Poslovni broj Pr-52/2024-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice ĐD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. Split, radi vraćanja na rad, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 18. travnja 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 23. svibnja 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku vratiti tužiteljicu na njezino ranije radno mjesto, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 464,53 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ĐD iz [adresa] (dalje: tužitelj) 26. rujna 2017. sudu podnosi tužbu protiv tuženika OTP banka d.d. (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tužiteljica radnik tuženika s kojom je tuženik 04. travnja 2017. zaključio Sporazum o uređenju međusobnih odnosa i donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu temeljem kojeg Sporazuma i Odluke je tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika. Međutim, tužiteljica smatra da su Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 04. travnja 2017. i Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu tuženika od 04. travnja 2017. temeljem kojeg je Sporazuma i Odluke tužiteljici prestao radni odnos kod tuženika ništetni. Naime, s obzirom na teško psihičko stanje u kojem se je tužiteljica nalazila u vrijeme potpisa označenog Sporazuma i Odluke ista da nije bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka. Tužiteljica da boluje i to duži vremenski period od paranoidne shizofrenije zbog čega da se i liječi, međutim, u vrijeme potpisa Sporazuma i donošenja Odluke ista da nije uzimala lijekove tako da su njena bolest i simptomi koji prate takvu bolest bili u punom jeku. Dakle, kako je radni odnos tužiteljice kod tuženika prestao temeljem ništetne Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu i isto tako ništetnog Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa i kako tuženik tužiteljicu ne želi vratiti na posao, to tužiteljica tužbom traži kao prvo, utvrđenje da su ništetni Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 04. travnja 2017. i Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od 04. travnja 2017., a kojim Sporazum i Odlukom je prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika te kao drugo, nalaganje tuženiku da tužiteljicu vrati na njezino ranije radno mjesto. Tužiteljica u tužbi postavlja i zahtjev za naknadu parničnih troškova uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 11. listopada 2017. tuženik navodi da je povodom poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu tužiteljici od 04. travnja 2017. između parničnih stranaka sklopljen Sporazum o uređenju međusobnih odnosa i to 06. travnja 2017., a ne 04. travnja kako to pogrešno u tužbi navodi tužiteljica. Tužiteljica da navodi da boluje od paranoidne shizofrenije te da u vrijeme otkazivanja ugovora o radu i sklapanja Sporazuma nije uzimala lijekove pa da nije bila sposobna shvatiti značenje svojih postupaka, ali prema saznanju tuženika tužiteljici u vrijeme sklapanja Sporazuma nije bila oduzeta poslovna sposobnost niti je ista bila stavljena pod skrbništvo pa da je stoga tužiteljica imala poslovnu sposobnost za sklapanje Sporazuma. Međutim, i bez obzira na naprijed navedeno pa i eventualno duševno oboljenje na koje se poziva, tužiteljica da je u vrijeme sklapanja Sporazuma bila sposobna za rasuđivanje pa da je mogla shvatiti i značaj svojih postupaka pa tako i prava i obveza koje je vlastitim i ozbiljnim očitovanjem volje preuzela sklapanjem Sporazuma. Sporazum da je sklopljen 06. travnja 2017., ali tužiteljica da je znatno ranije još početkom 2017. godine u pisanim i usmenim kontaktima sa nadređenima izrazila želju za prestankom rada kod tuženika i da bi se u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza odrekla prava na sudsku zaštitu pod uvjetom da joj se isplati stimulativna otpremnina. Nakon što je tuženik 04. travnja 2017. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s kojom je odlukom tužiteljica bila upoznata, tužiteljica da je i dalje ostala kod svoje odluke da ne želi nastaviti raditi kod tuženika pa da je 06. travnja 2017. u prostorijama sindikata dobrovoljno i bez bilo kakve prisile potpisala Sporazum o uređenju međusobnih odnosa s tuženikom. Što se tiče tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti otkaza ugovora o radu, tužiteljica da ne može osnovano zahtijevati utvrđenje njegove ništetnosti temeljem čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Otkaz ugovora o radu da nije ugovor već jednostrana odluka tuženika kao poslodavca donesena temeljem Zakona o radu pa da na valjanost takve odluke ne utječe duševno zdravlje tužiteljice, niti da tužiteljica zbog eventualne nesposobnosti za rasuđivanje može tražiti utvrđenje ništetnosti otkaza ugovora o radu pa kako dakle tužiteljica za podnošenje takve tužbe radi utvrđenja ništetnosti otkaza ugovora o radu nema niti pravni interes, tužbu u tom dijelu da treba odbaciti. Citirajući odredbu čl. 133. Zakona o radu, tuženik navodi da je podnošenje zahtjeva za zaštitu prava poslodavcu pretpostavka za sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa pa kako je tužiteljica bila upoznata s odlukom tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i sva saznanja u svezi te odluke imala u vrijeme sklapanja Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa 06. travnja 2017., to da je jasno da tužiteljica sukladno čl. 133. Zakona o radu nije podnijela zahtjev radi zaštite prava, a kako nije pobijala odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu već se s tom odlukom suglasila, to da je tužiteljica prekludirana u zaštiti prava iz radnog odnosa te sud o pitanju valjanosti otkaza nije ovlašten odlučivati niti kao o prethodnom pitanju. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti i obvezati tužiteljicu da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Nakon davanja odgovora na tužbu, tuženik 16. listopada 2017. sudu podnosi protutužbu u kojoj navodi da je Sporazumom o uređenju međusobnih odnosa od 06. travnja 2017. tuženik preuzeo obvezu da će tužiteljici najkasnije u roku od 30 dana računajući od sklapanja Sporazuma isplatiti dogovorenu otpremninu u neto iznosu od 48.878,06 kn, u skladu s čime da je tuženik u travnju 2017. godine tužiteljici na ime dogovorene otpremnine isplato iznos od 48.878,06 kn. Citirajući odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, tuženik navodi da je tužiteljica, u slučaju utvrđenja Sporazuma ništetnim, dužna tuženiku vratiti iznos od 48.878,06 kn koji joj je tuženik isplatio ispunjenjem svoje ugovorne obveze. Slijedom navedenog tuženik za slučaj utvrđenja ništetnosti Sporazuma predlaže da sud tužiteljici – protutuženoj naloži isplatiti tuženiku – protutužitelju iznos od 48.878,06 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. svibnja 2017. do isplate.

4. O tužbenom zahtjevu koji je postavljen u predmetnoj tužbi je Općinski sud u Zadru odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Pr-91/2019 (kao poslovnim brojem pod kojim se je ranije vodio predmetni parnični postupak) od 17. listopada 2019. i to na način da je (točkom I. presude) utvrdio da je ništetan Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 04. travnja 2017., a kojim Sporazumom je prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika; (točkom II. izreke presude) naložio tuženiku vratiti tužiteljicu na njezino ranije radno mjesto; (točkom III. izreke presude) naložio tužiteljici – protutuženoj isplatiti tuženiku – protutužitelju iznos od 48.878,06 kn sa zakonskim zateznim kamatama; (točkom I. izreke rješenja) odbacio tužbu u dijelu kojim se traži utvrđenje da je ništetna Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od 04. travnja 2017., a kojom je odlukom prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika; te (točkom II. izreke rješenja) odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Protiv takve su odluke Općinskog suda u Zadru obje stranke uložile žalbu, odlučujući o kojim je žalbama Županijski sud u Osijeku presudom i rješenjem poslovni broj Gž R-503/2019-2 od 21. svibnja 2020. (točkom I.) presudu i rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-91/2019 od 17. listopada 2019. potvrdio u točkama I. i II. izreke presude i točci I. izreke rješenja, a preinačio u točci II. izreke rješenja tako da je tuženiku – protutužitelju naložio isplatiti tužiteljici – protutuženoj trošak vještačenja u iznosu od 3.200,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. listopada 2019. do isplate.

4.1. Protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-503/2019-2 od 21. svibnja 2020. je tužena podnijela reviziju, koja je revizija presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-867/2020-2 od 28. svibnja 2024. u dijelu koji se odnosi na drugostupanjsku presudu u odluci kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točci I. izreke – u odluci kojom je utvrđeno da je „ništetan Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 04. travnja 2017. godine, a kojim Sporazumom je prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika“ odbijena kao neosnovana; dok je prihvaćena revizija te su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda u odluci koja se odnosi na zahtjev tužiteljice vratiti je „na njezino ranije radno mjesto, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe“ i zahtjev za naknadu parničnog troška i u tom je dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Na ročištu glavne rasprave održanom 18. prosinca 2024. punomoćnik tužiteljice je naveo da je tužiteljica i danas u radnom odnosu kod tuženika i to na istom radnom mjestu na kojem je radila prije potpisivanja predmetnog Sporazuma, a u odnosu na koje je navode na istom ročištu punomoćnica tuženika navela da je tuženik po pravomoćnosti odluke o vraćanju tužiteljice na rad donesene u ovom sudskom postupku postupio po toj odluci i tužiteljicu vratio na rad.

6. Obzirom je tuženik u tijeku postupka istaknuo pitanje poslovne i parnične sposobnosti tužiteljice, a sud sukladno čl. 82. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) u tijeku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi može li osoba koja se pojavljuje kao stranka biti stranka u postupku i je li parnično sposobna, to je sud dopisom od 19. prosinca 2024. od nadležnih javnopravnih tijela zatražio dostavu podatka da li je ovdje tužiteljica osoba lišena poslovne sposobnosti i ukoliko jest tko joj je imenovan kao skrbnik. Kako je na takvo traženje suda Hrvatski zavod za socijali rad, Područni ured Zadar dopisom od 24. prosinca 2024. (list spisa 134) obavijestio sud da prema evidencijama tog tijela ovdje tužiteljica nije osoba lišena poslovne sposobnosti niti joj je imenovan skrbnik, to je sud otklonio sumnju da tužiteljica ne bi bila parnično sposobna odnosno da tužiteljica ne bi u ovom postupku bila zastupana po ovlaštenoj osobi.

7. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Sporazum o uređenju međusobnih odnosa sklopljen 04. travnja 2017. (list spisa 3-4), medicinsku dokumentaciju na ime ĐD (list spisa 5-6, 18-21), e-mail komunikaciju (list spisa 12-13), potvrdu o plaćanju (list spisa 15), potvrdu o plaći (list spisa 22), potvrdu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Zadar klasa: 034-04/18-02/1862 od 06. veljače 2018. (list spisa 27), iskaz svjedokinje PD (list spisa 28-29), iskaz svjedoka AD (list spisa 29), iskaz svjedoka ZD (list spisa 29-30), dopis Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Zadar klasa: 102-05/18-01/60 od 11. travnja 2018. s prilozima (list spisa 34-41), dopis i potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda Zadar od 12. travnja 2018. (list spisa 42-43), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 3.500,00 kn (list spisa 51) i nalaz i mišljenje sudskog vještaka specijaliste psihijatra, subspecijaliste forenzičke psihijatrije Darka Labure od 26. srpnja 2019. (list spisa 53-66). U svezi navedenog sud ističe da je one dokaze koji su u ovoj pravnoj stvari izvedeni pred ranijim uređujućim sucem, uz suglasnost stranaka danu na ročištu glavne rasprave 18. travnja 2025. u (ponovljenom) dokaznom postupku obnovio čitanjem. Nadalje, sud ističe i to da iako je punomoćnik tužiteljice na ročištu glavne rasprave održanom 20. rujna 2019. naveo da zbog svog zdravstvenog stanja tužiteljica nije u mogućnosti pristupiti sudu te je odustao od prijedloga za saslušanje tužiteljice, a nakon čega je i punomoćnik tuženika naveo da odustaje od prijedloga za saslušanje tužiteljice, da je sud po prijedlogu tužiteljice iznesenom na ročištu glavne rasprave 18. prosinca 2024., ovo obzirom na uputu iz revizije odluke, odredio izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka. Kako međutim stranke, iako uredno pozvane putem svojim punomoćnika, nisu pristupile na ročište određeno za njihovo saslušanje (18. travnja 2025.), a tužiteljica (za koju punomoćnik navodi da nije pristupila zbog lošeg zdravstvenog stanja) nije adekvatnom dokumentacijom opravdala svoj izostanak dok zakonski zastupnik tuženika (prema navodima punomoćnice tuženika) nije pristupio jer neće davati svoj iskaz u postupku, sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem parničnih stranaka, ocijenivši da je neopravdani izostanak tužiteljice s ročišta određenog za saslušanje parničnih stranaka usmjereno isključivo na odugovlačenje parničnog postupka.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.1. Tužiteljica tužbenim zahtjevom koji je predmet ove presude (onom o kojem je preostalo odlučiti uslijed pravomoćnih odluka suda o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji je bio predmet tužbe kako je to navedeno gore u obrazloženju) traži vraćanje na njeno ranije radno mjesto pa je tako predmet ovog spora vraćanje radnika na rad.

8.2. Sukladno čl. 7. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje: ZoR) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

8.3. Odredbom čl. 112. toč. 7. i toč. 9. ZoR propisano je da ugovor o radu prestaje sporazumom radnika i poslodavca te otkazom.

8.4. Sukladno čl. 113. ZoR sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti zaključen u pisanom obliku dok sukladno čl. 114. ZoR i poslodavac i radnik mogu otkazati ugovor o radu pri čemu čl. 120. ZoR propisuje da otkaz mora biti u pisanom obliku, da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz i da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

8.5. Sukladno čl. 115. st. 1. toč. 1. ZoR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

8.6. Sukladno čl. 133. ZoR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. tog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom pri čemu zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. tog članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

9. Među strankama u postupku nije sporno da su tužiteljica kao radnik i tuženik kao poslodavac sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme kojim su zasnovali radni odnos počevši od 01. svibnja 2006. Osim što nije sporna, ova činjenica proizlazi iz potvrde o plaći izdane od OTP banka d.d. 20. lipnja 2017. (list spisa 41) kao i potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda Zadar od 12. travnja 2018. (list spisa 42-43) iz koje je razvidno da je tužiteljica u razdoblju od 01. svibnja 2006. do 27. lipnja 2017. bila prijavljena na mirovinsko osiguranje po osnovi radnog odnosa s OTP banka d.d.

9.1. Nadalje, među strankama nije sporno niti to da su tužiteljica kao radnik i tuženik kao poslodavac 04. srpnja 2017. potpisali Sporazum o uređenju međusobnih odnosa (list spisa 3-4, dalje: Sporazum) kojim je utvrđeno da postoji obostrani interes stranaka da radnici prestane radni odnos otkazom Ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga te da je poslodavac 04. travnja 2017. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu tužiteljice (članak 1. Sporazuma), da se poslodavac obvezuje radnici isplatiti otpremninu u neto iznosu od 48.878,06 kn (članak 2. Sporazuma), da otkazni rok u trajanju od 2 (dva) mjeseca i 2 (dva) tjedna počinje teći 12. travnja 2017., da radnica nema obvezu rada i dolaska na posao u otkaznom roku te će pripadajući godišnji odmor iskoristiti za vrijeme otkaznog roka i da je radnica suglasna da joj zaključno sa 27. lipnja 2017. prestaje radni odnos kod poslodavca (članak 3. Sporazuma) te da će radnici osim tog Sporazuma biti dostavljena i Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu (članak 4. Sporazuma).

9.2. Iako potpisan, navedeni Sporazum nedvojbeno ne proizvodi pravne učinke, a budući je (pravomoćnom) presudom Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-19/2019 od 17. listopada 2019. potvrđenom presudom Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R- 503/2019-2 od 21. svibnja 2020. utvrđeno da je taj Sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 04. travnja 2017. ništetan i to iz razloga što u vrijeme potpisivanja istog tužiteljica nije bila poslovno sposobna (bila je duševno bolesna i nesposobna shvatiti značenje svojih djela), a sukladno čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) pravni posao koji potpiše osoba koja u trenutku potpisivanja nema poslovnu sposobnost je ništetan.

9.3. Ništetan Sporazum ne stvara učinke pravnog posla, a niti pravne učinke može dobiti ijedna u tom Sporazumu naznačena izjava pa tako niti neko u Sporazumu zabilježeno utanačenje, a poradi čega svojim sadržajem ovaj Sporazum ne može poslužiti niti kao dokaz o sadržaju odnosa tužiteljice i tuženika niti kao dokaz o postojanju odluke o otkazu ili o tome je li tu odluku tužiteljica primila (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 867/2020-2 od 28. svibnja 2024.). Poradi navedenog tuženik svoju tvrdnju da je tužiteljici radni odnos prestao pisanom Odlukom tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu odnosno činjenicu da je tuženik odluku o otkazu donio u pisanom obliku i tu pisanu odluku o otkazu ugovora o radu uredno dostavio tužiteljici ne može dokazivati sadržajem ovog Sporazuma (list spisa 3-4), ovo dakle jer je tužiteljica, kako je to nedvojbeno utvrđeno pravomoćnom odlukom suda donesenom povodom predmetne tužbe, Sporazum potpisala u biti neznajući što potpisuje, bez pravno relevantne volje da taj Sporazum sklopi, ne shvaćajući njegov sadržaj.

9.4. Drugi adekvatni dokazi za dokazivanje činjenice da je tuženik 04. travnja 2017. donio pisanu odluku o (poslovno uvjetovanom) otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom te da je istu uredno dostavo tužiteljici, a teret dokazivanja kojih je činjenica u ovom sporu nedvojbeno na tuženiku, bi svakako bili isprave - sama pisana odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice te potvrda o dostavi takve odluke o otkazu tužiteljici (bilo po tužiteljici potpisana poštanska dostavnica bilo po tužiteljici potpisana izjava o primitku odluke o otkazu), međutim, u ovom postupku tuženik takve dokaze ne dostavlja niti predlaže izvođenje istih. Kada se kao dokaz na ove okolnosti izuzme sadržaj Sporazuma (zbog prethodno navedenih razloga) te se cijeni sadržaj preostalih u postupku izvedenih materijalnih dokaza, a iz sadržaja niti jednog od kojih dokaza ne proizlazi da je tuženik odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu donio u pisanom obliku koji bi uredno dostavio tužiteljici, u međusobnoj svezi s iskazima saslušanih svjedoka od kojih niti jedan nije iznio neposredna saznanja o donošenju poslovno uvjetovanog otkaza u obliku pisane odluke koja bi bila uredno dostavljena tužiteljici, to prema ocjeni ovog suda tuženik u ovom postupku nije nedvojbeno dokazao da je 04. travnja 2017. donio pisanu Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom i da je tu pisanu Odluku uredno dostavio tužiteljici. Naime, niti jedan od saslušanih svjedoka sudu nije iskazao da bi osobno vidio pisani oblik odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom niti je ijedan od svjedoka iskazivao o dostavi pisane Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljici. Svjedokinja PD (list spisa 28-28) iskazuje da je tužiteljici radni odnos prestao u travnju prošle godine (obzirom da iskaz daje 2018. godine svjedokinja ovdje govori o 2017. godini) te da se prema materijalima kojima je sindikat raspolagao i koji su bili dostavljeni sindikatu radilo o poslovno uvjetovanim razlozima odnosno da je tužiteljica bila tehnološki višak, međutim, ista ne iskazuje da bi ona konkretno vidjela pisanu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu niti da bi takva odluka bila dostavljena tužiteljici, dapače, iskazuje to da je nakon što je tužiteljica potpisala sporazum s tuženikom to bilo gotovo, da nakon toga slijedi ugovor o višku i to da je onda završeno. Svjedok JD (list spisa 29) iskazuje da on ne zna točno kada je prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika jer da je to rješavala njihova služba, navodeći to da se je njemu tužiteljica obratila da želi sporazumni raskid radnog odnosa, što da mu je prvo rekla usmeno, a nakon toga po njegovom traženju i pisano te koji je pisani zahtjev on proslijedio direktoru sektora operativnih poslova. Konačno, svjedok ZD (list spisa 29-30) koji navodi da kod tuženika posljednjih 12 godina radi na mjestu šefa odjela upravljanja ljudskim potencijalima, iskazuje da je tužiteljici radni odnos prestao prošle godine, da se ona sama obratila sa zahtjevom za odlazak uz stimulativnu otpremninu, pojašnjavajući da banka svake godine određenom broju zaposlenika omogućuje takav odlazak jer je ta stimulativna otpremnina veća od zakonske otpremnine i iznosi 1 plaću po godini rada u banci, ali ne iznosi nikakva saznanja o postojanju pisane odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljice niti da bi i kada tuženik takvu pisanu odluku o otkazu uručio tužiteljici. Pri tome činjenica da je tužiteljica 03. srpnja 2017. Hrvatskom zavodu za zapošljavanje podnijela zahtjev za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti (list spisa 40) uz koji je priložila potvrdu o plaći OTP banke d.d. od 20. lipnja 2017. (list spisa 41) u kojoj je potvrdi navedeno da je radni odnos tužiteljici prestao 27. lipnja 2017. i da je zakonski osnov prestanka radnog odnosa poslovno uvjetovani otkaz

– tehn. višak, ne dokazuje činjenicu da je tuženik odluku o poslovno uvjetovanom otkazu donio u pisanom obliku i takvu pisanu odluku uredno dostavio tužiteljici. Naime, u ovoj potvrdi o plaći od 20. lipnja 2016. (list spisa 41) tuženik nigdje na navodi da je donio pisanu odluku o otkazu ugovora o radu niti da je istu i kada dostavio tužiteljici, a niti tužiteljica u svom zahtjevu koji 03. srpnja 2017. podnosi Hrvatskom zavodu za zapošljavanje (list spisa 40) navodi da joj je tuženik dostavio pisanu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, a kakav bi navod mogao služiti kao dokaz da je tužiteljica zaprimila pisanu odluku tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu njenog ugovora o radu.

9.5. Ono što međutim proizlazi iz potvrde o plaći (list spisa 41) i zahtjeva za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti (list spisa 40) kao i iz rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Zadar klasa: UP/I-102-05/02-01/1365 od 09. travnja 2018. (list spisa 39) u obrazloženju kojeg jasno i izričito stoji da je tužiteljici radni odnos prestao zbog poslovno uvjetovanog otkaza zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, a koje je rješenje nedvojbeno dostavljeno tužiteljici budući ista u protivnom ne bi ostvarivala tim joj rješenjem priznatu novčanu naknadu, je to da je tužiteljica najkasnije u trenutku kada joj tuženik na njezin zahtjev 20. lipnja 2017. izdaje potvrdu o plaći (list spisa 41) stekla saznanje da je tuženik donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu njenog ugovora o radu odnosno da njezin ugovor o radu s datumom 27. lipnja 2017. prestaje poslovno uvjetovanim otkazom (jer je tužiteljica tehnološki višak), a ne sporazumom tužiteljice kao radnika i tuženika kao poslodavca o prestanku ugovora o radu, budući u ovoj potvrdi tuženik izričito navodi da tužiteljici radni odnos prestaje 27. lipnja 2017. i da je osnova prestanka njenog radnog odnosa poslovno uvjetovani otkaz – tehn. višak. Čak i da sud uzme da tužiteljica po zaprimanju potvrde o plaći (list spisa 41) nije pročitala sadržaj iste, iako takvo što nije niti životno niti logično budući je životno i logično to da osoba koja traži izdavanje kakve isprave za potrebe ostvarenja prava s osnova nezaposlenosti pročita sadržaj isprave koju potom prilaže svom zahtjevu za ostvarenje tog prava, tužiteljica je saznanje da je njezin radni odnos prestao 27. lipnja 2017. temeljem odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu (a ne sporazumom tužiteljice i tuženika) svakako stekla s danom 03. srpnja 2017. budući tog dana nadležnom javnopravnom tijelu podnosi pisani zahtjev za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti (list spisa 40) kojem prilaže označenu potvrdu o plaći (list spisa 41) i koji zahtjev ostvaruje upravo temeljem činjenice da joj je radni odnos kod tuženika prestao poslovno uvjetovanim otkazom. Name, da je ugovor o radu stranaka prestao sporazumom tužiteljice i tuženika, a ne poslovno uvjetovanim otkazom, tužiteljica kod Hrvatskog zavoda za zapošljavanje ne bi mogla ostvariti pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, a koje je pravo sukladno potvrdi Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Zadar klasa: 034-04/18-02/1862 od 06. veljače 2018. (list spisa 27) i dopisu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Zadar klasa: 102-05/18-01/60 od 11. travnja 2018. s prilozima (list spisa 34-41) tužiteljica nedvojbeno ostvarivala od 28. lipnja 2017. pa sve do svog idućeg zaposlenja 28. veljače 2018., ovo budući je čl. 39. st. 1. toč. 2. Zakona o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti („Narodne novine“ br. 16/17, dalje: ZPZPVN) propisano da pravo na novčanu naknadu nema nezaposlena osoba kojoj je radni odnos prestao pisanim sporazumom o prestanku radnog odnosa odnosno službe. Dakle, podnošenjem zahtjeva za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti 03. srpnja 2017. kojem prilaže potvrdu o plaći od 20. lipnja 2017. u kojoj je izričito navedeno da radni odnos tužiteljice prestaje 27. lipnja 2017. i da je zakonski osnov prestanka tog radnog odnosa poslovno uvjetovani otkaz – tehn. višak, tužiteljica osobno nadležnom javnopravnom tijelu prijavljuje činjenicu prestanka radnog odnosa kod tuženika upravo poslovno uvjetovanim otkazom (ne sporazumom radnika i poslodavca) i temeljem tako prijavljene činjenice koju pri tome i dokazuje potvrdom koju joj izdaje tuženik, ostvaruje pravo na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, koje pravo koristi sve do idućeg zaposlenja, a kako to kao nedvojbeno proizlazi iz dopisa Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područnog ureda Zadar klasa: 102-05/18-01/60 od 11. travnja 2018. s prilozima (list spisa 34-41). Navedeno prema ocjeni suda nedvojbeno svjedoči u prilog utvrđenju da je tuženik ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom (usmeno) otkazao poslovno uvjetovanim otkazom te da je o donošenju takve odluke o otkazu odnosno prestanku ugovora o radu poslovno uvjetovanim otkazom obavijestio tužiteljicu, makar tek i dostavom potvrde o plaći od 20. lipnja 2017. Nastavno na takvo utvrđenje, kao logično se sudu postavilo pitanje da li je tužiteljica u trenutku kada je stekla saznanje da je tuženik njezin ugovor o radu otkazao poslovno uvjetovanim otkazom temeljem kojeg joj radni odnos prestaje 27. lipnja 2017. (što je prema utvrđenju suda najkasnije 20. lipnja 2017.), obzirom na svoju duševnu bolest bila sposobna shvatiti značenje pravnih posljedica takve odluke poslodavca, budući rokovi za zaštitu prava iz radnog odnosa (koja bi eventualno bila povrijeđena odlukom tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu) propisani čl. 133. ZoR ne teku ukoliko tužiteljica u trenutku saznanja za odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ili nakon tog trenutka na dalje nije bila sposobna shvatiti pravne učinke takve odluke poslodavca te svoje obveze da zaštitu prava iz radnog odnosa (za koja smatra da su joj povrijeđena takvom odlukom poslodavca) ostvari u čl. 133. ZoR propisanim prekluzivnim rokovima. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka specijaliste psihijatra, subspecijaliste forenzičke psihijatrije Darka Labure od 26. srpnja 2019. (list spisa 53-66) proizlazi da tužiteljica boluje od shizofrenije paranoidno-halucinatornog tipa (F 20.0) te da u trenutku potpisivanja Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa 06. travnja 2017. nije mogla sagledati posljedice sadržaja tog Sporazuma. Dakle, iz ovog dokaza ne proizlazi da tužiteljica zbog svoje duševne bolesti ne bi bila sposobna za rasuđivanje u periodu nakon travnja 2017. godine (pa tako ni na dan 20. lipnja 2017. kada prema utvrđenju suda najkasnije saznaje da je tuženik njezin ugovor o radu otkazao poslovno uvjetovanim otkazom) niti u periodu nakon toga, a svakako ne u trenutku podnošenja predmetne tužbe s kojim je danom tužiteljica (koja u svezi podnošenja tužbe i angažira odvjetnika kao stručnu pravnu pomoć) nedvojbeno sposobna shvatiti značenje odluke tuženika o otkazu njenog ugovora o radu kao i postojanje svoje obveze zahtijevati zaštitu prava iz radnog odnosa u rokovima propisanim čl. 133. ZoR, a budući već sama radnja angažiranja odvjetnika i potom pokretanja ovog spora svjedoči o sposobnosti tužiteljice za rasuđivanje. Posebno se ovdje ističe da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka (list spisa 53-66) proizlazi i to da je tužiteljica u vrijeme pisanja nalaza i mišljenja (26. srpnja 2019.) pod sudskim mjerama obveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi, da se nalazi u fazi djelomične remisije, ali da je pod sudskim mjerama obveznog liječenja radi opasnosti od ponavljanja kaznenog djela, što svakako dokazuje da je u tom trenutku sposobna za rasuđivanje. Za napomenuti je ovdje da tužiteljica provođenje medicinskog vještačenja u ovom postupku nije predlagala na okolnost svoje (ne)sposobnosti za rasuđivanje u periodu nakon sklapanja predmetnog Sporazuma niti je naknadno tijekom postupka predlagala eventualnu dopunu nalaza i mišljenja sudskog vještaka u pogledu ovih okolnosti (kako bi eventualno dokazala da prethodno podnošenju ove tužbe nije bila sposobna shvatiti značenje odluke tuženika o otkazu i svoje obveze propisane čl. 133. ZoR). Dovodeći u svezu s navedenim nespornu činjenicu da tužiteljica nikada (što znači niti do dana zaključenja raspravljanja u ovom postupku) tuženiku u svezi odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nije podnijela zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa sukladno čl. 133. st. 1. ZoR niti je sudu podnijela tužbu kojom traži utvrđenje da je odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu temeljem koje je ugovor o radu tužiteljice prestao 27. lipnja 2017. nezakonita i nedopuštena, tu sud kao nedvojbeno utvrđuje da tužiteljica, iako sposobna shvatiti posljedice odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu odnosno pravne učinke takve odluke te iako sposobna shvatiti značenje obveze iz čl. 133. ZoR, u rokovima propisanim čl. 133. ZoR (kao ni ikada od trenutka saznanja za tu odluku pa do dana zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari) nije sukladno čl. 133. ZoR zatražila zaštitu prava iz radnog odnosa koja bi joj eventualno bila povrijeđena (usmenom) odlukom tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom. Naime, sukladno čl. 133. st. 1. ZoR tužiteljica se je prvo bila dužna obratiti tuženiku kao poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa pa tek ukoliko tuženik takvom njenom zahtjevu ne bi udovoljio, tada je sukladno čl. 133. st. 2. ZoR mogla zaštitu prava iz radnog odnosa zahtijevati od suda, konkretno, tužbenim zahtjevom kojim kao prvo traži utvrđenje da je odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice nezakonita i nedopuštena te da radni odnos stranaka takvim otkazom nije prestao te kojim kao drugo traži vraćanje na rad. Tužiteljica u ovom postupku niti tvrdi niti dokazuje da se je tuženiku obratila sa zahtjevom za zaštitu prava iz radnog odnosa u svezi predmetne odluke o otkazu, a niti da je sudu podnijela tužbu radi utvrđenja da je odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice nezakonita i nedopuštena. Čak i kada bi sud uzeo da tužiteljica ovom tužbom (samo pogrešno postavljenim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnom odluke o otkazu) traži sudsku zaštitu od nezakonitog (nedopuštenog) otkaza ugovora o radu, i dalje bi tužbu u dijelu vezanom za odluku o otkazu trebalo odbaciti (kako to pravomoćnim rješenjem sud i čini), ovo iz razloga što tužiteljica prethodno podnošenju ove tužbe nije postupila u smislu čl. 133. st. 1. ZoR, a sukladno čl. 282. ZPP sud će odbaciti tužbu kada utvrdi da prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drugačijeg ostvarenja prava, a zakonom je propisano da se bez toga ne može zahtijevati zaštita povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.

9.6. Dakle, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je ugovor o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika s danom 27. lipnja 2017. prestao (usmenom) odlukom tuženika o poslovno uvjetovanom otkazom, ovo neovisno o činjenici što svoju odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu sklopljenog s tužiteljicom tuženik nije donio u pisanom obliku i potom takvu pisanu odluku o otkazu uručio tužiteljici. Naime, iako točno da sukladno čl. 120. ZoR poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz i da se (u pisanom obliku) otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje, i usmeni otkaz ugovora o radu koji je nedvojbeno priopćen radniku proizvodi pravne učinke, osim ukoliko radnik u ZoR propisanom rokovima ne ospori zakonitost i dopuštenost tog (usmenog) otkaza, pri čemu odluka poslodavca o otkazu ugovora o radu neće biti nezakonita već isključivo zbog činjenice što nije sastavljena u pisanom obliku i u pisanom obliku dostavljena radniku (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 1124/2022-2 od 10. listopada 2023., Revr 623/2017-2 od 12. veljače 2019. i Revr 207/17-2 od 11. travnja 2018., Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci boj U-III-183/2023 od 23. svibnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr- 763/2007 od 21. studenog 2007. i Revr-902/2007 od 05. studenog 2008.).

9.7. U prilog utvrđenju da je radni odnos tužiteljice kod tuženika s danom 27. lipnja 2017. prestao odlukom tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice kao tehnološkog viška, dalje prema ocjeni ovog sada svjedoči i sadržaj e-mail komunikacije (list spisa 12-13) iz koje proizlazi da je JD (nesporno zaposlenik tuženika) kolegi uputio e-mail poruku u kojoj je naveo da bi ĐD (nesporno ovdje tužiteljica) otišla iz Banke (nesporno ovdje tuženik) kao tehnološki višak uz otpremninu, cijenjen u svezi nesporne činjenice da je tuženik tužiteljici iznos od 48.878,06 kn isplato kao otpremninu, a budući je sukladno čl. 115. st. 1. ZoR upravo poslovni uvjetovani otkaz način na koji poslodavac može otkazati ugovor o radu ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog tehnoloških razloga te jer je sukladno čl. 126. ZoR otpremnina novčana naknada koju ostvaruje upravo onaj radnik kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu. Također, u prilog utvrđenju da je tuženik ugovor o radu tužiteljice otkazao poslovno uvjetovanim otkazom i to upravo 04. travnja 2017. te da je takvu svoju odluku kojom radni odnos tužiteljice kod tuženika prestaje 27. lipnja 2017. priopćio tužiteljici, prema ocjeni ovog suda svjedoči i činjenica da tužiteljica u predmetnoj tužbi izričito navodi da je tuženik 04. travnja 2017. (osim što je zaključio predmetni Sporazum) donio i Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu tužiteljice. Takvim tužbenim navodom tužiteljica prema ocjeni suda potvrđuje da je tuženik 04. travnja 2017. donio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu kojom otkazuje njezin ugovor o radu kao i da tužiteljica, koja je u trenutku podnošenja predmetne tužbe nesporno zastupana po ovlaštenom punomoćniku iz reda odvjetnika, zna za postojanje te (usmene) odluke o poslovno uvjetovanom otkazu njenog ugovora o radu.

9.8. Konačno, u prilog utvrđenju da je tuženik ugovor o radu tužiteljice otkazao poslovno uvjetovanim otkazom te da je takvu svoju odluku kojom radni odnos tužiteljice kod tuženika prestaje 27. lipnja 2017. priopćio tužiteljici, svjedoči i iskaz svjedokinje PD (list spisa 28-28) koja sudu iskazuje te na čiji iskaz stanke nisu imale prigovora, a sud nije našao razloga poradi kojih bi ista lažno iskazivala sudu, da je tužiteljici radni odnos (nesporno kod tuženika) prestao u travnju prošle godine (što obzirom na činjenicu da svjedokinja iskaz daje 2018. godine znači da svjedokinja govori o 2017. godini), a da se prema materijalima kojima je sindikat raspolagao i koji su dostavljeni sindikatu radilo o poslovno uvjetovanim razlozima odnosno da je tužiteljica bila tehnološki višak, da je ona o tome s tužiteljicom razgovarala već od veljače prošle godine, posebno jer je vidjela da je tužiteljica podnijela zahtjev za odlazak iz banke što joj je bilo čudno, zaključno iskazujući i to da je nakon što je tužiteljica potpisala sporazum s tuženikom to bilo gotovo. U svezi navedenog valja istaknuti da činjenica da je tužiteljica tuženiku prethodno donošenju odluke tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu podnijela pismeni zahtjev za odlazak iz banke uz stimulativnu otpremninu, a kako to proizlazi iz e-mail komunikacije (list spisa 12-13) iz koje je razvidno da je tužiteljica i pisanim putem drugom radniku tuženika podnijela zahtjev za odlazak iz banke uz stimulativnu otpremninu te o kojoj činjenici sudu u bitnom identično iskazuju i svjedoci JD (list spisa 29) i ZD (list spisa 29-30) iz čijih iskaza proizlazi da banka svake godine određenom broju radnika omogućuje odlazak uz stimulativnu otpremninu, da se tužiteljica sama obratila sa zahtjevom za odlazak uz stimulativnu otpremninu, prvo usmeno, a potom i pismeno svom neposredno nadređenom JD koji je dalje to proslijedio direktoru sektora operativnih poslova, a ovaj ZD kao šefu odjela upravljanja ljudskim potencijalima; ne svjedoči u prilog utvrđenju da radni odnos tužiteljice kod tuženika, neovisno o tome što je sama ideja prestanka inicirana zahtjevom tužiteljice za odlazak uz stimulativnu otpremninu, nije prestao upravo odlukom tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice kao tehnološkog viška. Ovo stoga što neovisno o događajima koji su tome prethodili, tuženik ipak konačno donosi odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice, dok pitanje da li su za donošenje takve odluke o otkazu (upravo obzirom na događaje koji su joj prethodili, a o kojima sudu iskazuju svjedoci JD i ZD) postojali opravdani razlozi nije predmet ovog spora budući sud zakonitost i dopuštenost odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu može ispitivati i ocjenjivati isključivo u postupku pokrenutom pravodobnom tužbom radi zaštite prava iz radnog odnosa kojom se traži utvrđenje da je odluka poslodavca o otkazu nedopuštena i nezakonita (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 861/2005 od 23. ožujka 2006.), što ovaj postupak nedvojbeno nije.

9.9. U situaciji kada radnik zna da je povrijeđen u svome pravu (iz radnog odnosa), a što nedvojbeno zna onaj radnik koji više ne dolazi na rad kod poslodavca, koji od poslodavca traži izdavanje potvrde iz koje je razvidno da mu je radni odnos prestao poslovno uvjetovanim otkazom, kojem poslodavac isplaćuje otpremninu, koji Hrvatskom zavodu za zapošljavanje podnosi zahtjev za novčanu naknadnu za vrijeme nezaposlenosti koju i ostvaruje upravo temeljem činjenice da mu je prethodni radni odnos prestao poslovno uvjetovanim otkazom te konačno koji u tužbi koju podnosi sudu (po punomoćniku iz reda odvjetnika) iznosi tvrdnje o postojanju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu te tužbom i traži utvrđenje da je takva odluka poslodavca, temeljem koje je prestao radni odnos radnika i poslodavca, ništetna - sve što je prema utvrđenju ovog suda slučaj kod tužiteljice budući tužiteljica nesporno od travnja 2017. na dalje ne dolazi na posao, budući od poslodavca prima isplatu iznosa od 48.878,06 kn po osnovi otpremnine, budući joj tuženik na njezin zahtjev 20. lipnja 2017. izdaje potvrdu o plaći u kojoj navodi da je tužiteljici radni odnos prestao 27. lipnja 2017. poslovno uvjetovanim otkazom, budući takvu potvrdu podnosi u prilog svojem zahtjevu za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti koju naknadu i ostvaruje upravo temeljem (među ostalim) činjenice da joj je radni odnos kod tuženika prestao poslovno uvjetovanim otkazom (ne sporazumom ili na koji drugi način), te koja sudu 26. rujna 2017. po punomoćniku iz reda odvjetnika podnosi tužbu u kojoj navodi da je tuženik 04. travnja 2017. donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu kojom je prestao radni odnos tužiteljice i tuženika kojom traži utvrđenje da je takva odluka tuženika ništetna; radnik, ovdje tužiteljica, je zaštitu svog prava, ukoliko je smatrala da joj je pravo povrijeđeno poslovno uvjetovanim otkazom, neovisno o činjenici što se radi o usmenom otkazu Ugovora o radu tužiteljice morala ostvarivati u čl. 133. ZoR propisanim rokovima, neovisno o činjenici što nikada od tuženika nije zaprimila pisanu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu, budući je prema utvrđenju ovog suda znala da joj tuženik Ugovor o radu otkazuje poslovno uvjetovanim otkazom i bila je sposobna shvatiti značenje pravnih učinaka te odluke kao i obveze radnika propisane čl. 133. ZoR. Međutim, tužiteljica u čl. 133. ZoR propisanim rokovima ne traži zaštitu prava iz radnog odnosa za koja smatra da su joj povrijeđena Odlukom tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu, budući zaštitu u smislu čl. 133. ZoR ne traži niti do dana zaključenja raspravljanja u ovoj pravnoj stvari poradi čega su za traženje takve zaštite nedvojbeno protekli prekluzivni zakonski rokovi, a što znači da Odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu od 04. travnja 2017. proizvodi pravne učinke i da je dovela do prestanka radnog odnosa tužiteljice s danom 27. lipnja 2017.

9.10. Obzirom na takvo utvrđenje suda, da je Ugovor o radu tužiteljice kao radnice i tuženika kao poslodavca prestao (usmenom) Odlukom tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu s danom 27. lipnja 2017. pa da obveza vraćanja tužiteljice na rad za tuženika ne proizlazi iz radnog odnosa stranaka, a niti takva obveza nastaje uslijed činjenice utvrđenja ništetnim Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa, budući se ne radi o sporazumu tužiteljice i tuženika u smislu čl. 112. st. 1. toč. 7. ZoR pa da činjenica ništetnosti Sporazuma znači da radni odnos stranaka nije prestao, sud je tužbeni zahtjev kojim se traži da sud naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na njezino ranije radno mjesto odbio kao neosnovan. Sud pri tome napominje da je odluka o zahtjevu tužiteljice za vraćanje na njezino ranije radno mjesto meritorne naravi (odbijanje tužbenog zahtjeva), a ne procesne naravi (odbacivanje tužbe u ovom dijelu) iz razloga što tužiteljica vraćanje na rad traži (i) zbog ništetnosti predmetnog Sporazuma odnosno kao posljedicu utvrđenja ništetnim predmetnog Sporazuma, a poradi čega je prema ocjeni ovog suda o njenom zahtjevu za vraćanje na ranije radno mjesto bilo potrebno odlučiti meritorno. Pri tome činjenica da je tuženik u međuvremenu vratio tužiteljicu na rad, a kako to na ročištu održanom 18. prosinca 2024. navodi punomoćnik tužiteljice te potvrđuje punomoćnica tuženika, nije bila relevantna za odluku o tužbenom zahtjevu (u smislu da bi sud temeljem te činjenice odbio tužbeni zahtjev) budući je nedvojbeno da je tuženik tužiteljicu, a kako to pojašnjava punomoćnica tuženika, vratio na rad po pravomoćnosti odluke suda o vraćanju na rad donesene u ovom postupku (odluke koja je naknadno ukinuta od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske).

10. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 4. ZPP, temeljem koje je odredbe sud odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, osim materijalnih troškova koji su tužiteljici nastali u tijeku ovog postupka budući su isti nastali upravo u svezi onog dijela tužbenog zahtjeva (za utvrđenje ništetnim Sporazuma o uređenju međusobnih odnosa) s kojim je tužiteljica uspjela u sporu, troškova financijskog vještačenja u iznosu od 464,53 Eura, a budući su ti materijalni troškovi nastali neovisno o visini tužbenog zahtjeva poradi čega se i kod djelomičnog uspjeha tužiteljice (ovo gledano u odnosu na cjelokupnu tužbu) u parnici u kojoj je tuženik osporavao sve tužbene zahtjeve tužiteljice, ovaj materijalni trošak tužiteljici ima priznati u cijelosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev 660/2021 od 14.09.2021. i Rev 994/2021 od 14.09.2021.). Naime, iako točno da je u postupku povodom tužbe tužiteljice i protutužbe tuženika tužiteljica s tužbom uspjela djelomično (sa polovicom jednog od ukupno dva tužbena zahtjeva budući je sud ovom presudom odbio njezin zahtjev za vraćanje na radno mjesto, a ranije pravomoćno odbacio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se tražilo utvrđenje ništetnosti Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu od 04. travnja 2017., a kojom je prestao radni odnos tužiteljice kod tuženika) dok je u odnosu na protutužbu u cijelosti izgubila u sporu, a tuženik je s protutužbom uspio u cijelosti dok je u pogledu tužbe djelomično izgubio u sporu; tumačeći pravila o naknadi parničnih troškova sukladno načelima na kojima se ta pravila zasnivaju - načelima o racionalnom, svrsishodnom i pravednom raspoređivanju troškova što znači da sud u svakoj parnici ocjenjuje da li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravu narušava ravnoteža između stranaka odnosno da li bi donijeta odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku, u ovom slučaju radnika (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.) sud odluku o parničnim troškovima nije utemeljio na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP jer bi takva odluka bilo protivna i stajalištu Europskog suda za ljudska prava zauzetom u presudi od 06. rujna 2016. donesenom u predmetu Cindrić i Belišić protiv Hrvatske ((Zahtjev br. 72152/13) o primjeni čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju (tako i Županijski sud u Karlovcu u presudi poslovni broj Gž R-1/2023-4 od 20. rujna 2023. i Županijski sud u Velikoj Gorici u presudi poslovni broj Gž R-7/2024-2 od 18. siječnja 2024.) već na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP uz obvezivanje tuženika da ona tužiteljici naknadi materijalni trošak financijskog vještačenja. Sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) tužiteljici na dosuđeni iznos troškova pripada i pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja ove odluke do isplate.

U Zadru, 23. svibnja 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku.