P-342/2021-19

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivanu Milišiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 6, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćniku Borisu Aniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Anić & Anić u Splitu, radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 04. ožujka 2025.god. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dne 23. svibnja 2025. god.,

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana I pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 506,75 EUR-a, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom obračunatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena a koja, na svaki pojedini mjesečni iznos teče kako slijedi:

-na iznos od 35,71 EUR, od dana 11.02.2018.god., pa do isplate,

-na iznos od 21,59 EUR, od dana 11.03.2018.god., pa do isplate,

-na iznos od 35,24 EUR, od dana 11.04.2018.god., pa do isplate,

-na iznos od 30,47 EUR, od dana 11.05.2018.god., pa do isplate,

-na iznos od 34,83 EUR, od dana 11.06.2018.god., pa do isplate,

-na iznos od 30,12 EUR, od dana 11.07.2018.god., pa do isplate,

-na iznos od 34,40 EUR, od dana 11.08.2018.god., pa do isplate,

-na iznos od 34,20 EUR, od dana 11.09.2018.god., pa do isplate,

-na iznos od 18,79 EUR, od dana 11.10.2018.god., pa do isplate,

-na iznos od 22,66 EUR, od dana 11.11.2018.god., pa do isplate,

-na iznos od 18,54 EUR, od dana 11.12.2018.god., pa do isplate,

-na iznos od 18,41 EUR, od dana 11.01.2019.god., pa do isplate,

-na iznos od 18,28 EUR, od dana 11.02.2019.god., pa do isplate,

-na iznos od 18,15 EUR, od dana 11.03.2019.god., pa do isplate,

-na iznos od 18,02 EUR, od dana 11.04.2019.god., pa do isplate,

-na iznos od 17,89 EUR, od dana 11.05.2019.god., pa do isplate,

-na iznos od 17,75 EUR, od dana 11.06.2019.god., pa do isplate,

-na iznos od 17,61 EUR, od dana 11.07.2019.god., pa do isplate,

-na iznos od 14,34 EUR, od dana 11.08.2019.god., pa do isplate,

-na iznos od 6,96 EUR, od dana 11.09.2019.god., pa do isplate,

-na iznos od 6,90 EUR, od dana 11.10.2019.god., pa do isplate,

-na iznos od 6,84 EUR, od dana 11.11.2019.god., pa do isplate,

-na iznos od 6,78 EUR, od dana 11.12.2019.god., pa do isplate,

-na iznos od 6,71 EUR, od dana 11.01.2020.god., pa do isplate,

-na iznos od 5,26 EUR, od dana 11.02.2020.god., pa do isplate,

-na iznos od 1,96 EUR, od dana 11.03.2020.god., pa do isplate,

-na iznos od 1,94 EUR, od dana 11.04.2020.god., pa do isplate,

-na iznos od 1,92 EUR, od dana 11.05.2020.god., pa do isplate,

-na iznos od 1,90 EUR, od dana 11.06.2020.god., pa do isplate,

-na iznos od 1,88 EUR, od dana 11.07.2020.god., pa do isplate,

-na iznos od 0,70 EUR, od dana 11.08.2020.god., pa do isplate,

dok se za više zatraženih 242,93 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose (od 11.07.2017. god. do 11.01.2018. god.) tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 996,09 EUR uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 23. svibnja 2025. god. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi od 25. siječnja 2021. god. navodi se da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 52919/06 od dne 04.10.2006. god.. Ugovor je zaključen sa Societe generale Splitska banka d.d., no statusnim promjenama taj je subjekt prestao postojati jer je pripojen tuženiku. Člankom 5. standardiziranoga ugovora tuženika, tuženik je naveo visinu kamatne stope od 5,40 %, ugovarajući pri tome odredbu po kojoj je tuženik ovlašten, bez jasnih i provjerljivih parametara, vlastitom odlukom mijenjati visinu kamatne stope. Ta je odredba utvrđena ništetnom pravomoćnom odlukom Općinskoga suda u Splitu, a koja je odluka potvrđena presudom Županijskoga suda u Sisku. Tuženik, je i nakon pravomoćnosti navedene presude, od tužitelja neosnovano i nezakonito naplatio daljnji iznos od ukupno 749,68 EUR pa tužitelj predlaže donijeti presudu kojom bi se naložilo tuženiku isplatu toga iznosa u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, predloživši da se zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan. Osporio je osnovu i visinu tužiteljeva zahtjeva, istaknuo prigovor zastare.

2. 1. Tuženik navodi da su prijeporne ugovorne odredbe, za koje tužitelj tvrdi da bi bile ništetne, pravno valjane ugovorne odredbe, kako u skladu s općim pravilima ZOO-a o nevaljanosti pravnih poslova, a iste nisu u suprotnosti niti s odredbama ZZP- a. Ugovaranje promjenjive kamatne stope nije bilo zabranjeno, pa je sporna ugovorna odredba izraz autonomije volje ugovornih stranaka, a sve promjene kamatnih stopa kretale su se unutar zakonom dopuštenih granica. Glede visine kamatne stope mjerodavna je odredba članka 26. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Za svo vrijeme trajanja ovog obveznopravnog odnosa stopa ugovornih kamata nikada nije bila viša od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata.

2.2. U odnosu na pitanje je li ugovorna odredba kojom su stranke ugovorile da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke, ništetna ugovorna odredba u smislu članka 272. u svezi s odredbom članka 270. ZOO- a, budući je odredbom članka 272. st. 1. ZOO-a propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su stranke ostavile trećoj osobi da ju odredi, tuženik navodi da je odredba članka 272. st. 1. ZOO-a dispozitivne prirode pa su stoga ugovorne stranke imale slobodu ugovoriti da visinu kamatne stope određuje jedna od ugovornih stranaka, u ovom slučaju tuženik, i to svojim odlukama o kamatama. Tuženik upućuje na stav Vrhovnog suda RH koji je u svojoj odluci broj: Rev 360/14 od 01.12.2015.g. zauzeo sljedeće shvaćanje: „Time što su visinu kamatne stope vezale za izmjenu Odluke o kamatama Banke, stranke su u pogledu plaćanja kamata ugovorile odredivu činidbu, a kako to i zaključuju nižestupanjski sudovi.“ (podcrtao tuženik). Ovo dosljedno znači da je i Vrhovni sud zauzeo stav da je odredba članka 272. st. 1. ZOO-a dispozitivne, a ne kogentne prirode.

2.3. Budući da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP i pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 7129/13 od 13. 06. 2014.g. po kojoj bi sporna ugovorna odredba bila ništetna, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljiva i stoga neodrživa, a sve iz sljedećih razloga.

2.4. Ako je i bilo dileme, da li se ova presuda odnosi na sve ugovore o potrošačkom kreditiranju koji su sklopljeni u navedenom razdoblju, ili samo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom vezanim za valutu švicarski franak, ta dilema je otpala donošenjem presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015.g. jer se u obrazloženju ove presude na stranici 29. stavak 4. navodi sljedeće: „ Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu za neku drugu valutu, pa i u tom smislu nema govora o nejasnoći i nerazumljivosti pobijane presude.“ Slijedom naprijed navedenoga presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. 06. 2014.g. nije ustanovila nikakvo subjektivno pravo za tužitelja koje bi mu dalo osnovu za podizanje ove tužbe, jer se ugovorni odnos između stranaka u ovom postupku temelji na ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a ne ugovoru o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka.

2.5. Osim toga donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva i to u skladu s pravilima o teretu dokaza. Pri tome je bitno istaknuti da utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS donio pravomoćnu presudu broj: Pž-7129/13, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno odredbi članka 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz presude donesene u postupku koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a u svezi s člankom 81. st. 4. ZZP (NN 96/03).

2.6. Kada je riječ o presudi VTS-a br. Pž-7129/13 tuženik ističe da citiranom odlukom VTS-a uopće nije dovedena u pitanje valjanost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima kojima su stranke ugovorile da je kamatna stopa promjenjiva niti su takve ugovorne odredbe utvrđene ništetnima. Dosljedno naprijed navedenom shvaćanju da je ugovaranje promjenjive kamatne stope valjano i zakonom dopušteno, rješenjem VTS-a ukinuta je I. st. presuda u dijelu kojim je tuženim bankama naloženo da se ugovori o kreditu izmjene na način da se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi zamijeni ugovornom odredbom o fiksnoj kamatnoj stopi koja je vrijedila u trenutku korištenja-plasiranja kredita, a tužitelj smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na podlozi početne kamatne stope. Ovo bi značilo da se radi o Ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što ovaj kredit nije i nikakvom pravnom akrobacijom to ne može postati, jer je prava volja ugovornih stranaka bila sklopiti ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom.

2.7. Prijeporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s odredbama ZZP-a, ista je bila predmetom pojedinačnog pregovaranja, tužitelj je bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga, s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika te da je o svim izmjenama tuženik pravodobno obavijestio tužitelja, u cijelosti je ispunjen uvjet pojedinačnog pregovaranja i glede ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope iz članka 5. Ugovora o kreditu. Međutim, bitno je naglasiti da sukladno odredbama ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a sporna ugovorna odredba za koju tužitelj tvrdi da je ništetna, je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. Osim toga, odredbama ZZP- a je propisano da se nepoštenom smatra ona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po ovom ugovoru o kreditu, kamatna stopa se u razmatranom razdoblju s početne u visini od 5,40% povećala na maksimalnih 6,41%, a od kolovoza 2019. pa nadalje je isključivo niža od početno ugovorene, pa se s obzirom da je ovaj kredit ugovoren s rokom otplate od 240 mjeseci i s obzirom na promjene kamatnih stopa nikako ne može zaključiti da je sporna ugovorna odredba dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na strani tužitelja.

2.8. Tuženik ističe i prigovor zastare, jer kad bi tužbeni zahtjev i bio osnovan, a nije, radi povrata razlike navodno neosnovano više plaćenih kamata imala bi se primijeniti odredba članka 226. st. 1. ZOO-a po kojoj tražbine povremenih davanja, ako što je i tražbina kamata, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

2.9. Iako tuženik prije svega smatra da tužitelju nedostaje pravna osnova, opreza radi tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Isto tako, tuženik osporava svaki izračun koji je napravljen po privatnom zahtjevu tužitelja, budući da radi izračuna eventualne razlike može biti mjerodavno isključivo vještačenje napravljeno po nalogu suda. Ako sud prihvati izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, iako ga tuženik smatra suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva, za istaknuti je slijedeće. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnova – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (primijenjenom otplatnom planu), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnova, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla. Osim toga, odredba članka 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Vještak bi postupio suprotno prednjemu kada u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.

3. U podnesku od 09. srpnja 2024. god. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev, sada tažeći isplatu iznosa od 1.321,40 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, a za razdoblje od srpnja 2017. god. kolovoza 2021. god.

4. Podneskom od 20. prosinca 2024. god. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev, sada potražujući (kao i u tužbi) iznos od 749,68 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose, za razdoblje od 11. srpnja 2017. god. do 10. kolovoza 2020. god.

5. Tuženik se usprotivio preinaci tužbenoga zahtjeva iz podneska tužitelja od 09. srpnja 2024. god. kao nedopuštenoj, a za precizirani tužbeni zahtjev iz tužiteljeva podneska od 20. prosinca 2024. god. tvrdio je da je njime tužitelj djelomično povukao tužbu, čemu se tuženik protivi.

6. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu br. 52919/06 od 04.10.2006. god., izračuna EKS-a i otplatnoga plana za ugovor broj 52919/06, vještva "izračun razlika kamata po kreditu" iz siječnja 2021. god. sudskoga vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića, pregledom spisa Općinskoga suda u Split br. P-4870/2017 (prvostupanjska presuda od 05. srpnja 2019. god. i presuda Županijskoga sud u Sisku br. Gž-546/2019-3 od 16. travnja 2020. god.), obavijesti o dospijeću obroka i redovne kamate priloženih na stranicama 57 do 60 spisa, pregledom nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za financije Marijana Jovića od 12. prosinca 2024. god..

7. Stranke su zatražile trošak postupka.

8. Tužbeni je zahtjev djelomično osnovan.

9. Između stranaka u postupku neprijeporno je da je tužitelj s prednikom tuženika Societe generale Splitska banka d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 52919/06 dne 04. listopada 2006. god.

10. Tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističući i prigovor zastare.

11. Pregledom predmetnoga ugovora o kreditu utvrđeno je da je u članku 5. ugovora navedena visina kamatne stope od 5,4 % dok je u članku 11.1. navedeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva i utvrđuje se odlukom kreditora.

12. Pregledom spisa Općinskoga suda u Splitu broj P-4870/2017 utvrđeno je da je prvostupanjskom presudom br. P-4870/17 od 05. srpnja 2019. god. suđeno da je ništetna i bez pravnoga učinka nepoštena Ugovorna odredba, članak 11.1. ugovora o kreditu broj 52919/06 od 04.10.2006. u dijelu u kojemu je, u točki 11.1. ugovoreno kako je kamatna stopa iz čl. 5. tog ugovora promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom tuženika kao kreditora.

13. Presudom Županijskoga suda u Sisku br. Gž-546/2019-3 od 16. travnja 2020. god. potvrđena je prvostupanjska presuda.

14. Uz utvrđenje ništetnom i bez pravnoga učinka navedene ugovorne odredbe, pravomoćnom presudom u predmetu br. P-4870/17 naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju više preplaćene iznose za razdoblje od 10.11.2006. god. do 10.10.2017. god., u ukupnom iznosu od 6.251,45 EUR.

15. Dakle, već je pravomoćno utvrđena ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 11.1. predmetnoga ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa iz čl. 5. toga ugovora promjenjiva na način da se utvrđuje odlukom tuženika kao kreditora. Tuženik je već pravomoćno osuđen na isplatu preplaćenih iznosa od stane tužitelja za razdoblje od studenoga 2006. god. do lipnja 2017. god..

16. Tužitelj je tužbom u predmetnom postupku, te konačno preciziranim tužbenim zahtjevom od 20. prosinca 2024. god. tražio preplaćene i nezakonito naplaćene iznose za daljnje razdoblje od srpnja 2017. god. do kolovoza 2020. god.

17. Odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15-dalje ZOO) propisano je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

18. Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Tuženik je prigovorio zastari potraživanja tužitelja i njegov prigovor je osnovan za dio tužbenog zahtjeva odnosno za potraživanja tužitelja koja dospijevaju od 11.07.2017. god. do 11.01.2018. god.. Naime, tužitelj je tužbu podigao 25. siječnja 2021.god. pa je njegova tražbina povremenih davanja, sukladno odredbi čl. 226. st. 1. ZOO-a (rok zastare od 3 godine) zastarjela za razdoblje do 25. siječnja 2018. god.,

20. Visina preplaćenog iznosa za utuženo razbolje utvrđena je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću koji je u svome nalazu od 12. prosinca 2024. god. izračunao da je tužitelj, kao korisnik predmetnoga kredita, zbog mijenjanja kamatne stope, u razdoblju od 10.07.2017. god. do 10.08.2020. god. platio veće iznose kamate od kamate koja bi bila plaćena po početnoj kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 749,68 EUR. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita, prikazanih u tablici br. 1 u nalazu vještaka Jovića.

21. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka Jovića, a sud ga je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan. Tužbeni zahtjev postavljen je u skladu s nalazom vještaka.

22. Uzevši u obzir utvrđenja iz pravomoćne presude Općinskoga suda u Splitu broj P-4870/17 od 05. srpnja 2019. god., citirane zakonske odredbe i neprijeporne činjenice da je tuženik od srpnja 2017. god. do kolovoza 2020. god., nakon pravomoćnosti navedene presude, od tužitelja naplatio neosnovano i nezakonito utuženi iznos, ovome sudu preostalo je prihvatiti tužbeni zahtjev, konačno preciziran u podnesku tužitelja od 20. prosinca 2024. god., do iznosa od 506,75 EUR( razdoblje od 11.02.2018. god. do 11.08.2020. god.) koji nije pao u zastaru i naložiti tuženiku isplatu toga iznosa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Nisu prijeporni nadnevci uplata mjesečnih rata kredita.

23. Za zatraženi iznos od 242,93 EUR (razdoblje od 11.07.2017. god. do 11.01. 2018. god.) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tužbeni zahtjev je valjalo odbiti kao neosnovan jer je u tom iznosu tražbina tužitelja u zastari.

24. Tužitelj je tužbom zatražio od tuženika isplatu iznosa od 749,68 EUR za razdoblje od 10.07.2017. god. do 10.08.2020.god. Svojim podneskom od 09. srpnja 2024. god. precizirao je svoj zahtjev zatraživši isplatu iznosa od 1.321,40 EUR za razdoblje od 10.07.2017. god. do 10.08.2021. god.. Podneskom od 20. prosinca 2024. god., nakon provedenog vještačenja, ponovno je precizirao tužbeni zahtjev i sada traži isti iznos kao u tužbi, iznos od 749,68 EUR za razdoblje obuhvaćeno tužbenim zahtjevom iz tužbe, za period od 11.07.2017. god. do 11.08.2020. god.. Ovaj sud smatra, a kako je konačno preciziranim tužbenim zahtjevom tužitelj zatražio isplatu istoga iznosa kao u tužbi i za isto razdoblje, da nije došlo ni do povećanja tužbenog zahtjeva niti do djelomičnog povlačenja tužbe i da su prigovori tuženika, u tom smislu, neosnovani.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

26. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na tri ročišta (09.07.2024., 10.10.2024., 04.03.2025.) i za sastav podneska od 20.12.2024. god. po 75 bodova, te za pristup na ročište od 25.04.2024. god. 37,50 bodova. Ukupno mu je priznato 412,5 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, te uvećano za PDV daje iznos od 1.031,25 EUR.

27. Tužitelj je u postupku uspio, uključujući osnovu i visinu spora, za 83,75 %, a tuženik za 16,25 %. Razlika postotka uspješnosti je 67,50% u korist tužitelja. Stoga mu od naprijed navedenog iznosa pripada toliki postotak, što je iznos od 696,09 EUR. Tome iznosu valjalo je dodati s naslova troškova vještačenja 300,00 EUR pa je dobiven dosuđeni iznos troška tužitelju od 996,09 EUR.

U Splitu, dne 23. svibnja 2025. god.

S U D A C

ANTO BOŽINOVIĆ

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.

DNA:

- opun. tužitelja

- opun. tuženika

- u spis