Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-586/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice LTA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Petrić i partneri iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 10. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice te odsutnosti tuženika, te objave presude 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužiteljici LTA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos 315,30 EUR (tristo petnaest eura i trideset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom po stopi od 15% godišnje od 14. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužiteljici LTA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu od 138,28 EUR (sto trideset osam eura i dvadeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica LTA podnijela je 20. prosinca 2024. tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. u kojoj navodi da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 11. srpnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 9012763083 za iznos kredita od 108.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, po srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita. Rok vraćanja kredita iznosio je 300 mjeseci i to na način da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja, uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnih stopama tuženika. Člankom 12.3. Ugovora o kreditu tužiteljica se obvezala platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn. Navedenu naknadu tužiteljica je platila prilikom isplate kredita 13. srpnja 2007. u iznosu od 2.375,60 kn / 315,30 EUR, a tu je naknadu tuženik evidentirao na kontu broj 1240070400. Navodi kako je tuženik navedeni iznos stekao bez valjane osnove, naime odredba čl. 12.3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva protivna je prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, kao i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07 i dr.), koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužiteljice po Ugovoru o kreditu. O navedenoj odredbi tužiteljica s tuženikom nije pojedinačno pregovarala te tužiteljici nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi tuženika koji se podmiruju iz te usluge. Stoga je predmetna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost. Osim što je protivna citiranim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 kao lex specialis, odredba je protivna osnovnim načelima obveznog prava (ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava). Tužiteljica navodi i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo pravno shvaćanje o nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom se ugovara plaćanje naknade za obradu kredita. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud temeljem čl. 323. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima obveže tuženika da joj isplati iznos od 315,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. srpnja 2007. do isplate te da joj naknadi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.2. Tuženik navodi kako odredbama ZOO (čl. 2.) nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz odredaba čl. 59. ZZP i čl. 2. st. 1. toč. 7. ZPK, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno, dakle naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji se na slobodi ugovaranja sukladno ZOO te na posebnim propisima namijenjenima zaštiti potrošača. Sukladno čl. 1. i čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK donesen je 31. siječnja 2014. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je u čl. 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita koju vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, ovisno o vrsti kredita. U Direktivi 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu. Prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita bila je redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog zakona. S obzirom na to da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2007. godine, isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na predmetni kredit.

2.3. Tuženik navodi i da tužitelj neosnovano ističe da je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena predmetna naknada ništetna jer ista ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, a nije niti nejasna/neodređena budući da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Ističe da u ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika (kao što nije niti danas) te pri tome ukazuje na odluku Suda EU C-621/17 napominjući da nije bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora. Ističe i da značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka treba posebno utvrđivati neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a koja činjenica automatski ne znači da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Ukazuje na presude Suda EU broj C-415/11 i broj C-612/17. Dodaje i da je predmetna ugovorna odredba ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, unesena je u ugovor na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama pisanim manjim slovima, kao i da je tužitelj razumio doseg i posljedice ove odredbe. Ističe i da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu od strane službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu.

2.4. Tuženik ističe i prigovor zastare temeljem članka 215. st. 1. i članka 225. ZOO navodeći da je sporna naknada za obradu kredita plaćena 2007. godine, a tužba je podnesena 2024. godine, pa je očito da je tužbeni zahtjev u zastari, a još od 2012. godine kada je istekao petogodišnji zastarni rok. Na tu zastaru ne utječe niti novozaprimljena tužba (u vezi s odredbom članka 241. ZOO), s obzirom na to da je ista podnesena tek 2024., odnosno 12 godina nakon što je već nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva.

2.5. Slijedom svega navedenog tuženik se protivi tužbenom zahtjevu te traži da ga sud odbije uz naknadu troškova tuženiku.

3. Iako se u konkretnom slučaju radi o postupku u sporu male vrijednosti sukladno čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), za koji je odredbom članka 461.a stavak 3. ZPP propisano da je pisani postupak, sud je održao ročište smatrajući isto potrebnim radi provođenja dokaznog postupka s obzirom na to da je tužiteljica u tužbi predložila izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice, a koji je dokazni prijedlog sud ocijenio potrebnim radi utvrđenja relevantnih činjenica. Stoga je u dokaznom postupku sud i proveo saslušanje tužiteljice te je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu.

4. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Predmet spora je potraživanje iznosa koji je tuženik bez osnove stekao naplaćivanjem tužiteljici naknade za obradu kredita temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka.

6. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to i utvrđeno uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita 11. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 108.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), kao i da je u čl. 12.3. Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita.

9. Sporno je, u bitnome, je li sporna ugovorna odredba ništetna te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja.

10.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11.1. U svom iskazu tužiteljica navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje obiteljske kuće u kojoj živi zajedno s obitelji te ovaj ugovor nije vezan ni uz kakvu poslovnu djelatnost, nekretnina se koristi isključivo za stanovanje. Kredit je uzela radi iznosa od 108.000,00 CHF, te joj je prilikom ugovaranja kredita ponuđena špranca ugovora koja je, dakle, već bila pripremljena od strane banke, a u kojem je bilo predviđeno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 0,50%, što je iznosilo otprilike 2.300,00 kn. Nije bilo nikakve mogućnosti nekog njezinog očitovanja ili davanja mišljenja o toj ugovornoj odredbi, već je u tako unaprijed pripremljenom ugovoru bila previđena ta odredba na plaćanje naknade prilikom realizacije kredita, bez da joj je pismeno ili usmeno bila objašnjena svrha te naknade, radi li se o nekakvim ekstra troškovima koji se njome pokrivaju odnosno nije dobila nikakva dodatna pojašnjenja. U to vrijeme vratila se s porodiljnog dopusta te joj je ta naknada iznosila sigurno pola tadašnje plaće, no budući da su joj novčana sredstva od kredita trebala za kupnju kuće, nije imala izbora nego prihvatiti plaćanje te naknade. Iznos naknade ustegnut je prilikom realizacije kredita od ugovorenog iznosa kredita tako da joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa.

11.2. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim jer je ista iskazivala sigurno i životno logično.

12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi, dakle, da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, već je ovu ugovornu odredbu mogla prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavila novčana sredstva potrebna za kupnju nekretnine. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužiteljici prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije objašnjena svrha ove naknade. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je time sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03 i ništetna. Napominje se da je jednako stajalište zauzela sudska praksa (npr. odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od13. veljače 2024.).

13. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom, kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

14. Slijedom navedenog sud je temeljem čl. 323. st. 1. ZOO ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu od strane tuženika bez osnove stečenog iznosa.

15. Iako je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva, valja reći da je taj prigovor istaknut paušalno bez ikakvog daljnjeg obrazloženja, a budući da je tužiteljica visinu svoje tražbine dokazala financijskom dokumentacijom samog tuženika (knjigovodstvena kartica na kojoj je na ova naknada i to upravo u zatraženoj visini evidentirana na kontu 1240070400 s datumom 13. srpnja 2007.), to je sud ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim i u visini.

16. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od datuma naplate predmetne naknade sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetne odredbe koju je sama banka inicirala stavljanjem u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude.

17.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužiteljici naknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

17.2. Kao takve troškove sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023, dalje: Tarifa) te zastupanja na ročištu 10. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife, kao i PDV na te troškove u ukupnom iznosu od 25,00 EUR sukladno tbr. 46. Tarife. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 6,64 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi.

17.3. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 138,28 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu 23. svibnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Petrić i partneri iz Varaždina

2. Tuženik po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba