Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-294/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice AOK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Sandra Panjković, odvjetnica iz Siska, Ante Starčevića 43, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 10. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, 23. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 158- 50-2871101 koji su 4. lipnja 2005. sklopili tužiteljica AOK kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor, u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici AOK isplati iznos od 132,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 7. rujna 2016. sve do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 158-50- 2871101 koji su 4. lipnja 2005. sklopili tužiteljica AOK kao korisnik kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor kojom je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici AOK isplati iznos od 144,98 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 15. 6. 2005. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici AOK naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 eur sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica AOK je podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužiteljica navodi da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor sklopili 4. lipnja 2005.g. Ugovor o kreditu broj: 158-50-2871101 ( u daljnjem tekstu: Ugovor ). Ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 180 mjeseci. Tužiteljica je 6. rujna 2016.g. u cijelosti podmirila dugovanje po predmetnom kreditu, kojim je kredit i zatvoren. Temeljem odredbe čl. 10. Ugovora, ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor. Temeljem navedene odredbe tuženik je tužitelju zbog prijevremene otplate kredita 6. rujna 2016.g. obračunao i naplatio iznos od 1.000,00 kn, odnosno 132,72 eur. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) , koji je u odredbi čl. 81.st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnoga ugovora trgovca. Navedena je ugovorna odredba iz čl. 10. prema kojoj tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo naplatiti naknadu je ništetna, jer je suprotna kongentnoj odredbi čl. 1024.st. 4. i članka 6. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) , kao i navedenoj odredbi ZZP-a. Navedenom odredbom ZOO-a propisano je da banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, odnosno nema pravo na izgubljenu dobit. Isto tako, protivno odredbama ZZP- a radi se o ugovornoj odredbi o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, te je navedena odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je zbog toga ova odredba nepoštena i ništetna. Prema tome, odredba čl. 10. Ugovora je ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi iste odredbe primilo. Nadalje, člankom 3. Ugovora ugovorena je naknada od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Sukladno navedenom tužitelju je na dan isplate/korištenja kredita tj. 14.06.2005.g. na ime navedene naknade tj. naknade za obradu kredita naplaćen/ustegnut iznos od 1.092,38 kn, odnosno 144,98 eur. Tužitelj prvenstveno navodi kako je predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, unaprijed sročenog i priređenog od strane tuženika. Tužitelj nije uopće imao mogućnost pojedinačno pregovarati s tuženikom o navedenoj ugovornoj odredbi (niti je o istoj s tuženikom pregovarao), već mu je ista ponuđena po principu „uzmi ili ostavi“. Tužitelju je navedena naknada za obradu kredita naplaćena da prethodno, a niti naknadno, tuženik tužitelju nije jasno i nedvosmisleno predočio na što se ova naknada odnosi i što se njome naknađuje (posebno s obzirom na okolnost da obrada kredita ulazi u opis radnog mjesta zaposlenika banke koji za svoj rad prima redovnu plaću, odnosno da obrada kreditnih zahtjeva predstavlja osnovnu djelatnost banke tj. tuženika) te zašto je ta naknada određena u postotnom iznosu od iznosa kredita tj. u korelaciji s iznosom kredita. U ugovoru nadalje nedvojbeno nije bilo navedeno niti po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno

- nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Navedeno obvezu tužitelja kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, posljedično ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05 i dr.) Dakle, predmetni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana (a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo), nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Drugim riječima - navedeno postupanje tuženika, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja. Sumarno - polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika, o kojim odredbama se sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Uslijed iznijetog, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1 i st. 2 te čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03). Sukladno čl. 87. st. 1 istog zakona, takva nepoštena odredba je ništava. S obzirom da je sporna odredba ništetna, a iznos od 144,98 eur tuženik je stekao bez osnove, tužitelj ovom tužbom potražuje povrat navedenog iznos sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja pa do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe nije sporno da su tužitelj i tuženik 4. 6. 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 158-50-2871101 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 23.000,00, a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Naknada za obradu kredita: 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora jer je tuženik kao kreditor i vjerovnik svoje pravo na obračun jednokratne naknade za prijevremenu otplatu kredita crpio iz Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, a tužitelj je potpisom Ugovora pristao na sve odredbe i uvjete Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorenih odnosno naplaćenih naknada. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 13.09.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zateznim kamatama.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 6- 10 spisa), potvrdu (str. 12 spisa), potvrdu (str. 12 spisa), dodatak br. 1 ugovoru o kreditu (str. 13-15 spisa), dodatak broj konv-01-2016 ugovoru o kreditu (str. 17-20 spisa), otplatni plan (str. 21-28 spisa), informativni izračun efektivne kamatne stope (str. 29 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Tužiteljica AOK je iskazala da je kredit koji je predmet ovog spora podigla u svrhu adaptacije stana te ga je podigla u Raiffeisen banci obzirom da je u istoj imala tekući račun. Ugovor o kreditu je prije potpisivanja pročitala te može reći da istog nije u cijelosti razumjela te joj nitko u banci nije pojašnjavao pojedine odredbe ugovora o kreditu. Prilikom ugovaranja, a i prije potpisivanja ugovora o kreditu nije znala da je ugovorena naknada za obradu kredita te je to zaključila prilikom isplate kredita kada joj je isplaćen manji iznos kredita i to za nekih 1.000,00 kn. Ističe da se u banci raspitala te joj je rečeno da je taj umanjeni iznos isplaćen zbog naknade za obradu kredita. Ističe da joj tada nije rečeno iz kojeg razloga je ta naknada u navedenoj visini i za kakve točno troškove je ista namijenjena. Ističe da navedeni kredit nije mogla otplaćivati, obzirom da je bila visoka rata, te je podigla drugi kredit, u drugoj banci kako bi kredit koji je predmet ovog spora otplatila, zbog čega ga je u konačnici prijevremeno otplatila i prilikom te prijevremene otplate također je platila banci naknadu. Ne zna da li je ta naknada ugovorena ugovorom o kreditu, odnosno ne zna čime je ista propisana, te su joj u banci rekli samo da se radi o naknadi za prijevremenu otplatu te kredit ne bi mogla prijevremeno otplatiti bez plaćanja te naknade. Ne sjeća se koliko je iznosila ta naknada za prijevremenu otplatu kredita. Ističe da joj je ta naknada za obradu kredita u vrijeme podizanja istog predstavljala financijski problem jer je tada radila u kućnoj njezi i imala je plaću u iznosu od 3.000,00 kn mjesečno, a isto tako joj je financijski problem predstavljala i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Ističe da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala obrt niti kakvo trgovačko društvo. Ističe da je ugovor o kreditu sastavila banka.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu od 4. 6. 2005. (dalje: Ugovor o kreditu), broj ugovora 158-50-2871101, koji je sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, utvrđeno je da je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa od 23.000,00 CHF (čl. 1. Ugovora), da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7. Ugovora), zatim, da rok otplate iznosi 180 mjeseci (čl. 4. Ugovora), da je odredbom čl. 2. Ugovora ugovorena redovna kamata od 4,95 %, godišnja, promjenjiva, u skladu Odukom o kamatnim stopama kreditora, da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena naknada od 1,00 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita te da je čl. 10. ugovoreno, između ostalog, da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

8. Prema potvrdi tuženika od 27. 11. 2023., tužiteljica je bila korisnica kredita broj 158-50-2871101, na iznos od 23.000,00 CHF, isplaćenog 14. 6. 2005. te prijevremeno otplaćenog 6. 9. 2016. Prilikom isplate/korištenja kredita 14. 6. 2005. tužiteljici je naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.092,38 kn (1,00 % od iznosa kredita) sukladno čl. 3. te joj je prilikom prijevremene otplate kredita 6. 9. 2016. naplaćena naknada sukladno tada važećim Općim aktima banke iznosu od 1.000,00 kn.

9. Dakle, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je odredbom čl. 3. ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku prilikom korištenja kredita plati naknadu u visini od 1,00 % od iznosa kredita, zatim, prema potvrdi tuženika tužiteljica je 14. 6. 2005. temeljem navedene odredbe platila tuženiku iznos od 1.092,38 kn što iznosi 1,00 % od iznosa kredita (na način da joj je isplaćen iznos kredita umanjen navedenu naknadu), zatim, utvrđeno je da je čl. 10. ugovoreno, između ostalog, da tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, da je tužiteljica ugovoreni kredit prijevremeno otplatila 6. 9. 2016. kao i da je prilikom takve prijevremene otplate platila tuženiku naknadu u iznosu od 1.000,00 kn, a prema navodima tuženika s pripremnog ročišta održanog 17. veljače 2025. visina utuženog iznosa navedenih naknada nije niti sporna.

10. U vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) te je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP propisano je da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača.

13. Prema odredbama čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava te ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. Nadalje, prema odredbi članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. Pri tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. iz presude suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16. Sukladno odredbi članka 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, a odredbom stavka 3. navedenoga članka je propisano, da u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje kredita, korisnik kredita je dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj kredita istu pretrpio, dok je sukladno odredbi stavka 4. navedenog članka 1024. ZOO, određeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenoga roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

17. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, da joj nitko od djelatnika banke nije objasnio sporne odredbe čl. 3. i čl. 10. Ugovora o kreditu, dok tuženik tijekom ovog parničnog postupka ne tvrdi niti dokazuje koja je to stvarno pružena usluga ili nastali trošak tuženika podmiren naknadom ugovorenom odredbom čl. 3. Ugovora ili da visina ugovorene naknade odgovara toj usluzi ili nastalom trošku kao niti da je prijevremenom otplatom kredita od strane tužiteljice pretrpio kakvu štetu odnosno visinu takve štete.

18. Dakle, kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da su odredbe čl. 3. i 10., u dijelu u kojem korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, Ugovora o kreditu bile sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužiteljica imala mogućnost utjecaja na sadržaj istih, da tužiteljica nije bila upoznata na koju uslugu tuženika ili na koji trošak tuženika se naknada iz čl. 3. Ugovora o kreditu odnosi već je tuženiku dano da jednostavno svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, zatim, stoga što po mišljenju ovog suda sadržaj odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu niti ne upućuje na jasnu i određenu ugovorenu obvezu korisnika kredita o obvezi plaćanja kakve naknade za prijevremenu otplatu kredita, a ne sadrži niti jasne kriterije koji bi sadržavali ili pojašnjavali informacije o mogućoj šteti banci zbog prijevremene otplate kredita, za zaključiti je da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametanjem takvih dodatnih financijskih obveze, došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka ugovora o kreditu koji je predmet ovog spora, na štetu ovdje tužiteljice kao potrošača, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, a tuženik, koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, i koji je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

19. Stoga, mišljenje je ovog suda da su odredba čl. 3. kao i odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. ZZP, a stoga i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. i 2. ZZP te čl. 322. u vezi s čl. 324. ZOO, te je odlučeno kao u toč. I. i III. izreke presude.

20. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. Stoga je, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove, odlučeno kao u toč. II. i IV. izreke presude odnosno tužiteljici su dosuđeni utuženi iznos od 132,72 eur (1.000,00 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450) plaćen po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita kao i utuženi iznos od 144,98 eur (1.092,38 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450), plaćen po osnovi naknade prilikom prvog korištenja kredita, visina kojih iznosa između stranaka nije sporna, i to sa zateznom kamatom od prvog sljedećeg dana nakon plaćanja odnosno na iznos od 132,72 eur od 7. 9. 2016., a na iznos od 144,98 eur od 15. 6. 2005., sukladno zahtjevu tužiteljice te temeljem odredbe čl. 1115. ZOO prema kojoj nepošteni stjecatelj, kad vraća ono što je stečeno bez osnove, mora platiti i zatezne kamate od dana stjecanja.

22. Nadalje, prigovor zastare kojeg ističe tuženik nije osnovan.

23. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja ove presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, još nije ni počeo teći.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) odnosno stoga što je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu tuženik joj je dužan naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 17. 2. 2025. i 10. 4. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), za sastav podneska od 5. 11 .2024. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8. st. 1.), za zastupanje na ročištu za objavu u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), PDV u iznosu od 225,00 eur, te na trošak sudske pristojbe na tužbu i na presudu u iznosu od 66,36 eur za svako, ukupno 1.257,72 eur.

25. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 23. svibnja 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku