sucima da naloge za vještačenje daju protivno kogentnim odredbama ZPK-a, a niti je vještacima dopušteno vještačiti na način koji odudara od spomenutog kogentnog propisa;

- da su novounesenim člankom 19.c ZPK (NN 102/2015) vrlo detaljno definirani mjerodavni tečajevi (čl. 19. c st. 1. toč. 1. ZPK) koji se imaju primijeniti kod izračuna preplate pa se onda samo takvi (kogentnom odredbom propisani) tečajevi smiju uzeti u obzir kod utvrđivanja iznosa preplate, što vještak mora uzeti u obzir prilikom vještačenja;

- da tužena zaključno ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem u potpunosti postupila u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje joj tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja.

2.1. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 03. veljače 2022. (list 74-83) tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu u bitnome ponavljajući navode iz tužbe i naglašavajući da je upravo tuženik uvjeravao tužitelja da je švicarski franak sigurna valuta pri čemu da nije istom objasnio da pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, predstavlja sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Navodi se da tužitelj nije znao da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, pa tako nije znao niti da je, a to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP (NN 96/03) da je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, hrvatski sudovi su dužni tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima da je tim veći što tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije od tuženika obaviješten o stvarnim rizicima CHF. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak bila je poznata tuženiku, ali ne i tužitelju koji ne raspolaže stručnim znanjem, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao, pa nije bio i nije niti mogao biti svjestan rizika kojeg je preuzeo. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik da je za taj rizik znao, prešutio ga je, te je istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudi nižu ugovornu kamatu, čime je stvarao opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno da je na štetu tužitelja, jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori koji je zaključen je dugoročan. Nuđenjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima tuženik je suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodio tužitelja na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Tužitelj da je znao da CHF specifična valuta, tzv. „valuta utočišta“, da je švicarski franak siguran za ulagače, banke, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a za drugu ugovornu stranu postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je tužitelj taj kredit otplaćivao u kunama, a glavnica koju otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo tužitelj. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača. Ugovor koji su zaključile stranke postupka ne sadrži odredbe kojima bi tužitelju bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamate da nije dokazano da postoji ravnoteža između stranaka. Naime i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka da ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tužitelj taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama koje je tuženik sastavio sam, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi.

3.1. Glede istaknutoga prigovora zastare tužitelj ostaje kod svojih navoda iz tužbe te ukazuje na Presudu i Rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, a kojima je regulirano pitanje zastare potraživanja koje za preplaćenu kamatu proizlazi kao posljedica Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu, poslovni broj: Pž-7129/2013 i Vrhovnog suda RH, poslovni broj: Revt-249/19, u vezi sa zastarom potraživanja s naslova preplaćene kamate po ugovorima o kreditu vezanim valutnom klauzulom uz švicarski franak. Tako je Presudom od 20. ožujka 2018. godine izrijekom utvrđeno: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014. godine, zbog čega zastara nije nastupila). Prilikom donošenja takvog shvaćanja da se posebice imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007 – dalje: ZZP/07) propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.“

3.2. U preostalom dijelu sadržaja ovoga podneska tužitelj se očituje na navode tuženika iz njegova odgovora na tužbu koji se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i s time u svezi utvrđenja po tom osnovu iz kolektivne tužbe, koje odredbe nisu predmet ovoga spora pa je nepotrebno upuštati se u raspravljanje istaknutih stavova s obzirom se tražbina tužitelja odnosi isključivo na ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Nadalje, valja naglasiti da tužena u odgovoru na tužbu kreće od postavke da je u konkretnom slučaju konverzija rađena po ZID ZPK što nije točno imajući u vidu da je Dodatak o konverziji zaključen 02. siječnja 2012. godine, a ZID ZPK kojim je uređena konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u HRK s valutnom klauzulom u CHF, stupio na snagu 30. rujna 2015. godine (NN 102/15).

4. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- uvidom u pregled uplata po kreditu (list 7-9);

- čitanjem Ugovora o kreditu od 02. travnja 2007. godine (list 10-15);

- čitanjem I. Dodatka ugovora o kreditu od 29. studenoga 2010. godine (list 17-20);

- čitanjem II. Dodatka ugovora o kreditu od 02. siječnja 2012. godine (list 21-27);

- čitanjem III. Dodatka ugovora o kreditu od 03. veljače 2012. godine (list 29);

- čitanjem IV. Dodatka ugovora o kreditu od 10. veljače 2012. godine (list 30-31);

- uvidom u otplatnu tablicu (list 32-38);

- uvidom u plan otplate (list 39-48 i 49-51);

- uvidom u knjigovodstvenu karticu (list 132-144);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. (list 147- 157).

- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića na ročištu od 28. siječnja 2025. godine (list 174-175);

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 11. travnja 2025. godine (list 178-180).

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012382462 sklopljenog 02. travnja 2007. godine (solemniziran dana 20. travnja 2007. godine) između tužitelja i tuženika kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te isplata razlike pretplaćenih mjesečnih anuiteta po tome osnovu uz pripadajuće zatezne kamate po dospijeću svakog mjesečnog anuiteta.

7. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu broj: 9012382462 sklopljenog dana 02. travnja 2007. godine (solemniziran dana 20. travnja 2007. godine) u svrhu kupnje stambenog objekta i dovršetka gradnje za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 256.900,00 sa rokom otplate 360 mjeseci (30 godina) s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,30%, a obračunavala se mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom;

- da je dana 29. studenoga 2010. godine sklopljen I. Dodatak ugovora o kreditu kojim se ugovorio poček otplate nedospjele glavnice kredita na rok od 12 mjeseci uz uvjete navedene u tom Dodatku;

- da je dana 02. siječnja 2012. godine sklopljen II. Dodatak ugovora o kreditu i dana 10. veljače 2012. godine IV. Dodatak ugovora o kreditu kojima su stranke ugovorile prijevremenu djelomičnu otplatu kredita i promjenu valute obveze otplate kredita iz valutne klauzule CHF u kunskoj protuvrijednosti u kojoj je odobren kredit, u kredit u kunama (konverzija).

8.

Sporno je, da li su odredbe predmetnog ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule CHF ništetne, a posljedično tome sporna i osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatu na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta po pravilima o stjecanju bez osnove, pri čemu valja utvrditi i osnovanost istaknutog prigovora zastare.

9. Prigovor zastare nije osnovan.

9.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

9.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

9.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za CHF, pravomoćna je dana 14. lipnja 2018. godine. Stoga, kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti te presude, a tužitelj je tužbu podnio 01. rujna 2021. godine petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, još uvijek nije protekao u odnosu na zahtjev isplate preplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

10. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 02. travnja 2007. godine pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi, imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

10.1. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

10.2.

Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je, da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10.3. Odredbom čl. 85. st. 1. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanim obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

10.4. Odredbom 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

10.5. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) propisano je, da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

11. Tužitelj se pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine donesenu u postupku protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kojom je odbijena revizija i ovdje tužene kao neosnovane, te u presudi i istog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

12. Ovom parničnom postupku je prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07 (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača - NN 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (koji sadržajno odgovara članku 120. ZZP/14) i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima tužitelj je ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici.

13. Ocjenjujući dijelove ugovornim odredbi iz čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu u kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da su dijelom te odredbe za tužitelja kao prosječnog klijenta nepoštene i nerazumljive, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, što isti potvrđuje, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na Kune nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

14. Tužitelj u svome iskazu ukazuje upravo na sve ono što je relevantno za utvrditi primjenom naprijed citiranih odredbi, a s time u svezi da je prihvatio bančinu ponudu kredita u CHF na nagovor imenovane službenice NE koja da je inzistirala na ovom kreditu kao povoljnijem predočivši mu i kredit u EUR valuti čija je kamata bila 1% viša. Navodi da prethodno nije imao kreditnog iskustva, a valuta CHF mu tada uopće nije bila poznata kao platežno sredstvo jer se istom nije koristio, niti je tada znao da HNB ne štiti tu valutu u odnosu na kunu. Uz uvjeravanja pomenute NE koja mu je inače i bila susjeda pa joj je doista i vjerovao da ga neće zeznuti, isti da se odlučio za ovaj kredit. Tvrdi da mu ista nije objasnila uvjete pod kojima i zašto bi se kamatna stopa mijenjala, a isto tako da ništa nije objasnila u svezi valute CHF u smislu da li je ona stabilna ili nije, a sve uz tvrdnju da je kredit najpovoljniji i da se brzo može realizirati, što da je bilo presudno za njegovu odluku. Početni anuitet od 5.400,00 kuna da je već u prvoj godini otplate skočio na 11.200,00, kuna kada se obraćao službenici banke koja ga je i dalje uvjeravala da je to privremeno i da se ne brine, a jedino rješenje koje je banka nudila bilo je poček kojega je i prihvatio sklapajući Dodatke, a onda u 2012. godini konvertirao kredit, a nakon toga i prijevremeno istog vratio. Tužitelj ukazuje da je sve unaprijed bilo pripremljeno od banke kako kod slučaja sklapanja ugovora o kreditu ali i dalje svih Dodataka kod kojih se nije moglo pregovarati da bi konačno prijevremeno otplatio kredit opet pod uvjetima banke uz traženu prethodnu konverziju kada je glavnica već bila porasla. Tužitelj potvrđuje da istom banka nije objasnila što je valuta utočišta i da li je CHF valuta utočišta i da je bez ikakve mogućnosti pregovora potpisao Ugovor i Dodatke prethodno pripremljene od strane banke, a svega dočekalo kod javnog bilježnika kao već iscenirana situacija da najprije prihvati sugerirani CHF, pa kada se glavnica podigne da se mora prihvatiti konverzija u EUR, a on se pri tome osjetio prevarenim.

15. Za ponoviti je da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP i ZZP postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP.

16. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 – ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

17. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

18. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

19. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 1. i čl. 7. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF i potvrđuje neučinjeno glede informiranosti potrošača, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

20. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala, tim više što je odustala od predloženog saslušanja osobnog bankara.

21. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

22. Dakle, nesporno je da se radi o potrošačkom kreditu, što tužena ni nije dovela u pitanje prigovarajući tužitelju status potrošača. Isto tako tužena nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo pa je više nego očito da je ove sporne ugovorne odredbe unaprijed formulirao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imala utjecaj na njegov sadržaj poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formularnog standardnog ugovora trgovaca. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora takvih namjenskih kredita banaka, pa je kod takvih ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

23. Promjenu valute obveze otplate kredita iz valutne klauzule CHF u kunskoj protuvrijednosti u kojoj je odobren kredit kojemu je prethodila uplata kao prijevremene djelomične otplate kredita po drugom Dodatku ugovora o kreditu sklopljenom 02. siječnja 2012. godine ne predstavlja konverziju izvršenu temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

23.1. Konverzijom odnosno potpisivanjem II. Dodatka ugovora o kreditu i četvrtog, kojim je prije konverzije izvršena prijevremena djelomična otplata kredita nisu od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer u konkretnom slučaju prije svega ne radi se o provedenoj konverziji sukladno ZID ZPK, a niti se navedenim Dodatkom spominje kako bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču ništetne valutne klauzule u CHF tim više što je presuda po kolektivnom sporu u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF, donesena nakon sklopljenog Dodatka o konverziji kada tužitelj za isto nije mogao znati.

24. Dakle, činjenica što su stranke zaključile II. Dodatak ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice, tim više što takav pravni interes po stavu ovoga suda imaju i svi oni tužitelji koji traže utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, a stranke ugovora zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita na temelju ZID ZPK/15. Ni u tim slučajevima nije ostvarena potpuna restitucija, a niti su se potrošači odrekli potpunog obeštećenja po osnovi tih ništetnih odredbi sklapanjem dodataka ugovora što u konačnosti biva potvrđeno i provedenim financijskim vještačenjem.

25. Polazeći od takva pravna stava, radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose samo na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec. iz obrta [obrt].

25.1. Vještak je dostavio pisani nalaz i mišljenje dana 12. lipnja 2024. godine (list 147- 157) postupajući po navedenom zadatku suda iz rješenja od 16. travnja 2024. godine, to utvrdio:

- da u tijeku otplate kredita do prijevremene otplate kredita 02. siječnja 2012. godine tužena je povisila kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu od 4,30% sedam puta i to: na 5,30% od 01. kolovoza 2007. godine, na 6,05% od 01. veljače 2008. godine, na 5,95% od 01. srpnja 2008. godine, na 6,00% od 01. siječnja 2009. godine, na 5,65% od 01. studenoga 2010. godine, na 5,40% od 01. svibnja 2011. godine i na 5,15% od 01. kolovoza 2011. godine;

- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,492467 HRK za 1 CHF) više uplatio iznos od 36.604,79 eura, kako je to i prikazano u pregledu iz tablice

5 njegova nalaza (list 152-153);

- da negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,492467 HRK za 1 CHF) iznosi 122,54 eura, kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 6 njegova nalaza (list 153);

- da neto više plaćenog na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj) iznosi 36.482,26 eura, kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 7 njegova nalaza (list 153-154);

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji iznosi 22.472,50 eura odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije na dan 02. veljače 2012. godine.

26. Podneskom od 03. srpnja 2024. godine (list 164-166) tužena se očitovala na pisani nalaz i mišljenje vještaka osporavajući ga u cijelosti, a sve kako je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksiran tečaj CHF što da niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je pisani nalaz vještaka neosnovan, promašen i nepotreban to ga tuženik u cijelosti pobija kao dokazno sredstvo. U nastavku toga podneska tužena se opetovano poziva na slobodno uređivanje obveznih odnosa i na smisao ugovaranja valutne klauzule.

27. Podneskom od 10. srpnja 2024. godine (list 167-169) tužitelj se očitovao na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti to sukladno izračunu iz pregleda tablice 5 nalaza vještaka uskladio tužbeni zahtjev iz točke II. tužbe koja predstavlja kondemnatorni zahtjev isplate ukupnog iznosa od 36.604,79 eura uz pripadajuću zateznu kamatu na svaki pojedinačno utvrđeni mjesečni iznos preplate iz tog pregleda tablice od prikaza dospijeća pa do isplate.

28. Podneskom od 11. srpnja 2024. godine (list 170) tužena se usprotivila preinaci tužbenog zahtjeva.

29. Na ročištu od 28. siječnja 2025. godine vještak je u bitnome potvrdio da bi tužitelj se opredijelio za kondemnatorni zahtjev u visini utvrđene preplate iz tablice 5 nalaza vještaka koji predstavlja samo pozitivne tečajne razlike iskazane u tijeku otplate do prijevremene otplate kredita koja je uslijedila u veljači 2012. godine odnosno ukupnog iznosa od 36.607,79 eura pa kako zapravo i nije bilo primjedbi na nalaz vještaka sud nije ocijenio potrebnim bilo kakvu daljnju analizu i izlaganje utvrđenih iznosa iz pregleda tablica njegova nalaza.

30. Sud prihvaća u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka kao objektivno, stručno i logično, ne nalazivši razloga da sumnja u ispravnost istog tim više što ni stranke u postupku nisu dovele u pitanje matematički izračun i metodu izračuna vještaka.

31. U odnosu na negativne tečajne razlike ukazuje se na recentan stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi posl.br. Rev-549/2023- 4 od 18. prosinca 2023. godine glede odgovora na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija u tome predmetu, koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijedloga ili protutužbenog zahtjeva, postupcima u kojima tužitelji potražuju preplatu mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razdobljima koji se odnese na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.

31.1. U tom smislu kako u ovom postupku tužena do zaključenja prethodnog postupka nije istakla protutužbu i procesnopravni prigovor radi prebijanja, odnosno materijalnopravni prigovor prijeboja do zaključenja glavne rasprave tada, nema ni postupovnih pretpostavki za umanjenje tužiteljeve tražbine tužene za one iznose za koje je tužitelj platio manji anuitet zbog toga što je tečaj CHF bio manji od onoga na dan isplate. Dakle, nema pravilno postavljenog tuženikova zahtjeva o kojem bi sud odlučivao jer jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

32. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

33. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

34. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

35. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

36. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženika.

37. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate do prijevremene otplate i konverzije i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu.

38. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno dana kad je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

39. Odredbom čl. 87. st. 1 ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično je i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 i čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

40. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 12.035,68 eura. Od navedenog iznosa na ime troškova zastupanja odnosi se iznos od 11.250,00 eura s uključenim PDV-om sastojeći od: troškova sastava tužbe (1.000,00 eura), pristupa na četiri održana ročišta od 12. travnja 2022. godine, 22. studenoga 2022. godine, 28. siječnja 2025. godine i 11. travnja 2025. godine (svako po 1.000,00 eura), sastava četiri obrazložena podneska od 12. studenoga 2021. godine, 03. veljače 2022. godine, 07. studenoga 2022. godine i 10. srpnja 2024. godine (svako po 1.000,00 eura), uz trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 198,98 eura i predujam za vještačenje 586,70 eura.

40.1. Sud nije priznao traženu nagradu za sastav podneska od 12. studenoga 2021. godine, jer isti nije zaprimljen u spis putem e-komunikacije i nije priznata nagrada u punoj vrijednosti za sastav podneska od 07. studenoga 2022. godine koju je sud priznao sukladno Tar. br. 8.3. odnosno 100 bodova (200,00 eura), te nije priznata nagrada za pristup na ročište u punoj vrijednosti od 12. travnja 2022. godine na kojem se raspravljalo samo o procesnom pitanju (prijedloga prekida postupka) pa je za isto priznato 50% od vrijednosti nagrade ili 250 bodova (500,00 eura). Dakle, po osnovi zastupanja priznat je trošak u ukupnom iznosu od 8.375,00 eura. Nadalje, sud nije priznao traženu naknadu na ime plaćane sudske pristojbe na tužbu u traženom iznosu 198,98 eura, s obzirom da je o plaćenoj pristojbi pružio dokaz dostavom potvrde o obavljenoj transakciji u iznosu od 1.401,29 kuna što u protuvrijednosti EUR prema fiksnom tečaju 7.53450 ogovara upravo evidentiranom iznosu u e-spisu od 185,98 eura.

40.2. Dakle, sud je usvojio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu 9.147,68 eura, dok je u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev odbijen u iznosu od 2.888,00 eura, kao u točkama V. i VI. izreke ove presude, a sve temeljem odredaba čl. 154. i čl. 155. ZPP-a i čl. 7.1., 8.1., 8.3., 8.4., 9.1., 9.2., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Zakona o sudskim pristojbama.

U Rovinju, 23. svibnja 2025. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, odnosno pisanim putem u dovoljnom broju primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.